Baader – Meinhof je ekstremna ljevičarska skupina aktivna tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina na području Savezne Republike Njemačke. Ideološki proizašla iz radikalnog dijela njemačkog studentskog pokreta, skupina je izvela više terorističkih napada na američke i njemačke ciljeve, među kojima su najpoznatiji bombaški napadi na američke vojarne na njemačkom tlu, neuspjeli atentat na generala Haiga te otmica njemačkog industrijalca Schleyera

Baader – Meinhof je ekstremna ljevičarska skupina aktivna tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina na području Savezne Republike Njemačke. Službeni naziv skupine glasi Frakcija Crvene armije (njem. Rote Armee Fraktion – RAF), no poznatiji je naziv koji je skupina dobila nakon pridruživanja novinarke Ulrike Meinhof kada ih je njemački tisak prozvao Skupina Baader – Meinhof. Skupina je proizašla iz njemačkog studentskog pokreta s kraja šezdesetih godina, koji je uz francuski bio najradikalniji u Europi, a koji je otvoreno iskazivao svoje nezadovoljstvo ratom u Vijetnamu te nespremnošću njemačkog društva da se u potpunosti suoči s nacističkom prošlošću. I dok je većina studenata te generacije poslušala savjet tadašnjeg studentskoga vođe Rudyja Dutschkea o “maršu kroz institucije” te je u sljedećim godinama imala presudnu ulogu u formiranju pokreta “Zelenih”, mala skupina političkih radikala željela je revoluciju provesti odmah i pod svaku cijenu.

RAF je utemeljio Andreas Baader, sitni bavarski delikvent kojega je privukla ljevičarska ideologija, a bio je jedan od rijetkih članova skupine koji nije bio fakultetski obrazovan niti je pohađao sveučilište. U ideološkom smislu skupina je zagovarala marksizam i maoizam pomiješan s radikalnim anarhističkim stavovima. Organizacija se uglavnom financirala samostalno, a navodno je osamdesetih godina u manjoj mjeri primala pomoć iz Istočne Njemačke i sa Bliskog istoka. Zanimljivo je da su otprilike polovinu članova Frakcije Crvene armije činile žene, a većina pripadnika skupine je dolazila iz vrlo dobro situiranih obitelji te je bilo čak i djece industrijalaca, što je zbunjivalo njemačke sociologe koji su proučavali skupinu. Prvu akciju je RAF izveo 2. travnja 1968., kada je Baader s djevojkom Gudrun Ensslin te još dvojicom istaknutih članova, Horstom Sohnleinom i Thorwaldom Prollom, podmetnuo požar u frankfurtski trgovački centar Kaufhaus Schneider. U akciji nije bilo žrtava niti je materijalna šteta bila velika, no iako je taj teroristički čin u tom pogledu bio gotovo beznačajan, ta je bomba pokrenula lavinu događaja s dugoročnim posljedicama.

Serija napada
Tijela ubijenog njemačkog državnog odvjetnika Bubacka i njegovog tjelohranitelja na pločniku
Iako su razmjerno brzo bili uhvaćeni, četvorka je puštena na slobodu do donošenja pravomoćne presude, što su iskoristili za bijeg u Švicarsku. Nakon povratka u Njemačku u travnju 1970. Baader je bio uhvaćen, no već sljedeći mjesec ga je u smjeloj akciji skupina od šest članova RAF-a uz pomoć novinarke Ulrike Meinhof oslobodila iz kaznene ustanove. Etablirana ljevičarska novinarka i majka dvoje djece, Meinhof je, sasvim neočekivano za njemačku javnost, u svojim kasnim tridesetima pristupila Frakciji Crvene armije. Navodno je operacija na mozgu kojoj je bila podvrgnuta potkraj šezdesetih pridonijela njezinoj političkoj radikalizaciji. Meinhof je pisala manifeste kojima se skupina oglašavala u medijima, no unatoč ustaljenom nazivu Baader – Meinhof, iz kojega se mogla razabrati njezina eventualna liderska pozicija, ipak nije bila jedna od vođa organizacije, već je skupina bila pod neprijepornim Baaderovim zapovijedanjem.

