U prošlom broj Hrvatskog vojnika navedeni su neki podaci o stvaranju Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Na kraju teksta istaknuta je ključna uloga JNA u procesu stvaranja vojske Republike Srpske i srpske okupacije dijela BiH. U prilog zaključku da je JNA imala ključnu ulogu u naoružavanju srpskih vojnih i policijskih jedinica u BiH govori izjava Milutina Kukanjca, ”komandanta“ 2. vojne oblasti: “Srbi u BiH dobili su gotovo celokupno naoružanje, municiju, minsko-eksplozivna sredstva, gorivo, rezervne delove, hranu i druga materijalna sredstva od JNA, koja je dekretom Predsjedništva SFRJ u BiH izmestila na sigurne prostore više od 90% naoružanja, ubojnih sredstava svih vrsta i druge opreme i sve je to predato Republici Srpskoj, koja je time naoružala svoju vojsku. (…) Mi ne samo da smo spasili sredstva JNA, već smo ‘ispred nosa’ uzeli oko 70% naoružanja, municije i druge opreme iz nadležnosti TO bivše BiH, koja bi bila upotrebljena za ubijanje Srba na tim prostorima. Neke akcije su sa malim brojem ljudi iz JNA i srpskim teritorijalcima izvedene briljantno. Iz skladišta Faletići, koje je obezbeđivalo 12 naših odabranih vojnika, na primer, uzeto je ogromno naoružanje – oko 30.000 cevi raznih oružja za gađanje ciljeva na zemlji, više oruđa protivvazdušne odbrane, minsko-eksplozivnih sredstava, sredstava veze, motornih vozila i druge opreme. Akcija je izvedena brzo, efektno i bez gubitaka. Gubitak tog skladišta bio je jedan od najtežih udaraca muslimansko-ustaškoj koaliciji.” (Izjava generala Milutina Kukanjca, Borba, 23. XI. 1993.)
Jedna od neposrednih posljedica pred najavljeno povlačenje JNA bila je to da su Srbi preuzeli svu upravnu vlast u područjima pod svojom kontrolom. Između ožujka i svibnja 1992. JNA je napala i zauzela nekoliko područja koja su činile glavne ulazne točke u Bosnu ili su se nalazila na glavnim logističkim i komunikacijskim linijama, kao što su Doboj, Bijeljina, Kupres, Foča i Zvornik, Višegrad, Bosanski Šamac, Vlasenica, Stolac, istočni dio Mostara, Brčko i Prijedor. Prije povlačenja JNA iz Bosne i Hercegovine, 12. svibnja 1992. godine Skupština RS-a donijela je odluku o formiranju ”Vojske Republike Srpske“. U odluci o formiranju VRS-a u članu 2. definirano je da se jedinice srpske TO preimenuju u komande i jedinice VRS-a. General Ratko Mladić imenovan je za komandanta Glavnog štaba VRS-a. VRS je zapravo bila proizvod raspada stare JNA. Iako njezini pripadnici tada formalno nisu bili pripadnici bivše JNA, nastavili su primati plaće od vlade Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), a mirovine od te vlade dobivali su i oni koji su s vremenom umirovljeni. Nakon formalnog povlačenja JNA iz BiH najveći broj MTS-a i opreme JNA ostavila je VRS-u. Osim toga SRJ i Vojska Jugoslavije pružale su financijsku i logističku podršku, a tijekom agresije na BiH iz Srbije su dopremana potrebna sredstva srpskim snagama.
Početkom agresije VRS je imala značajne vojne potencijale. “U junu 1992. u sastavu VRS-a bilo je 177.341 ljudi raspoređenih u pet korpusa, kao i nekoliko jedinica koje nisu bile vezane ni za jedan korpus, a svi su bili pod komandom Glavnog štaba vojske na čelu s Ratkom Mladićem. Tih pet korpusa bili su: 1. Krajiški korpus (bivši 5. korpus JNA, kojim je od 17. marta 1992. komandovao general-potpukovnik Momir Talić) – ovaj korpus po broju vojnika i tehnike je bio najbrojniji korpus VRS; 2. krajiški korpus (bivši 10. korpus JNA), Istočnobosanski korpus (bivši 17. korpus JNA); Sarajevsko-romanijski korpus (bivši 4. korpus JNA); i Hercegovački korpus (bivši dio 9. korpusa JNA). U novembru 1992. Drinski korpus osnovan je na teritoriji koja je ranije bila u nadležnosti Istočnobosanskog korpusa i Sarajevsko-romanijskog korpusa.” (Iz knjige: Mujo Begić, Genocid u Prijedoru – svjedočenja, Zagreb – Sarajevo, 2015., 23-258)
I ”Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH“, donesena 12. svibnja 1992. na 16. sjednici ”Skupštine srpskog naroda u BiH“ (broj 02-130/92) u Banja Luci, na kojoj je službeno osnovana ”Vojska Republike Srpske“, pokazuje da je srpsko vodstvo u BiH namjeravalo stvoriti posebnu srpsku državu s izlazom na more i granicom na rijekama Uni i Neretvi, koja bi se zatim izdvojila iz BiH i ujedinila sa Srbijom i okupiranim područjem (”RSK“) u Hrvatskoj:
”Strateški ciljevi, odnosno prioriteti srpskog naroda u BiH su:
