Fenomen globalnog terorizma i regionalne nestabilnosti najveći su sigurnosni izazov početka 21. stoljeća. To nameće potrebu stalne prilagodbe snaga, koncepata i sposobnosti za suočavanje s prijetnjama

Stalan rast “popularnosti” eksplozivnih naprava (često se susreće engleska kratica IED) kao asimetrične taktike u sadašnjim, a vjerojatno i budućim sukobima prijetnja je svim vojskama. To neugodno i učinkovito oružje često rabe teroristi, pobunjenici, nedržavne strane u sukobu te na kraju i obični, “komercijalni” kriminalci, kako bi ozlijedili, ubili i izazvali strah.

Eksplozivne naprave mogu po dimenzijama i obliku biti vrlo raznolike. Od boce za sok pa do različitih prijevoznih sredstava. Konačni izgled ovisi samo o mašti i domišljatosti onoga tko ih sklapa. Mogu se proizvesti od brojnih materijala, s raznim vrstama upaljača, od kvalitetnih namjenskih vojnih eksploziva, komercijalno dostupnih gospodarskih eksploziva, te raznih improviziranih rješenja i eksplozivnih tvari iz “kućne radinosti”.

Zbog prednosti koje se ponajviše ogledaju u niskoj cijeni, otežanom otkrivanju postavljene eksplozivne naprave, dostupnosti komponenti za izradu te učinkovitosti, to je često “oružje prvog izbora” za snage koje se oslanjaju na nasilje i služe se asimetričnim metodama.

Popularnost i primjena u raznim, međusobno udaljenim dijelovima svijeta potaknula je brzi razvoj prijetnje. Skupini koja se dosad nije bavila takvim aktivnostima nije teško proučiti iskustvo slične skupine u sasvim drugom dijelu svijeta i uočiti potencijalne prednosti. Od toga pa do praktične primjene “u vlastitim susjedstvu” samo je mali tehnički korak – napraviti i postaviti eksplozivnu napravu.

Potencijal za usavršavanje je i dalje visok, osobito u uvjetima sveprisutnosti interneta i brzog širenja znanja diljem svijeta, pa tako i terorističkih znanja. Prijetnji su osobito izložene snage u mirovnim misijama u kriznim žarištima. Snage nesklone djelovanju međunarodne zajednice i nastojanju da se prekine nasilje i stabilizira područje rabe eksplozivne naprave za ograničavanje slobode kretanja mirovnih snaga.

Na taktičkoj i operativnoj razini, to komplicira brojne aktivnosti, od logističke potpore, obavljanja planiranih zadaća, patroliranja, pomoći lokalnom stanovništvu, izvedbe opsežnijih programa obnove, izgradnje i sličnih aktivnosti o kojima u konačnici ovisi uspjeh misije međunarodne zajednice na određenom području.

Borba protiv prijetnje
Dosadašnja je praksa pokazala kako se pristup borbi protiv eksplozivnih naprava prečesto svodi na borbu protiv same eksplozivne naprave. No, eksplozivne su naprave samo jedna od sastavnica, a u konačnici to je samo kraj kompleksnog lanca planiranja, izrade, postavljanja i aktiviranja. Eksplozija takve naprave samo je rezultat kompleksnog seta aktivnosti protivničke strane.

Napad eksplozivnom napravom rezultat je planirane operacije s nekoliko ključnih elemenata, koje treba pomno koordinirati i sinkronizirati kako bi se dobio željeni rezultat.
Rezultat uspješnog napada nije samo vojni već se proteže i na druga područja. Najvažnija su psihološko i informativno, ali ima i političke konzekvence. Psihološki učinak je višestran i obuhvaća međunarodne snage, lokalno stanovništvo, međunarodnu zajednicu (javno mnijenje) te vlastite snage, koje time pokazuju da su moćne i da vjeruju kako je nasilje za njih metoda izbora u pokušaju ostvarenja ciljeva.

