U prethodna četiri broja Hrvatskog vojnika predstavljen je dio sadržaja memoarskog gradiva Borisava Jovića iz njegove knjige Poslednji dani SFRJ (Kragujevac, 1995.), koji je u razdoblju velikosrpske agresije na Hrvatsku bio bliski suradnik Slobodana Miloševića. U knjizi su zanimljivi podaci koji svjedoče o suradnji JNA i srbijanskog vodstva u pripremi i provedbi agresije na Republiku Hrvatsku, ali i pokazuju koliko je dezinformacija u to vrijeme bilo plasirano u javnost, a koje su srbijansko vodstvo i JNA koristili u svojem djelovanju.
Ovdje navedeni sadržaj Jovićeva dnevnika pokazuje kako su srbijanski dužnosnici tumačenjem tadašnjeg jugoslavenskog i republičkih ustava da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike bivše Jugoslavije, pokušali opravdati cilj tadašnje velikosrpske politike da svi Srbi žive u jednoj državi i spriječiti pokušaj vodstva Hrvatske i Slovenije za preustrojem Jugoslavije u konfederaciju:
Pre sastanka Predsedništva SFRJ sa predsednicima republika o političkoj budućnosti Jugos-lavije koji treba da se održi 10. januara 1991., Milošević i ja smo se dogovorili da on nastupi u ime srpskog naroda, a ja u ime Jugoslavije. Milošević treba da kaže da svaki narod ima pravo na samoopredeljenje. Srpski narod polazi od toga da danas ima svoju jedinstvenu federativnu državu i želi da, kao narod, odlučuje sa te pozicije o svojoj budućnosti. Srpski narod želi da živi u jednoj državi, sa jednakim građanskim pravima, sa jedinstvenom, međunarodno priznatom granicom, jednom vojskom, novcem, tržištem. Ko god želi s njima da živi na ravnopravnoj osnovi, dobrodošao je. Za nas država mora biti unitarna ili federalna. Konfederacija nije država i o tome kao narod ne želimo da razmišljamo. Federacija sa minimalnim funkcijama koje će se efikasno izvršavati je najpogodniji oblik za funkcionisanje Jugoslavije. To praktično znači da mi republikama osporavamo pravo na otcepljenje, jer to pravo ne pripada njima, nego narodima. (Dnevnik – 5. januar 1991.)
Dakle, nasuprot hrvatskom stajalištu da samoodređenje pripada republikama, a ne etničkim skupinama, te da su republičke granice državne, odnosno međunarodne, predstavnici Srbije i Srba u Hrvatskoj tvrdili su da se ”odcjepljuju narodi, a ne države“, odnosno da su ”konstitutivni dijelovi bivše SFRJ bili jugoslavenski narodi, a ne republike“. U ovom serijalu već je istaknuto, a može se i ponoviti, da na zaključak da je tumačenje srbijanskog vodstva i Srba u Hrvatskoj bilo pogrešno, upućuje i Mišljenje br. 2 Arbitražne (Badinterove) komisije Konferencije o miru u Jugoslaviji. Naime, na pitanje – ”Uživaju li srpska stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao jedna od konstitutivnih nacija Jugoslavije, pravo na samoodređenje“, spomenuta je komisija 11. siječnja 1992. ustanovila ”da bez obzira na okolnosti pravo na samoodređenje ne može polučiti promjenu granica koje postoje u trenutku neovisnosti (uti possidetis juris), osim u slučaju suprotnoga sporazuma država u pitanju”. (Više o tome vidi kod: Vladimir Đuro Degan, Hrvatska država u međunarodnoj zajednici. Razvitak njezine međunarodne osobnosti tijekom povijesti. Zagreb, 2002., str. 336 – 338)
Time je potvrđeno hrvatsko stajalište da samoodređenje pripada republikama, a ne etničkim skupinama, da su slijedom toga Srbi u Hrvatskoj nacionalna manjina i da nemaju pravo na odcjepljenje, te da su republičke granice državne, odnosno međunarodne.
