Na križanju dviju splitskih ulica – Ulice slobode te kralja Zvonimira – nalazi se spomenik…
Desetero srca, jedna misija
Uz blagdan sv. Josipa, zaštitnika obitelji i hrvatskog naroda, donosimo priču o pukovniku Mirku Karačiću, djelatniku Vojnog zdravstvenog središta, Zapovjedništva za potporu i specijalistu interne medicine unutar sustava MORH-a. Uz sve zahtjeve koje nosi takva karijera, pukovnik Karačić iznimno uspijeva harmonizirati taj aspekt svojeg života s obiteljskim obvezama, održavanjem sretne i skladne obitelji s osmero djece i suprugom koja je također liječnica. Njegova nepokolebljiva predanost i vjera čine temelj njegova pristupa prema vojnoj medicini
Kad se susretnete s pukovnikom Mirkom Karačićem, vojnim liječnikom, internistom i obiteljskim čovjekom koji sa suprugom, također liječnicom, odgaja osmero djece, odmah primijetite da je vođen dubokim uvjerenjima. Sve te uloge balansira s posebnom strašću i predanošću da pomogne ljudima. U razgovoru za Hrvatski vojnik otkrio nam je kako je njegova vjera utjecala na njegovu odluku da postane vojni liječnik i koliko mu ona znači u životu.
Pukovnik Mirko Karačić, djelatnik je Vojnog zdravstvenog središta, Zapovjedništva za potporu i jedini je specijalist interne medicine unutar sustava MORH-a. Uz sve zahtjeve koje nosi takva karijera, pukovnik Karačić iznimno uspijeva harmonizirati taj aspekt svojeg života s obiteljskim obvezama, održavanjem sretne i skladne obitelji s osmero djece i suprugom koja je također liječnica. Njegova nepokolebljiva predanost i vjera čine temelj njegova pristupa prema vojnoj medicini, dok svakodnevno svladava različite izazove koje to područje donosi. Pukovnik Karačić bavi se širokim spektrom kliničkih pregleda i internističkih pretraga, uključujući ergometriju, KMAT, Holter EKG, UZV abdomena i još mnogo toga. Njegov specifičan fokus pregledi su vojnih pilota, ali vodi i preglede civilnog zrakoplovnog osoblja kao zrakoplovno-medicinski ispitivač.
Iskustva iz Domovinskog rata
Put do uspjeha nije bio lak. Kao student medicine, pridružio se borbi za obranu suvereniteta RH, prvo kao dragovoljac, a zatim kao vojnik-bolničar u 150. brigadi HV-a. Nakon završetka studija medicine, novačen je za vojnog liječnika zbog potreba na terenu u Lici. Sjeća se kako je kao mlad liječnik ustrojavao terensku ambulantu za novopridošle vojnike, provodeći cijepljenje protiv tetanusa prije odlaska u Liku. Rad na terenu sastojao se od preventivne skrbi, liječenja vojnika kad nije bilo borbenih djelovanja, kao i zbrinjavanja ranjenih s terena i njihova brzog transporta do kirurške ekipe u gospićkoj bolnici tijekom borbenih djelovanja. Kao što sam priznaje, najveći mu je izazov bio kvalitetno i brzo zbrinuti ranjenog vojnika. Jedan od njegovih najizazovnijih trenutaka u karijeri vojnog liječnika bila je situacija na terenu u kojoj je kao mladi liječnik sudionik Domovinskog rata zbrinjavao teško ranjenog vojnika. Ključni su uzajamno povjerenje i timski rad. Sjeća se specifične situacije u kojoj su s medicinskim tehničarom i skupinom izvidnika, dugotrajno prenosili na nosilima ranjenog vojnika s velikom ranom na bedru. Uspjeli su stabilizirati vojnika primjenom odgovarajućih medicinskih postupaka, unatoč izazovu postupanja u borbenim uvjetima. Poslije su saznali da se vojnik uspješno oporavio nakon operacije, što im je donijelo veliko zadovoljstvo i potvrdilo važnost dobro usklađenog medicinskog tima u ratnim uvjetima. Bilježeći svoje iskustvo s ranjenim vojnikom i kako su ga, unatoč izazovima, uspjeli stabilizirati, dokazao je kako je njegova medicinska stručnost, utemeljena na snažnoj vjerničkoj pozadini, postala instrumentalna u spašavanju života. “Moja osobna vjera u Isusa Krista postala je svjesna odluka i opredjeljenje 10-ak godina prije početka Domovinskog rata, kad sam pohađao vjeronauk kod pokojnog profesora Tomislava Ivančića”, kaže Karačić. “Pogledavši unatrag, shvaćam da sam tada bio kao zrno gorušice iz prispodobe koje je palo na plodno tlo. Bog me posadio u Hrvatsku i hrvatski narod te mi omogućio da moja vjera raste paralelno s mojom ljubavlju prema narodu i domovini”, iskreno nam kaže, podsjećajući na mudre riječi blaženog kardinala Alojzija Stepinca: “Za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.