Zato se na problem eksplozivnih naprava ne smije gledati plošno, samo kao na uređaj koji eksplodira, već u sustavnom kontekstu, koji ima socijalne, ljudske i tehnološke vidove.
Važno je za međunarodne snage na terenu u mirovnoj misiji da prihvate sveobuhvatni pristup razumijevanju problema napada eksplozivnim napravama. Uspješna borba protiv napada eksplozivnim napravama trebala bi početi sa sveobuhvatnom analizom protivničkih snaga i uobičajenim aktivnostima koje prate takve napade.

Aktivnosti koje prethode samom napadu mogu se pratiti na nekoliko razina. Tako je moguće pratiti aktivnosti vođa protivničkih snaga, njihove govore, najave i slične aktivnosti iz kojih se može analizom doći do mogućih budućih aktivnosti. Planiranje takvih napada također je moguće pratiti putem nekih vidljivijih elemenata: pribavljanje financijskih sredstava također ostavlja tragove koje je moguće detektirati. Zatim je tu kompleks dizajniranja, nabave materijala i izrade eksplozivne naprave.

Za uspješno izvođenje napada treba odabrati cilj i osoblje koje će to i provesti. Sve aktivnosti treba pomno proučiti te pokušati identificirati potencijalno ranjive dijelove na koje bi se onda mogle usmjeriti aktivnosti međunarodnih snaga.

Potrebno je prilagoditi stare i razviti nove pristupe kako bi se taj problem što uspješnije riješio.

To obuhvaća prilagodbu taktika, tehnika i procedura, izobrazbu, bolju operativnu prilagodbu međunarodnih snaga na prijetnju, otkrivanje naprave prije nego što eksplodira, planiranje ruta i čišćenje putova po kojima se međunarodne snage kreću, zaštita u slučaju eksplozije, protumjere nakon eksplozije, obavještajni rad, otkrivanje skupina koje podmeću eksplozivne naprave i onemogućavanje takve aktivnosti, razvijanje sposobnosti za borbu protiv eksplozivnih naprava. To su samo neke od mogućih aktivnosti za uspješno suočavanje i prevladavanje te prijetnje.

Kako pobijediti?
Borbu protiv eksplozivnih naprava možemo podijeliti na tri temeljna područja: borba protiv cijelog sustava primjene eksplozivnih naprava (operativni pristup), borba protiv same eksplozivne naprave (razvijanje izbjegavanja i zaštite) te izobrazba snaga za borbu protiv eksplozivnih naprava.

Kako je fenomen asimetrične prijetnje eksplozivnim napravama vrlo kompleksan i sveobuhvatan, tako i borba protiv njega mora biti interdisciplinarna i obuhvatiti mnoge elemente. Od informacijskih operacija, PSYOPS-a, elektroničkog djelovanja, mjera za zaštitu snaga, razvoja potrebnih tehnologija do zaštite lokalne populacije itd.

Operativni pristup, odnosno borba protiv cijelog sustava primjene eksplozivnih naprava usmjerena je na protivnika i obuhvaća aktivnosti na političkoj, strategijskoj, operativnoj i taktičkoj razini kako bi se onemogućio cijeli sustav. Cilj onemogućavanja sustava jest eliminirati mogućnost i volju za proizvodnjom i primjenom eksplozivnih naprava.

Aktivnosti za ostvarenje tog cilja uključuju informacijske operacije, odvraćanje pojedinaca od priključenja protivničkim snagama, umanjivanje protivnikovih mogućnosti na području izrade i aktiviranja eksplozivnih naprava, identificiranje osoba umiješanih u proizvodnju i primjenu eksplozivnih naprava te stvaranje okružja koje se protivni uporabi eksplozivnih naprava.

Borba protiv eksplozivne naprave u osnovi se svodi na poduzimanje aktivnosti koje će spriječiti eksploziju naprave, te kad do nje dođe maksimalno umanjiti učinak eksplozije.

Jedan od mogućih načina jest sprečavanje eksplozije. Ako to gledamo na taktičkoj razini, mogući način je ometanje koje treba spriječiti aktiviranje naprave. Načelo rada je jednostavno: spriječiti eksploziju ometanjem komunikacijskog kanala između eksplozivne naprave i (obično prikrivenog) operativca koji je treba aktivirati. To često može funkcionirati kod naprava koje se aktiviraju daljinski, radiovezom. Prema nekim statistikama, samo je manji dio naprava, sofisticiran i rabe takav sustav, a preostale se aktiviraju jednostavnijim načinima koje je bitno teže ometati.

Pri ometanju radiofrekvencija javljaju se dva problema. Jedan je da takva aktivnost pogađa i prijateljske radiokomunikacijske kanale i može prouzročiti dosta nedaća. Drugi je problem u tomu što tako “izbjegnuta” eksplozivna naprava najčešće nije otkrivena te u potaji čeka iduću žrtvu koja neće imati zaštitni sustav.

Tvrtka Rheinmetall je zato, u suradnji s tvrtkom Diehl BGT i njemačkim Saveznim uredom za obrambenu tehnologiju (BWB), razvila visokotehnološki odgovor – zaštitni sustav HPEM (High Power Electro Magnetic). Tvrtka tvrdi kako je HPEM sustav za uspješno suočavanje s eksplozivnim napravama koje se aktiviraju daljinski, radiovalovima.

Zasnovan je na širokopojasnoj radiotehnologiji i sprečava aktiviranje eksplozivnih naprava s daljinskim upravljanjem te izaziva preuranjeno aktiviranje naprava koje se aktiviraju automatski pomoću senzora. Tako su vozila i konvoji sigurniji jer tehnologija omogućava aktiviranje naprave na sigurnoj udaljenosti.

Sustav radi tako da odašilje brzi niz impulsa iznimno širokog opsega, koji pokrivaju područje od nekoliko MHz do 3 GHz. Stalno zračenje pokriva i učinkovito ometa frekvencije na kojima bi mogli raditi uređaji za aktiviranje naprava (radiouređaji ili mobilni telefoni). Tako se onemogućava teroriste da aktiviraju eksplozivnu napravu daljinski.

HPEM ometa ili onesposobljava nadzorni sustav i onemogućava daljinsko aktiviranje, ali tvrtka navodi kako sustav zbog niza impulsa raznih frekvencija izaziva interferenciju u elektroničkim komponentama eksplozivne naprave i oštećuje ih. Ovisno o slučaju, ta će oštećenja izazvati preuranjenu detonaciju naprave ili će je onesposobiti toliko da operater više nema nadzor nad njom, odnosno naprava će biti trajno onesposobljena i put će biti siguran za sva vozila koja dolaze naknadno.

Navodi se kako je, proučavajući dosadašnja iskustva i napade eksplozivnim napravama, HPEM djelotvoran protiv oko 77% naprava. Toliko je, naime, naprava s ugrađenom nekom vrstom elektroničkih nadzornih uređaja, koji se mogu ometati sustavom HPEM.

Ono što preostaje jesu najprimitivnije forme eksplozivnih naprava koje se aktiviraju jednostavnim mehaničkim upaljačima, na potez ili ih aktivira samoubojica. No, takvih je naprava relativno malo jer imaju brojna operativna i taktička ograničenja. Taktika borbe protiv takvih naprava mora se dodatno planirati i posebno uvježbavati.

Antena sustava HPEM izvedena je tako da se može lagano uklopiti u mnoge postojeće situacije i čak jednostavno prikriti, tako da izvana nema naznaka da je sustav HPEM instaliran.
Prvi testni sustav načinjen je tijekom 2006. i sastoji se od dvije antene postavljene na prednji dio lakog taktičkog kamiona Unimog. U 2007. HPEM je instaliran na znatno pogodniju platformu, oklopno vozilo Fuchs pogonske konfiguracije 6×6. Moguća je taktička primjena da Fuchs, ili neko drugo vozilo s instaliranim HPEM-om, predvodi kolonu vozila s uključenim sustavom. Ako sustav funkcionira onako kako tvrtka navodi, mogućnost napada znatno se smanjuje, a konvoj znatno sigurnije prolazi prometnicom u obavljanju svoje zadaće.

