Dnevnik Borisava Jovića – memoarsko gradivo o suradnji JNA i srbijanskog vodstva u pripremi i provedbi agresije na Republiku Hrvatsku (I. dio)

Urušavanje komunizma i demokratski procesi u srednjoj i istočnoj Europi krajem osamdesetih godina XX. stoljeća nisu zaobišli ni Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. Dok su zapadne republike SFRJ, Slovenija i Hrvatska, kao rješenje za opstanak Jugoslavije prvo pragmatično zahtijevale veću decentralizaciju Jugoslavije i već u listopadu 1990. ponudile prijedlog preustroja države u konfederaciju, za tadašnje vodstvo Srbije Jugoslavija je trebala opstati kao snažno centralizirana država u kojoj će dominantnu ulogu imati Srbija i Srbi kao najbrojniji narod u Jugoslaviji. Politici srbijanskog vodstva priklonilo se i vodstvo Jugoslavenske narodne armije, dijelom zbog svoje prosrpske orijentacije, a dijelom zbog straha da će se raspadom SFRJ i ona sama urušiti. Osim službenih dokumenata, o njihovu međusobnom približavanju i zajedničkom djelovanju početkom 90-ih godina XX. stoljeća svjedoči i memoarsko gradivo visokih dužnosnika srbijanske politike i JNA u tom razdoblju.
Među memoarskim gradivom o raspadu SFRJ i ratu u bivšoj Jugoslaviji, svojom izravnošću i zanimljivošću posebno mjesto pripada dnevniku srbijanskog predstavnika u kolektivnom predsjedništvu SFRJ Borisava Jovića – Poslednji dani SFRJ (Kragujevac, 1995.), koji je u razdoblju velikosrpske agresije na Hrvatsku bio bliski suradnik Slobodana Miloševića. Uz navod da je ”za predstavnika Srbije u Predsedništvu SFRJ izabran 28. marta 1989.“ Jović, koji je rođen 19. listopada 1928. u selu Nikšić (opština Batočina) u Srbiji, ističe sljedeće dužnosti koje je obavljao: Bio sam potpredsednik Predsedništva SFRJ od 15. maja 1989. do 15. maja 1990. a potom predsednik Predsedništva SFRJ od 15. maja 1990. do 15. maja 1991. (uz napomenu da je odbio predati dužnost njegovu nasljedniku Stjepanu Mesiću, sve dok ga na to nije primorala međunarodna zajednica odredbama Brijunskog sporazuma u srpnju 1991., op. A.N.). Bio sam predsednik Socijalističke partije Srbije (SPS) od 24. maja 1991. do 24. oktobra 1992., što je prethodno bio Slobodan Milošević koji je formalno otišao s te funkcije (ali je nezvanično zadržao presudni uticaj u njoj) jer po Ustavu nije mogao istovremeno da bude predsednik SPS-a i predsednik Srbije. Kada se Milošević zvanično vratio na čelo stranke, postao sam potpredsednik SPS-a i ostao na toj funkciji do kraja novembra 1995. godine.
Podaci koje Jović donosi u svome dnevniku iznimno su važni za razumijevanje početaka i tijeka, te načina suradnje između srbijanskog vodstva i vodstva JNA u agresiji na Republiku Hrvatsku. Autor pritom ističe:
Sve što sam napisao u svom Dnevniku ima autentičan karakter. Ili je u pitanju lična zabeleška, koju sam vodio kad god je to bilo moguće, ili je zapisnik ili stenogram, ili je beleška na osnovu odgovarajuće dokumentarne informacije. Nije, dakle, ništa pisano ‘po sećanju’, čak ni sa odlaganjem od nekoliko dana, niti je kasnije išta dopisivano. Dnevnik pokriva skoro sve ključne događaje u radu Predsedništva SFRJ iz navedenog perioda u kojima sam lično učestvovao. U dnevnik, pak, nisu uključene beleške koje se ne odnose na Predsedništvo SFRJ, na primer, događaji vezani za SPS ili politička zbivanja u užoj Srbiji.
U svom Dnevniku sam opisao više od stotinu svojih sastanaka ili razgovora sa Miloševićem iz perioda od 15. maja 1989. do 8. jula 1992. Na mnogo sastanaka na kojima sam bio zajedno s Miloševićem bili su predstavnici JNA: Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Branko Kostić, kao član Predsedništva SFRJ iz Crne Gore i Potpredsednik i Momir Bulatović, Predsednik Republike Crne Gore. Ovu grupu u svom Dnevniku nazivam ‘Šestoricom’. Na tim sastancima razmatrani su politički i vojni problemi u vezi raspada SFRJ (radi njihovog usklađenog rešavanja u okviru nadležnosti organa u kojima prisutni rade). Šestorica nisu raspravljali o pitanjima iz nadležnosti Srbije. U vezi s tim Milošević se oslanjao na ljude iz organa Srbije kojima ja nisam pripadao. Kadijević je otišao sa funkcije 6. januara 1992. a Adžić 8. maja 1992.
Nakon što je objavljen Dnevnik, Milošević me je smesta smenio. Nikad nije rekao da je knjiga bila povod (jer smo imali sporova i pre nego što je objavljena) ali mi je posredno rečeno da je knjiga, u stvari, bila ‘kap koja je prelila čašu’. Prvo me je smenio s mesta potpredsednika SPS-a. Onda je tražio da dam ostavku na mesto poslanika. Odmah sam se složio, jer sam znao da, ako sam ne pristanem, on će srediti da se to sprovede. Tačnost ove knjige nikad nije dovođena u pitanje ni od Miloševića niti koga drugoga.
Dakako, zbog moguće subjektivnosti koja znanstvenike tjera na oprez prema sadržaju svakog memoarskog gradiva, vjerodostojnost Jovićevih zapisa potrebno je provjeriti uvidom u primarno gradivo iz 1990-ih i znanstveno potvrđenim zaključcima o pojedinim događajima iz tog razdoblja.
Značajan dio sadržaja iz Jovićeva dnevnika već je tijekom prethodnih godina na razne načine predstavljen u ovom serijalu Hrvatskog vojnika, a u idućim brojevima objavit će se još neki njegovi zanimljivi dijelovi, koji su korišteni u postupcima pred Međunarodnim kaznenim sudom za područje bivše Jugoslavije (MKSJ).
Primjerice, razmišljanje o interesu srbijanske politike za očuvanje Jugoslavije i o položaju Srba u slučaju raspada te države:
Sa padom Berlinskog zida 1989. godine, širom sveta je došlo do raznovrsnih promena a Jugoslavija nije bila izuzetak. U razgovorima sa Miloševićem i Kadijevićem diskutovano je o tome kako izvršiti reformu Jugoslavije a da se očuvaju interesi srpskog naroda. Tada sam bio opsednut shvatanjem da srpski narod ima više interesa i potrebe za Jugoslavijom od nekih drugih jugoslovenskih naroda, zato što Srbi žive u skoro svim delovima Jugoslavije i što sam smatrao da bi u slučaju raspada Jugoslavije veliki deo srpskog življa morao ostati van granica Srbije, sem ako se silom ne bi izborio za drugačije rešenje. Bojao sam se genocida nad Srbima u slučaju da postanu nacionalne manjine, naročito u Hrvatskoj. Srpsko pitanje nije bilo lako rešiti. Postojao je objektivni rizik od građanskog rata za ponovnu podelu Jugoslavije. Na žalost, moja strahovanja su se u mnogome obistinila.
U razgovoru s Janezom Drnovšekom (predstavnikom Slovenije u Predsjednilštvu SFRJ) rekao sam mu da je za Republiku Srbiju, a posebno za srpski narod, pitanje opstanka Jugoslavije ključno. U pitanju izgradnje političkog sistema i Ustava Jugoslavije glavne razlike između Srbije i Slovenije bile su i ostale što Srbija smatra Jugoslaviju svojom državom koja treba da bude jaka i efikasna, što želi jačanje funkcija federacije u monetarnoj i poreskoj sferi radi jačanja i stabilnosti jedinstvenog jugoslavenskog tržišta, dok se Slovenci tome suprotstavljaju optužujući Srbiju za unitarizam. U stvari radi se o njihovom egoizmu – strahu od prevaljivanja poreskih tereta za zajedničke funkcije na razvijeniji deo zemlje. Oni hoće celo jugoslavensko tržište za sebe ali ne žele da u srazmeru s prihodima finansiraju zajedničku državu. Kad se sve to sabere videće se lako da sukob oko zajedničkih pitanja nije bio unitarizam i ravnopravnost, nego nacionalni egiozam i logična izgradnja jedinstvenog jugoslavenskog tržišta i efikasne savezne države onakve kakve su izgrađene u Evropi i kojima mi treba da konkurišemo na tržištu. (Dnevnik, 18. maj 1989.)
U svojem dnevniku Jović otkriva začetke savezništva između srbijanskog vodstva i vrha JNA, u obrani Jugoslavije (kao države u kojoj žive ”svi Srbi“) pod svaku cijenu, te o načinu na koji se to može provesti i s kojim ljudima:
Dok sam bio na godišnjem odmoru u Kuparima (blizu Dubrovnika) sa Kadijevićem, Miloševićem i Bogdanom Trifunovićem (predsednik Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije), nekoliko puta smo intimno razgovarali o budućnosti Jugoslavije. Kadijević je rekao da će braniti Jugoslaviju po svaku cenu, da ona mora biti efikasna savezna država, da prihvata tržišnu orijentaciju i osuđuje dogmatizam. Na osnovu toga sam zaključio da ima iste stavove kao srpsko rukovodstvo. Smatrao sam da takva politika svakako zbližava Srbiju s Armijom. Jasno mu je da Armija mora da drži distancu, da nastoji da sa svakom republikom bude jednako dobro, ali je i jasno da joj je Srbija najčvršća uzdanica. Milošević me je u jednom trenutku, kad smo bili sami, upozorio da budem oprezan u jednom pitanju: Kadijević će možda nastojati da me ubeđuje da Anti Markoviću (predsedniku Vlade SFRJ) dajemo malo više podrške. Savetovao me je da se pazim toga. (Dnevnik, 1.-12. avgust 1989.)
Tema razgovora bila je i politička situacija u okružju Jugoslavije, odnosno političke promjene izazvane uvođenjem višestranačja u državama s dotadašnjim komunističkim sustavom, te mogući utjecaj višestranačja na političke prilike na Kosovu:
Tokom razgovora sa Miloševićem, razmatrali smo mogućnost višepartijskog političkog sistema, jer smo bili svesni da se širom sveta odvijaju promene i da ćemo biti pod pritiskom međunarodne zajednice na tom polju. Rekao sam mu da je paradoksalno da je komunistička partija Srbije ta koja se plaši višepartijskog sistema, jer je ona jedina u Jugoslaviji koja u uslovima višepartijskog sistema ne bi izgubila vlast. Milošević se složio sa tom ocenom, ali me je upozorio da, ukoliko se pristane na višepartijski sistem, u Srbiji bi došlo do formiranja albanske partije. Njih je skoro dva miliona. Bilo kako da nazovu tu svoju partiju, oni bi preuzeli vlast u svojim sredinama i mi bismo izgubili Kosovo. Dakle, to je ‘državni razlog’ koji nam ne dozvoljava da uvedemo višepartijski sistem u Srbiji. Što se tiče uže Srbije i Vojvodine, tu nam niko ništa ne bi mogao, bez obzira na više partija, zbog nacionalnog sastava. (Dnevnik – 13. oktobar 1989.)
Sadržaj Jovićeva dnevnika pokazuje da je srbijansko vodstvo već u 1989. odlučilo da će u nametanju svoje politike ignorirati savezne zakone:
Na sastanku kod Trifunovića pred Novu godinu, Sloba Milošević kaže da Srbija neće poštovati Zakon o ograničavanju ličnih dohodaka na novembarskom nivou, kako je to utvrđeno saveznim propisima u okviru programa stabilizacije. Jednostavno, Srbija taj zakon nije prihvatila i neće da ga poštuje! Svako preduzeće koje ima ostvareni dohodak može da vrši isplate u tom okviru, a Služba društvenog knjigovodstva mora odobriti isplate. Takođe, Srbija namerava da odmah iza Nove godine obustavi isporuku električne energije Hrvatskoj. Neće da joj isporučuje po blokiranoj ceni, a da cene njenih proizvoda budu slobodne. O ovim pitanjima se nismo dogovarali. Ne verujem da je bilo koji sastav rukovodstva o tome razgovarao. Pozvali bi i mene. Sličan slučaj kao kad je prekinuta saradnja sa Slovenijom. Nije dobro da zajedno snosimo odgovornost, a o odlukama da se ne dogovaramo. Karakteristično je da se tako značajne stvari izreknu u trenucima kada se ne može ozbiljno reagovati niti raspravljati, a onda to služi kao pokriće da smo u toku ili čak saglasni. (Dnevnik, 31. decembar 1989.)