Nakon bačenih nuklearnih bombi na Hirošimu i Nagasaki, nitko nije mogao predvidjeti kakve će posljedice na međunarodne odnose i budućnost ratovanja imati razvoj nuklearnog oružja

Od samog je početka bilo vidljiv golemi razarajući potencijal nuklearnih bombi i strašne posljedice radijacije s kojima je bili suočeno japansko stanovništvo u kontaminiranim područjima. U kolovozu 1949., Sovjeti su na iznenađenje Amerikanaca u Semipalatinsku testirali svoje prvo nuklearno oružje. Nakon što je monopol na nuklearnu tehnologiju razbijen, ubrzo će nuklearnu bombu razviti Velika Britanija 1952. godine, Francuska 1960. godine, zatim Kina 1964. godine, a 1974. godine Indija je u Pokhranu testirala nuklearno oružje i time postala prva zemlja izvan Vijeća sigurnosti UN-a koja je razvila nuklearnu bombu.

Od Kubanske krize do sukoba između Indije i Pakistana
Događaji za vrijeme Kubanske krize pokazali su da je opasnost od nuklearnog rata realnija nego što želimo misliti, te da izbijanje takvog sukoba ne smijemo isključiti iako bi on rezultirao golemim civilnim žrtvama i katastrofalnim posljedicama za biosferu.
Naime, u svibnju 1962. SSSR je kao odgovor na postavljanje američkih raketa Jupiter u Turskoj, postavio nuklearne rakete srednjeg dometa na Kubi, udaljenoj samo 140 km od američkog kopna. Nakon što su američki izvidnički avioni U-2 otkrili sovjetske vojne instalacije, u listopadu 1962. američki predsjednik Kennedy odlučio se za pomorsku blokadu Kube. S obzirom na to da su vojni savjetnici u američkoj administraciji zahtijevali vojnu invaziju na Kubu, možemo reći da je za vrijeme Kubanske krize, koja je trajala 38 dana, postojala realna mogućnost izbijanja nuklearnog sukoba i potpunog istrebljenja ljuske vrste. Kriza je na kraju riješena diplomatskim putem: Hruščov se obvezao povući sovjetske rakete s Kube, a Kennedy se obvezao poštivati nepovredivost kubanskog teritorija te u tajnosti povući američke rakete iz Turske.

Krajem 60-ih godina broj interkontinentalnih raketa bio je s obje strane toliko velik da su obje strane mogle potpuno uništiti infrastrukturu druge zemlje. Naime, u slučaju nuklearnog rata, Američka i Sovjetska mogle su upotrijebiti tisuće nuklearnih bojevih glava, od taktičkog nuklearnog oružja do hidrogenskih bombi jačine 2 megatone. Kod detonacije hidrogenske bombe jačine 2 megatone , u svega par sekundi u radijusu od 50 km oslobodi se energija ekvivalentna detonaciji 2 milijuna tona TNT-a, što predstavlja gotovo svu količinu eksploziva korištenih u drugom svjetskom ratu. Takva eksplozija iznad nekog većeg urbanog središta pretvorila bi ljude u prašinu, porušila svu infrastrukturu, uzrokovala strašne požare i ostavila za sobom ogromni kreator, kakav primjerice možemo vidjeti na površini mjeseca teleskopom. Tako je uspostavljen, MAD odnosno Mutually assured destruction – sistem ravnoteže snaga u kojem ni jedna strana neće započeti nuklearni sukob jer iz njega nitko ne bi izašao kao pobjednik.
Dok se mogućnost potpunog međusobnog uništenja u ratu između dvaju supersila smanjila završetkom Hladnog rata, mogućnost ograničenog nuklearnog sukoba se povećala kako se povećao broj zemalja koje posjeduju nuklearno oružje.

Tako je umjesto sveopćeg nuklearnog sukoba, popularno nazivanog “nuklearni armagedon”, mnogo realniji regionalni nuklearni sukob u kojemu bi bilo detonirano oko 100 nuklearnih bombi, što bi dovelo do globalnog zahlađenja, uništene poljoprivrede u regiji i gladi milijuna ljudi. Trenutno najveću zabrinutost izazivaju dvije nuklearne sile, Indija i Pakistan koje su ratovale već 3 puta. Nakon napada muslimanskih ekstremista na indijski parlament 2001. godine, Indija i Pakistan su se našli na pragu 4. rata i pojavila se mogućnost da konvencionalni rat preraste u nuklearni sukob. Kako su se na granici u Kašmiru nagomilavale vojske, zaoštravala se i retorika sa obje strane. Jaswant Singh, indijski ministar vanjskih poslova rekao je kako Indija neće posegnuti prva za nuklearnim oružjem, no sa pakistanske strane Musharraf je odgovorio da se Pakistan ne odriče prava da preventivno napadne nuklearnim oružjem. U prosincu 2002. godine Musharraf je izjavio da će, ukoliko indijske snage pređu liniju razgraničenja, biti suočene sa nekonvencionalnim ratom, da bi kasnije pojasnio kako je mislio na gerilsko ratovanje. Indijski ministar obrane nije ostao dužan rekavši da Indija može podnijeti bombu ili dvije, ali kad krene njihov protuodgovor neće ostati ništa od Pakistana.

Iako ćemo se tim scenarijom baviti opsežnije u nastavku spomenimo studiju American Geophysical Uniona iz 2006. godine, koja govori da bi regionalni nuklearni sukob u kojem bi svaka zemlja koristila oko 50 nuklearnih glava jačine 15 kilotona, odnosno jačine bombe bačene na Hirošimu, doveo do broja od 17 milijuna poginulih među zaraćenim stranama, a količina dima koji bi bio emitiran kao posljedica požara u urbanim područjima kretala bi se oko 5 milijuna tona. Upravo bi taj ogromni oblak dima nakon što dospije u stratosferu, uzrokovao klimatske promjene koje bi trajale više od desetljeća, prouzročivši pad temperature jednak Malom ledenom dobu, odnosno razdoblju iznimno oštrih zima u Kasnom srednjem vijeku u Europi što bi bilo katastrofalno za svjetsku poljoprivredu. Spomenimo da bi takav sukob mogao dovesti i do gubitka ozonskog omotača koji zadržava ultraljubičaste zrake, što bi predstavljalo globalnu opasnost za ljudsko zdravlje.

Zastrašujući efekti nuklearne eksplozije
U jutro 6. kolovoza 1945. godine, iznad Hirošime eksplodirala je nuklearna bomba jačine 12,5 kilotona. Za vrijeme eksplozije u gradu je bilo oko 350 tisuća ljudi, od čega je od udarnog i toplinskog vala otprilike 70 tisuća odmah preminulo. U narednim mjesecima velik broj ljudi je podlegao zadobivenim opeklinama ili radijacijskoj bolesti, a loši medicinski uvjeti samo su pogoršali situaciju, tako da se broj poginulih od posljedica nuklearne eksplozije popeo na 140 tisuća ljudi. Uz to treba dodati da je dvije trećine infrastrukture u gradu bilo potpuno uništeno i da su sve zgrade u radijusu od 2 kilometra od centra eksplozije uništene i pretvorene u pepeo od toplinskog vala i požara koji su buktili u narednim danima. Oni stanovnici koji su preživjeli samu eksploziju, suočeni su do kraja života s povećanim rizikom od obolijevanja od raka, gubitka vida i sluha, a njihova djeca su izložena riziku od mentalne retardacije i nastanka tjelesnih anomalija. Bomba detonirana u Hirošimi imala je snagu 15, 000 tona TNT-a i otprilike odgovora jačini bombi koje posjeduju Indija i Pakistan, tako da bi primjerice efekti detonacije takve bombe iznad nekog urbanog područja bili slični.

Tako i nakon detonacije prvo nastaje elektromagnetski puls sličan valovima koji emitiraju radio ili televizijske signale, samo milijun puta jači, što uzrokuje smetnje i oštećenja komunikacijskih i elektronskih uređaja, tako da mogu biti prekinuti dovodi struje i može doći potpunog komunikacijskog kolapsa. Jedna trećine energije koja se oslobađa nuklearnom eksplozijom otpada na toplinski val. Tako se u djeliću sekunde formira ogromna vatrena kugla koja u centru može doseći temperaturu Sunca, (kod bombe jačine 1 megatone ona ima radijus veći od 2 km, kod bombe jačine 12,5 kilotona ima radijus 400 metara). Nakon eksplozije, ta se vatrena kugla širi, postepeno hladi i poprima oblik gljive koje se diže na visinu od 8 kilometara. Učinak tog termalnog vala ovisit će o vremenskim uvjetima, jačini bombe i udaljenosti od eksplozije. Zastrašujući je podatak, da kod eksplozije bombe jačine 2 megatone opekline trećeg stupnja nastaju na distanci i do 10 kilometara od središta eksplozije, dok kod detonacije bombe od 12,5 kilotona takve opekline nastaju na udaljenosti od 1500 metara od centra eksplozije.

