Odluči li se neka zemlja za nabavu novog korejskog K2, treba znati da je riječ o trenutačno najskupljem tenku. Sadašnja proizvodna cijena iznosi od 8,5 do 8,8 milijuna dolara i sigurno će se morati sniziti. Ipak, K2 jedan je od najnaprednijih tenkova današnjice, barem po tehnologiji kojom je izrađen i kojom raspolaže

Tenkovi su nakon hladnog rata trebali doživjeti pravu malu revoluciju. Prvo: ugradnjom potpuno novog tipa kupola drukčije konfiguracije i daleko manje siluete. Drugo: uvođenjem automatskih punjača. Treće: povećanjem kalibra topova sa 120 na 140 mm. Sve to bilo je vrlo aktualno devedesetih godina prošlog i početkom ovog stoljeća. Naime, najvažniji su projekti kao američki tenk budućnosti iz programa Block III, njemački Leopard 3, švedski Strv2000, švicarski Taifun II i sovjetski T-95 zaustavljeni ili se od njih odustalo. Umjesto toga, uglavnom se radi na poboljšavanju i modernizaciji postojećih tenkova čije su se prve inačice pojavile prije četrdeset godina. Japanski Type 90 (1990.) i francuski Leclerc (1993.) unijeli su nešto svježine u razvoj tenkova. Japan je u tome bio najnapredniji i poslije je proizveo i Type 10 (2010.), a moglo se stoga očekivati da će i NR Kina odgovoriti novim tenkom (Type 99A2). Razvoj novih tenkova zasigurno se nije očekivao od još jedne dalekoistočne zemlje: Južne Koreje. Međutim, gledajući potencijalnu sigurnosnu situaciju u toj regiji i znanstveni i industrijski potencijal te zemlje dobiva se sasvim druga slika.

Tehnologija bez proizvodnje
Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina XX. st. Južna Koreja nije imala iskustvo u proizvodnji tenkova, ali posjedovala je razvijenu tehnologiju. Zatražila je stoga putem tendera da razvoj tenka bude obavljen izvan zemlje, ali da proizvodnja bude u njoj. Odabran je pobjednički dizajn XM1 (prototip M1 Abramsa) koji je razvio Abramsov proizvođač Chrysler Defense. Tvrtka je poslije prodana General Dynamicsu i preimenovana u General Dynamics Land Systems (GDLS).
Prvi je prototip južnokorejskog tenka XK1 proizveo domaći gigant Hyundai 1983. godine pod nadzorom GDLS-a. Ima velikih sličnosti s Abramsom, ali i razlika koje se ogledaju u masi (51 t nasuprot 55 t XM1), visini (2,25 m nasuprot 2,37 m XM1), motoru (1200 KS nasuprot 1500 KS XM1), transmisiji (ZF LSG 3000 nasuprot Allison DDA X-1100-3B na XM1) i drugim manjim izmjenama. Proizvodnja konačne inačice nazvane K1 započela je 1985., a iz sigurnosnih razloga nije predstavljena do 1987. godine. Takav je tenk vizualno vrlo sličan Abramsu, ali s nekoliko važnih izmjena: njemačkim motorom MTU 871 Ka-501 1200 KS i transmisijom ZF LSG 3000.