Uza to, u ustavima iz 1974. nalazila se još jedna ključna odredba – o granicama federacije i granicama republika: prema članku 5. Ustava SFRJ iz 1974. granice federacije nisu se mogle mijenjati bez suglasnosti svih republika i pokrajina, a prema članku 5. Ustava SRH iz 1974. ”granice SR Hrvatske mogu se mijenjati samo na osnovi odluke Sabora SR Hrvatske i u skladu s izraženom voljom stanovnika na koje se odnosi promjena“. (Više o tome vidi kod: Ozren Žunec, Goli život – socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, I-II, Zagreb, 2007. str. 171-175)
Zahvaljujući mišljenjima Badinterove komisije republike su dobile mogućnost kandidirati se kao neovisne države, što je i uslijedilo nekoliko mjeseci poslije. I Kosovo je to učinilo, ali je tad bilo odbijeno.

U svojem dnevniku B. Jović je zabilježio i slučaj upada srbijanskog vodstva u monetarni sus-tav tadašnje države. Naime, srbijansko vodstvo, koristeći dominaciju u kolektivnom Predsjed-ništvu SFRJ, i samo je poduzimalo kriminalne aktivnosti na štetu drugih republika, posebice u financijskom sektoru. Primjerice, zaduživši se 28. prosinca 1990. kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijardi dinara (tadašnjih oko 1,4 milijardi dolara ili više od 2,6 milijardi njemačkih maraka), što je bila polovina novca koji je savezna Narodna banka trebala više od godinu dana emitirati za cijelo područje Jugoslavije, SR Srbija je “gusarski” upala u monetarni sustav Jugoslavije i srušila njezinu jedinstvenu financijsku politiku (zapravo je izvršila fi-nancijski državni udar). Drži se da je time Srbija upropastila monetarnu stabilizaciju saveznog premijera Ante Markovića i pokopala sve izglede za spašavanje Jugoslavije putem gospo-darskih reformi, što ih je podržavao Zapad. To se navodi i u odgovoru Sekretarijata Saveznog izvršnog vijeća za informacije na “gomilu laži i insinuacija” iznesenih u beogradskim novinama Politika: “Sve se to radi kako bi se sakrilo ono što se danas ne može sakriti ni u samoj Srbiji, a kamoli u Jugoslaviji. A to je da je Skupština Republike Srbije svojom tajno donesenom odlukom od 28. prosinca 1990., kojom je upala u monetarni sustav Jugoslavije i otela dio primarne emisije, zadala do sada najteži (po nekima i smrtonosni) udarac federaciji” (Kronologija rata 1998: 39).
Jovićev zapis o tom događaju potvrđuje da je spomenuti upad srbijanska vlada počinila kako bi financirala program vladajuće Miloševićeve stranke, što jasno govori o karakteru tadašnje srbijanske vlasti i načinu vladanja Slobodana Miloševića:
Dana 8. januara 1991., tokom razgovora sa Stankom Radmilovićem (funkcionerom SPS-a ali i predsednikom srpske vlade), malo sam ga kritikovao zbog svega što rade sa primarnom emi-sijom novca i sa prihodima koji pripadaju federaciji. Objasnio je da bi oni (SPS) bez toga si-gurno izgubili izbore, jer više od pola republike ne bi primilo plate i penzije. Rekao je da se Ante (Marković, op.a.) čudio i krstio kako to da nismo “bankrotirali”, ali mi smo ga nadmud-rili. Milošević je očigledno izbegavao da me obavesti, jer sa funkcije predsednika Predsedništva SFRJ to ne bih mogao da opravdam. Na završetku razgovora je naišao Milošević i Stanko mu je rekao: “Molim te da me zaštitiš od kritike predsednika Predsedništva SFRJ.” Na to je Milošević odgovorio: “Zaštitiću te što si uzeo pare, ali te neću štititi što si predlagao donošenje zakona i odluka da bi se to uradilo. Sve je to moglo da se ostvari i bez formalnih odluka Skupštine. Tako svi drugi rade. (Dnevnik – 8. januar 1991.)

