Na sastanku s potpredsjednikom Vlade i ministrom obrane Republike Hrvatske Damirom Krstičevićem 12. srpnja 2017. u Pentagonu, Washington, američki ministar obrane James Mattis istaknuo je da se o Oluji, kao primjeru dobro pripremljene i dobro obavljene vojne akcije koja je izmijenila tijek povijesti, uči i na američkim vojnim školama: “Uskoro će biti 22. godišnjica operacije koja je poznata pod imenom ‘Oluja’. To je operacija koja se ovdje u Americi pomno proučava i koja pokazuje što dobro predvođena, dobro opremljena i dobro istrenirana snaga, politički dobro vođena, može napraviti i preokrenuti. Iznimno poštujemo vas, našeg saveznika, jednu malu zemlju, koja se bori znatno iznad svoje kategorije.” (HTV, središnji Dnevnik u 19 sati, 12. srpnja 2017.; Jutarnji list, 13. srpnja 2017., str. 7)
Vojni analitičar Jan Ivanjek u komentaru na spomenutu izjavu ministra Mattisa o operaciji Oluja istaknuo je da nam te pohvale: “(…) kao naciji ne bi trebale udarati u glavu, jer sve relevantne svjetske vojske i njihov stručni kadar temeljito izučavaju sve dobre vojne operacije, bez obzira na njihovo autorstvo, kako bi se upoznale s konkretnim i mjerljivim učincima doktrinarnih zamisli i vojne logike”. Pritom je spomenuto “(…) da ‘Oluju’ još više i temeljitije od Amerikanaca izučavaju i Izraelci” (Slobodna Dalmacija, 15. srpnja 2017., str. 6).
Ivanjek je nadalje objasnio: “Postoji nekoliko razina na kojima je ‘Oluja’ zanimljiva za vojnu znanost. Prva se tiče uspješno sinkroniziranoga djelovanja kopnenih, zračnih i oklopnih snaga na vrlo dugačkoj fronti od gotovo 650 kilometara, od Jasenovca do Bosanskoga Grahova. Samo zahvaljujući uspješnoj sinergiji svih vojnih sastavnica, operacija je glavninu postavljenih zadaća realizirala za samo 48 sati. Sasvim je očekivano da je organizacijski dio takve operacije izuzetno zanimljiv svim vojnim planerima, naročito ako se uzmu u obzir procjene po kojima je svakoj mladoj vojsci potrebno barem desetak godina izgradnje da bi postala sposobna za inicijalne navalne operacije s minimalnim gubicima. A ‘Oluja’ je bila golema jurišna operacija, a izvela ju je vojska koja je brojila tek četvrtu godinu postojanja.”
Pritom je spomenuo i da “(…) nije zanemariva ni uloga dočasničkoga kadra u ovoj operaciji, jer je poznato da su dočasnici kralježnica svake vojske”, te zaključio: “Da je bilo problema s dočasničkim kadrom, ‘Oluja’ sigurno ne bi bila ni približno brzo i efikasno izvedena!”
Uz podsjećanje na činjenicu da su operaciju Oluja provele oružane snage koje su, gotovo ni iz čega, stvarane tek četiri godine (1991. nedostajalo je naoružanja, streljiva, materijalno-tehničkih sredstava i zapovjednog kadra), a koju će vojni analitičari zaista isticati kao fascinantnu i kao upozorenje da se u kritičkoj raščlambi Oluje tu činjenicu ne smije ignorirati, upravo zadnja rečenica u spomenutom komentaru podsjeća na nemjerljivu ulogu dočasnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane u pobjedama hrvatskih snaga u završnim operacijama Domovinskog rata. Dočasnički kadar, koji je možda i najautentičniji dio zapovjednog kadra Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, posebice dočasnici koji su proveli pobjedonosnu oslobodilačku operaciju Oluja, “proizvod” su u Domovinskom ratu utemeljenog Hrvatskog vojnog učilišta, odnosno njegove Dočasničke škole i specijaliziranih obučnih središta. U početku se dočasnička izobrazba provodila zajedno s časničkom u časničkim centrima u Varaždinu, Samoboru i Zagrebu, koji su početkom 1992. objedinjeni u Časnički centar u Zagrebu. Od listopada 1993. odvaja se od časničke izobrazbe i provodi u Dočasničkoj školi “Ante Starčević” u Jastrebarskom, što je bio napredak u organizaciji i radu Hrvatskog vojnog učilišta.
Obuka i izobrazba dočasnika tijekom Domovinskog rata prilagođivane su okolnostima i usavršavane u hodu, na temelju iskustva stečenog u oslobodilačkim akcijama i operacijama hrvatskih snaga provedenim 1991., 1992. i 1993. godine. Tako je, primjerice, na temelju uočenih nedostataka u operaciji Maslenica (odnosno Gusar, kako je glasio njezin pravi naziv),  a kako bi se dodatnom izobrazbom dočasnika HV-a neke od njih otklonilo i ispravilo, na inicijativu tadašnjeg zapovjednika Operativne zone Split brigadira Ante Gotovine u Šepurinama je sredinom travnja 1994. otvoreno Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva (OS GDP) “Pukovnik Damir Tomljanović”, poslije (u svibnju 1995.) preimenovano u Središte gardijsko za specijalističku obuku dočasnika (SG SOD) “Damir Tomljanović-Gavran”. U njemu su, po uzoru na najrazvijenije vojske, hrvatski dočasnici – zapovjednici desetina i borbenih skupina, koji su zaista kralježnica svake suvremene vojske, prošli obuku za najzahtjevnije vojne zadaće, da bi nakon povratka u matične postrojbe svoje znanje prenosili na suborce i odigrali značajnu ulogu u konačnom oslobađanju Hrvatske.