HPEM se može rabiti i kao uređaj za ometanje radio komunikacija, a tvrtka navodi kako jedan uređaj može istodobno ometati sve frekvencije. Trebao bi biti u mogućnosti ometati sve vojne i civilne radiokomunikacijske sustave kao i mobilne telefone i dojavljivače, bez obzira na radnu frekvenciju.

Sustav je modularan i omogućava postavljanje na razna mjesta. Može se ugraditi u vozilo ili naknadno postaviti na voziloa a isto tako i na zgradu ili čak namještaj. Može se izvesti i kao ručna inačica ugradnjom u odgovarajući kovčeg.

Može se opremiti usmjerenom antenom ili antenom koja odašilje u krugu od 360 stupnjeva.

Konstruiran je tako da se može jednostavno rabiti, upravljati ručno daljinskim upravljačem. Odgovara standardu MIL-STD-810F i sigurnosnim pravilima Svjetske zdravstvene organizacije.
Treba napomenuti da je ovdje predstavljen samo jedan od nekoliko sličnih sustava. Naime, brojne tvrtke specijalizirane za obrambenu tehnologiju razvijaju slične sustave i može se očekivati da će ih u bliskoj budućnosti na svjetskom tržištu biti nekoliko.

Pasivna zaštita
Ako sustave kao što je HPEM i njemu slični nazovemo aktivnima jer se raznim načinima bore protiv eksplozivnih naprava prije nego što one eksplodiraju tada kad njihovi operateri žele, onda razvoj kvalitetne zaštite možemo nazvati pasivnom zaštitom.

Pasivna zaštita treba umanjiti učinak eksplozije naprave pokraj vozila i spasiti živote posadi. Zapravo, riječ je o dobrom starom oklopu koji već stoljećima štiti ljude od raznih ugroza u ratu. Oklopna su vozila šire prisutna od 1. svjetskog rata. Tad su se na bojištu pojavili tenkovi i druga oklopna vozila. Oklopna su se vozila polagano razvijala u smjeru složenih, dobro zaštićenih (zbog snažnog, tj. debelog oklopa) vozila raznih masa, dimenzija i sukladno tome i zadaća.

Kraj Hladnog rata i smanjivanje opasnosti od izbijanja ratova nagnala je vojne planere da krenu u razvoj lakih, intervencijskih snaga, kod kojih je najvažnija strategijska pokretljivost. To znači da su vozila za takve snage namjerno načinjena što lakšim da se mogu jednostavnije prevoziti transportnim avionima.

Takva nova oklopna vozila zadržala su samo temeljnu oklopnu zaštitu, dostatnu za obranu od pješačkog oružja, ali ne i od eksplozivnih naprava. Zato su, poučeni najnovijim iskustvima, konstruktori počeli razvijati potpuno novu generaciju oklopnih vozila, sposobnih zaštititi posadu od eksplozivnih naprava.

Eksplozivne se naprave mogu podijeliti na dva osnovna tipa, standardne eksplozivno-rasprskavajuće i razne vrste kumulativnih ili eksplozivom formiranih projektila. Drugi je tip kompleksniji i zahtijeva stručne ljude za pripremu i postavljanje. Prvi je tip jednostavniji za proizvodnju i primjenu, ali je manje precizan u primjeni.

Gledajući s pozicije napadnutog, koji se mora štititi od eksplozije, dobro izvedene napredne naprave vrlo su opasne i traže pažljivo i moderno osmišljenu zaštitu. Konstruktori zaduženi za zaštitu vozila smatraju kako je modularni pristup najbolji i najučinkovitiji pristup zaštiti vozila. Eksplozivno rasprskavajuće eksplozivne naprave zahtijevaju relativno jednostavan, bazičan oklop, koji će uspješno štititi posadu. No, naprednije kumulativne i slične eksplozivne naprave traže naprednu oklopnu zaštitu veće snage kako bi se posadi jamčila sigurnost.
Zato konstruktori sve češće posežu za modularnom zaštitom, koja ima dva sloja. Temeljni oklopni sloj je temeljni dio osnovne konstrukcije i omogućava zaštitu od jednostavnijih eksplozivnih naprava ograničene snage i probojne moći. On istodobno drži masu i pokretljivost vozila na odgovarajućoj razini.

