Ljeto 1915. pretvorilo je Galipoljsku bitku u pravi rovovski rat. Obje su strane kopale rovove…
Dossier – Kronika bliskoistočnog sukoba (VIII. dio): Rat se preselio u Libanon
Iako je Libanon bio pošteđen ratova 1967. i 1973. godine, unutrašnji politički problemi, povezani s palestinskim izbjegličkim valom, pretvorili su zemlju u najdugotrajnije bliskoistočno žarište. Libanonski ratni mozaik upotpunilo je miješanje Sirije i Izraela u zbivanja te kratkotrajni pokušaj posredovanja Zapada u konfliktu slanjem vojnih kontingenata u Libanon
Libanon je bio pošteđen bliskoistočnih ratova iz 1967. i 1973. godine. Nakon kratkotrajnog građanskog rata 1958. godine zemlja je uživala desetljeće razmjerne stabilnosti i gospodarskog rasta. No, priljev palestinskih izbjeglica nakon rata 1948., a potom i 1967. godine, izmijenio je etničku sliku zemlje i preokrenuo jezičac na vagi političkih snaga u zemlji na stranu muslimanskog stanovništva. Nakon što je Jordan 1970. protjerao palestinske fedajine sa svog teritorija, novi val palestinskih izbjeglica zapljusnuo je Libanon te su Palestinci početkom sedamdesetih godina činili desetinu libanonskog stanovništva. Protjerivanje iz Jordana, a potom i približavanje Egipta i Izraela sredinom sedamdesetih godina, Palestinci su doživjeli kao razočaranje i napuštanje podrške arapskog svijeta palestinskoj stvari.
Na problem prisutnosti PLO-a na libanonskom teritoriju nadovezalo se stalno aktualno pitanje položaja rastućeg muslimanskog stanovništva koje je tražilo veća politička prava i kraj dominacije libanonskih kršćana. Povezivanje PLO-a s domicilnim libanonskim muslimanima stvorilo je jaz prema kršćanskom stanovništvu Libanona. U nastojanju da spriječi produbljivanje napetosti, libanonska je vlada još 1969. dala Palestincima široku autonomiju u izbjegličkim kampovima te u području uzduž izraelske granice, dok se PLO obvezao da se neće miješati u libanonsku unutrašnju politiku. Nakon što su dobili odriješene ruke, palestinski gerilci su s libanonskog teritorija izvodili napade na sjever Izraela na što je Izrael uzvratio odmazdom na Libanon. U jednoj takvoj akciji u travnju 1973. meta izraelskog komandoskog napada bio je i stožer PLO-a u glavnom gradu Beirutu. Libanonska je vlada pokušala zaustaviti palestinske prekogranične akcije te 1969. i 1973. godine dolazi do većih sukoba između libanonske vojske i palestinskih komandosa.
Početak libanonskog građanskog rata
U travnju 1975. napad na jednu bejrutsku crkvu izazvao je odgovor kršćanskih falangista i masakr Palestinaca. Borbe između PLO-a i libanonskih muslimana s libanonskom vojskom rezultirale su pucanjem zemlje po etničkim šavovima i prestankom funkcioniranja središnje vlasti. Zemlja je podijeljena na područje pod nadzorom kršćanskih milicija, milicija sunitskih i šijitskih muslimana, Druza te palestinskih gerilaca. Glavni grad Beirut također je podijeljen na dijelove pod nadzorom kršćanskih milicija i pod kontrolom muslimanskih snaga.
Početkom 1976. godine prevagu u ratu počele su odnositi muslimanske milicije, no situaciju će u lipnju preokrenuti ulazak Sirije u libanonski rat. Dvadeset tisuća sirijskih vojnika legitimno je pozivom libanonskog predsjednika Franyeha ušlo u borbe protiv muslimanskih milicija i PLO-a te je do jeseni stavilo pod svoj nadzor polovicu zemlje. Odluka Sirije da unatoč protivljenjima u arapskom svijetu intervenira u libanonskom građanskom ratu na strani kršćanskih milicija rezultat je procjene da bi pobjeda PLO-a isprovocirala ulazak Izraela na libanonski teritorij. Koristeći se kao povodom otmicom civilnog autobusa na sjeveru Izraela, u ožujku 1978. u Libanonu je intervenirao Izrael. Izraelska je vojska uništila palestinske baze i potjerala gerilce PLO-a na sjever. Pod pritiskom Ujedinjenih naroda, ali tek nakon što je na jugu Libanona stvorio sigurnosnu zonu, Izrael se u ljeto 1978. povukao iz Libanona. Nakon napada na obitelj bivšeg libanonskog predsjednika Franyeha u lipnju 1978. prekinuti su dobri odnosi Sirije i kršćanskih skupina u Libanonu, a Sirija je napala kršćanske falangiste.
U lipnju 1982. Izrael se ponovno vratio u Libanon, a povod je bio palestinski pokušaj atentata na izraelskog veleposlanika u Velikoj Britaniji. Izraelske vojne kolone napredovale su prema sjeveru Libanona uništavajući palestinske baze te su peti dan od početka akcije Izraelci kontrolirali otprilike trećinu libanonskog teritorija. Na području doline Bekaa sukobile su se izraelska i sirijska vojska koja je pokušala zaštiti jedinice PLO-a na sjeveru Libanona. Izraelci su okružili nekoliko tisuća palestinskih boraca u Beirutu. Njihova je opsada trajala nekoliko mjeseci te je na posljetku krajem kolovoza 1982. uz američko posredovanje dogovoreno povlačenje PLO-a s područja Libanona u druge arapske zemlje.
