Ministarstvo hrvatskih branitelja treću godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 208 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike za 2021. godinu.

Pismeno je pohvaljena priča Djevojčica koja nikad neće odrasti, koju je napisala Nika Tot, učenica 2. razreda Ekonomsko-birotehničke škole iz Slavonskog Broda

Slavonskobrodska bolnica… Pet sićušnih tijela poslaganih jedno do drugoga. Tri djevojčice i dva dječaka. Toliko su maleni da svi zajedno stanu na jedan obdukcijski stol. U šarenim trenirkama, razbarušenih kosa leže nepomično. Na svakoga od njih stavljen je papirić s osobnim podacima… To je slika koju i danas pamtim i koja mi se duboko urezala u sjećanje te ratne 1992. godine.                  

Ratni vihor uvelike je bjesnio Hrvatskom. A moj grad, Slavonski Brod, ranjen je na najgori mogući način. U rano jutro 3. svibnja 1992. godine po tko zna koji puta, oglasile su se sirene za opću i zračnu opasnost. U napadima topničkih i minobacačkih granata i razornih aviobombi koje su izbacili zrakoplovi, toga je dana u Slavonskom Brodu poginulo šestero malene nevine dječice. Nekoliko tjedana kasnije, 27. svibnja 1992. godine ponovio se isti scenarij. Jedna topla proljetna nedjelja izmamila je djecu na školska igrališta. Željni sunca i igre, nakon tjedana provedenih u vlažnim i mračnim podrumima, dječaci i djevojčice u brodskom naselju Plavo polje istrčali su na školsko igralište blizu Osnovne škole Huge Badalića. U trenu se sve promijenilo. Jedan topao i sunčan dan pretvorio se u najtragičniji dan Domovinskog rata za moj grad. Nebo odjednom više nije bilo vedro, obasjano suncem. Tamni oblaci nadvili su se nad Slavonskim Brodom. Topničke i minobacačke granate poput kišnih kapi popadale su po krošnjama stabala tik iznad djece koja su se bezbrižno igrala. Dodirnuvši krošnje, granate su se rasprsnule u tisuće sitnih gelera koji su izrešetali malena tijela. Bezbrižna dječja igra na školskom igralištu pretvorila se u krvavi masakr. Granate ispaljene sa srpskih položaja na planini Motajici u susjednoj Bosni zauvijek su ugasile živote šestero djece. Neprijatelju dječji životi nisu značili ama baš ništa. Tijekom Domovinskom rata u Slavonskom Brodu od ruke neprijatelja poginuo je jedan cijeli razred djece. Djevojčica i dječaka koji nikada neće sjesti u školske klupe, koji nikada neće odrasti, nikada se neće zaljubiti, nikada neće zasnovati svoje obitelji. Ukupno 27 dječaka i djevojčica! Njih 16 bili su učenici Osnovne škole Huge Badalića i zbog toga je 2000. godine u parku škole u znak sjećanja na njih podignut spomenik Djevojčica. Roditelji, braća i sestre poginule djece okupljali su se dugi niz godina kod spomenika. Za smrt njihove djece do današnjeg dana nitko nije odgovarao. Tijekom Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj poginulo je 402 djece. 20 razreda izgubilo je zauvijek svoje učenike, a na području Slavonskog Broda od srpskih četničkih granata i aviobombi ubijen je jedan razred. Zbog toga je 2016. godine u parku, na križanju Skaličine ulice i Šetališta braće Radića podignut spomenik u znak sjećanja na svu poginulu djecu u Domovinskom ratu koji se zove Nedovršena slagalica. Dva prazna prostora u slagalici simboliziraju nedovršene živote i nedoživljenu mladost. 

Zločini koji su počinjeni nad djecom u obrambenom Domovinskom ratu nikada se ne smiju zaboraviti. Na to nas i danas podsjeća Djevojčica u parku, djevojčica koja nikada neće odrasti. Djevojčica koju zovemo: Marinko, Ankica, Dejan, Marko, Bojan, Dalibor, Đuro, Davorka, Kristina, Sabina, Jurica, Krešimir, Vedrana, Martina, Ivana, Dalibor, Tomislav, Tihomir, Dragica, Miro, Andrijana, Barbara, Goran, Dalibor.