Početkom siječnja 1991. na sjednicama Predsjedništva SFRJ postalo je aktualno pitanje nao-ružavanja hrvatske policije, pri čemu su srbijanski dužnosnici potpuno zanemarivali činjenicu da se spomenuto naoružavanje provodilo u skladu s tadašnjim saveznim i republičkim zako-nima o unutarnjim poslovima. Tako se 9. siječnja 1991. na sjednici Predsjedništva SFRJ nao-ružavanje Hrvatske pokušalo prikazati kao protuzakonito, kako bi se stvorili uvjeti za podu-zimanje kaznenih mjera, pa čak i intervencije protiv hrvatske vlasti. Spomenutu sjednicu, odr-žanu 9. siječnja 1991., Jović je smatrao iznimno važnom:
Sednica Predsedništva SFRJ, koja je dugo pripremana i najavljivana. Na dnevnom redu je informacija o neovlašćenom uvozu oružja i formiranju paravojnih jedinica u funkciji pripreme nasilnog otcepljenja od SFRJ, kao i predlog odgovarajućih odluka i mera Predsedništva SFRJ. Informaciju i predlog mera podneo je SSNO.
U informaciji piše da se na više delova teritorije SFRJ, na nelegalan način uvozi i nabavlja naoružanje i neovlašćeno se formiraju oružani sastavi, van JNA i teritorijalne odbrane. Očig-ledno je da je cilj svih takvih aktivnosti da se, suprotno Ustavu SFRJ i saveznim zakonima, stvore paravojne organizacije koje bi bile pod komandom republičkih organa, odnosno poje-dinih stranaka i organizovanih grupa. U Hrvatskoj se intenzivno radi na stvaranju vlastite oružane sile radi nasilnog ugrožavanja Ustavom utvrđenog uređenja SFRJ. S tim ciljem je organizovana i realizuje se ilegalna nabavka velikih količina naoružanja i municije.
Na teritoriju Hrvatske se, protivno zakonima kojima su regulisani promet naoružanja i vojne opreme i carinski postupak, intenzivno uvozi naoružanje i municija. Tako je, na primer, u pos-ljednja dva meseca ušlo deset šlepera RO „Čazmatrans“ koji su prevozili naoružanje i muni-ciju iz vojnih skladišta u Mađarskoj. Ovo oružje i municija nabavljeno je preko Radne orga-nizacije za spoljnu trgovinu „Astra“ iz Zagreba. Na ilegalnoj nabavci ovog naoružanja i mu-nicije u inostranstvu i njihovom doturu u zemlju, neposredno su se angažovali članovi vlade Hrvatske (ministri za odbranu, unutrašnje i spoljne poslove) i njihovi organi. Pri tome je obe-zbeđivana specijalna zaštita i oružana pratnja od prelaska državne granice do istovarnih mesta (skladišta „Sv. Nedelja“ kod Samobora, „Mostine“ kod Splita i dr.). Oružje je ilegalno uvoženo i na druge načine i iz drugih zemalja. Ilegalnim uvozom iz inostranstva u Hrvatsku je dopremljeno više desetina hiljada potpuno novih automatskih pušaka tipa „kalašnjikova“ i drugog oružja, kao i više miliona bojevih metaka.
Pored ovoga, u Hrvatskoj se sada vode pregovori sa pojedinim stranim izvoznicima naoruža-nja radi nabavke protivoklopnog, protivavionskog i drugih vrsta naoružanja. (…) (Dnevnik – 9. januar 1991.)
Uz spomenute, iznesene su i informacije o stanju u Hrvatskoj, nakon čega je uslijedila duža rasprava i usvajanje odluka Predsjedništva.
O tome u sljedećem nastavku Hrvatskog vojnika.