1. Državno razgraničenje od druge dve nacionalne zajednice.
2. Koridor između Semberije i Krajine.
3. Uspostavljanje koridora u dolini reke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država.
4. Uspostavljanje granice na rekama Uni i Neretvi.
5. Podela grada Sarajeva na srpski i muslimanski deo i uspostavljanje u svakom od delova efektivne državne vlasti.
6. Izlaz Republike Srpske na more.“ (Službeni glasnik Republike Srpske, broj 22, petak, 26. novembra 1993., str. 866)

Namjere srpskog/srbijanskog vodstva prepoznala je i međunarodna zajednica. Stoga je Vijeće sigurnosti UN-a 30. svibnja 1992. usvojilo Rezoluciju 757 kojom su SRJ uvedene stroge ekonomske, političke i diplomatske sankcije, zbog umiješanosti u rat u BiH. S vremenom one će uzdrmati gospodarstvo SRJ, što će se odraziti i na njezinu, zapravo srbijansku, pomoć pobunjenim Srbima u RH i na mogućnost nastavka velikosrpske vojne agresije na RH i BiH; spomenute sankcije povučene su 22. studenoga 1995., dan poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma.
Svi pokušaji međunarodne zajednice da nametne prijedlog unutarnje podjele nisu bili uspješni, sve dok srpske vojske nisu poražene na terenu – u Hrvatskoj i BiH. Kao primjer pregovaranja i licitiranja teritorijem može poslužiti članak o pregovorima u srpnju 1994.:
 ”Kontaktna skupina (zemlje EU, SAD i Rusija) napokon je početkom srpnja 1994. u ruskoj misiji u Ženevi pokazala kartu unutarnjeg razgraničenja Bosne i Hercegovine (”novi mirovni plan”): najprije izaslanstvu Federacije BiH, potom izaslanstvu bosanskih Srba. Na prvi pogled uspoređujući s posljednjom Owen-Stoltenbergovom kartom (u kojoj bi područje HR Herceg-Bosne obuhvaćalo samo 45% Hrvata u BiH), ova je izrazito poboljšana (oko 95% Hrvata BiH živjelo bi na području Federacije). Federacija BiH, doduše, nije dobila ono što je predložila kao optimalno razgraničenje na razgovorima u Beču (koje je uključivalo 58 posto teritorija BiH za Federaciju), Srbi su dobili koridor kroz Posavinu, ali ni približno onakav kakav su htjeli. U stranim diplomatskim krugovima ova se karta već naziva ”kartom koju Srbi neće prihvatiti”. Karta je napravljena na osnovi omjera 49% za Federaciju BiH, a 48% za bosanske Srbe, dok je sarajevski distrikt (3% teritorija) izuzet iz ukupnog postotka. On bi trebao biti stavljen pod dvogodišnju upravu UN-a, a nakon toga, bude li se Sarajevo dijelilo, bilo bi podijeljeno u omjeru 2:1 u korist Federacije BiH, čime bi se podmirio onaj čuveni omjer od 51:49 posto.
Teritoriji i gradovi koji su bili najsporniji u dosadašnjim pregovorima, prijedlogom kontaktne skupine riješeni su na slijedeći način: u zapadnoj Bosni Federaciji bi pripao Sanski Most sa širom okolicom, a Srbi bi zadržali Prijedor. Što se Bosanske Posavine tiče, karta se uglavnom podudara s bečkom kartom, izuzev koridora: u Federaciji ostaju Bosanski Brod, Derventa, Odžak, Gradačac, najveći dio Brčkog, čije bi područje bilo demilitarizirano, a Srbi bi dobili cestu koja bi bila u sastavu njihova koridora. U Federaciji ostaju Doboj, Jajce i Ključ, te za Hrvate značajno svetište Komušina, koje je prvo od Vatikana priznato svetište u Bosni. U istočnoj Bosni Srbi bi zadržali Foču, Zvornik, Vlasenicu i Rogaticu, enklava koja uključuje Žepu i Srebrenicu bila bi povezana s Federacijom, dok bi joj Goražde bilo direktno priključeno. Višegrad bi bio jedini grad koji bi bio podijeljen – i to na Drini. Područje zapadne Bosne bi s Federacijom povezivala cesta Bihać – Jajce, koja bi bila pod međunarodnom kontrolom, jednako kao i cesta Derventa – Doboj i Gradačac – Modriča – Odžak. (…) (”U Federaciji BiH 95 posto Hrvata”, Ženeva, 6. srpanj 1994., Kronologija rata, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, 1989.-1998., Zagreb 1998., 389; Lord Owen, Balkanska odiseja, str. 343)
Međutim, vodstvo Srba u BiH nije bilo spremno prihvatiti prijedloge Kontaktne skupine, pa ni spomenuti prijedlog razgraničenja nije proveden. Pritisnuto gospodarskim sankcijama na nužnu političku kooperativnost s predstavnicima međunarodne zajednice, srbijansko vodstvo pokušalo je pridobiti vodstvo Republike Srpske na prihvaćanje prijedloga Kontaktne skupine, koje je ono odbilo. Zbog toga je Vlada SRJ 4. kolovoza 1994. jednostrano prekinula političke i gospodarsko-trgovačke veze s RS-om, uvodeći joj na taj način svojevrsni embargo – sankcije. (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., str. 464)
Kad bi među srpskim vodstvom u BiH bilo želje za pravednijom podjelom teritorija BiH, spomenuti prijedlog, prema kojemu bi se u Federaciji našle gore spomenute općine koje danas nisu u tom entitetu, i danas bi bio aktualan.

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR