Nekoliko godina pred izbijanje I. svjetskog rata Francuska je ubrzano izgrađivala svoju mornaricu, stavljajući poseban naglasak na stvaranje jake podmorničarske flote, bazirane na projektima domaćih konstruktora. Ipak, ograničavajući čimbenik izgradnji još boljih i taktički moćnijih podvodnih plovila bila je domaća strojogradnja, koja nikako nije uspijevala izgraditi dovoljno kvalitetan i pouzdan dizelski motor namijenjen uporabi na podmornicama

Dok je izgradnja podmornica klase Pluviose bila još u punom tijeku, u vrhovima Marine Nationale (ratne mornarice) bili su svjesni da parna propulzija ne može donijeti dugotrajnije taktičke prednosti. Doduše, parni stroj je davao veliku površinsku brzinu podmornici, ali to je bila gotovo jedina njegova tehnička prednost. Po svim ostalim aspektima takva propulzija je bila opasno limitirajući čimbenik taktičkoj uporabi podmornica. Zbog toga je bilo odlučeno da se što prije počne s izgradnjom nove klase podmornica s dizelskom propulzijom. Izgradnja je odobrena početkom 1911. godine. Dobila je ime po prvoj podmornici iz serije Brumaire. Izvorno, ova klasa trebala biti jednostavna replika klase Pluviose, s jedinom razlikom što će na njoj parni stroj biti zamijenjen dizelskim motorima. No, tijekom projektiranja i izgradnje malo-pomalo uveden je velik broj modifikacija i inovacija, koje su se od početnog projekta toliko razlikovale da je to utjecalo na to da ponesu naziv posebne klase. Obavljene modifikacije na klasi Brumaire uključivale su između ostalog i promjenu akumulatorskih baterija, promjenu tipa vanjskih torpednih cijevi te promjenu forme lakog trupa.

Marine Nationale naručila je 16 podmornica klase Brumaire. Njihova izgradnja povjerena je, u skladu s dotadašnjom praksom, arsenalima u Cherbourgu (6 podmornica), Toulonu (6 podmornica) i Rochefortu (4 podmornice). Ova klasa je također krštena imenima znanstvenika i imenima mjeseci iz francuskoga revolucionarnog kalendara.

Podmornice klase Brumaire ulazile su u operativnu službu neposredno pred početak I. svjetskog rata, tako da nije čudno što su bile njegovi aktivni sudionici. Tijekom ratnih godina bile su raspoređene dijelom na francuskoj atlantskoj obali, a dijelom na Sredozemlju. Korištene su uglavnom za borbene ophodnje i najveći dio njih nije zabilježio borbeni kontakt s neprijateljem ni uspješno potapanje. No, neke od njih su imale iznimno zanimljivu sudbinu, koja je ostala zapisana u povijesti podmorničarstva.
Podmornica Q-60 Brumaire ušla je u povijest kao prva koju su napale i bombardirale neprijateljske zračne snage. Nju je 1915. godine, doduše neprecizno i neuspješno, ispred baze Calais napao bombama njemački zračni brod tipa Zeppelin. Podmornica je uspjela izbjeći njemačkom Zeppelinu, ali ne i naoružanoj francuskoj ribarici Maria Stela, koja ju je greškom napala (zamijenivši je za njemačku podmornicu) i teško oštetila također 1915. godine.
Podmornica Q-70 Foucault je pod zapovjedništvom poručnika bojnog broda Devina (exzapovjednik podmornice Ampere) bila otkrivena 15. rujna 1916., pri pokušaju prodora u Boku kotorsku. Odmah su je napala dva austrougarska hidrozrakoplova. Preciznim pogocima bombi od 50 kg ozbiljno su oštetili podmornicu pa je zapovjednik donio odluku da je posada napusti. On sam je u duhu tradicije ostao posljednji na njoj da otvori oplatne ventile i potopi teško oštećenu podmornicu. Uspio se izvući iz nje prije potonuća. Jedan od hidro-zrakoplova je sletio blizu njega i pokupio ga iz mora, a ostatak francuske posade pokupile su i zarobile austrijske torpiljarke. Tako je Q-70 Foucault postala prva podmornica u povijesti koju je potopilo zrakoplovstvo.

