U prethodnih šest brojeva Hrvatskog vojnika predstavljen je dio sadržaja memoarskog gradiva Borisava Jovića iz njegove knjige Poslednji dani SFRJ (Kragujevac, 1995.), koji je u razdoblju velikosrpske agresije na Hrvatsku bio bliski suradnik Slobodana Miloševića. U knjizi su zanimljivi podaci koji svjedoče o suradnji JNA i srbijanskog vodstva u pripremi i provedbi agresije na Republiku Hrvatsku, ali i pokazuju koliko je dezinformacija u to vrijeme bilo plasirano u javnost, a koje su srbijansko vodstvo i JNA koristili u svojem djelovanju.
Na temelju podataka o naoružavanju hrvatske policije, ali i Srba u Hrvatskoj, odnosno o prijetnji srpsko-hrvatskog oružanog sukoba, te o naoružavanju ”izvan ustavnih okvira“ u Sloveniji i na Kosovu, koji su navedeni u Informaciji Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSNO), Predsjedništvo SFRJ, na sjednici 9. siječnja 1991., donijelo je zaključke, zapravo Naredbu čiji je sadržaj ultimativno uvjetovala JNA, kako bi se njezinom provedbom, pod krinkom zahtjeva za ”osiguranjem mira“, učvrstio utjecaj JNA, odnosno srbijanskog vodstva u SFRJ. Sadržaj spomenute Naredbe, pod naslovom ”Rasformirati sve neregularne oružane sastave“, objavljen je i u ”specijalnom izdanju“ Narodne armije, koje je pod naslovom ”Istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ u Hrvatskoj“ tiskano 26. siječnja 1991., dakle odmah nakon što je na televiziji prikazan propagandni film kojim je kompromitiran hrvatski general Martin Špegelj i hrvatsko vodstvo optuženo za nelegalno naoružavanje, što je očigledno bio rezultat koordiniranog djelovanja srbijanskog vodstva s ”Upravom bezbednosti SSNO-a“ (o tome je već pisano u ovom serijalu Hrvatskog vojnika). Opsežan tekst u svojem Dnevniku o sjednici Predsjedništva od 9. siječnja 1991. (sadržaj rasprave na spomenutoj sjednici, prije donošenja Naredbe objavljen je u prethodnim brojevima Hrvatskog vojnika), u kojem je naveo sadržaj spomenute Naredbe, Borisav Jović završio je osvrtom na predviđanje CIA-e da će se ”Jugoslavija raspasti za 18 mjeseci“:
U zaključnom delu informacije SSNO kaže se da izneti podaci ukazuju da su u više delova zemlje stvorene ili je u toku stvaranje paravojnih organizacija, van sastava legalnih i jedinstvenih oružanih snaga SFRJ i pod komandom organa i pojedinaca van Ustavom SFRJ i saveznim propisima utvrđenog sistema rukovođenja i komandovanja oružanim snagama. (…)
Zato se ovo stanje mora hitno i bezuslovno rešiti na ustavni i zakonit način.
Organi krivičnog gonjenja u JNA koji prate navedene aktivnosti, iako su obavezni da po službenoj dužnosti pokrenu krivični postupak (član 236. Ustava SRFJ i član 6. Zakona o vojnom tužilaštvu), imajući u vidu sve posledice koje bi mogle biti katastrofalne za sudbinu zemlje, o svemu tome su informisali saveznog sekretara za narodnu odbranu.
Sve analize i procene pokazuju da bi krivični postupak i obavezno javno suđenje otkrili javnosti takve poražavajuće činjenice koje bi u drugim delovima zemlje izazvale reakcije koje se ne bi mogle kontrolisati.
Zato SSNO smatra da je za ukupne političke prilike u zemlji povoljnije da Predsedništvo SFRJ, koristeći svoja ustavna ovlašćenja, uključujući i pravo abolicije, to razreši donošenjem naredbe o raspuštanju svih naoružanih sastava i njihovom razoružanju, uz odgovarajuća ovlašćenja JNA.
Na kraju je upozoreno da, ukoliko se ovo ne bi prihvatilo, organi krivičnog gonjenja JNA moraće da pokrenu i sprovedu krivični postupak po službenoj dužnosti, sa svim posledicama koje iz toga proizlaze.
Posle duže rasprave, koja je trajala čitav dan, Predsedništvo je donelo sledeću Naredbu:
1. Stupanjem na snagu ove naredbe na teritoriju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije imaju se rasformirati svi oružani sastavi koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova i čija organizacija nije utvrđena u skladu sa saveznim propisima.
2. Naoružanje i opremu oružanih sastava iz tačke 1. ove naredbe odmah predati najbližim jedinicama i ustanovama JNA, nezavisno od toga da li su ga prikupili pojedini organi u republikama ili se nalazi kod raznih grupa i pojedinaca.
3. Lica koja su došla u posed vojničkog naoružanja, municije ili drugih borbenih sreds-tava, dužna su da ih, uz potvrdu, predaju najbližoj jedinici ili ustanovi Jugoslovenske narodne armije.
4. Aktivnosti iz tačke 1. do 3. ove naredbe imaju se okončati u roku od deset dana od njenog donošenja. Lica koja svoje obaveze po ovoj naredbi u potpunosti ispune do ovog roka ne mogu biti pozivana na odgovornost. Prema licima koja te obaveze ne ispune primeniće se mere propisane zakonom.
5. U vezi sa sprovođenjem ove naredbe, po posebnoj odluci Predsedništva SFRJ, Jugos-lovenska narodna armija obezbediće zaštitu svih građana na celoj teritoriji SFRJ, ako to drugi nadležni organi nisu u mogućnosti da učine.
6. Savezni Sekretarijat za narodnu odbranu u vršenju inspekcijskih poslova po ovlašće-njima iz Zakona o opštenarodnoj odbrani («Službeni list SFRJ», broj 21/82), kontroli-saće i izvršavanje ove naredbe.
7. Izvršavanje ove naredbe obezbeđivaće jedinice i ustanove Jugoslovenske narodne ar-mije koje odredi savezni sekretar za narodnu odbranu.
8. Ovu naredbu objaviti u sredstvima javnog informisanja.

Naredba je pokušaj da se oružje pokupi dobrovoljno i da se zaustavi nezakonito naoružavanje. Ako to ne bi uspelo, što nije isključeno, s obzirom na žilave namere separatista, treba računati da bi ovo moglo biti samo pokušaj pre odluke o nasilnom oduzimanju oružja. To bi svakako, nosilo velike rizike, ali i to se ne može isključiti.
Direktor CIA Vebster objasnio je našem čoveku u Vašingtonu „da nije tačno da je u njihovom izveštaju rečeno da predviđaju u Jugoslaviji za 18 meseci građanski rat, ali je tačno da predviđaju raspad Jugoslavije“. Nije teško da predviđaju ono što je postalo američka praktična politika. Veruju svojoj državi. Ali im ne bi bilo teško da predvide i građanski rat, jer je on u slučaju nasilnog raspada, što oni „predviđaju“, neminovan. (Dnevnik – 9. januar 1991.)

Sljedećega dana, 10. siječnja 1991., prema Jovićevu zapisu u Dnevniku, koji također potvrđuje koordinirano djelovanje između Borisava Jovića i Slobodana Miloševića, održana je ”sjednica Predsjedništva SFRJ o budućnosti Jugoslavije“. Jovićevo zapažanje govori o različitom pogledu predstavnika tadašnjih jugoslavenskih republika na budućnost Jugoslavije:
Slovenci i Hrvati hoće deobni bilans i neku jugoslavensku ekonomsku zajednicu, manje od konfederacije. Makedonci ne znaju šta hoće. Bosanci kažu da hoće federaciju, ali može da bude „meka“. Crnogorci su sa nama. Ante Marković navalio na srpski upad u platni sistem zemlje. Nisam mu dao da nametne tu temu. (Dnevnik – 10. januar 1991.)

Jovićev Dnevnik također svjedoči da je srbijansko vodstvo u idućim danima, zajedno s JNA, pratilo provedbu točaka navedene Naredbe, te da je bilo svjesno odlučnosti Hrvata da se brane u slučaju napada JNA, koja je pak bila spremna na rušenje legalno izabrane hrvatske vlasti:
S Veljkom Kadijevićem procenjujemo situaciju u vezi sa sprovođenjem “naredbe o predaji oružja i rasformiranju paravojnih organizacija”. Srbi u Hrvatskoj predaju oružje, Hrvati ne predaju. Mora se uzeti silom, primenom zakona. Razmatramo sve okolnosti i varijante. Svaka vodi u otpor i krvoproliće. Ako pruže otpor moramo ga slomiti. Teško će biti sa indoktriniranim narodom. Moja je teza da treba pokušati ubediti ih da oružje predaju dobrovoljno, iako je mala verovatnoća. Dogovaramo se da ja obavim razgovor sa Mesićem. Narod je veoma nervozan i očekuje odlučnu akciju armije, to je tačno, ali je hrvatski narod odlučan u drugom pravcu. To je problem. Da li bi armija došla u sukob s hrvatskim narodom i gde je tu kraj. Moram da priznam da imamo velike teškoće. Veljko kaže da je vojska raspoložena da ide na radikalnu opciju do rušenja hadezeovske vlasti. Ako se budu suprotstavljali, a ja ih pitam da li smo u stanju da posle toga dođemo do druge demokratski izabrane vlasti, koja će biti sa naše strane. Ne za socijalizam nego za Jugoslaviju. Nema odgovora. Tu je ključ problema. Težnje Hrvatske su odvajanje od Jugoslavije, a kobajagi borba protiv boljševizma. Amerika, koja ih podržava, ima cilj – rušenje komunizma i po cenu razbijanja Jugoslavije. I – nadopunjuju se. A mi, u slučaju radikalne varijante možemo doći do nove demokratske vlasti, doživećemo krvoproliće i moraćemo da sprovodimo vojnu vlast bar godinu dana, bićemo izolovani od sveta, tom akcijom bismo prekinuli svaki napor za rešavanje političke krize mirnim putem, ubrzali otcepljenje Slovenije i povećali otpor Albanaca. Zato treba pokušati da dobrovoljno predaju oružje, da ih politički diskreditujemo, a ne da im obaramo vlast, da sudimo pojedincima a ne državi, da držimo “mir” u pokušaju da rešimo političku krizu bez krvi. Krv ćemo prolivati, ako drugačije ne bude moglo, samo za teritorije gde žive oni narodi koji žele da ostanu u Ju-goslaviji. Složili smo se da pokušamo još jedan razgovor s Mesićem … (Dnevnik – 15. januar 1991).