Uloga JNA u stvaranju Republike Srpske u BiH (IV. dio)

U prošlim brojevima Hrvatskog vojnika predočeni su neki podaci o stvaranju Republike Srpske u Bosni i Hercegovini i ulozi JNA u procesu stvaranja vojske Republike Srpske i srpske okupacije dijela BiH. U prethodnom Hrvatskom vojniku to je potkrijepljeno sadržajem iz knjige Moje viđenje raspada – vojska bez države (Beograd, 1993.), generala Veljka Kadijevića, “saveznog sekretara za narodnu odbranu”, odnosno tadašnjeg ministra obrane SFRJ. Posebice iz poglavlja te knjige “Događaji i rat u Bosni i Hercegovini”, u kojem general Kadijević također potvrđuje ključnu ulogu JNA u ratu u BiH, odnosno razlog nadmoći srpskih snaga na tom području u odnosu na hrvatske i muslimanske snage, te potvrđuje činjenicu da je teritorij BiH JNA koristila za agresiju na Hrvatsku, čemu se službeno bošnjačko vodstvo nije odlučno suprotstavilo:
O ulozi JNA u BiH iznijeću samo ono što je vezano za vrijeme dok sam bio na dužnosti saveznog sekretara.
Pošto napori JNA da i muslimanski dio rukovodstva BiH usmjeri ka novoj jugoslovenskoj državi onih jugoslovenskih naroda koji to zaista hoće nisu urodili plodom, to smo se mi morali orijentisati na konkretnu saradnju sa predstavnicima srpskoga naroda i sa srpskim narodom u cijelini, nikada ne zatvarajući vrata za saradnju i sa ostalima, makar pojedincima koji su za novu Jugoslaviju. Time smo obezbjedili da za vrijeme rata u Hrvatskoj vršimo manevar i pokrete snagama JNA preko BiH, što je za JNA BILO OD VITALNOG ZNAČAJA. Ti manevri i pokreti su vršeni sa poteškoćama, ponegdje su ometani, ali nigdje sasvim zaustavljeni. To nam je, takođe, omogućilo da mobilizacija u srpskim dijelovima BiH bude vrlo uspješna. Na taj način smo, barem donekle, ublažili problem u JNA, izazvane neuspjehom mobilizacije u drugim dijelovima zemlje.
Procjenjujući dalji razvoj događaja smatrali smo da nakon napuštanja Hrvatske, u BiH treba imati jake snage JNA. To je odgovaralo svakoj realnoj mogućoj političkoj opciji razvoja događaja u BiH, kao i potrebi postojanja gotovih i jakih snaga na granici prema Srpskoj Krajini radi garancije da će i Hrvatska poštovati Vensov plan. (…)
Predsjedištvo SFRJ se složilo sa takvom našom procjenom i predlog usvojilo. Docniji razvoj događaja je praktično potvrdio ispravnost te procjene i odluke. Komande i jedinice JNA su činile kičmu vojske Republike Srpske sa kompletnim naoružanjem i opremom. Ta vojska je, uz puni oslonac na srpski narod i njegovu svestranu podršku kao što svaki savremeni rat traži, zaštitila srpski narod i stvorila vojničke pretpostavke za adekvatna politička riješenja koja će odgovarati njegovim nacionalnim interesima i ciljevima, razumije se, u mjeri koju to sadašnje međunarodne okolnosti dozvoljavaju (Veljko Kadijević, Moje viđenje raspada – vojska bez države, Beograd, 1993., 147-148).
Na kraju knjige, glede uloge JNA u BiH i stvaranju Republike Srpske, Kadijević je zaključio da je JNA ”pod izuzetno nepovoljnim međunarodnim i unutrašnjim okolnostima ostvarila postavljene zadatke“ i u BiH:
U Bosni i Hercegovini bitno pomogla da u početku JNA, a potom vojska Republike Srpske koju je JNA stavila na noge, oslobodi srpske teritorije, zaštiti srpski narod i stvori povoljne vojničke preduslove za ostvarenje interesa i prava srpskoga naroda u Bosni i Hercegovini političkim sredstvima, u mjeri i uslovima koje to međunarodne okolnosti budu dozvoljavale.
(Veljko Kadijević, Moje viđenje raspada – vojska bez države, Beograd, 1993., 162).
Dakako, sve navedeno sukladno je izjavi generala Kadijevića, koja je već objavljena u ranijim brojevima Hrvatskog vojnika da je “JNA predstavljala osnovu iz koje su formirane tri vojske: Vojska Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), Vojska Republike Srpske i Vojska Republike Srpske Krajine” (Moje viđenje raspada …, 163). Ona također potvrđuje ulogu JNA u stvaranju Vojske RS-a, uz napomenu da su sve tri spomenute vojske bile u funkciji srpske osvajačke politike.
Prema pisanju admirala Davora Domazeta Loše, nakon povlačenja iz Hrvatske, a prije nego što je napala Bosnu i Hercegovinu, JNA je ustrojena po novoj vojno-teritorijalnoj podjeli “krnje” Jugoslavije. Za rat u Bosni i Hercegovini (razdoblje prosinac 1991. – siječanj 1992.) JNA ustanovljuje 2. i 4. VO sa zapovjedništvima u Sarajevu, odnosno Podgorici. U ožujku iste godine u okviru povlačenja JNA iz Makedonije, zapovjedništvo 3. VO premješteno je iz Skoplja u Niš. Uz već postojeću smanjenu 1. VO, kopnene snage JNA bile su organizirane u četiri vojne oblasti. To su bile grupacije strategijske razine, čija su zapovjedništva odgovorna za pripremu, organizaciju i usklađivanje borbene uporabe JNA na dijelovima područja bivše Jugoslavije. Već iz vojno-teritorijalnog ustroja JNA mogu se očitati geostrateški ciljevi Beograda: “oslobođena” područja Hrvatske te zaposjednuti teritorij Bosne i Hercegovine vojnim sredstvima zadržati u ostatku Jugoslavije.

