U kolovozu 1958. u tajvanskom tjesnacu došlo je do razmjene intenzivne topničke vatre između kineske vojske i tajvanskih garnizona na otocima Quemoy i Matsu koji se nalaze nedaleko od kineske obale. Kriza je zaprijetila širenjem konflikta i eventualnom kineskom invazijom Tajvana, no pojačanim američkim angažmanom je zaustavljena

Nakon četiri godine građanskog rata u Kini, potkraj 1949. pobjedu su odnijele Maove komunističke armije. U Pekingu je 1. listopada 1949. proglašena Narodna Republika Kina, a 10. prosinca je vođa Kuomintanga Chiang Kai-Shek avionom pobjegao na otok Tajvan (Formozu), gdje je prebačena i vlada Kuomintanga, kao i nekoliko stotina tisuća vojnika. Nakon povlačenja iz kontinentalne Kine, kuomintanški režim je u međunarodnim odnosima zadržao politički kontinuitet Republike Kine, svojatajući suverenitet nad cijelom Kinom. S druge strane, i Narodna Republika Kina smatra Tajvan svojom sastavnom provincijom te je kontinuirano prijetila njegovim pripajanjem oružanim putem.

Žarišta sukoba
Početkom 1950. Crvena armija vodila je manje operacije za protjerivanje ostataka kuomintanških snaga iz kontinentalne Kine, te je tijekom travnja i svibnja zauzet otok Hainan i otočje Chu Shan. Nešto ranije, u listopadu 1949., kineska Crvena armija pokušala je invaziju otoka Quemoy, ali ih je u bici kod sela Kuningtou kuomintanška vojska porazila. U lipnju 1950. američki predsjednik Truman poslao je američku Sedmu flotu u tajvanski tjesnac, čime su Sjedinjene Države de facto stavile Tajvan pod svoju zaštitu i spriječile očekivanu komunističku invaziju Tajvana. Tako su nakon rata pod nadzorom kuomintanških snaga, osim Tajvana, ostali i otoci Quemoy, Matsu, Tachen, Peng Hu te niz manjih otoka. Izbijanjem rata u Koreji, Chiang Kai Shek čak je smjelo planirao invaziju i povratak u kontinentalnu Kinu, no američki predsjednik Truman tu je mogućnost kategorički odbacio, bojeći se širenja konflikta eventualnim ulaskom SSSR-a u rat.

Komunistička Kina je početkom pedesetih godina bila umiješana u nekoliko oružanih konflikata – osim oružanih incidenata s Tajvanom i otvorenog ulaska u Korejski rat, u listopadu 1950. počela je invaziju Tibeta, a 1954. i pogranični spor s Indijom, koji je 1962. rezultirao kratkotrajnom invazijom njezinih sjevernih rubova. Glavna žarišna točka u odnosima Kine i Tajvana bili su priobalni otoci Quemoy, Matsu i Tachen koji se nalaze na zapadnoj strani tajvanskog tjesnaca. Tajvan je na otocima koji su bili prva crta obrane prema komunističkoj Kini stvorio snažne garnizone – jakosti 58 tisuća vojnika na otočju Quemoy te 15 tisuća na Matsu i 10 tisuća na Tachen otočju. Otočje Quemoy (Kinmen) je mali arhipelag od dvanaest otoka površine 150 četvornih kilometara koji leži duž kineske obale u provinciji Fuchien. Otoke Matsu čini devetnaest manjih otoka ukupne površine 12 četvornih kilometara oko tristo kilometara sjevernije od otoka Quemoy. Otoci Tachen (Dachen) su najsjeverniji, leže ispred kineske provincije Zhejiang. Sva tri su naseljena, a otočno gospodarstvo je uglavnom bilo u funkciji opskrbe vojnih garnizona. Budući da je većina otoka oko deset do dvadeset kilometara udaljena od kineskog kopna, razmjena neprijateljstava između kineske i tajvanske vojske bila je izvediva uporabom topničke vatre.

Prva velika kriza u tajvanskom tjesnacu dogodila se razmjerno brzo nakon završetka Korejskog rata. U siječnju 1955. zaredali su topnički napadi kineske vojske na tajvanske garnizone na priobalnim otocima, koji su potom prerasli u kopnenu invaziju otoka Yikiangshan iz skupine Tachen. Nakon teških borbi u kojima je poginulo više stotina vojnika, početkom veljače 1955. kuomintanška je vojska američkim ratnim brodovima i pod zaštitom američkih borbenih zrakoplova evakuirana s otočja Tachen te je ukupno deset tisuća vojnika i petnaest tisuća civila izvučeno s otoka. Američka administracija je u krizi reagirala u skladu s obvezama preuzetim u netom sklopljenom ugovoru o sigurnosti između Washingtona i Taipeia iz 1954. godine. Povlačenje s teško branjivog Tachena izvedeno je radi uspješnije obrane dvaju južnijih otoka Quemoy i Matsu, a učinjeno je na Eisenhowerov pritisak, unatoč Chiangovom protivljenju.

Tajvanska kriza
Druga tajvanska kriza počela je tri godine kasnije. Dana 23. kolovoza 1958. kineska je vojska počela intenzivno topničkom vatrom zasipati otok Quemoy, koje se nakon odgovora tajvanskog topništva pretvorio u veliki topnički duel. Najvjerojatniji razlog novog kineskog potenciranja krize bilo je odvraćanje Sjedinjenih Država od politike potpore Tajvanu, koje bi bilo uvertira u kinesku invaziju Tajvana. Kriza je počela u vrijeme američko-kineskih diplomatskih razgovora koji su se vodili u Ženevi, a koji su time dovedeni u slijepu ulicu. Dana 29. kolovoza u povodu krize oglasio se američki predsjednik Eisenhower, pružajući potporu Tajvanu. Eisenhower je istaknuo da su vanjska tajvanska otočja prvi pojas obrane Sjedinjenih Država koji je sezao od Japana do Filipina, čime je nedvosmisleno naglasio američku namjeru zaštite Tajvana. Washington je konkretizirao svoje tvrdnje istodobnim slanjem u pomoć Sedmoj floti koja se nalazila u vodama Kineskog mora, jednog nosača zrakoplova i četiri razarača iz Mediterana.

Brodovi Sedme flote pružili su eskort tajvanskim opskrbnim brodovima, čime je razbijen kineski pokušaj pomorske blokade otočja. Topnički dueli potrajali su 44 dana te je na obje strane izgubljeno oko tisuću života. Kineska je vojska tijekom druge tajvanske krize ispalila 450 tisuća granata različitog kalibra na otočje, a pretpostavlja se da ni tajvanski odgovor nije bio znatno manjeg opsega. U pokušaju smirivanja krize, Sovjetski Savez je početkom listopada u Peking poslao svog ministra vanjskih poslova Andreja Gromika, koji je izvršio pritisak na Kinu. Peking je 6. listopada proglasio jednostrani prekid vatre i pritom poslao poruku stanovnicima Tajvana da “odbace američku urotu koja ima za cilj podjelu Kine”. Kina je inzistirala i na proglašenju teritorijalnih voda u širini od dvanaest milja, no Sjedinjene Države su prihvatile tri milje, koje su američki brodovi poštovali. Nakon druge tajvanske krize, Sjedinjene Države su na Tajvanu sagradile veliku vojnu bazu kod grada Taichunga na kojoj su bili razmješteni i bombarderi B-52, a na otok su dopremljeni i suvremeni projektili Matador opremljeni taktičkim nuklearnim bojnim glavama, koje su sve do 1974. ostale na Tajvanu. I u sljedećim godinama Tajvan i Kina su nastavili povremene razmjene topničke vatre, a nad tjesnacem je bilo posebno vatreno u lipnju 1960. tijekom Eisenhowerovog posjeta Tajvanu. Zanimljivo je da su zrna topničkih granata na otocima Quemoy i Matsu postali glavni izvor željeza, a otok Quemoy čak je postao poznat po proizvodnji sjekirica iz željeza izlivenog od topničkih granata. Napetost u tajvanskom tjesnacu trajala je do približavanja Sjedinjenih Država i Kine početkom sedamdesetih godina. Uspostavljanjem odnosa između Washingtona i Pekinga, 1971. godine Tajvan je izgubio mjesto Kine kao stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, koje od tada pripada Pekingu. Druga tajvanska kriza ostavila je posljedice i na američku unutarnju politiku, otoci Quemoy i Matsu su bili visoko rangirano pitanje američke predsjedničke kampanje 1960. godine i televizijskog dvoboja između kandidata Kennedyja i Nixona. Devedesetih je tajvanski tjesnac ponovno bio mjesto visokih tenzija – tijekom 1995. i 1996. Kina je testirala projektile, što je u medijima pomalo pretenciozno prozvano trećom tajvanskom krizom.

Mao Tse-Tung (1893. – 1976.), kineski političar i predsjednik. Rođen u provinciji Hunan u siromašnoj seljačkoj obitelji, završio učiteljsku školu, radio na pekinškom sveučilištu kao knjižničar gdje dolazi u dodir sa zapadnom političkom misli i postaje oduševljen marksizmom. Kratko vrijeme, između 1911. i 1912., služi u nacionalističkoj vojsci, a 1920. vraća se u rodni kraj i jedan je od organizatora Komunističke partije u Šangaju. Za vrijeme drugog kineskog građanskog rata Mao je glavni politički komesar Crvene Armije, a 1931. postaje predsjednik vlade sastavljene na teritoriju pod njihovim nadzorom. Godine 1934. vodi Crvenu Armiju kroz povijesni tzv. Dugi marš na sjever zemlje. Mao je jedan je od najvećih zagovornika zajedničkog kineskog otpora japanskoj okupaciji te neprijeporni komunistički vođa tijekom trećeg kineskog građanskog rata. Smatra se tvorcem agrarne reforme kojom je Komunistička partija pridobila seljačke mase na svoju stranu. Nakon pobjede u građanskom ratu, Mao 1949. postaje predsjednik Narodne Republike Kine. Nakon razdoblja vezanosti za Sovjetski Savez, godine 1956. na vanjskopolitičkom planu počinje osamostaljivati Kinu. Mao je glavni inženjer neuspjelih reformi kineskog društva “Velikog skoka naprijed” 1957. i “Kulturne revolucije” koja je trajala od 1966. do 1969. Odlazi u mirovinu 1959., ali do smrti ostaje dominantna figura kineske politike. Chiang Kai-Shek (1887. – 1975.), kineski vojnik i državnik. Rođen u gradu Fenghua, završio Nacionalnu vojnu akademiju, a vojno obrazovanje stječe u Moskvi te u Japanu gdje je upoznao Sun Yatsena. Nakon povratka u Kinu sudjeluje u rušenju monarhije i uspostavi republike. Nakon Sun Yatsenove smrti i razdoblja unutarnjih nestabilnosti, godine 1926. Chiang Kai-Shek dolazi na čelo Kuomintanga. U suradnji s komunistima, Kai-Shek uspješno vodi tzv. Sjeverni pohod 1926. – 1927. za ujedinjenje zemlje. Uspostavlja vladu u Nankingu 1927. te zapovijeda pokolj kineskih komunista čime raskida savez Kuomintanga i Komunističke partije. Tijekom japanske agresije ponovno surađuje s komunistima. Nakon japanske kapitulacije Chiang Kai-Shek je napao komunističke armije na sjeveru. Unatoč znatnoj američkoj pomoći i vojnoj premoći, Kuomintang 1949. gubi rat, a Chiang Kai-Shek se povlači na Tajvan, gdje je do smrti na dužnosti predsjednika Republike Kine.

Hrvoje BARBERIĆ