Podmornica Q-87 Curie pokušala je 20. prosinca 1914., pod zapovjedništvom poručnika bojnog broda O´Byrna, smioni prodor u akvatorij glavne austrougarske pomorske baze u Puli s namjerom da torpedira kapitalne brodove koji su se ondje nalazili. Pri pokušaju prodora u luku zaplela se u čelične sajle postavljenih protupodmorničkih mreža. Kako se sama nije mogla osloboditi smrtonosnog zagrljaja čelične mreže, zapovjeđen je izron. Podmornica se tada našla pod ubitačnom paljbom obalnih baterija u luci. Posada je morala napustiti podmornicu kad je nekolicina dočasnika i časnika otvorila ventile za samopotapanje. Posada je zarobljena, a austrijske vlasti su čak dopustile supruzi zapovjednika O´Byrna da ga posjeti u zatvorskoj bolnici. Podmornica je izvađena s dna pulske luke i vrlo brzo popravljena u pogonima pulskog arsenala. Uvrštena je u austrougarsku flotu, pod novim imenom U 14. Preživjela je ratna zbivanja i poslije rata vraćena je Francuskoj, te ponovo plovila pod svojim imenom do otpisa iz službe 1928. godine.

Prototipne eskortne podmornice
Izgradnjom podmorničarskih klasa Pluviose i Brumaire, francuska Marine Nationale raspolagala je prilično homogenom podvodnom flotom srednjeg deplasmana, prilično pouzdanih i taktički uporabljivih podmornica. U jednom trenutku Francuzi su raspolagali čak s 82 podmornice, kako je bilo i planirano razvojnim planovima iz 1905. godine. No, razvoj drugih podmorničarskih flota (prije svega američke i njemačke) i razvoj podmorničarske taktike naveo je francuske mornaričke stratege da 6. veljače 1905. raspišu natječaj za razvoj tzv. sous-marin d´escadre odnosno eskortne podmornice, koja će moći pratiti površinsku flotu i zajedno s njom borbeno djelovati. Na raspisivanje otvorenog natječaja potaknulo ih je odlično iskustvo iz prethodnog natječaja, koji je rezultirao podmornicom Narval.

Osnovni zahtjevi što ih je francuska mornarica postavila i na njima izričito inzistirala bili su: površinska maksimalna brzina ne manja od 20 čvorova, trajna površinska brzina 15-16 čvorova, podvodna maksimalna brzina 13-14 čvorova, podvodna autonomija od najmanje 100 NM uz brzinu ne manju od 5 čvorova te vrijeme zaronjavanja koje ne prelazi četiri minute. Na otvoreni natječaj javila su se četiri francuska konstruktora: Hutter, Radiguer, Bourdelle i Maurice sa svojim projektima. Budući da je svaki od tih projekata bio na svoj način originalan, izborna komisija se nije mogla odlučiti za samo jedan projekt. Zbog toga je mornarica naručila i izgradila po jedan primjerak od svakog konstruktora.

