Uspjesi Napoleona I. Bonapartea u europskim ratovima početkom XIX. stoljeća stavili su južne hrvatske zemlje pod novu upravu. Takva situacija potrajala je nekoliko godina, a potom se sve vratilo na staro 

Porazom u Bitki kod Austerlitza i posljedičnim mirom u Požunu 1805. godine Habsburška Monarhija morala je Francuskoj ustupiti teritorije koji su pod habsburšku vlast došli 1797. padom Mletačke Republike. Caristička Francuska Napoleona Bonapartea (1769. – 1821.) u iduće će tri godine uspostaviti vlast nad Istrom, Dalmacijom, Bokom kotorskom i Dubrovnikom i hrvatske će zemlje tako idućih deset godina biti rascjepkane između interesa dviju velikih sila. Francuski se posjed na istočnom Jadranu sastojao od triju upravnih područja, koja su neposredno bila priključena Kraljevini Italiji, državi koja je formalno bila u personalnoj uniji s Francuskom, a kralj joj je bio – Napoleon.

Prekid sa srednjim vijekom

Istrom je u političkim i ekonomskim poslovima upravljao perfekt sa sjedištem u Kopru, a dotadašnja je administrativna podjela zamijenjena kantonalnim uređenjem na čelu s delegatima i jednim središnjim vijećem. Dalmacija je bila podijeljena na četiri okružja sastavljenih od kantona, kojima su upravljali delegati. Vrhovna je oblast bila generalna providurija u Zadru sa šest odsjeka. Ista upravna podjela na okružja i kantone uvedena je i južno od Neretve. Ta je upravna reforma označila potpuni prekid sa srednjovjekovnom tradicijom i njezinim komunalnim uređenjem. U kolonat, težaštinu, koja je unatoč osobnoj slobodi seljaka zadržala različita obilježja feudalne ovisnosti, nova vlast nije dirala. Promijenila je samo pravni položaj seljaka u Dalmatinskoj zagori gdje nije bilo kolonata i gdje je seljak sjedio na zemlji koja je bila državna. Zakonom od 4. rujna 1806. godine zemlja je ondje prešla u vlasništvo seljaka, koji je obrađuje i koji je za nju kao i do tada trebao plaćati državi porez u naturi (desetinu).

Generalni providur Vincenzo Dandolo (1758. – 1819.) nastojao je ekonomski razviti zemlju teško zanemarenu pod vlašću Venecije. U Dalmaciji su otvorene dvadeset tri osnovne škole, osam srednjih i dva liceja u Zadri i Dubrovniku, a sva se nastava održavala na talijanskom jeziku. Od 1806. do 1810. izlazi ”Il regio Dalmata – Kraljevski Dalmatin”, tekst je uglavnom bio talijanski, dok je hrvatski jezik s vremenom bio ograničen na najvažnije obavijesti.

Odlukom Kraljevine Italije 1807. godine ukinute su gotovo sve bratovštine u Istri i Dalmaciji. Od njihovih posjeda, prodanih na dražbi, osnovane su zaklade za financiranje škola, crkvi i siromaha. Međutim, neke su crkve i samostani zatvoreni, a zaređivanje zabranjeno. Nauk vjere u neku je ruku zamijenjen ”moralnim katehizmom”. Pravoslavna je crkva postala neovisna o katoličkoj hijerarhiji.

Neuspješna Peta koalicija

Hrvatski sabor 1807. ponavlja svoj zahtjev iz 1802. godine da se Dalmacija podvrgne vlasti bana i opet spoji sa ”svetom krunom”. Ugarski sabor nije se zadovoljio uvođenjem mađarskog jezika na teritorij uže Ugarske, već je htio da on postane službeni jezik i u hrvatskim zemljama. Hrvatsko plemstvo ponovno je zaprijetilo uvođenjem narodnog jezika kao službenog, među njima je bio i Maksimilijan Vrhovac (1752. – 1827.). No, u travnju 1809. godine između Habsburške Monarhije i Francuske izbija tzv. Rat Pete koalicije u kojem habsburška vojska, uz pomoć domaćeg stanovništva, zauzima teritorij do Neretve i otoke u neposrednom susjedstvu. Ipak, bilo je to kratkog vijeka jer je Habsburško Carstvo nakon poraza kod Wagrama 6. srpnja iste godine bilo primorano potpisati Mir u Schönbrunnu. Dalmacija i Istra ponovno su potpale pod Francusku. Osim toga, Austrija je Napoleonu morala ustupiti Hrvatsku južno od Save, zajedno s karlovačkom i banskom Krajinom. U sklopu sedam Ilirskih pokrajina, bivša mletačka Istra spojena je s Trstom, Goricom i Gradiškom u posebnu pokrajinu, a bivša austrijska Istra spojena s Rijekom, Kvarnerskim otocima i Liburnijom te je priključena civilnoj Hrvatskoj. Dalmacija i Dubrovnik zadržali su posebnu upravu, a Vojna krajina južno od Kupe u cjelini je zadržana po imenom Vojnička Hrvatska. Osim uvođenja moderne uprave, odvojene od sustava, veću je promjenu u građanski život unijela zabrana cehova, odnosno zabrana slobode obrta. U Dalmaciji su 1811. godine zavladali bijeda i glad. Imenovanje generala Augustea de Marmonta (1774. – 1852.) za generalnog guvernera Ilirskih pokrajina potaknulo je Dandoloa da se povuče.

Novi mađarski pokušaj

Banska Hrvatska ostala je pod habsburškom vlašću i njome je od 1809. godine kao namjesnik banske časti upravljao biskup Vrhovac, dok je godinu dana poslije u Zagrebu osnovan ”glavni policijski ured” na čelu s fra Andrijom Dorotićem (1761. – 1837.)  kao ravnateljem. Zadaća mu je bila suzbijanje nepovoljnih utjecaja iz Ilirije.

Ugarski je parlament 1811. godine ponovno stavio na dnevni red pitanje mađarskog jezika u Hrvatskoj. Tražilo se da se mađarski uvede kao predmet u sve škole i sjemeništa, da se u roku od šest godina (računajući od 1. siječnja 1812.) uvede kao jezik na kojem će se održavati cjelokupna nastava, a da se u roku od deset godina (od 1822.) u cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji ureduje samo na mađarskom jeziku. Ipak, donošenje konačne odluke spriječilo je raspuštanje parlamenta 1812. kojim je započelo trinaestogodišnje razdoblje apsolutizma u Ugarskoj i Hrvatskoj prozvanog francisejskim po caru Franji I. (1768.-1835.).

Kraj francuske vladavine na prostorima hrvatskih zemalja počeo se nazirati 1813. godine, nakon Napoleonova poraza kod Leipziga. Potpomognuta domaćim stanovništvom i krajiškim posadama u francuskoj vojsci Habsburška Monarhija vratila je Ilirske pokrajine. Dalmacija je s Dubrovnikom i Bokom kotorskom odvojena od ostatka pokrajina, a kvarnerski otoci podvrgnuti su generalnom guberniju u Ljubljani, pod čijom je vlašću ostala i Istra. Prilikom zauzimanja prekosavskih krajeva Vrhovac je kao namjesnik banske časti odmah u njima uvodio ugarsko-hrvatski ustav, stavljajući tako bečki dvor pred svršen čin. No, car je 1814. objavio da se sve oslobođene zemlje priključuju Carstvu. Kraljevina Ilirija, kako je ostatak ilirskih provincija bez Dalmacije prozvan, podijeljena je 1816. na dva gubernija. Habsburška Monarhija tako je ponovno uspostavila čvrstu vlast nad hrvatskim zemljama, koju će (zajedno s Ugarskom od Nagodbe 1868.) držati sve do svojeg raspada 1918.

Josip BULJAN