Pripadnik 3. mehanizirane bojne Pauci nadnarednik Milorad Pešić osvojio je najviši vrh zapadne Europe – veličanstveni Mont Blanc visine 4810 m

Ovaj izniman pothvat hrvatskog vojnika nije bio samo vrhunski sportski i alpinistički rezultat, već i svjedočanstvo o mentalnoj snazi, disciplini i neustrašivosti koje krase pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske. Prenosimo u cijelosti njegove dojmove i inspirativnu priču o borbi s visinom, hladnoćom i vlastitim granicama na putu do krova Europe.

Gluho doba noći i polazak iz doma Gouter

Uspon na najviši vrh zapadne Europe, Mont Blanc (4810 m), za mene nije bio samo test fizičke izdržljivosti. To je mentalna borba s visinom, hladnoćom i vlastitim strahovima. Planine nas uvijek nauče poniznosti, ali Mont Blanc to radi bez imalo milosti. Uspon na vrh počinje u gluho doba noći, oko 2 ujutro iz planinarskog doma Gouter. Izlazak iz relativne topline doma na minus 10 stupnjeva Celzijevih i oštar alpski vjetar trenutačno vas razbude. Dok hodamo, u mraku se čuje samo škripanje dereza o tvrdi led, a kolona čeonih svjetiljki izgledala je poput krijesnica koje se penju prema nebu. Na visini iznad 4000 metara zrak postaje primjetno rjeđi. Svaki korak zahtijeva puni udisaj i svjesni napor. Najteži, ali i najljepši dio uspona završni je greben Bosses. Riječ je o uskom, snježnom grebenu gdje sa svake strane imate stotine metara provalije. Vjetar ovdje ne oprašta pogreške.

Kralj Europe na čarobnih pola sata

A onda, nakon sati patnje, stižemo na prostrani, snježni vrh. U tom trenutku sunce probija horizont, a sjena Mont Blanca baca savršen trokut preko cijele doline Chamonixa.

Pogled od 360 stupnjeva na Francusku, Italiju i Švicarsku bio je moja nagrada. Uspio sam, postao sam kralj Europe, barem na tih čarobnih pola sata. Svi vrhovi Alpa odjednom izgledaju maleni pod mojim nogama. Umor nestaje, a zamjenjuje ga neopisiv osjećaj slobode i postignuća, dok suze same krenu od sreće. Pogled s krova Europe ne može se opisati riječima, on se mora doživjeti. Mont Blanc me naučio da najviše planine ne osvajamo nogama, već srcem i glavom. Granice koje mislimo da imamo najčešće žive samo u našim mislima. Kad se usudite zakoračiti izvan zone komfora, shvatite da ste sposobni za nevjerojatne stvari. Ovaj uspon nije samo priča o planinarenju. To je dokaz da se svaki veliki cilj u životu postiže na isti način – korak po korak, bez odustajanja kad postane teško. Zato, da biste postigli svoj cilj, spakirajte opremu, krenite na put i ne stajte dok ne stignete do vrha. Osjećaj koji vas ondje čeka vrijedi svakog truda.

Pogled prema bijeloj kupoli iz doline

Nakon sati i sati napornog silaska, skidanje teških gojzerica i opreme u dolini donosi olakšanje koje se riječima ne može opisati. Sjediti na terasi lokalnog puba u Chamonixu, s hladnim pivom u ruci, dok sunce polako zalazi i boji vrh Mont Blanca u prepoznatljivu crvenkastu boju, neprocjenjivo je. Gledate prema gore, u tu masivnu bijelu kupolu koja para nebo, i sami sebi ne vjerujete: “Čovječe, ja sam bio tamo gore“.

Stati na vrh Mont Blanca osjećaj je koji riječi teško mogu opisati. No, iznad svega što osjećam, najglasnija je zahvalnost. Hvala dragom Bogu na snazi, hrabrosti i bistrom umu u svakom teškom koraku. Hvala Mu što nas je čuvao na opasnim grebenima, podario nam predivno vrijeme i sigurno nas vratio našim obiteljima. Čovjek na ovoj visini shvati koliko je malen pod zvijezdama i koliko su veliki Božji blagoslovi. Svaki prijeđeni metar bio je dar. Ovaj uspjeh nije samo moj – on je dar na kojem ću vječno biti zahvalan, posebno vodičima Krešimiru i Igoru na vrhunskom vođenju i podršci tijekom uspona na Mont Blanc.

Tekst: HKoV

Foto: privatne fotografije Milorad Pešić