Na njega se u slučaju potrebe dodaje napredni modularni dodatni oklopni paket, koji povećava stupanj zaštite i nudi povećanu sigurnost posadi, čak i u slučaju napada naprednim kumulativnim ili eksplozivno formirajućim eksplozivnim napravama.

 

Ali, taj pristup rezultira povećanom masom i posljedično smanjenom pokretljivošću dodatno oklopljenog vozila. Krajnji će korisnik to osjetiti u nekoliko činjenica. Vozilo će biti sporije, imat će manju nosivost (jer je dio projektirane nosivosti “pojela” dodatna oklopna zaštita), te lošije manevarske i slabije terenske značajke.

No, moderna tehnologija nudi elegantno rješenje i za te probleme. Naime, moderni motori koji pokreću moderna oklopna vozila imaju ugrađenu vrlo naprednu nadzornu elektroniku. Ta je elektronika odgovorna za pravilno funkcioniranje motora i postizanje najboljih konačnih rezultata, ovisno o potrebama. Cijelu su tehnologiju razvili proizvođači putničkih vozila, koji su bili posebno usmjereni na razvoj dizelskih motora izvrsnih značajki i male potrošnje.

Razvili su napredne dizelske motore s common rail sustavom za ubrizgavanje goriva te turbo punjačima promjenjive geometrije. Ti motori iz nazivno iste radne zapremine i s identičnim dijelovima i konfiguracijom daju različite izlazne snage. To se postiže jednostavnim prilagođavanjem radnih parametara u nadzornoj elektroničkoj jedinici, koja upravlja svim aspektima rada motora.

Konstruktori su tu tehnologiju prilagodili uporabi na motorima za pogon vojnih vozila i to tako da su ugradili posebnu opciju koja vozaču omogućava izbor između dva režima rada motora. Vozač na komandnoj ploči ima još jedan dodatni prekidač kojim se u slučaju potrebe snaga motora može trenutačno povećati i do 30%. To povećanje snage, naravno, nije “besplatno”, a “plaća” se povećanom potrošnjom goriva, povećanim mehaničkim i termičkim naprezanjem motora, što mu skraćuje radni vijek zbog povećanog trošenja i češćih kvarova.

Zato je pravilo uporabe takvo da se u svim normalnim situacijama vozač koristi normalnim režimom rada motora, bez obzira na razinu oklopne zaštite. Kad se na vozilo postavi dodatna oklopna zaštita (i masa poveća od više stotina kilograma do nekoliko tona) i dalje se rabi normalan režim rada motora. No, u kritičnim situacijama vozač samo pritiskom na prekidač trenutačno dobiva dovoljno snage da riješi situaciju u kojoj se našao.

Prestankom potrebe za povećanom snagom vozač vraća snagu na normalnu razinu i smanjuje trošenje motora, a vozilo i dalje zadržava poznate logističke značajke (potrošnja goriva, habanje dijelova – potreba za njihovom češćom zamjenom).

Za uspješnu borbu protiv eksplozivnih naprava, važno mjesto zauzima i obuka, jer bez poznavanja prijetnje i učinkovitih načina da se s njom suoči nema ni uspjeha. To bi trebao biti holistički pristup, koji obuhvaća doktrinu, izobrazbu i standardizaciju postupaka i aktivnosti na terenu. U tom je kontekstu od presudne važnosti praćenje primjene eksplozivnih naprava diljem svijeta i učenje na dosadašnjim iskustvima.

Unatoč tome što su napadi eksplozivnim napravama trenutačno najveća opasnost u mirovnim misijama i uzrokuju najviše ranjavanja i smrtnih slučajeva vojnika, iskustva su pokazala kako je i tu moguće zaštititi se.

Dobro uvježbane snage s razrađenom doktrinom zaštite i primjenom odgovarajućih postupaka mogu izbjeći brojne potencijalne napade. Zbog razmjera prijetnje vjerojatno će se neki elementi obuke usmjerene na borbu protiv eksplozivnih naprava morati inkorporirati u opću obuku svih vojnika.

Marijo PETROVIĆ