Zapravo se i obuku dočasnika i časnika Hrvatske vojske u Domovinskom ratu može izdvojiti kao jednu od posebnosti u europskim, pa i svjetskim razmjerima, jer su mnogi od njih prvo stekli ratno iskustvo tijekom 1991., 1992. ili 1993., a tek su potom došli na Hrvatsko vojno učilište. Dakle, prvo su odradili praktični dio, a potom, neki i u godinama u kojima nije lako sjediti u školskim klupama, svladali teoriju, strpljivo i odgovorno, svjesni da je to potrebno kako bi se Hrvatska vojska ustrojila i razvila u oružanu silu sposobnu za oslobađanje okupiranog teritorija.
Uz dočasnike koji su dotad prošli izobrazbu i obuku na Hrvatskom vojnom učilištu i u obučnim središtima kao njegovim sastavnicama, u operaciji Oluja sudjelovao je kao ispomoć dvjema zagrebačkim brigadama HV-a (145. i 148.), i dio djelatnika Dočasničke škole u Jastrebarskom raspoređen u dvije skupine, na temelju zapovijedi od 5. kolovoza. Sljedećeg je dana, 6. kolovoza, formirana još jedna skupina i poslana kao pojačanje spomenutim brigadama. U toj je skupini bio i djelatnik Dočasničke škole u Jastrebarskom Tihomir Klobučar koji je 7. kolovoza poginuo u borbi s neprijateljskim snagama.
Istodobno, u Oluji je sudjelovao i cijeli 9. naraštaj dočasnika koji su tad bili na izobrazbi u Dočasničkoj školi, jer je neposredno uoči operacije, prvi put od osnutka Hrvatskog vojnog učilišta, prekinuta izobrazba nekog naraštaja kako bi se svi polaznici mogli vratiti u matične postrojbe te svojim iskustvom i znanjem pridonijeti pobjedi Hrvatske u toj presudnoj operaciji. Naravno, izobrazba je nastavljena i uspješno završena nakon operacije Oluja.
Pobjedonosne operacije HV-a, među kojima se posebno ističe Oluja, potvrda su kvalitete sustava izobrazbe Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. One su spomenik i Hrvatskom vojnom učilištu, koje je, ustrojeno u ratnim okolnostima, djelovanje prilagodilo potrebama uočenim tijekom Domovinskog rata, i svim dočasnicima Hrvatske vojske – kralježnici svake vojske, koji su u Domovinskom ratu predvodili svoje vojnike u oslobađanju okupiranog državnog teritorija, provodeći u djelo zamisli Glavnog stožera Oružanih snaga RH. Svojim su primjerom potvrdili pravilo da se ni genijalne zamisli i planovi vojnih stratega ne mogu provesti kvalitetno ako vojsku na terenu, u neposrednoj provedbi tih planova, ne predvode kvalitetni i motivirani dočasnici.

Pobjedonosna Oluja – hrvatski ponos
Priznanju da se operaciju Oluja proučava na američkim vojnim učilištima ne treba davati mitske razmjere jer zaista je uobičajeno da sve ozbiljne vojske izučavaju suvremene vojne operacije, to ne radi samo vojska SAD-a. No, možemo biti ponosni na činjenicu da se Oluju izučava kao uspješnu vojnu operaciju, te na pohvalu da su hrvatske oružane snage u njoj bile  dobro predvođene, opremljene i istrenirane te politički dobro vođene. Te su riječi priznanje tadašnjem hrvatskom vodstvu te pripadnicima Hrvatske vojske i Specijalne policije, koji su je planirali i proveli. One potvrđuju da je Hrvatska, kao tadašnja regionalna sila, u kolovozu 1995. bila na vrhuncu vojne i političke moći, što se očitovalo upravo u provedbi Oluje te uglavnom pozitivnim reakcijama i razumijevanju međunarodne zajednice za odluku hrvatskog vodstva o njezinu pokretanju. Hrvatska je kraj 1995. godine dočekala kao pobjednica u nametnutom ratu – nakon što se 1991. uspjela obraniti od velikosrpske agresije, do kraja 1995. uspjela je vlastitim snagama osloboditi najveći dio okupiranog teritorija i osigurati uvjete za povratak preostalog okupiranog područja hrvatskog Podunavlja. Istodobno, Hrvatska je najzaslužnija što susjedna Bosna i Hercegovina nije postala plijenom velikosrpske politike i što je ostvarila međunarodno priznanje u granicama koje je imala u bivšoj SFRJ.

dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra