U gradu Vukovaru, uz neizostavni Vodotoranj, važna je građevina dvorac u barokno-klasicističkom stilu, izgrađen u XVIII. st. na samoj obali Dunava. Više od dvjesto godina bio je sjedište grofovske obitelji koja je stekla posjede u Slavoniji i Srijemu

Grad Vukovar ima bogatu povijest. Prvi se put u ispravama spominje u XIII. stoljeću. Iduća su dva stoljeća vukovarskim krajem vladale velikaške obitelji, primjerice mačvanski banovi Ivaniš Horvat i Stjepan Mošonac, zatim obitelj Talovac, grofovi de Bazin, Nikola Gorjanski, knezovi Morovićki, Petar Gereb te Lovro Iločki. Krajem XV. st. konačno postaje kraljevski posjed. No, osmanlijska najezda na jugoistok Europe nije zaobišla ni Vukovar. Pod vodstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog, godine 1526. sve utvrde uz Dunav, pa tako i Vukovar, dolaze pod osmanlijsku vlast. U doba njihove vladavine podignut je drveni most preko Vuke, a grad je nastavio biti važno trgovačko-obrtničko središte Slavonije. Što se tiče vojnostrateškog aspekta, Vukovar je izgubio na važnosti te postaje središte kadiluka (upravna jedinica) u Srijemskom sandžaku. Stanovništvo je bilo većinom muslimansko, a katoličku vjeru uglavnom su širili franjevci. Osmanlijska vladavina prestaje 1687., ali još su u dva navrata do 1690. poduzimali pohode na grad. Prilikom njihova konačnog povlačenja grad je dobrim dijelom spaljen i razrušen.

Putovanja Huga Filipa

Nakon odlaska Osmanlija velike posjede u Slavoniji kupuju ili dobivaju feudalne obitelji. Tako se u Vukovaru od 1720-ih na lijevoj obali Dunava počinje nastanjivati sve veći broj njemačkih doseljenika, dok u starom dijelu grada pretežno ostaju živjeti trgovci i obrtnici. Vukovar je od odlaska Osmanlija bio pod patronatom Dvorske komore. Car Karlo VI. za zasluge u borbi protiv Osmanlija dodjeljuje 1728. godine vlastelinstvo grofu Johannu Ferdinandu Küffsteinu. Vlastelinstvo 1736. kupuje Karlo Filip Eltz, izborni knez i nadbiskup u Mainzu, čime je počela vladavina obitelji njemačkog podrijetla koja je trajala više od dvjesto godina. Njegov nećak Anselmo Kazimir dao je na obali Dunava u Vukovaru izgraditi dvorac u barokno-klasicističkom stilu. Radovi su počeli 1749. i u početku je izgrađen samo središnji dio, a kasnije je dograđivan. Članovi obitelji Eltz isprva su rijetko boravili na imanju. Osim grofovske časti koju im je još 1733. dodijelio car Karlo VI., dobivaju 1764. godine i ugarsko plemstvo.

Prvi član obitelji koji je povremeno putovao u Vukovar bio je Hugo Filip Eltz. Obnovio je vukovarsku kuriju i unaprijedio gospodarenje posjedom, a dvorac je ukrasio grbom Eltzovih. Dao je izraditi katastarski nacrt cijelog posjeda i unaprijedio školstvo. Prvo veće proširenje dvorca 1824. godine poduzeo je Emerich Eltz, koji je 1808. bio izabran za velikog župana Županije srijemske.

Nastojeći osigurati prijestolje, carica Marija Terezija obećala je hrvatskim staležima da će obnoviti slavonske županije te je tako 1745. osnovana Županija srijemska sa sjedištem u Vukovaru. Grad se razvija u jedno od tri najvažnija trgovačka i obrtnička središta istočne Hrvatske. Postaje i važna dunavska luka, uključivši se 1840. u stalni parobrodski promet na Dunavu. Četrdesetak godina kasnije razvija se i željeznički promet.

Na poticaj Huga Filipa Karla Eltza u vukovarskom je vlastelinstvu pušten u pogon prvi parni mlin. Njegovi nasljednici nastavili su modernizaciju vlastelinstva, a unuk Karlo Eltz postao je 1861. prvi dioničar Prve osječke dioničke štedionice. Istaknuo se u gospodarskim poslovima, a posebice darovanjem zemljišta za vukovarsku gimnaziju.

Razaranja i obnova

Dvorac je drugu i konačnu nadogradnju imao početkom XX. stoljeća. Obitelj je za taj pothvat angažirala poznatog bečkog arhitekta Viktora Siedeka. Cijeli kompleks dvorca objedinjuje zgradu dvora koja je služila kao rezidencija Eltzovih, četiri barokne kurije u kojima je bila smještena uprava feudalnog posjeda, gospodarske zgrade, kapelicu sv. Roka i oranžeriju u perivoju koji se od dvora pružao prema Dunavu. Grofovi Eltz imali su u posjedu dvorac sve do 1945. i dolaska komunista na vlast. Tad dolazi do agrarne reforme i nacionalizacije nekadašnjih feudalnih imanja te su velikaši prisiljeni predati posjed i dvorac.

Dvorac je 1968. preuređen za potrebe Gradskog muzeja Vukovar. Tijekom Domovinskog rata i agresije 1991. pretrpio je velika razaranja. Sve do 1997. i mirne reintegracije Gradski muzej Vukovar djelovao je u progonstvu u Muzeju Mimara u Zagrebu.

Muzej se 1997. vratio na domicilnu adresu te nastavio djelovati u srušenom dvorcu Eltz organiziranjem niza manifestacija i priredbi. Nakon povrata otuđenih umjetnina u prosincu 2001., djelatnici su nastavili intenzivne pripreme za otvaranje stalnih postava, što je i uslijedilo nakon obnove dvorca 2011. godine. Javnosti je tako predstavljena bogata kulturna baština grada Vukovara otvaranjem stalnog postava 2014., zatim Zbirke Bauer 2017. godine i konačno 2018., otvaranjem Zbirke donacija hrvatskih umjetnika, ustanova i pojedinaca. Muzej je za svoj rad dobio niz nagrada, među kojima je i ona Europskog muzejskog foruma EMYA Silletto 2016. godine za najbolji muzej Europe.

Dvorac Eltz preživio je tako teška stradanja, a danas je jedan od simbola grada na Dunavu i neizostavno turističko odredište. 

Tekst: Josip BULJAN

Foto: Gradski muzej Vukovar