Zemljovid Vojno-teritorijalna podjela ostatka Jugoslavije uoči srpskog napada na Bosnu i Hercegovinu preuzet je iz knjige D. Domazeta: Hrvatska i veliko ratište, str. 87.

D. Domazet trećinu okupirane Hrvatske te Bosnu i Hercegovinu promatra kao veliku bojišnicu pod kontrolom JNA, odnosno srpskih snaga s jasnim strateškim ciljevima: Vojno-područna podjela i organizacija snaga ukazuje da su 2. i 4. VO kao prvi strategijski postroj u okupaciji Bosne i Hercegovine imale ulogu pacificirati prostor prema hrvatskom modelu, povezati srpske enklave, očistiti prostore od Hrvata i Bošnjaka-muslimana, projicirati vojnu moć na južni dio Hrvatske, i biti pomoć srpskim snagama na okupiranom dijelu Hrvatske. Drugi strategijski postroj 1. i 3. VO imao je ulogu strategijske pričuve, dijelom snaga ojačati 2. i 4.VO i biti nositelj udara u istočnom dijelu Bosne i Hecegovine. Glede ljudstva i naoružanja, Domazet smatra da je vojna sila JNA vezana na bosansko-hercegovačkoj bojišnici raspolagala respektabilnim naoružanjem: 83.000 vojnika, oko 500 tenkova, 420 oklopnjaka te 1000 topova. S obzirom na to da je Teritorijalna obrana BiH bila razoružana, kao i TO u Hrvatskoj, muslimanske i hrvatske oružane snage raspolagale su tek slabim i nedostatnim pješačkim naoružanjem (D. Domazet, Hrvatska i veliko ratište, str. 86-89).

Zemljovid s podacima o snazi JNA u ljudstvu i teškom naoružanju, te zapovjednoj strukturi JNA u BiH, preuzet je iz knjiga D. Domazeta: Hrvatska i veliko ratište, str. 88.

Ipak, spomenute snage JNA, a kasnije Vojske Republike Srpske, nisu uspjele ostvariti cilj velikosrpske politike i zadržati kontrolu nad 70 % teritorija Bosne i Hercegovine. Nizom oslobodilačkih akcija i operacija (Cincar početkom studenog 1994., Zima ’94., Skok 1 i Skok 2 te Ljeto 95 u srpnju 1995., Maestral u rujnu i Južni potez u listopadu 1995.), poražene su od hrvatskih snaga. Nisu uspjele značajnije reagirati ni prilikom oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske i policije – Bljesak u svibnju 1995. i Oluja u kolovozu 1995., kad je u Hrvatskoj poražen njihov saveznik – Srpska vojska Krajine.

dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR