Plemićka obitelj koja nije potjecala iz hrvatskih krajeva imala je gotovo petsto godina važnu ulogu u svim našim velikim povijesnim zbivanjima

Utemeljitelj budućeg moćnog roda Erdődy početkom XV. stoljeća bio je Franjo Bakolcz (hrv. Bakač), rodom iz Erdőda u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Taj se grad danas naziva Ardud i nalazi se na sjeverozapadu Rumunjske, blizu granice s Mađarskom i Ukrajinom. Obitelj je navodno bila niska staleža, no njezin izdanak Toma Bakač (1442. – 1521.) zaredio se i postao biskup, pa i državni kancelar, te na kraju kardinal i kraljevski savjetnik. Već je on dobio od vladara neke posjede u Hrvatskoj, a zajedno s braćom zaslužan je za uzdizanje roda i dobivanje plemstva 1459. godine. Prezime Erdődy prvi u upotrebu uvodi Tomin nećak Petar I. (1463. – 1547.), kojem kralj Matija Korvin (1443. – 1490.) potvrđuje 1489. godine plemićki list i grb iz 1459. Kad je 1511. dobio titulu baruna, službeno mijenja prezime Bakač u Erdődy s pridjevkom Moslavački. Nakon smrti strica Tome, u nasljedstvo dobiva njegove posjede u Ugarskoj i Hrvatskoj. Među potonjima ističu se Moslavina, Kutina, Lipovec i Jastrebarsko.

Vitez Reda sv. Spasitelja

Tijekom XVI. stoljeća, nakon katastrofe na Mohaču 1526. i kraja Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, članovi obitelji nastavljaju dobivati važne političke uloge i u habsburškim zemljama.
Petar II. Erdődy (oko 1504. – 1567.) istaknuo se vojnim doprinosom u ratovima protiv Osmanlija i gušenjem nekih unutarnjih pobuna. Tijekom 1557. postao je hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, nakon čega dolazi u vlasništvo posjeda Kerestinec. Kralj Maksimilijan II. (1527. – 1576.) dodijelio mu je 1565. grofovsku čast. Pokopan je u kapelici sv. Petra u Jastrebarskom. Petar III. (1560. – 1613.), kojeg mnogi nazivaju utemeljiteljem hrvatskog ogranka obitelji, svoje je sjedište našao upravo u mjestu očeva posljednjeg počivališta. Njemu i bratu Tomi II. (1558. – 1624.) kralj Rudolf II. (1552. – 1612.) potvrdio je grofovske časti. Braća su posebno velik doprinos imala u obrani od Osmanlija. Istaknuli su se u veličanstvenoj pobjedi kod Siska 1593., zbog čega je čak i španjolski kralj Filip II. (1527. – 1598.), imenovao Tomu Erdődyja vitezom Reda sv. Spasitelja. Toma je također obnašao bansku čast, a pokopan je u zagrebačkoj katedrali.

Krsto I. (1586. – 1621.) naslijedio je oca Tomu i također se kao kapetan Petrinje istaknuo vojnim sposobnostima. Ujedno je bio i utemeljitelj tzv. ugarske grane obitelji. Bio je jedan od važnijih ljudi kralja Rudolfa II. (1552. – 1612.), čak i njegov zastupnik na sklapanju mira 1606. s Osmanskim Carstvom, na ušću rijeke Žitve u današnjoj Slovačkoj. Iduće su godine Krsto I. i njegova obitelj zbog zasluga dobili nasljednu čast velikih župana Varaždinske županije. Njegov sin Emerik I. (1620. – 1690.) nije bio tako razborit kao otac pa je svojim nasilnim ponašanjem izazvao pobunu kmetova u Novigradu u Posavini. Ostao je zabilježen i kao član sudskog vijeća za vrijeme sudskog procesa u slučaju zrinsko-frankopanske urote 1671. godine. Nikola III. Erdődy (1630. – 1693.) bio je unuk Petra III., vojskovođa te hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban. Najviše se istaknuo vojnim umijećem u borbi protiv Osmanlija, posebice na Muri 1683., kad je sa svojom vojskom spriječio da neprijatelj pošalje pojačanja za opsadu Beča. Vodio je i niz oslobodilačkih operacija pa su njegovom zaslugom oslobođeni Virovitica, Kostajnica, Gradiška i druga mjesta. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali, u čijoj se Riznici čuvaju njegovi simboli banske časti i ratna oprema.

Izumiranje i povratak

Unatoč moći i počastima, nedugo nakon smrti Nikole III. prekida se hrvatska grana Erdődyjevih te ugarska grana 1703. preuzima njezine posjede u Hrvatskoj. Zbog toga su pripadnici obitelji tijekom XVIII. stoljeća više participirali u političkom i društvenom životu Ugarske nego Hrvatske. To se nakratko promijenilo političkim djelovanjem Ivana Nepomuka II. (1733. – 1806.). U Hrvatskoj je posjede imao u Varaždinskoj i Križevačkoj županiji. Obnašao je niz visokih vojnih i političkih dužnosti, a najviša je bila ona hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana – od 1790. do smrti. Iako je bio rođen u Vépu u Mađarskoj, jako se zalagao za hrvatske interese. Tijekom banovanja protivio se ugarskom prijedlogu uvođenja mađarskog jezika u sve javne poslove u Hrvatskoj i poticao je ispunjenje kraljeva obećanja o sjedinjenju Hrvatske s Dalmacijom.

Ipak, tijekom hrvatskog narodnog preporoda većina obitelji svrstala se uz mađaronsku stranku, a iznimku su činili operna primadona Sidonija Erdődy (1819. – 1884.) i njezin brat Juraj IV. (1823. – 1849.). Sidonija je stala uz ilirski pokret, zauzimajući se za uporabu hrvatskog jezika u umjetničkoj glazbi. Nastupala je na praizvedbi hrvatske nacionalne opere Ljubav i zloba, koju je skladao Vatroslav Lisinski (1819. – 1854.). U drugoj polovini XIX. stoljeća obitelj ima sve manju ulogu u političkom i kulturnom životu Hrvatske, a većina članova odlazi iz zemlje te u prva tri desetljeća XX. stoljeća rasprodaje posjede. Osim u Bratislavi i Budimpešti, dio arhivske građe o obitelji Erdődy danas se čuva u prostorijama HAZU-a i Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu.

Tekst  Josip Buljan; FOTO  Tomislav Vidaković