Prva od četiri naručene i izgrađene podmornice bila je Q-73 Archimede, koju je konstruirao inženjer Hutter. Bila je to eskortna podmornica podvodnog deplasmana više od 800 tona, koja je maksimalnu površinsku brzinu od 14,9 čvorova postizala propulzijom dvaju parnih strojeva ukupne snage 1700 KS. Hutter je uspio podvodnu brzinu i autonomiju dovesti u granice zatraženih specifikacija. Po svojim konstruktivnim elementima bila je u velikoj mjeri slična podmornicama klasa Pluviose i Brumaire, naročito što se tiče rasporeda oružnog sustava. Podmornica je izgrađena i porinuta u Arsenalu u Cherbourgu 4. kolovoza 1909. Nakon 13 mjeseci opremanja i ispitivanja, primljena je u službu francuske mornarice 22. rujna 1910. Predratnih godina korištena je kao eksperimentalna podmornica i plovilo za uvježbavanje posada. Izbijanjem rata, u prvo je vrijeme operativno djelovala uz francusku atlantsku obalu, a od travnja 1915. bila je premještena u Sredozemlje. Posebno je zapaženo njezino djelovanje u Jadranskom moru. Podmornica Q-73 Archimede ujedno je ostvarila i najznačajnija Antantina potapanja na Sredozemlju, posebice u akvatoriju Mramornog mora. Pod zapovjedništvom dvojice zapovjednika, poručnika bojnog broda Devillea i poručnika bojnog broda Pattyja de Clama, potopljena su četiri austrougarska trgovačka broda: Kuma (29. prosinca 1915.), Dubrovnik (480 tona – 9. lipnja 1916.), Albanien (12. svibnja 1916.) i Zagreb (14. siječnja 1917.). Podmornica Archimede je preživjela rat i otpisana je iz službe potkraj 1919. godine.

Druga podmornica iz ove skupine bila je Q-74 Mariotte, koju je konstruirao inženjer Radiguer. U nastojanju da konstruira trup podmornice što je moguće ekonomičnije s gledišta postizanja hidrodinamičkih karakteristika, odnosno da postigne što veće brzine uz ograničenu snagu pogonskih strojeva, Radiguer je projektirao podmornicu pomalo čudnih vanjskih linija i izgleda koji je pomalo negirao tadašnju filozofiju izgradnje “autonomnih” podmornica. S duljinom od gotovo 65 m i podvodnim deplasmanom od gotovo 630 tona, ova podmornica je raspolagala ukupnom instaliranom snagom od 2400 KS, koju su osiguravala dva dizelska i dva električna motora. Imala je borbeni komplet od osam torpeda, koja su se mogla ispaliti iz šest torpednih cijevi, od kojih su dvije vanjske bile kaveznog tipa i montirane na palubi. Doplov i brzine bile su joj u okviru zadanih mornaričkih specifikacija. Porinuta je u more u Arsenalu Cherbourg 2. veljače 1911., a mornarici je predana dvije godine poslije, 5. veljače 1913. Prijeratne godine provela je kao jedinica za ispitivanje i obuku podmorničara. Izbijanjem rata prebazirana je u bazu Calais, odakle je odlazila u borbene ophodnje u kanal La Manche. Odatle je 1915. godine premještena u Sredozemlje, gdje je operativno djelovala u Egejskom moru tijekom vojne kampanje kod Galipolja. Podmornica Q-74 Mariotte svoje je postojanje okončala 26. srpnja 1915. prilikom pokušaja da se kroz Dardanele probije u Mramorno more. Pri tome se pokušaju zapetljala u protupodmorničke mreže, koje je tamo postavila turska mornarica. Podmornica je morala izroniti i pri tome je postala lak plijen turskim topnicima s okolnih utvrđenja. Preživjela posada je napustila oštećenu podmornicu, ali je prije napuštanja i zarobljavanja uspjela obaviti samopotapanje podmornice. Izvješća podmorničarskih stručnjaka iz toga doba slažu se u ocjeni da je Q-74 Mariotte bila sasvim prosječna podmornica.