Otprilike pola energije oslobođene nuklearnom eksplozijom sačinjava udarni val, koji putuje sporije nego toplinski val ili ionizirajuće zračenje, tako da će osoba koja se nalazi 2 kilometara od eksplozije bombe jačine 12,5 kilotona prvo biti živa spaljena, izložena smrtonosnoj dozi radijacije i tek će ju onda udarni val ga doseći. Najveću prijetnju za ljusko zdravlje predstavlja ionizirajuća radijacija koja se oslobađa kod eksplozije nuklearne bombe. Dok toplinski i udarni val prođu za par sekundi rušeći sve pred sobom, ionizirajuća radijacija može godinama predstavljati prijetnju za čovječanstvo, jer osim što je pogubna po naše zdravlje, može oštetiti reproduktivne stanice i pritom ugroziti zdravlje našeg potomstva. Kod širenja radioaktivnih čestica, bitan čimbenik je visina na kojoj je bomba detonirana. Primjerice, ako je detonacija bila blizu tla, vatrena kugla će pretvoriti građevni materijal u prašinu i dignuti ga visoko, te će se prašina miješati sa visoko radioaktivnim fisijskim produktima. Radioaktivna prašina će pasti natrag na tlo za par sati , ali pritom može u slučaju jakih vjetrova biti nošena stotinama kilometara. Ako je bomba detonirana toliko visoko da vatrena kugla koja nastaje ne dodiruje tlo, radioaktivne čestice će biti mnogo lakše, te mogu ostati u zraku mnogo duže i postoji mogućnost da budu nošene tisućama kilometara predstavljajući opasnost po ljudsko zdravlje diljem svijeta.

Koncept nuklearne zime nastao za vrijeme hladnog rata
Osamdesetih godina prošlog stoljeća mnogi znanstvenici bavili su se teorijom nuklearne zime, koja je predviđala nuklearni sukob između hladnoratovskih suparnika u kojemu bi SAD i Sovjetski Savez detonirali tisuće nuklearnih bombi iznad suparničkih gradova i vojnih postrojenja. Znanstvenici sa obje strane su zaključili da bi sveopći nuklearni sukob doveo do ogromne količine dima koji bi bio emitiran u troposferu, sloj atmosfere koji se nalazi 10-15 km iznad površine zemlje. Daljnjim zagrijavanjem od sunčevih zraka taj dim podigao bi se još više, te bi u stratosferi ostao godinama i tako onemogućio sunčevim zrakama da zagrijavaju zemljinu površinu, nakon čega bi nastupilo zamračenje i pad temperature što bi bilo pogubno po svjetsku poljoprivredu i uzrokovalo glad milijardi ljudi diljem svijeta. Iako je teško s točnošću odrediti posljedice sveopćeg nuklearnog sukoba, sigurno je da bi to bila najveća katastrofa ikad zabilježena u povijesti čovječanstva. U bilo kojoj zemlji koja izravno sudjeluje u sukobu, oko polovice civilnog stanovništva izgubilo bi živote prilikom eksplozija nuklearnih bombi, a ostali bi bili izloženi velikoj količini radijacije i suočeni sa slomom industrije, uništenom infrastrukturom i kontaminiranom zemljom. Uz neizbježan slom nacionalnih ekonomskih sistema i međunarodne trgovine, oštećenu biosferu i osiromašeni tzv. “Genetic pool” čovječanstva, preživjele zajednice bi imale nesigurnu budućnost koja bi se kretala u smjer predindustrijskih društava. Iako mnogi odbacuju mogućnost takvog scenarija, smatrajući da ni jedna strana neće započeti nuklearni rat zbog zastrašujućih posljedica, iskustva iz povijesti i zdrav razum nam govore da je mogućnost nuklearnog rata veća nego što želimo vjerovati i da nije isključeno izumiranje ljudske rase iako je ono manje vjerojatno.

Ivan GUBERINA