Vodstvo PLO-a i većina fedajina otišli su u Siriju, a Jasser Arafat je otišao u izgnanstvo u Tunis, dok je nekoliko tisuća gerilaca PLO-a ostalo na području doline Bekaa u Libanonu. Povlačenje PLO-a nadgledavale su međunarodne mirovne snage, a paralelno s povlačenjem palestinskih boraca u Libanon su stigle i prve francuske mirovne snage kojima će se poslije pridružiti američki i talijanski vojnici. Izraelska vojna pobjeda omogućila je kršćanskim falangistima da izaberu za predsjednika lidera kršćanskih milicija Gemayela. Nakon Gemayelovog ubojstva, kršćanski falangisti ubili više od osam stotina palestinskih civila u izbjegličkim kampovima Sabra i Shatila na području zapadnog Beiruta.
Kraj kršćanske dominacije u Libanonu
Nakon serije napada različitih libanonskih militantnih skupina na izraelske vojnike u rujnu 1983. Izrael je počeo izvlačiti trupe sa sjevera Libanona koje su se zadržale u pograničnom pojasu na jugu Libanona širokom dvanaest kilometara. Uplitanje u libanonski rat rezultiralo je ostavkom premijera Begina u kolovozu 1983., a vojni angažman u Libanonu Izraelu je donio više od 1200 poginulih vojnika. U isto su vrijeme teroristički napadi Hezbollaha na zapadne vojne i diplomatske ciljeve početkom 1984. imali za posljedicu kraj zapadne vojne nazočnosti u Libanonu.
U jesen 1989. u saudijskom gradu Tailu članovi starog libanonskog parlamenta, koji su predstavljali sve libanonske etničke i vjerske zajednice, donijeli su novi ustav. Ustav je predvidio veća politička prava većinskog muslimanskog stanovništva te je formalnopravno označio kraj kršćanske dominacije Libanonom. No, jedan od vođa kršćanske zajednice, general Aoun, odbacio je političko rješenje iz Taila zbog neriješenog pitanja sirijske vojne nazočnosti u Libanonu. Početkom 1990. libanonske snage vjerne novom predsjedniku Harawiju uz pomoć sirijske vojske počinju ofenzivu na vojne skupine lojalne generalu Aounu. Nakon višemjesečnih borbi, u listopadu 1990. slomljen je otpor Aounovih postrojbi i poražena je njegova enklava u istočnom Beirutu.
Porazom Aouna slomljena je vojna moć libanonske kršćanske zajednice i uklonjena posljednja prepreka sporazumu iz Taila. Posljedica libanonskog građanskog rata bio je rast političke moći libanonskih muslimana, dok je kršćanska zajednica izgubila povlašteni položaj koji je uživala od kolonijalnih vremena. Libanonska je vojska preuzela nadzor nad zemljom i raspustila većinu milicija, no skupine poput šijitskog Hezbollaha ostale su i dalje snažne. Sirijska dominacija u zemlji, koja je još 1991. godine bila zapečaćena sporazumom o prijateljstvu i suradnji, protegnula se na iduće desetljeće i pol te je kontingent sirijskih vojnika bio u Libanonu do ožujka ove godine. Devedesetih je godina Libanon ušao u razdoblje gospodarske i političke stabilizacije koja je bila prekinuta tek ubojstvom bivšeg predsjednika Haririja.
Menachem Begin (1913. – 1992.), izraelski političar i premijer, rođen je u gradu Brest-Litovsku na području današnje Bjelorusije. U mladosti je pristupio radikalnoj organizaciji židovske mladeži “Betar” koja je zagovarala oružanu uspostavu židovske države. Sovjetske su ga vlasti internirale u Sibir, a nakon oslobađanja privremeno se pridružio poljskoj vojsci u egzilu. U Poljskoj je diplomirao pravo. Godine 1942. emigrirao je u Palestinu, a njegovi su roditelji i brat stradali su u holokaustu. Begin je jedan od vođa desničarske židovske milicije “Irgun Zvai Leumi” i jedan od organizatora oružanih napada na britanske vojnike i Arape u Palestini. Nakon proglašenja nezavisnosti Begin je sudjelovao u transformaciji Irguna u desnu političku stranku “Herut”. Početkom sedamdesetih sudjeluje u vladi kao ministar, a nakon izborne pobjede desne koalicije Likud 1977. postaje premijer. Sudjeluje u zbližavanju Egipta i Izraela te je zajedno s egipatskim predsjednikom Sadatom 1978. primio Nobelovu nagradu za mir. Beginova je vlada u dva navrata poslala izraelske vojnike u Libanon, a njegov premijerski mandat smatra se razdobljem čvrste ruke u rješavanju izraelskih sigurnosnih pitanja. Nakon druge izraelske invazije na Libanona godine 1983. podnio je ostavku na mjesto premijera.
Hrvoje BARBERIĆ