Treća podmornica, Q-82 Amiral Bourgois, konstruktorsko je djelo inženjera Bourdellea. On je konstruirao eskortnu podmornicu s parcijalnim dvostrukim trupom. Trup podmornice odlikovao se dobrim hidrodinamičkim osobinama, ali je “Ahilova peta” Bourdelleova projekta bio upravo dizelski pogon, koji se pokazao koliko neprikladan toliko i nepouzdan. Upravo zbog loših pogonskih motora, podmornica Q-82 Amiral Bourgois nikada nije postala operativna u punom smislu riječi. Porinuta je u Arsenalu Rochefort 25. studenog 1912. i isporučena mornarici 7. kolovoza 1914. Tijekom rata korištena je na atlantskoj obali kao plovna jedinica za uvježbavanje posada s nadom da će se riješiti problemi s njezinim dizelskim motorima. U svibnju 1918. prebačena je u pomorsku bazu Toulon, gdje je služila kao školsko plovilo u tamošnjoj podmorničarskoj školi francuske ratne mornarice. Potkraj studenog 1919. je razoružana i do otpisa iz flotne liste 25. lipnja 1927. služila je isključivo za ispitivanje novih tipova torpeda. Iako je imala veliku snagu instaliranog pogona, koji joj ipak nije omogućavao tražene brzine, ali jest veliku autonomiju od 2500 NM te borbeni komplet od čak 9 torpeda, ova podmornica je definitivno bila lošija od prethodne dvije.

Četvrti projekt eskortne podmornice izgrađen na temelju javnog natječaja od 6. veljače 1906. bila je podmornica Q-89 Charles Brun, koju je konstruirao inženjer Maurice. Bila je to također podmornica s parcijalnim dvostrukim trupom. Odlikovala se originalno riješenim sustavom propulzije, koji se sastojao od parnog stroja i dvaju električnih motora. Parni dio propulzijskog postrojenja imao je jedan konstrukcijski dodatak koji se sastojao od nekoliko pomoćnih kotlova s vodom, koja je na sebe primala toplinu što su je i dalje isijavali pogašeni kotlovi u kojima je izgarao mazut. Konstruktori su vjerovali da će takvo rješenje pogona omogućiti znatno bolje životne uvjete na podmornici. Naravno da su Francuzi, poučeni ranijim neugodnim iskustvima sa sličnim tipovima parnog pogona, učinili mnoge važne preinake i poboljšanja na opremi i interijeru. Kobilica podmornice Q-89 Charles Brun položena je 4. travnja 1908. u Arsenalu Toulon, a njezino porinuće je bilo 14. listopada 1910. Program ispitivanja znatno se otegnuo zbog velikih problema koji su se pojavili na sustavu propulzije. Konačno, zbog tehničkih problema koji se tada nisu mogli riješiti, podmornica nikada nije primljena u službu ratne mornarice i nikada nije ni postala operativno sposobna. Na posljednju plovidbu put rezališta krenula je 30. 12. 1920.

Predratne narudžbe

Vremensko razdoblje od 1910. do 1914. godine karakteristično je za francusku podmorničarsku brodogradnju po tome što je u vrlo kratko vrijeme uvela u operativnu uporabu još nekoliko novih klasa podmornica. Prateći trendove s druge strane Atlantskog oceana, ali i u svom neposrednom susjedstvu (Velika Britanija, Italija i Njemačka), Francuska je nastojala držati tehnološki korak. Pred njezinim konstruktorima bio je velik problem dizelskog pogona jer francuska strojogradnja nije uspijevala producirati adekvatan motor. Zbog toga je uočljiva tendencija da se nove klase podmornica grade tek u 1-3 primjerka (uz iznimka klase Amphitrite, čija je serija brojila osam podmornica), ulazi se u program licencne proizvodnje dizelskih motora njemačkog podrijetla, ali i u otkazivanje pojedinih planiranih klasa. Karakteristika tog razdoblja bila je također i početak izgradnje podmornica za specijalne namjene kao npr. polaganje mina. Kako se rat približavao, tako su i tehnički zahtjevi bivali sve oštriji. Nastojeći što više ojačati svoje podmorničarske snage, pod francuskom zastavom ostale su i neke podmornice koje su se u francuskim brodogradilištima gradile za strane naručitelje: Japan, Grčku i Rumunjsku. No, pođimo redom.

Sredinom 1908. godine, Marine Nationale naručila je seriju novih podmornica klasificiranih kao “sous-marins garde-cote et de blocus”, odnosno kao blokadno-stražarske podmornice, koje je konstruirao inženjer Hutter. Njegov projekt klase koja je dobila ime Clorinde zasnivao se na Laubefovoj podmornici klase Brumaire. Kobilice za obje predviđene podmornice ove klase postavljene su na navoze Arsenala u Rochefortu u studenom 1910. Njihova izgradnja je znatno kasnila zbog kašnjenja isporuke dizelskih motora. Naime, na njih su bili ugrađeni francuski dvotaktni dizel-motori, izrađeni po licenciji njemačke tvornice MAN.

Francuzi su s njima imali velikih problema. Po specifikaciji trebali su razvijati punih 650 KS, ali u stvarnosti nisu mogli razviti više od 61,5 % snage, odnosno tek oko 400 KS. Podmornice ove klase odlikovale su se velikom brzinom i autonomijom, velikim borbenim kompletom te ugrađenim palubnim topom od 75 mm.

Podmornice klase Clorinde u načelu nisu bile loše podmornice. No unatoč dobrim pokazateljima u pogledu brzina i doplova, taktičko-tehničke karakteristike znatno su narušavali nepouzdani motori. Isto tako, imale su 8 torpeda koja su bila raspoređeni isključivo u vanjskim torpednim cijevima montiranim na palubi i nisu mogle ponijeti pričuvni komplet torpeda. Tijekom rata obje su podmornice bile angažirane u nadzoru i obalnoj obrani na atlantskoj obali Francuske. Nisu ostvarile borbene kontakte s neprijateljem. Otpisane su iz službe u prosincu 1926.

Slične probleme i sličnu sudbinu imala je i sljedeća klasa, koja je dobila ime Q-92 Gustave Zede. Bila je zamišljena i klasificirana kao “sous-marins de haute mer”, odnosno oceanska podmornica. Izvorno je, projekt koji je potpisao inženjer Simont, trebao imati dvostruki motorni dizelski pogon s ukupno 2000 KS. Budući da u razdoblju kada se počela graditi prva podmornica iz serije (1911.-1913.) francuska strojogradnja nije mogla osigurati tako snažne motore, odlučeno je 1912. godine da se na podmornicu Gustave Zede instalira parni stroj. Na drugu podmornicu iz serije, Q-93 Nereide, ugrađeni su, umjesto predviđenih 1000 KS snažnih motora, zamjenski dizel-motori tipa Schneider-Carles, koji su trebali razvijati ukupno 1640 KS. No, u praksi ti motori nisu uspijevali razviti više od 1200 KS.

Izabrani sustav propulzije i neznatna razlika po deplasmanu bile su jedine razlike između dviju podmornica klase Gustave Zede. One su imale veliku autonomiju od preko 3000 NM te veliku površinsku i podvodnu brzinu. Taktičke i borbene sposobnosti ove klase bile su naglašene velikim brojem torpednih cijevi i velikim borbenim kompletom torpeda. Uz palubni top kalibra 75 mm, dobile su i drugi top kalibra 47 mm.

Podmornice ove klase ušle su u službu Marine Nationale nakon izbijanja I. svjetskog rata. Podmornica Gustave Zede je kratko vrijeme operativno djelovala u Jadranskom moru. Godine 1916. vraćena je u Cherbourg radi zamjene akumulatorske baterije. Tek što je bila instalirana, nova baterija je eksplodirala prilikom prvog punjenja, a nastala eksplozija je teško oštetila podmornicu, uz veliki požar u kojem je bilo troje mrtvih i šestero ranjenih članova posade. Zbog straha da nastali požar ne uzrokuje eksploziju torpeda i topovskog streljiva, posada je morala obaviti samopotapanje podmornice. Podmornica je potom bila izvađena s dna doka i temeljito obnovljena. Čitavom nizu njezinih nesreća tu nije bio kraj. Na prvoj probnoj plovidbi nakon remonta došlo je do kobne zabune, pri čemu ju je jedan francuski razarač zamijenio za njemačku podmornicu i napao svojim 120 mm topovima. Podmornica je ponovo morala na remont.

