U Sarajevu su 2. siječnja 1992., uz posredovanje Cyrusa Vancea, osobnog izaslanika glavnog tajnika UN-a, predstavnici Republike Hrvatske i Jugoslavenske narodne armije (JNA) potpisali sporazum o potpunom prekidu vatre u Republici Hrvatskoj. Temeljio se na dogovoru o deblokadi vojarni JNA i povlačenju JNA iz Hrvatske te primjeni mirovnog plana UN-a (predviđao je dolazak mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku), koji su 23. studenog 1991. u Ženevi potpisali predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i general JNA Veljko Kadijević, uz posredovanje predstavnika UN-a Cyrusa Vancea i Europske zajednice (EZ) lorda Petera Carringtona. Sarajevskim sporazumom, koji je stupio na snagu 3. siječnja 1992. u 18 sati, uglavnom su prestala veća ratna djelovanja u Hrvatskoj, odnosno započelo je razdoblje u kojem se Hrvatska nalazila “u oružanom sukobu niskog intenziteta”. Osim što je time ispunjen važan preduvjet za međunarodno priznanje Hrvatske i njezino moguće članstvo u UN-u, hrvatsko je vodstvo pristalo na dolazak mirovnih snaga UN-a, i da bi internacionaliziralo hrvatsko nacionalno pitanje, i da bi konsolidiralo i ustrojilo Hrvatsku vojsku, sposobnu za oslobađanje okupiranog teritorija.
Dan poslije potpisivanja mirovnog plana u Ženevi, 24. studenog 1991., Generalštab Oružanih snaga SFRJ uputio je “vojnim komandama” u Hrvatskoj (“Komandi 1, 3. i 5. VO, VPO, RV i PVO, 5.K, 9.K, 2. OG”) zapovijed o načinu provođenja prekida vatre s Hrvatskom. Zapovijed je potpisao načelnik Generalštaba OS SFRJ general-pukovnik Blagoje Adžić.

Na osnovu sporazuma koji je postignut u Ženevi, a u cilju podržavanja napora za mirno razrešavanje jugoslovenske krize i neometano izvlačenje jedinica 5. VO iz blokiranih garnizona,

     n a r e d j u j e m

1. Počev od 18.00 časova dana 24. 11. 1991. godine, pa nadalje, obezbediti apsolutni prekid vatre na čitavom ratištu i obustaviti napadne aktivnosti.
2. Komande svih nivoa RIK preduzeće sve mere da se održi naredjeni prekid vatre. U tom cilju uzdržavati se od odgovora vatrom na provokacije paravojnih formacija R. Hrvatske svuda gdje nije bilo posledica.
3. O svakom slučaju narušavanja prekida vatre odmah telefonom izvestiti OC GŠ OS SFRJ (vreme, mesto, vrsta naoružanja – postupak OS RH).
OC GŠ će svaku prijavu o narušavanju prekida vatre odmah preneti kabinetu SSNO, a u hitnim slučajevima i generalu Rašeti, zameniku komandanta 5. VO.
4. Sve komande na kriznim područjima preko kojih se izvlače jedinice iz blokiranih garnizona, preduzeće sve mere da se obezbedi nesmetan prolaz istih preko linija fronta i njihov uredan prihvat.
5. Na svim nivoima zabraniti nekontrolisano davanje izjava sredstvima javnog informisanja, bez odobrenja Generalštaba OS SFRJ.
6. RV i PVO angažovaće izvidjačku avijaciju prema planovima PVO teritorije, pri čemu ne izvoditi letove u zonama kojima bi se provocirala suprotna strana (let u zoni Zagreba i sl.). (Izvornik, strojopis, latinica; HR-HMDCDR, 2., kut. 5002)
Da se spomenuto primirje, kao ni dotad potpisana primirja, nije poštivalo, pokazuju izvori, među kojima je i “Izvješće Komande 2. ličke brigade Komandi 6. ličke divizije o razmjeni topničke vatre s hrvatskim snagama”, poslano 27. studenog 1991. iz Vrhovina. U spomenutom izvješću (“redovni borbeni izvještaj”), koje je potpisao “vd komandanta” potpukovnik Božo Hinić, navodi se i da pristaše Srpske demokratske stranke negiraju JNA te da se Ratno predsjedništvo upliće u zapovijedanje na terenu:
1. Dana 26. 11. u 19,30 čas. neprijatelj je iz pravca Čovića (Tonča-Matasići) gadjao haubicom po s. Podum (Kangrge), iz rejona Špilnik (iza ”Oteksa” prema ”Elektri”) gadjao je sa minobacačem 120 mm po s. Podum i s. Glavace. Vatra je trajala do 20,30 časova.
2. Naše jedinice su na položajima prema ranijem rasporedu.
 -2.pb odgovorio je na vatru neprijatelja sopstvenom vatrom (MB 82 mm, MB 60 mm i  LPA orudjem 20/1).
 -U 1.pb prisutni su i dalje problemi sa vodom 3. čete iz Rudopolja, koji su (jedan deo)  odbili da prime novčanu nadoknadu-dnevnice, a onima koji su primili prete. Prema  izveštaju K-danta bataljona probleme stvaraju ”Stranački nastrojeni pripadnici SDS  koji negiraju postojanje JNA”.
 -mad je naša najhomogenija jedinica i najbolje organizovana jer je Komandu preuzeo  aktivni oficir a sastav jedinice je izmešan iz više sela.
3. Odlučio sam nastaviti sa realizacijom odluke od 26. 11. 1991. g.
4. Izveštavamo vas da naše ljudstvo još drži rampu na ”Klančiću” i da nije realizovano naredjenje o preuzimanju te rampe od strane K-de 6. ličke divizije.
 -Tražimo da se ubrza popuna sa načelnikom veze.
 -Molimo da Komanda 6. ličke divizije uspostavi sa ratnim predsedništvom dogovor da  se članovi istog ne mešaju u komandovanje na terenu i da prekinu sa praksom kontrole  naredjenja koja naša Komanda daje potčinjenim jedinicama prikupljanjem ‘podataka’  preko boraca. (Izvornik, strojopis, latinica; HR-HMDCDR, 2., kut. 6046).
Neovisno o navodu u spomenutom izvoru o tome tko je prvi prekršio primirje, osim što potvrđuju da je bilo jedno u nizu koje dotad nije ispoštovano, izvori pokazuju da postignuta primirja između hrvatske i srpske strane 1991. godine nisu poštivana ponajviše zbog nastojanja JNA da iskoristi svoju nadmoć u naoružanju i streljivu kako bi ovladala zamišljenim dijelom teritorija Republike Hrvatske koji se prema velikosrpskim planovima trebao naći u novoj (“krnjoj”) Jugoslaviji, odnosno jedinstvenoj srpskoj državi. Iako se izravno odnosi na razdoblje nakon dolaska snaga UN-a u Hrvatsku i uspostavljanje UNPA zona, svjedočenje obavještajca i oficira 21. kordunskog korpusa SVK Slobodana Lazarevića na Međunarodnom kaznenom sudu za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, pokazuje kako je srpska strana vodila pregovore s Hrvatima i koliko su potpisi predstavnika JNA i srpskog vodstva na mirovne pregovore bili iskreni. Budući da je veći dio njegova svjedočenja objavljen u jednom od prethodnih brojeva Hrvatskog vojnika, navest ćemo samo nekoliko rečenica koje izravno govore o tome tko je uglavnom odgovoran za nepoštivanje potpisanih primirja:
… Beograd nije želeo nikakvo rešenje problema koji su delili Srbe iz RSK-a i hrvatsku vladu. Iz tog razloga je bio zabranjen svaki kontakt s Hrvatima ili predstavnicima međunarodne zajednice, pošto bi uspostavljanje dijaloga moglo da doprinese mirnom rešenju sukoba. Beograd je bio usredsređen na to da održi visok stepen napetosti u RSK-u i sve što smo radili na međunarodnim konferencijama bilo je usklađeno sa tim ciljem. U većini slučajeva su nam govorili da ništa ne prihvatimo. Imali smo instrukcije da pokrenemo svaki mogući proceduralni ili tehnički problem samo da bismo odložili postizanje dogovora. (…)
Uopšteno govoreći, Beogradu je odgovaralo postizanje vojnih dogovora, pošto su se oni lako mogli kršiti. Bilo je potrebno ispaliti samo jedan projektil iz minobacača na hrvatsku teritoriju i sporazum bi pao u vodu. Do trenutka kada smo otišli u Norvešku, postojalo je 27 vojnih sporazuma vezanih za Sektor sever koji su postignuti na pregovorima između RSK-a i Hrvatske. Svi oni su prekršeni ili onog dana kada su potpisani ili ubrzo posle toga, verovatno u odnosu oko 4:1 od strane Srba. Kad god bi se to desilo, akciju kršenja sporazuma odobrio je Beograd. Što se tiče političkih sporazuma, međutim, Beograd nije dozvoljavao da se reši bilo šta suštinsko. (…) (iz svjedočenja obavještajca i oficira SVK Slobodana Lazarevića na sudu u Haagu, u predmetu protiv Slobodana Miloševića, u prvoj polovini 2009.; transkript svjedočenja u HMDCDR-u)
Uz odgovornost za kršenja primirja, izvori srpske provenijencije, osim što nedvojbeno potvrđuju da su u agresiji na Hrvatsku sudjelovale snage iz Srbije, ukazuju i na organizacijske probleme u dovođenju tih snaga u Hrvatsku, što je izazivalo nezadovoljstvo, pa čak i pobunu dovedenih srbijanskih rezervista. Jedan od dokumenata koji ukazuje na spomenuto je “Izvješće Organa bezbednosti 180. mtbr Organu bezbednosti 9. korpusa OS SFRJ” o pobuni rezervista iz Srbije kojima nije došla obećana smjena nakon 45 dana ratovanja u Hrvatskoj, napisano 28. studenog 1991. Izvješće je potpisao pukovnik Zdravko Tolimir:
– u toku 26, 27, 28. 11. 1991. godine obavljeni su grupni i pojedinačni razgovori sa 115 vojnih obveznika iz Kragujevca, Smedereva, Smederevske Palanke i Novog Sada, koji su na rr u 180. mtbr, od 18. 09. 1991. godine, 05. 10. 1991. godine. Koji su organizovano dana 23. 11. 1991. godine napustili 1. okb 211. mtbr koji se nalazio u rezervi u reonu s. Veljane.
Svi odbijaju da se vrate na položaje uz obrazloženje da su proveli u ratu preko 45 dana i da im je obećana zamena od republičkih organa i komandi kragujevačkog i novosadskog korpusa. Izražavaju ogorčenje prema organima vlasti u Republici Srbiji i SSNO zbog nemogućnosti da mobilišu dovoljan broj vojnih obveznika koji bi obezbedjivao smenu nakon 45 dana. Izjavljuju da će po povratku u Srbiju zahtevati preduzimanje mera prema organima koji nisu uspešno izvršili mobilizaciju i da će svoj revolt izraziti i u Skupštini Republike Srbije.
Posebno ogorčenje izražavaju i zbog navodnog saopštenja službe za informisanje SSNO u kojem je javnost obaveštena da se ranjenim i poginulim v/o i njihovim porodicama ne garantuje socijalna sigurnost. Zahtevaju da im se zbog toga u vojnu knjižicu upiše da su proveli 72 odnosno 57 dana u ratu.
Kroz pojedinačne razgovore 2 v/o su izrazili želju da ostanu u jedinici vojne policije 180. mtbr. Moguće je da bi se još nekoliko njih izjasnilo za ostanak, ali ih je strah da ne budu izolovani i proglašeni “izdajnicima” po povratku u mesto življenja.
Naša ocena da će i u razgovorima sa komandantom korpusa zahtevati da se otpuste kućama na odmor od 45 dana i da će se nakon toga vratiti u borbu. Većina njih izražava strah od kompromitacije u sredini i krivičnog progona i prihvatili bi u krajnjem slučaju da ostanu u jedinici još nekoliko dana dok im se ne obezbedi smena iz Srbije. Smatraju da je SSNO mogao da obezbedi njihovu smenu da se na vreme angažovao u rešavanju tog problema.
Predlažemo da se pokuša obezbediti adekvatna zamena 50 posto smanjenim sastavom, što bi zadovoljilo naše potrebe za specijalnosti omj, a da se oni do tog perioda zadrže u kasarni radi odmora, obzirom da nisu psihički sposobni za uvodjenje u borbu.
Smatramo da ne bi dalo adekvatne rezultate ni pretnja krivičnim progonom, tim prije što medju njima ima psihički labilnih ličnosti koje izražavaju čak i suicidne ideje. Mera bi se morala primeniti prema svima pošto izražavaju kolektivni bunt. (Izvornik, strojopis, latinica; HR-HMDCDR, 2., kut. 6007).

dr.sc Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR