Dva su mjeseca u godini posebno ostala zabilježena u Domovinskom ratu, obrambenom ratu i ratu za novu Hrvatsku, koja počinje 1991. neopterećena bilo kakvim teretom prošlosti. Prvi mjesec koji se pamti je studeni, mjesec stradanja Vukovara, bestijalnog napada, razaranja i smaknuća građana tog grada. Drugi mjesec je prosinac, šesti dan u tom mjesecu, kada se ta ista krvava armada s mora, kopna i zraka obrušila na Dubrovnik pretvorivši ga u požarište. Zato je Dubrovnik po svemu ostao naš dalmatinski Vukovar, simbol otpora divljaštvu i velikosrpskoj ideji

Prošli su dani sjećanja na Vukovar, njegova stradanja i masakr koji se u njemu dogodio 1991. godine, ali se nakon pada Vukovara 18. studenog 1991. nastavljaju i počinju dani sjećanja na Dubrovnik i njegovo stradanje, pa evo malo za one “ako ne znaš što je bilo”. Sljedeći navodi dio su mojih ratnih sjećanja koja nikako ne blijede, ostaju kao noćna mora, ne ponovilo se…

Napad, odnosno opkoljavanje Dubrovnika, počeo je krajem rujna 1991. Sjećam se da je predstavnik Dubrovnika, koji Dubrovčani zovu Grad, došao u tek službeno formiran Stožer Hrvatske ratne mornarice (HRM), koji je tada bio u samom gradu Splitu, preko puta gradske bolnice. Lora je tada još uvijek bila pod opsadom neprijatelja, a pritisak 4. gardijske, koja je tada još bila nejaka, kao i građana Splita, na iseljavanje brodova JRM-a iz Lore uspješno je ostvaren tek početkom siječnja 1992., kada su brodovi JRM-a konačno napustili Loru. Dakle, admiral Letica u rujnu 1991. u tako (ne)formiranoj Hrvatskoj ratnoj mornarici trebao je dragovoljce koji bi krenuli na jug u pomoć obrani Dubrovnika. Tada sam još bio pripadnik 4. gardijske brigade, ali čim je službeno formirana Hrvatska ratna mornarica okupio sam prijatelje spremne krenuti u nepoznato, na jug braniti Dubrovnik, ali prije svega braniti Hrvatsku. Sve je u počecima bilo u kaosu pa su svi rado prepuštali zadatke drugima, koji su prihvaćali zadatke obrane. Tako mi je barba Luka (Luka Bebić op. a.) vrlo rado dao sve ovlasti za opremanje grupe nas kao HRM-a vezano uz plovila kakva god nađem. Hitno smo konfiscirali tri gumenjaka marke DUMI, koja su nam u trgovini u Splitu rado dali i bez konfiskacije, jer su bili željni pomoći obrani Hrvatske. Krenuli smo početkom listopada na jug i smjestili se u malom mjestu Brocama u vikendici naše Splićanke pok. Ane Paparella.

Nama se odmah pridružila splitska ekipa servisa tadašnjeg ACY-ja, koja je donijela krmene motore i popravljala ih, jer smo imali česte havarije u vratolomijama bježanja i napadanja po moru između južne punte Pelješca i otoka Šipana. Odmah prvog dana na moru stekli smo uvid u stanje ove morske bojišnice. Bilo je to jako loše stanje, u kojem se neprijateljska vojska već spustila u Slano, pljačkala sve kuće i palila ih, a na moru su slobodno bez straha krstarili ratni brodovi kao i jedna podmornica. U tim je danima u Dubrovniku formiran Odred naoružanih brodova, koji je operativno predvodio jedan naš prijatelj Splićanin Aljoša Nikolić pa smo se brzo dogovorili o podjeli djelovanja. Mi smo držali dio mora od Stona do Šipanske Luke, a Odred NB-a od Suđurđa do Grada, i ta je organizacija štimala. Sve se događalo ubrzano, gotovo dnevno, pa su nam se uskoro  priključili naši maljutkaši kao pripadnici HRM-a koji su na brdu na punti Pelješca organizirali centar obrane koristeći klasične Maljutke. Dobra je bila okolnost da su odmah na početku pogodili jedan veliki ophodni brod JRM-a, što je neprijateljske brodove učinilo opreznijim i udaljenim izvan dosega Maljutke.

More između Stona i Dubrovnika bilo je dakle dvostruko blokirano, a na njemu su se jasno konfrontirale dvije protivničke strane. S jedne strane naši gumenjaci, uskoro i gliseri, kao i neka drvena plovila, a s druge ratni brodovi JRM-a, pa su to bili jedini koji su plovili tim morem skrivajući se jedni od drugih. Ipak, da ne bude zabune, više smo se skrivali mi od brodova JRM-a nego oni od nas, ali naša prisutnost na moru bila je ključna da znaju: niste ovdje dobrodošli i nećemo vam prepustiti naše hrvatsko more, pa su se i oni bojali nas. Također, kako su se probili na cestu okupirajući Slano i cijelu cestu do blizine Dubrovnika, imali su u tom morskom kanalu snažnu podršku s kopna, tenkove, topove i sva druga oruđa.

A što je bilo s obranom Dubrovnika?

U potpunoj opsadi, Grad i njegovi građani proživljavali su dane isto kao i Vukovar, jer je u Gradu bio vrlo aktivan unutarnji neprijatelj pa sam, primjerice, dobio prijeteće pismo s optužbom da se događaju stradanja grada jer mi branimo Grad. Suluda ideja neke nove Dubrovačke Republike, kao i špijunaže, koje su bile na djelu, otežavale su život i obranu u opkoljenom gradu. Pojavio se i UNESCO sa svojom zastavom na Minčeti, a došla su u moralnu obranu grada i brojna svjetska uvažena imena, ali sve uzalud. Divljaci su naprosto zgazili Konavle i Župu dubrovačku, iako je narod tog kraja pružao žestoki napor u obrani. Grad je naprosto bio opkoljen sa svih strana, ali se nije predavao. U svemu tome, Srđ, tvrđava nad gradom, postala je ključ obrane Grada, a obranu je preuzela grupa najhrabrijih Dubrovčana kao i hosovci. Njihov otpor napadima na Srđ bio je neshvatljiv, a njihove priče danas nevjerojatne su.

A što je bilo s morem?

Dakle, u podijeljenom djelovanju na moru, s hrvatske strane, bio je Odred naoružanih brodova i moja grupa HRM-a. Svakog dana prenosili smo u Šipansku Luku sve što je trebalo ugroženim Dubrovčanima u Gradu, sve dok nas dva tenka smještena na cesti iznad Slanog nisu jednog dana gotovo uništila pa smo prešli na noćne plovidbe i akcije. Svake noći barem po dva puta prenosili smo na Šipan sve potrebno, a posebno je bio važan časopis Slobodna Dalmacija, koja je postojanjem u Gradu dizala moral i nadu građana da nisu ostavljeni. Po potrebi, nekoliko puta gumenjakom, vozili smo noću ravno u Dubrovnik kako bismo u bolnicu donijeli neki prevažni lijek ili ampule za bolesnike. Potpuno bez oružja zaletavali smo se na njihove vojne brodove koji su u neznanju da u gumenjaku nemamo ništa bježali pred nama, a ako ipak ne bi pobjegli, onda bismo mi bježali pred njima… igra mačke i miša. U takvom stanju molio sam osobno ratnog ministra Martina Špegelja da nam pošalje nešto oružja, ali odgovor je bio: “Strpite se, nemamo, jer više od pola što nabavimo ide u Vukovar.” Isti odgovor: “Strpi se, Tiho”, dobivao sam i od Gojka Šuška, a znao sam da su oba iskrena i ostalo je za nas samo “strpite se”… Hrabrili smo se na moru tihom pjesmom…

Nemam ovdje prostora pričati o svemu što se događalo tada na moru, ali kada danas razmišljam o tim danima jasno mi je da to nije bila hrabrost nego ludost i ignoriranje situacija za čistu pogibiju, a sve skupa bio je to samo izraz hrvatskog domoljublja. Znali smo da smo u obrani hrvatskog mora i hrvatskog juga važni, ali tada nismo razmišljali koliko i kako pa o tome razmišljam danas u miru.

Kakav je to bio naš značaj i važnost?

Dakle, nisam tada puno mislio o značaju našeg djelovanja na moru, ali mi je danas jasno da smo mi na moru bili ključ obrane Dubrovnika i cijelog hrvatskog juga, pa da objasnim. Mi smo jedini bili poveznica Hrvatske s odsječenim hrvatskim jugom. To je značilo da smo prenosili sve potrebno Gradu kako bi preživljavao, kao i da smo bili jedino rješenje za dolazak hosovaca koji su popunjavali tvrđavu Srđ, a koja je održavala Grad živim. Danas znam da je u tome posebno bilo značajno “kupovanje vremena”, jer dok smo mi onemogućavali fizički proboj u grad s morske strane, Hrvatska vojska ubrzano je jačala. Vrijeme koje smo “kupovali” svakim danom i otimali ga od neprijatelja omogućilo je da konačno 4. gardijska brigada, koja je tada bila smještena u Kleku i borila se održati kopneni dio puta i linije prema Dubrovniku, krene 1992. u proboj zajedno s Tigrovima i drugima te uz mudre “ratne igre” Bobetka protjera neprijatelja iz Hrvatske. Eto, to je nekakva kratka priča o Gradu i njegovoj okolici u tom vremenu, ali ono što se dogodilo Vukovaru dogodilo se i Dubrovniku 6. prosinca 1991., dana svetog Nikole, zaštitnika pomoraca.

A kakav je bio dan sv. Nikole 6. prosinca 1991. Dubrovnik, Grad.

Svake noći zvao sam iz Broca Stožer veze HV-a, koji je tada bio u podrumu u Saboru, a koji me je obavještavao o stanju na cijeloj hrvatskoj bojišnici. Ipak, posebno je pitanje bilo: “Reci mi, što se događa s Vukovarom?” Kada je Vukovar pao, spojili su se u nama bijes i tuga pa smo tu noć posebno agresivno plovili morem, ali onda se dogodio za Dubrovnik taj krvavi 6. prosinca 1991.

Napad na Grad, unatoč zaključenom primirju, počeo je u ranim jutarnjim satima 6. prosinca 1991. topničkom paljbom na utvrdu Imperijal. Potom je uslijedio pješačko-tenkovski napad iz dva pravca: prvi tenk i pješaštvo krenuli su iz pravca Bosanke, a drugi tenk i pješaštvo iz pravca stare utvrde Strinčjere. Tenkovi su naši pogodili i onesposobili pa je Srđ obranjen zahvaljujući ludo hrabrim Dubrovčanima i hosovcima, koji su znali da ako Srđ padne pada i Grad. Obrana Srđa bila je na trenutke prava borba prsa o prsa, ali neprijatelj je bio brojčano nadmoćan. Koliko je situacija bila teška, toliko su rješenja bila luda. Pod pritiskom brojnijeg neprijatelja naoružanog do zuba branitelji su na izmaku svojih snaga uputili bezumni, ali uspješni zahtjev vojnom zapovjedniku u Gradu Nojku Marinoviću da topovima tuče po samoj utvrdi Srđ kako bi pomogla obrani tvrđave, što je i učinjeno. Topovi su zasuli tvrđavu, neprijatelj je pobjegao glavom bez obzira i Srđ je bio obranjen. U svrhu izbjegavanja detalja u ovom kratkom tekstu treba samo istaknuti kako se Bitka za Srđ smatra jednom od najvećih pobjeda Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. A ta Hrvatska vojska u tom je trenutku bila sastavljena od nekolicine ludo hrabrih Dubrovčana i uvijek spremnih hosovaca.

A 6. prosinca 1991. Dubrovnik, more?

Dan ranije, 5. prosinca 1991., motorizirani neprijatelj s oko 600 vojnika iz pravca Ravnog krenuo je prema Slanom. Na tom putu otpor mu je pružilo pedesetak branitelja, ali neuspješno, pa je svaka kopnena komunikacija s jugom bila prekinuta. Mi smo i nadalje bili na moru, u biti opkoljeni pa je tada paljba VBR-ova bila usmjerena na Broca i na nas. Ipak smo ostali u Brocama i dočekali taj strašni 6. prosinca 1991. Čuli smo od jutra paljbu kojom je Grad bio obasut, a zatim su i vojni avioni krenuli u napad na Srđ i Grad. Kada im ni to nije uspjelo, počeo je napad s mora iz brojnih ratnih brodova koji su topovima tukli Srđ, kao i veliki križ nad Gradom, koji su i pogodili. Grad je gorio, ali usprkos svemu, Grad nije pao, a mi smo te noći opet isplovili daleko na more, iako smo osjećali duboku i tešku nemoć i bol. Mogli smo samo nemoćno s mora gledati odbljesak plamena Grada, gledati nemoćno i bijesno. Držao nas je domoljubni bijes pa smo se hrabrili s “ploviti se mora, a živjeti se ne mora”… Nebo nad Gradom bilo je crveno, a taj noćni pogled s mora bio je stravičan, ali ostali smo na nogama kao i mnogo puta u sličnim prilikama u hrvatskoj povijesti, još prkosnije spremni ustrajati u toj neravnopravnoj borbi. Hrvatski Dubrovnik je 6. prosinca 1991. ipak obranjen, ostao je živ iako u plamenu i u ruševinama, što je iza sebe ostavio taj dan bestijalnog razaranja Grada, dan sv. Nikole.

Dubrovnik, naš dalmatinski Vukovar, preživio je 6. prosinca 1991., a mi smo “kupili vrijeme”, jer je nakon toga počelo protjerivanje neprijatelja s hrvatskog juga. Neću duljiti, nego ću samo kazati ono što svi znamo: 4. srpnja 1992. pod zapovjedništvom Janka Bobetka započela je akcija oslobađanja hrvatskog juga, koja je uspješno završena za dvadesetak dana. Tom je oslobodilačkom akcijom oslobođen hrvatski jug i omogućen život i obnova Dubrovnika, Grada, kako ga ponosno zovu njegovi građani. A mi? Mi smo evo u udrugama HRM-a, ostajemo sa sjećanjem na 6. prosinca 1991., ne ponovilo se.

Tekst: izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković-Luka; Foto: privatna arhiva