Velika prednost
Poboljšana inačica tenka K1 nazvana K1A1 (1996.) ušla je u operativnu uporabu 2001. godine i umjesto topa 105 (KM68) ima top 120 mm (KM256). Izmjene su i na sustavu za upravljanje paljbom (SUP), termalnom ciljniku, laserskom daljinomjeru, kupoli (električna), stabilizaciji topa i oklopnoj zaštiti, sve u cilju poboljšanja izdržljivosti i preživljavanja na bojištu.
K1A1 lako se može razlikovati od K1 prema obliku topa, smještaju koaksijalne strojnice, obliku zapovjednikova panoramskog ciljnika i kutnom obliku kupole (K1A1 u odnosu na K1 ima zakrivljenije površine). Top 120 mm na K1A1 širi je od topa 105 mm na K1, koaksijalna strojnica na K1A1 nalazi se na mnogo višoj točki u odnosu na K1, K1A1 ima dnevno-noćnu napravu KGPS (Korean Gunner’s Primary Sight) u odnosu na samo dnevnu na K1.
Moglo se očekivati da će K1A1 biti konačno rješenje za potrebe južnokorejskih Oružanih snaga. Čak je i s K1 ostvarena u svakom pogledu velika prednost u odnosu na najbolje sjevernokorejske tenkove, tj. davno zastarjeli sovjetski T-62. Pokazalo se, međutim, da je to tek privremeno rješenje do pojave još suvremenijeg K2 zvanog Black Panther (crna pantera). Taj tenk može stajati uz bok bilo kojem današnjem tenku i zato Južna Koreja očekuje velik izvozni uspjeh. Dosadašnje modele južnokorejska namjenska industrija nije mogla izvoziti jer su bili inačice rađene po licenciji i bez dozvole za izvoz. Međutim, K2 gotovo je potpuno domaći proizvod. Iako koristi određen broj inozemnih komponenti, one su preinačene i proizvedene u domaćim pogonima.

Potpuno novi tenk
Za razliku od K1A1, koji je samo poboljšana inačica K1, K2 potpuno je novi tenk koji ima velike prednosti u svim oblicima tzv. tenkovskog trokuta: paljbenoj moći, pokretljivosti i zaštiti. Razvoj K2 započeo je još 1995. pod okriljem državne agencije za razvoj obrambenih sustava. Prvi je prototip XK2 prikazan 2003. godine. Ispitivanja i testiranja nastavljena su te završena 2. ožujka 2007. dokad su unesene pojedine izmjene u konstrukciji. Prva su tri K2 izišla s proizvodne linije kompanije Hyundai Rotem (dio Hyundai Motor Groupa) iz grada Changwona. Tijekom gotovo 12 godina razvoja, u kojem je sudjelovalo i dvadesetak domaćih kooperanata, potrošeno je oko 230 milijuna dolara. Puna serijska proizvodnja počinje 2014. kad je krenula isporuka prvih 100 tenkova. Isporuka novih 100 trebala bi završiti do 2017., iako je prema početnim planovima južnokorejska vojska planirala nabaviti 680 tenkova. Prilikom razvoja K2, ponajprije aktivnog sustava zaštite i ometanja, u obzir su uzeta i iskustva sa sovjetskih tenkova T-80U. Nabavljena su 33 tenka T-80U i dva tenka T-80UK koji su za to dobro poslužili.

Raspored unutar tenka
K2 ima više od 90 posto komponenti proizvedenih u Južnoj Koreji, a mnoge su od njih razvijene na temelju komponenti njemačkog i francuskog podrijetla. Takav izbor zasigurno ima više prednosti nego nedostataka jer ukomponiranost rješenja označuje izniman napredak u razvoju tenkova.
Posadu čini zapovjednik, ciljač i vozač, što je član manje u odnosu na posadu K1A1 zbog uvođenja automatskog punjača. Unutarnji je raspored sjedenja i podsustava najsličniji rasporedu u japanskom tenku Type 90: vozač sjedi naprijed lijevo, desno od njega je pričuvno streljivo, kupola je u sredini (zapovjednik desno od topa, ciljač lijevo: kod Leclerca je obratno, a u niši (udubini) je automatski punjač), dok je u stražnjem dijelu tijela pogonski blok.

Paljbena moć
Osnovno je naoružanje glatkocijevni Rheinmetallov top 120 mm, koji za razliku od topa K1A1 ima duljinu cijevi 55 (6,6 m) umjesto 44 (5,28 m) kalibra. Balistički je jednak onomu s tenka Leopard 2A6, ali domaće je konstrukcije i proizvod tvrtke World Industries Ace (prije Kia Heavy Industries). Puni se preko automatskog punjača lančastog tipa u niši kupole, kapaciteta je 16 metaka, dok su preostala 24 metka smještena kraj vozača, kao i na japanskim Type 90 i Type 10.
Prilikom konstrukcije automatskog punjača proučen je onaj s francuskog tenka GIAT Leclerc na koji su unesene manje izmjene. Mnogi su dijelovi naizgled slični, ali nisu zamjenjivi. Takav tip automatskog punjača povećava dimenzije kupole, ali trenutačno se smatra najpogodnijim rješenjem. Kombinira veliku brzinu gađanja do 15 metaka u minuti s potpunim odvajanjem streljiva od posade vozila. Sličan su tip automatskog punjača vjerojatno i Rusi primijenili na najnovijem tenku Armata i napustili punjač tipa karusel ispod kupole. Kapacitet od 16 metaka u automatskom punjaču je uz onaj japanskog Type 10 najmanji od svih poznatijih tenkova (Leclerc – 22, T-72 i M84 – 22, T-80 – 28, Armata – 32).

Veliki borbeni kompleti
S topom je spregnuta strojnica kalibra 7,62 mm s najvećim borbenim kompletom među tenkovima od impresivnih 12 000 metaka (sljedeći je Abrams s 10 400 metaka). Rezultat je iskustava iz Korejskog rata (1950. – 1953.), gdje su američke snage imale velike probleme prilikom odbijanja masovnih juriša protivničkog pješaštva. Na krovu tenka desno teška je strojnica K-6 (bazirana na Browningovu M2HB QCB) kalibra 12,7 mm, također s velikim borbenim kompletom od 3200 metaka (M1A2 Abrams – 900, M-84 – 360, T-64/72/80 svega 300). Iako se krovna strojnica obično naziva protuzrakoplovnom, danas, s razvojem zrakoplovstva, to više nije slučaj. Teške su strojnice i dalje vrlo korisne, prije svega zbog dvostruko većeg dometa i probojnosti u odnosu na one kalibra 7,62 mm. Idealne su za djelovanje po ciljevima na koje bi bilo nerentabilno potrošiti topovski projektil.

K2 opremljen je naprednim sustavom za upravljanje paljbom (SUP) koji podrazumijeva termalni ciljnik ciljača, termalni panoramski ciljnik zapovjednika, laserski daljinomjer, balističko računalo, meteosenzor i stabilizator topa u objema osima. Termalne su kamere proizvod izraelskog Elbita, a za integriranje i isporuku kompletnih ciljničkih i promatračkih uređaja odgovoran je domaći Samsung Thales, podružnica francuske multinacionalne kompanije Thales. SUP je povezan s radarskim sustavom, laserskim daljinomjerom, senzorima, stabilizatorom topa i mehanizmom za odgodu opaljenja.

Sustav za odgodu
Međutim, K2 izdvaja se vrlo korisnim i jednostavnim sustavom za odgodu opaljenja koji onemogućuje ispaljivanje projektila ako se tenk nalazi na neravnu terenu i privremeno je izbacio top s ciljničke crte. Problem je riješen ugradnjom malog lasera i prijamnika i kad nisu u sprezi top ne može djelovati što u konačnici poboljšava izglede za pogađanje željenog cilja.
SUP može automatski pratiti cilj i otvarati paljbu kao i onaj na japanskom Type 10 i izraelskom Merkava 4. S njim je integriran i sustav IVIS (Inter-Vehicular Information System), koji osigurava svijest o situaciji na bojištu odnosno koordinaciju djelovanja među vozilima kako bi se spriječilo gađanje istog cilja iz dvaju ili više tenkova. K2 ima i sustav za identifikaciju svoj-tuđi (Identification Friend or Foe – IFF) postavljen iznad štita topa i kompatibilan sa STANAG-om 4579. Kao i svi suvremeni tenkovi, opremljen je hunter-killer sustavom upravljanja kupolom i topom pa tako i zapovjednik može gađati iz topa i preuzeti kontrolu od ciljača pojavi li se prioritetan cilj. Sustav omogućuje i puno kraće vrijeme za odgovor na neprijateljsku prijetnju na bojnom polju. Navigacijski je sustav tipa GPS-a.

Paleta streljiva
Tenk K2 raspolaže širokom paletom streljiva, a top je kompatibilan sa svim standardnim NATO-ovim streljivom. Raspolaže poboljšanim potkalibarskim projektilima tipa APFSDS (Armour-piercing fin-stabilized discarding-sabot) s penetratorom od volframove slitine čije su performanse na razini najboljeg njemačkog streljiva tipa DM-63, a probojnost se procjenjuje na oko 800 mm na 2000 m. Izbor volframove slitine je logičan jer je Južna Koreja svjetski lider na polju te tehnologije.
U uporabi je i višenamjensko streljivo slično američkom M830A1 HEAT-MP-T, koje ima kumulativno-rasprskavajući projektil opremljen višenamjenskim upaljačem. Tim se streljivom djeluje po ciljevima tipa neoklopljenih i lako oklopljenih vozila i pješaštva na otvorenom (trenutačno), pješaštva u zatvorenom (odgođeno) ili niskoletećih helikoptera (blizinsko djelovanje upaljača).
U suradnji njemačkog Diehla i južnokorejskih stručnjaka specijalno za K2 razvijeno je i pametno streljivo sa senzorskim upaljačem KSTAM (Korean Smart Top-Attack Munition) koje ima mogućnost ispali i zaboravi (fire and forget) te napad odozgo (top attack). KSTAM ima vlastiti sustav navođenja čemu pridonose četiri stabilizatora s krilcima. Projektil se ispaljuje neizravno, s velikom elevacijom topa (usporediva s minobacačem), nakon čega se na najvišem dijelu putanje aktivira padobran. Projektil se orijentira prema dolje i tad počinje skeniranje terena kombiniranjem milimetarskog radarskog i IC senzora. Kad se cilj otkrije, ispaljuje se probojni projektil koji djeluje na krov tenka. Učinkoviti domet iznosi od dva do osam kilometara. Tenk pritom uopće ne mora izlagati svoju siluetu protivniku, ali je potrebno znati barem protivnikov približan položaj. Projektilom se također može ručno upravljati u ograničenom načinu rada dok postoji podatkovna veza s tenkom.

Snažan motor
U usporedbi sa zapadnim tenkovima masa K2 znatno je manja, ali ipak je odlučeno da se ugradi vrlo snažan pogonski motor snage koja je postala standard od 1500 KS (1103 kW). Specifična snaga iznosi 27,3 KS/t što tenk stavlja u sam vrh. Sličan odnos snage i mase ima kineski Type 99A2 i francuski Leclerc. Motor i transmisija spojeni su u jedinstvenu kinematičku cjelinu radi brže zamjene u terenskim uvjetima. Motor za K2 razvile su i proizvele domaće kompanije Doosan Infracore i STX Engine i vrlo je sličan najnovijem njemačkom motoru MTU 890 iznimne kompaktnosti. Ugrađen je ipak njemački motor jer je domaći prilikom testiranja imao nedostatke i nije bio spreman za uporabu. Ušteda u zapremnini omogućila je da se u tenk ugradi i vrlo koristan pomoćni motor od 100 KS (75 kW), odnosno plinska turbina kompanije Samsung Techwin. Turbina se koristi za napajanje brojnih električnih i elektronskih uređaja dok tenk miruje, uz manju potrošnju goriva, toplinski i akustički odraz. Pogonski blok omogućuje postizanje najveće brzine od 70 km/h i ubrzanja do 32 km/h za sedam sekundi što je nešto manje nego kod drugih suvremenih tenkova.

Po korejskim brdima
Za tenk je brzina na lošem terenu važnija od brzine na putu, a uvelike ovisi i o karakteristikama pogonskog bloka te sustava ovjesa. Ovjes je poboljšana inačica s tenkova K1 i K1A1, odnosno kombinacija hidropneumatskog sustava na prednjim i stražnjim i konvencionalnog torzijskog na srednjim hodnim kotačima. Hidropneumatski cilindri nalaze se u polugama kotača i daju im kompaktnost. Osigurana je potpuno neovisna kontrola svakog od šest pari kotača naziva In-arm Suspension Unit (ISU), tako da tenk ima mogućnost podizanja tijela (stajanje), spuštanja prednjeg (klečanje) ili stražnjeg kraja (sjedenje) i naginjanja na lijevu ili desnu stranu. To mu omogućuje otvaranje paljbe nizbrdo (–10 stupnjeva) u obrambenim djelovanjima ili prema gore, kad se djeluje prema ciljevima u zraku povećavajući elevacijski kut topa. Sustav je skup, ali i iznimno pogodan, posebno u brdsko-planinskim uvjetima kakvi su u Južnoj Koreji. Najveća brzina na lošem terenu pri kojoj se može otvarati precizna paljba iz tenkovskog topa iznosi 48 km/h, što je u samom svjetskom vrhu. Dosad je u tome vodio Leclerc s 46 km/h.

U vodu za pola sata
Tenk K2 ima i vrlo dobre karakteristike pri svladavanju uspona do 60 stupnjeva i okomitih zapreka do visine 1,3 m, kao i pri svladavanju vodenih zapreka. Primijenjen je sustav kretanja po dnu s ugrađenom cijevi velikog promjera (dihalica) koja služi za napajanje motora zrakom. Cijev može služiti i za promatranje pri čemu se zapovjednik popne uz njezin unutarnji dio, kao i za evakuaciju članova posade. Priprema tenka za svladavanje vodene zapreke traje 30 minuta, a može borbeno djelovati odmah nakon izlaska iz vode. To je novost na južnokorejskim tenkovima jer su K1 i K1A1 bili ograničeni na svladavanje vodenih zapreka dubine do nešto manje od visine krova kupole. Primjenom ovog sustava, koji je prvobitno korišten na njemačkim tenkovima Leopard 1 i 2, kao i na francuskim AMX30 i Leclerc, najveća dubina koja se može svladati iznosi 4,1 m. Treba istaknuti da i svi suvremeniji sovjetski, odnosno ruski tenkovi, mogu svladavati vodene zapreke i to do dubine od 5,5 m, ali to se postiže korištenjem znatno tanje cijevi koja služi samo za napajanje motora zrakom. U oba je slučaja potrebno detaljno ispitivanje dna vodene zapreke što može biti iznimno naporno. Stoga se neke zemlje, poput SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva, oslanjaju na svladavanje zapreka s pomoću pokretnih mostova.

Učinkovita lakoća
Vanjskim izgledom K2 podsjeća na prethodnike, a od inozemnih tenkova najviše na Leclerc i japanski Type 90 s kojima dijeli i vrlo sličnu koncepciju. Borbena masa tenka iznosi 55 tona, što je više od japanskog i na razini je francuskog tenka. U odnosu na najteže zapadne tenkove najnovije generacije, kao što je Leopard 2A6, Abrams M1A2SEP i Challenger 2, prilično je kompaktan i sedam-osam tona lakši. Međutim, zahvaljujući nešto manjoj unutarnjoj zapremnini, treba očekivati da je oklopna zaštita na razini tih tenkova, što se, uostalom, može reći i za spomenute francuske i japanske konkurente. Sličnu razinu zaštite imaju i sovjetski, odnosno ruski tenkovi. Oni su još desetak tona lakši zahvaljujući manjoj unutarnjoj oklopljenoj zapremnini i uporabi učinkovitog eksplozivno-reaktivnog oklopa (ERO).

Sustavi zaštite
Sama zaštita tenka K2 sastoji se od pasivne zaštite, koja podrazumijeva oklop, sustav za identifikaciju i gašenje požara, sustav NKB i aktivne zaštite. Oklopna je zaštita kombinacija pancirnog čelika i višeslojnog oklopa koji je najvjerojatnije baziran na iskustvima s Chobham oklopom (uporaba aluminij oksidne keramike u metalnoj osnovi) na tenkovima K1 i K1A1. Taj je oklop modularnog tipa, kao na Leclercu i izraelskom Merkava 4, tako da se u kasnijoj fazi može poboljšati novijim tipovima modula. Međutim, u konturu prednje kose ploče, na središnji dio krova iza masivnog štita topa i na krovne otvore ciljača i zapovjednika, ugrađene su i kutije ERO nepoznatog tipa, što je odgovor na sve širu uporabu projektila koji djeluju na krov vozila.
Spomenuta je tendencija primjetna i na drugim tenkovima, prije svega ruskim T-80U i T-90, te na Leclercu, Leopardu 2A6 i Merkavi 4. Zapažena je i uporaba aktivnih sustava zaštite što je utjecaj ruskih tenkova. Serijski primjerci imat će sustav detekcije nadolazećih projektila MAWS (Missile Approach Warning System) s pomoću milimetarskog RWR radara (Radar Warning Receiver) s dvama senzorima na čelu kupole. Imat će i sustav za detekciju laserske zrake (Laser warning receivers – LWR) s četirima senzorima za zaštitu u punom krugu. U slučaju detekcije određene prijetnje, na primjer protuoklopne vođene rakete, sustav zaštite automatski ispaljuje IC ili radarske mamce i aktivira dimnu zavjesu VIRSS (Visual and Infrared Screening Smoke), slično kao na ruskom sustavu Štora.

Buduća inačica
Unatoč činjenici da je K2 danas jedan od najnaprednijih tenkova, zahvaljujući iznimno suvremenom i kvalitetnom skupu korištenih komponenti, Južna Koreja namjerava u idućih nekoliko godina stvoriti inačicu K2 PIP. U odnosu na K2, inačica K2 PIP trebala bi imati pet poboljšanja u obliku nadogradnje aktivnog umjesto poluaktivnog sustava ovjesa, sustava za skeniranje terena, integracije još jednog aktivnog sustava zaštite (hard-kill), neeksplozivnog reaktivnog oklopa NERA (Non-Explosive Reactive Armor) te potencijalne zamjene topa 120 mm / L55 elektromagnetskim topom 140 mm.
Treba napomenuti da još nije konstruiran niti jedan sustav aktivnog ovjesa koji funkcionira, premda se na zapadu najavljuje gotovo trideset godina. Korejski sustav trebao bi imati pridodan uređaj za skeniranje terena na udaljenosti od 10 do 50 metara u svim pravcima oko tenka kako bi se izračunao optimalan položaj koji bi svaki kotač hodnog dijela trebao zauzeti radi smanjenja lјulјanja i vibracija vozila. Tako se osigurava najstabilnija platforma za otvaranje paljbe, a i veća brzina kretanja po neravnom terenu.
Predviđen je aktivni sustav zaštite KAPS (Korean Active Protection System) tzv. hard-kill tipa i namijenjen za paljbeno djelovanje po dolazećim projektilima. Godine 2006. uspješno je prošao prvi test. Sastoji se od sustava detekcije na bazi radara i IC senzora. Oni daju zapovijed lanseru na krovu vozila za usmjeravanje u pravi azimut i elevaciju. Potom slijedi ispaljivanje fragmentacijskih ili fugasnih projektila prema dolazećem projektilu koji se detektira na 150, a uništava na 10-15 metara, bez obzira na to s koje strane tenka dolazi. KAPS u budućnosti može biti instaliran na druge platforme, poput ratnih brodova, helikoptera i zgrada. Jedinična cijena sustava iznosi 600 000 dolara.

Skupo, ali napredno
U svrhu što boljih ispitivanja planira se slanje tenkova u mirovne misije u kojima je angažirana južnokorejska vojska. Tako je vjerojatno odlučeno i zbog namjere da se tenkovi prikažu što većem broju potencijalnih kupaca. Prva zemlja koja je primijenila rješenja (transfer tehnologije) s tenka K2 jest Turska na svojem novom tenku Altay. Riječ je o nastavku suradnje prilikom dizajniranja turske samohodne haubice 155 mm T-155 Firtina koja koristi najbolja rješenja s južnokorejske samohodne haubice 155 mm K9. Odluči li se neka zemlja za nabavu K2, treba znati da je riječ o trenutačno najskupljem tenku. Sadašnja proizvodna cijena iznosi od 8,5 do 8,8 milijuna dolara (K1A1 – 4,9, M1A2 Abrams – 4,3, a Type 90 – osam milijuna) i sigurno će se morati smanjiti. Ipak, K2 jedan je od najnaprednijih tenkova današnjice, barem po tehnologiji kojom je izrađen i kojom raspolaže. Ono što mu nedostaje jest operativno dokazivanje.

Ivan Galović