Nakon bijega iz zatvora vođe RAF-a su privremeno pronašli utočište na Bliskom istoku, točnije u terorističkom kampu koji je u Libanonu vodila Fronta za oslobođenje Palestine (PFLP), gdje su pohađali tečajeve izrade bombi i učili osnove gerilskog ratovanja. Vrativši se u Njemačku, skupina je poduzela seriju ozbiljnijih terorističkih podviga. U potrebi financiranja terorističkih pothvata, Baader – Meinhof su diljem Njemačke izveli seriju pljački banaka, zbog čega je njemačka policija poduzela veliku akciju traženja i hvatanja članova bande. U nekoliko oružanih incidenata tijekom 1971. godine ubijena su tri policajca, a uhvaćeno je više članova skupine. U svibnju 1972. je terorističkim napadom na američku vojarnu u Frankfurtu na Majni, u kojem je jedan vojnik poginuo, počela serija RAF-ovih bombaških napada kojima su na meti bili i američki ciljevi na njemačkom tlu. Potkraj istog mjeseca izveden je i bombaški napad na glavni stožer američke vojske na europskom tlu u vojarni Cambell u Heidelbergu s trojicom poginulih. Napadnut je bio i ured njemačke federalne policije BKA u Münchenu pri čemu je uništeno šezdeset automobila, a akcija je predstavljala veliko poniženje njemačkih snaga sigurnosti. Ukupno je u šest podmetnutih bombi tijekom proljeća 1972. ubijeno četvero i ranjeno više od četrdeset ljudi. No, razdoblje terora Frakcije Crvene armije privremeno je prestalo nakon što je u lipnju 1972. nakon višesatne opsade uhvaćen Andreas Baader, a u sljedećim tjednima su uhvaćene Meinhof i Enslin te još nekoliko visokorangiranih pripadnika skupine.

Smrt vođa nije zaustavila akcije
Unatoč hvatanju vođa skupine, mala jezgra koja je brojala između dvadeset i četrdeset pripadnika nastavila je s terorističkim akcijama. U travnju 1975. šesteročlana skupina pokušala je zauzeti njemačko veleposlanstvo u Švedskoj, ali je akcija završila neuspjehom i ubojstvom dvoje napadača zajedno s dvojicom službenika veleposlanstva. Nekoliko je puta pokušano oslobađanje vodstva skupine iz zatvora, no ovaj put su njemačke snage sigurnosti bile spretnije. Kako bi izbjegli ponavljanje Baaderovog bijega iz zatvora 1970., vlast je za pritvorene članove skupine Baader – Meinhof počela graditi i poseban zatvor s pripadajućom sudnicom u jednom krilu zgrade. Dugotrajno suđenje pripadnicima bande pretvorilo se u najskuplji sudski proces u novijoj njemačkoj povijesti. Zbog gradnje zatvora je i suđenje pripadnicima skupine bilo odgođeno za tri godine, što su iskoristili za štrajk glađu u kojemu je jedan član skupine i umro. Neposredno uoči početka suđenja, u svibnju 1976. Ulrike Meinhof je počinila samoubojstvo objesivši se u ćeliji, a preostalo troje članova skupine je 1977. godine osuđeno na doživotne zatvorske kazne zbog ubojstva američkog vojnika te još 37 terorističkih akcija izvedenih tijekom 1972. No, njihovi zatvorski dani nisu dugo trajali jer su u listopadu 1977. Baader, Ensslin i Raspe također počinili suicide. Prema glasinama koje su uslijedile činilo se da nisu počinili samoubojstva već da su ubijeni, zbog čega su među ekstremnom ljevicom dobili gotovo mitski status. Spekulacije je podgrijala činjenica da su Baader i Raspe ubijeni vatrenim oružjem, koje su prema navodima njemačke policije prokrijumčarili njihovi odvjetnici, a Baader je imao prostrijelnu ranu na čelu.