“ Ljubav prema domovini, ponajprije je u njemu izazvala duboko poštovanje prema hrvatskim braniteljima, koji su izvršavajući svoju vojnu službu pokazali iznimno domoljublje. Neki od njih provodili su cijele zime na straži, boreći se sa smrzavanjem kako bi obranili domovinu, dok su drugi bili ranjeni, a neki nažalost i dali svoj život za nju. “Zbog toga se moja odluka o vojnoj službi nije temeljila samo na potrebi za radnim mjestom liječnika s obzirom na to da sam završavao pripravnički staž. Tada sam bio prožet idealizmom da ću kao mlad hrvatski časnik sanitetske službe i sam pridonijeti razvoju Hrvatske vojske.” Ta kombinacija vjere, domoljublja i osobne potrebe vojnog liječnika odvela ga je na teren povijesne Like. Ta iskustva neprocjenjivo su oblikovala njegov daljnji profesionalni razvoj, dajući mu priliku služiti svojoj zemlji, dok je uz isto vrijeme nastavljao slijediti svoju strast prema medicini.
Vjera kao glavni pokretač
Njegova vjera utječe na njegov svakodnevni život. “Molitva i euharistija daju mi snagu za darivanje vremena i ljubavi drugima: u obitelji – svojoj supruzi i djeci, te na radnom mjestu pacijentima kojima svojim znanjem mogu pomoći”. Na pitanje kako usklađuje svoju vjersku praksu s obvezama prema vojsci i obitelji, odgovara iskreno i pragmatično. “Radim u redovito radno vrijeme od ponedjeljka do petka. Tako sam se organizirao da, kad god mi obveze dopuste, tijekom tjedna odlazim na večernju svetu misu, bilo sam ili sa suprugom”, objašnjava. Ističe da dnevna zajednička molitva sa suprugom i djecom, kao i redoviti odlazak cijele obitelji na nedjeljnu svetu misu, pruža obiteljsko zajedništvo i stabilnost. “Bog nam govori kroz našu savjest. Ona je osobito značajna za svakog čovjeka i stoga je potrebno razvijati i njegovati vlastitu savjest.” Pukovnik dodaje da kao katolik u Hrvatskoj vojsci ima priliku za duhovnu skrb preko vojnih kapelana koji mogu pomoći u produbljivanju vjere i razvijanju savjesti u skladu s učenjima Katoličke crkve. Otvoreno govori o tome kako mu vjera pomaže pri suočavanju s osobnim i profesionalnim izazovima: “Vjerujem da nam Bog neće dati križ veći od onog koji možemo nositi. Tražiti i prihvatiti Božju volju ključno je u trenucima kad naiđem na nepravdu, bilo to u osobnom životu ili na profesionalnom planu. Kad se vrata zatvore, često je potrebno osvrtati se jer Bog nam pokazuje put i otvara nova vrata. Nekad je dovoljno i samo malo pokucati.” Kao otac osmero djece i suprug liječnice, prepoznaje izazove balansiranja između profesionalnih i obiteljskih obveza. “Relativno kasno sam zasnovao obitelj, ali naučio sam se organizirati. Dežurstva, pripravnosti na terenima i službena putovanja zahtijevali su mnogo vremena, ali skladan brak olakšava izvršavanje svih profesionalnih obveza.” Vjera, kako kaže, ima ključnu ulogu u obavljanju njegova posla kao vojnog liječnika. “Potrebno je savjesno obavljati sve svoje poslove, tako i posao vojnog liječnika. Sve je Božje djelo i svaki čovjek zaslužuje najbolju moguću skrb.” Obiteljske obveze su nepredvidljive, ali uzajamna požrtvovnost i povjerenje omogućuju uspješan balans. Sretan je što ima kolege koje ga mogu zamijeniti kad treba. Kad je riječ o dinamici obiteljskog života, prisutnost supruge koja je također liječnica igra ključnu ulogu. “Moja supruga ima dosta razumijevanja za moje poslovne obveze.
Otac osmero djece
U nekim stručnim pitanjima možemo se međusobno konzultirati i nadopunjavati”, kaže Karačić. Obitelj je za njega na prvom mjestu, a s obzirom na to da imaju šestero školske djece i dvoje predškolske, kao i dijete s posebnim potrebama, dinamika obitelji nikad nije dosadna. “U srži našeg obiteljskog života leže zajedničke avanture koje nas vode preko vrhova planina koje krase Hrvatsku planinarsku obilaznicu. Svaki je vrh za nas poseban izazov i trijumf, a zadnji koji smo osvojili je sv. Ilija na Pelješcu, u slikovitom proljeću ove godine. Ono što je nekad bio zadatak samo za nas roditelje, da nosimo mlađe članove obitelji na našim planinarenjima, sada je prešlo u ruke naših starijih sinova koji su dovoljno odrasli da pridonesu. No, s vremenom se mijenjaju i naši prioriteti. Obiteljska planinarenja postaju rjeđa jer su vikendi ispunjeni školskim obvezama naše djece. Naše kćeri, osim redovitih školskih obveza, pohađaju i glazbenu školu, gdje svoje talente koriste dajući svoj glazbeni doprinos kroz dječji župni zbor. Trojica sinova završila su osnovnu glazbenu školu, a neki su već zakoračili prema sportu ili nastavku glazbenog obrazovanja u srednjoj školi. Da sve obveze naše velike obitelji funkcioniraju besprijekorno, Google kalendar postao je naš neprocjenjiv saveznik, zamijenivši staromodne papiriće s bilješkama i podsjetnicima.“
Zaključivši naš razgovor, pukovnik Karačić pokazao nam je kako se vojna profesija i obiteljski život mogu izvrsno uklopiti. Kao otac osmero djece, kojima uz svoju suprugu, pruža stabilnost i ljubav, svoj životni moto vidi u vjeri, ljubavi i poslu koji obavlja sa strašću i posvećenošću. Unatoč izazovima koje pruža rad u vojsci, on pronalazi zadovoljstvo u služenju svojoj zemlji, svojoj obitelji i pozivu. Svojim primjerom i postignućima, inspiracija je za sve mlade ljude koji se nalaze na početku svoje medicinske karijere. Na kraju, pukovnikov savjet za mlade liječnike, bez obzira na sektor u kojem rade, jasan je i jednostavan: “Imajte vjeru u Boga, u svoje znanje i sposobnosti. Također, naoružajte se strpljivošću. Poslušajte latinsku uzrečicu: Omnia mea mecum porto! Usavršavajte se u znanju i vještinama jer vam vlastito znanje i stečene vještine nitko ne može oduzeti.”
Njegove riječi poticaj su: ne bojati se izazova, ulagati u svoje znanje, vještine i karakter te biti strpljiv i izdržljiv na svojem putu. U vojnoj medicini, pukovnik Karačić ističe važnost profesionalnosti, čestitosti, timskog rada i ljubavi prema domovini. Ove vrijednosti, kaže, trebaju biti temelji svakog liječnika koji odluči pristupiti Hrvatskoj vojsci. Konačno, on je sam dokaz da se, uz iskrenu vjeru, strpljivost i posvećenost, može postići životna ravnoteža i uspjeh. Kroz svoju iznimnu karijeru vojnog liječnika, pukovnik Karačić naučio je kako vjera i potpora obitelji mogu biti temelji za izdržljivost, uspjeh i ravnotežu u životu. Neka nam njegova predanost, obitelj i vjera budu podsjetnik da se, uz istinsku strast i nepokolebljivu vjeru, može ostvariti iznimno ispunjen i sretan život. Uz takve vrijednosti u srcu, ne postoje granice onog što možemo postići.
Imena djece i godine rođenja:
Ratko 2006., Matko 2008., Juraj 2009. Rita Marija 2011., Ruža Danica 2013., Ruta Josipa 2015., Diva Ivanka 2018. Grgur Stjepan 2021.
Sv. Josip, zaštitnik hrvatskog naroda
Hrvatski sabor izabrao je 9. i 10. lipnja 1687. svetog Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda. U Protokolu od 9. i 10. lipnja 1687. nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst: Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran. Kardinal Franjo Kuharić 19. ožujka 1987. proglasio je godinu svetog Josipa. U Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu 19. ožujka 1988. tom prigodom sastavio je i molio MOLITVU SVETOM JOSIPU ZA DOMOVINU. Na nama je danas, da ovaj čin našeg Sabora provedemo u djelo na najveću vlastitu korist i korist čitave naše domovine.
Iako je Majčin dan puno rašireniji i poznatiji, svake godine obilježava se i Dan očeva. Taj dan svaka zemlja slavi u nekom drugom terminu, u Hrvatskoj je to 19. ožujka, a ujedno je i spomendan svetog Josipa, inače zaštitnika hrvatskog naroda.
TEKST: Ines Grossi; FOTO: Arhiva postrojbe, privatna arhiva