Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. status Rijeke s lukom i pripadajućim kotarom trebao je neko vrijeme ostati neriješen. Međutim, ugarska strana uspjela je vještom manipulacijom iznuditi od kralja Franje Josipa I. da Rijeka formalno-pravno postane poseban teritorij unutar ugarskog dijela Monarhije

Austrija je porazom u ratu protiv Pruske 1866. potpuno izgubila prevlast u Njemačkom savezu pa je dominacija iz ruku vladarske kuće Habsburg prešla u ruke Hohenzollerna. Caru Franji Josipu I. (1830. – 1916.) bilo je jasno da mora što prije urediti odnose u Monarhiji želi li zadržati stabilnost. Mađari su već prije rata s Pruskom počeli pregovore s Austrijom s ciljem priznavanja ugarske državnopravnosti, da bi se oni konačno konkretizirali u svibnju 1867. godine. Tad su car i mađarsko izaslanstvo na čelu s Ferenczom Deákom (1803. – 1876.) potpisali Austro-ugarsku nagodbu. Njom je zemlja dobila ime Austro-Ugarska Monarhija i podijeljena je u “kraljevine i zemlje zastupane u Carevinskom vijeću” i u “zemlje ugarske krune”, dakle, praktički na austrijski i ugarski dio. Zajednički im je bio vladar, koji se zasebno krunio za svaki dio Monarhije, vojska, vanjski poslovi i uz to vezane financije, dok je svaka cjelina imala zaseban ustav i tijela državne vlasti. Hrvatske su se zemlje Nagodbom našle u vrlo nepovoljnom položaju: Hrvatska i Slavonija pripale su ugarskom, a Dalmacija i Istra austrijskom dijelu Monarhije.

Zajednički pritisak

Propale su i namjere dijela hrvatske politike o sklapanju dogovora s Austrijom prije negoli se ona nagodi s Ugarskom. Austrija je ostavila Hrvatsku da se samostalno nagodi s Ugarskom i tako riješi državnopravne odnose, koji među njima, formalno i pravno, nisu postojali još od 1848. godine. Početne pozicije uoči pregovora bile su više nego jasne. Mađari su zagovarali cjelovitost Kraljevine Ugarske u kojoj bi Hrvati imali tek osjetnu pokrajinsku autonomiju. Hrvatska strana na čelu s biskupom i prvakom Narodne stranke Josipom Jurjem Strossmayerom (1815. – 1905.) željela je širu autonomiju s elementima državnosti. Budući da pitanje odnosa Ugarske i Hrvatske nije bilo uređeno, Hrvatski sabor nije uputio poslanike u Ugarski sabor 8. lipnja 1867. na krunidbu Franje Josipa I. za hrvatsko-ugarskog kralja. Takav razvoj događaja još je više ujedinio bečki i peštanski dvor u pritisku na Hrvatsku da što prije riješi pitanje državnopravnih odnosa s Ugarskom. Sabor je uskoro raspušten, a ban Josip Šokčević (1811. – 1896.) podnio je ostavku na mjesto namjesnika banske časti, smatrajući da je Austrija izigrala Hrvatsku isključivši je iz svih pregovora o novom ustrojstvu Monarhije.

Nepovoljan dogovor

Mađari su iskoristili priliku i na bansko mjesto instalirali unionista Levina Raucha (1819. − 1890.), koji se zalagao za jače kontakte s Ugarskom. Krajem 1867., uz pomoć ugarske vlade, Rauch je agresivno proveo izbore za Hrvatski sabor na kojima su premoćno pobijedili unionisti. Tako je potpuno otklonjena mogućnost da s ugarskom vladom pregovara Narodna stranka, zbog čega su njezini zastupnici istupili iz novoformiranog sabora. Ostavši bez oporbe, unionisti su već 1868. godine s ugarskom vladom sklopili Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Njom su Hrvatska i Slavonija dobile autonomiju u unutarnjim poslovima, pravosuđu i bogoštovlju. Ugarska strana priznala je Hrvatima status političkog naroda unutar državne zajednice i teritorijalnu cjelovitost hrvatskih zemalja te se obvezala da će poraditi na njihovu ujedinjenju. U praksi to nije bilo moguće jer je Dalmacija bila pod Austrijom. Loše strane Nagodbe očitovale su se u financijskoj ovisnosti Hrvatske o Ugarskoj te podređenosti hrvatskog bana ugarskom ministru predsjedniku, na čiji ga je prijedlog vladar birao. Fiktivnu je ulogu u rješavanju zajedničkih odnosa s Austrijom imalo i peteročlano hrvatsko izaslanstvo, zato što je i njega birao Ugarski sabor.

Teritorijalni preustroji

Tijekom sklapanja Nagodbe otvoreno je ostalo pitanje određivanja pripadnosti Rijeke s njezinom lukom i pripadajućim kotarom pa je odlučeno da će se ono rješavati naknadno. Rijeka je još od XVIII. stoljeća zbog povoljnog geografskog položaja bila u fokusu ugarskog interesa i kapitala kao izlaz na more i važna trgovačka i prometna luka. Grad je svoj autonomni status mogao zahvaliti caru Karlu VI. (1685. − 1740.), koji ga je 1719. godine proglasio slobodnom carskom lukom. Također, carica Marija Terezija (1717. − 1780.), izuzela je 1776. u sklopu teritorijalnog preustroja države Rijeku iz Austrijskog primorja, kojem je pripadala od 1748., i priključila je novoosnovanoj Severinskoj županiji. Ipak, svega tri godine poslije posebnom poveljom izdvojila je Rijeku iz Banske Hrvatske te je kao Corpus Separatum (zasebno tijelo) pridružila izravno ugarskoj Kruni svetog Stjepana. Njezin sin car Josip II. (1741. − 1790.), ukinuo je 1786. godine prilikom novih administrativnih promjena Severinsku županiju te Rijeku i njezin kotar stavio pod jedinicu Ugarskog primorja. Nakon kratkog dolaska pod Napoleonovu vlast u sklopu Ilirskih pokrajina (1809. – 1813.), Rijeka je sve do Mađarske revolucije 1848. imala nejasan status u sklopu Kraljevine Ilirije, administrativne jedinice pod upravom bečkog dvora.

Naknadni pregovori?

Kad je u jeku protuhabsburških pobuna u Mađarskoj izbila revolucija, Hrvatski sabor raskinuo je 1848. odnose s Ugarskom. Banska vojska ušla je 31. kolovoza 1848. u Rijeku te je zajedno s cijelim Ugarskim primorjem stavila pod upravu Banske Hrvatske. Konačno je krajem godine ban Josip Jelačić (1801. − 1859.) postao guverner Rijeke. Takav status Rijeka je imala sve do prednagodbenog vremena, kad su vodeće gradske mađaronske strukture krenule u misiju izuzeća grada iz uprave Banske Hrvatske s ciljem stavljanja pod neposrednu upravu Pešte. Usprkos tomu što je Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. dogovoreno da će se o statusu Rijeke pregovarati naknadno, ugarska je strana izigrala dogovor. Ugarski sabor je, naime, prihvatio tekst Nagodbe, uz dodatak na paragraf 66., u kojem je pisalo da Rijeka s lukom i kotarom pripada izravno Ugarskoj. Hrvatski sabor još prije je izglasao prihvaćanje teksta Nagodbe, međutim, u njemu je, za razliku od ugarskog teksta, pitanje Rijeke ostalo neriješeno. Franji Josipu I. poslan je tekst na potvrdu, s molbom da prizna zakonito pravo Hrvatske nad Rijekom.

Drska politička intriga

U međuvremenu je ugarska strana na čelu s predsjednikom vlade Gyulom Andrássyjem, starijim (1823. – 1890.), odigrala pravi politički igrokaz. Brzojavom je vladaru, koji je već prihvatio hrvatski tekst Nagodbe, poručila da će cijeli dokument prihvatiti samo pod uvjetom da Rijeka s lukom i pripadajućim kotarom neposredno dođe pod ugarsku vlast. Čuvajući dinastičke interese, Franjo Josip I. pristao je na mađarski ultimatum. Kako bi se hrvatski izvornik Nagodbe izjednačio s ugarskim na mjestu gdje se spominje Rijeka, hrvatski činovnik u Dvorskoj kancelariji u Beču Stanko Bogut prilijepio je papirić s novim člankom 66. prema kojem Rijeka pripada Ugarskoj. Nakon toga je kraljev akt potpisan i upućen Hrvatskom saboru, koji ga je prihvatio misleći da je riječ o izvornom tekstu koji je prihvaćen i poslan kralju.

Taj politički presedan ostao je upamćen pod nazivom riječka krpica. Zbog burnih reakcija hrvatske oporbe na tu drsku političku intrigu, Riječkim provizorijem iz 1870. odlučeno je da će Hrvatski sabor prihvatiti privremenu upravu ugarske ili zajedničke vlade nad gradom, ali samo pod uvjetom da se u idućem razdoblju raspravlja o novom rješenju riječkog pitanja. Zbog nemogućnosti sporazuma hrvatske i ugarske strane, položaj Rijeke nije reguliran sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. 

 Josip BULJAN