U međuvremenu su pripadnici organizacije koji su se nalazili na slobodi u travnju 1977. izveli atentat na njemačkog glavnog državnog odvjetnika Bubacka, a prije samoubojstva Baadera i Ensslin, članovi RAF-a su u rujnu 1977. kidnapirali njemačkog industrijalca i bivšeg časnika SS-a Hansa Martina Schleyera, ubijajući prilikom otmice Schleyerovog vozača i tri policajca u pratnji. Schleyera su držali u zatočeništvu četrdeset i tri dana, a njegovom su otmicom pokušali ishoditi puštanje iz zatvora zarobljenih pripadnika RAF-a. Nakon što su otmičari dobili vijesti o smrti Baadera i Enslin u zatvorskoj ćeliji, Schlyera su ubili a njegovo tijelo ostavili u prtljažniku automobila na području blizu francuske granice. Gotovo usporedno sa Schlyerovom otmicom skupina palestinskih terorista povezanih s RAF-om izvela je i otmicu Lufthansinog zrakoplova na letu iz španjolskog Balearskog otočja u Njemačku, koji je potom preusmjeren u Somaliju gdje je oslobođen u akciji njemačkih komandosa.

Unatoč smrti čelnih ljudi, teroristički napadi druge generacije pripadnika Frakcije Crvene armije nastavili su se, a Zapadna Njemačka i njemački ciljevi u inozemstvu u određenim su intervalima bili izloženi njihovim napadima sve do početka devedesetih godina. Nekoliko frakcija pod nazivima Pokret 2. lipnja i Revolucionarne ćelije nastavile su borbu RAF-a. Tako je 1978. godine u glavnom gradu Kolumbije Bogoti napadnut ured njemačkog zračnog prijevoznika, a sljedeće je godine u Belgiji pokušan atentat i na vrhovnog zapovjednika NATO saveza u Europi, generala Alexandera Haiga. No, postavljena mina koja je trebala raznijeti Haigov automobil eksplodirala je između prolaska dva vozila, tako da je Haigovo bilo lagano oštećeno, a on je prošao neozlijeđen. Navodno su 1982. godine u Libanonu pripadnici skupine zajedno s talijanskim Crvenim brigadama izveli otmicu izraelskih časnika, što je izraelska vojska opovrgnula. Godine 1985. kod baze Rhein-Main eksplodirao je automobil bomba prilikom čega je smrtno stradalo dvoje američkih državljana. Skupina Baader – Meinhof smatra se odgovornom i za ubojstvo njemačkog političara i biznismena Detleva Rohweddera počinjeno 1991. godine. Uhićenje najvažnijih članova skupine te pad Berlinskog zida i ideološki kolaps komunizma obeshrabrili su članove organizacije. Uhićeni pripadnici su 1992. godine iz zatvora pozvali na raspuštanje skupine, a 1998. novinskoj agenciji Reuters poslana je obavijest, za koju se pretpostavlja da je autentična, o službenom raspuštanju RAF-a. Posljednja teroristička akcija za koju se smatra da iza nje stoji skupina Baader – Meinhof je eksplozija bombe 1993. godine u gradu Weiterstadtu na mjestu gradnje novog zatvora. Skupina je tijekom postojanja odgovorna za više desetina terorističkih akcija i smrt trideset i četiri osobe. Gledano u cjelini, Baader – Meinhof jedna je od najopasnijih terorističkih skupina koje su bile aktivne u Europi sedamdesetih godina, a razdoblje najintenzivnije aktivnosti skupine istodobno je bilo i najturbulentije razdoblje u novijoj njemačkoj povijesti.

Ulrike Marie Meinhof (1934. ? 1976.), njemačka novinarka i teroristica. Rođena u Oldenburgu, u mladosti je bila aktivna u antinuklearnom pokretu i urednica ljevičarskog lista Konkret. Nakon razvoda braka 1968. godine dolazi u Berlin, gdje je ušla u krug radikalnih marksista, te je otprilike u isto vrijeme podvrgnuta teškoj operaciji mozga. Godine 1970. pomogla je vođi RAF-a Andreasu Baaderu u bijegu iz zatvora, te je do uhićenja 1972. godine u Langenhagenu sudjelovala u planiranju i izvođenju akcija i bila zadužena za komunikaciju s medijima. Osuđena je na osam godina zatvora, da bi u svibnju 1976. bila pronađena mrtva u ćeliji zatvora Stuttgart-Stammheim, a njezina je smrt obavijena mnogim kontroverzama.

Hrvoje BARBERIĆ