Obje podmornice iz ove klase preživjele su rat, u kojemu nisu zabilježile nikakav borbeni uspjeh. Podmornica Q-92 Gustave Zede je 1922. godine bila radikalno modificirana. Ugrađeni su joj dizel-motori s njemačke podmornice U 165, koja je Francuskoj pripala kao dio ratne odštete.

TEHNIČKI PODACI PODMORNICA KLASE BRUMAIRE
Duljina 52,10 m
Širina 5,40 m
Gaz (sr) 2,10 m
Tip Podmornica s dvostrukim trupom
Deplasman 397 / 551 tone
Propulzija 2 x DM / 2 x 420 KS
2 x EM / 2 x 330 KS
2 x propelerska osovina
Autonomija Površinska: 1700 NM / 10 čv
Podvodna: 85 NM/ 5 čv
Baterija Tip: nepoznat
Broj članaka: ?
Maksimalna 13 / 8,8 čv
brzina
Naoružanje 1 x TC od 450 mm – u pramcu
6 x TC od 450 mm – vanjske na palubi
Borbeni komplet 8 torpeda 450 mm
Dubina 40 m
zarona
Posada 25 / 3 časnika
Brodogradilište Arsenal de Toulon, Cherbourg, Rockefort

TEHNIČKI PODACI PROTOTIPNIH ESKORTNIH PODMORNICA
Podmornica Q-73 Q-74 Q-82 Q-89
Archimede Mariotte Amiral Bourgois Charles Brun
TT Podaci

Duljina 60,5 m 64,7 m 56,2 m 44,0 m
Širina 5,6 m 4,3 m 5,5 m 4,0 m
Gaz(sr) 4,1 m 3,8 m 3,6 m 3,3 m
Deplasman 598 / 811 t 531 / 627 t 556 / 736 t 356 / 450 t
Propulzija 2 x PS / 2 x 850 KS 2 x DM / 2 x 700KS 2 x DM / 2 x 700KS 2 x PS / 2 x 600 KS
2 x EM / 2 x 615 KS 2 x EM / 2 x 500 KS 2 x EM / 2 x 500 KS 2 x EM / 2 x 100 KS
2 x propelerske osov. 2 x propeler. osov. 2 x propeler. osov. 2 x propelers. osov.
Autonomija Povr: 1160 NM / 10 č Povr: 1050 NM / 10 Povr: 2500 NM / 10 Povr: nepoznata
Podv: 100 NM / 4,5 č Podv: 100 NM / 5 č Podv: 100 NM / 5 č Podv: nepoznata
Maksimalna brzina 14,9 / 10,9 čv 14,3 / 11,7 čv 13,85 / 8,7 čv 13,5 / 7,3 čv
Naoružanje 1 x TC 450 mm (pra) 4 x TC 450 mm (pr) 2 x TC 450 mm (pr) 2 x TC 450 mm (pr)
6 x TC 450 mm (pal) 2 x TC 450 mm (palubne) 2 x TC 450 mm (kr) 4 x TC 450 mm (palubne)
Borbeni 8 torpeda / 450 mm 8 torpeda / 450 mm 9 torpeda / 450 mm 8 torpeda / 450 mm
komplet
Dubina zarona 40 m 40 m 40 m 40 m
Posada 26 / 3 časnika 29 / 4 časnika 29 / 4 časnika 25 / 3 časnika
Brodogradil Ars. Cherbourg Ars. Cherbourg Ars. Rochefort Ars. Toulon

TEHNIČKI PODACI PODMORNICA KLASE CLORINDE
Duljina 53,90 m
Širina 5,10 m
Gaz (sr) 3,40 m
Tip Podmornica s dvostrukim trupom
Deplasman 413 / 567 tone
Propulzija 2 x DM / 2 x 650 KS (teor.) 400 (stvarno)
2 x EM / 2 x 350 KS
2 x propelerska osovina
Autonomija Površinska: 1300 NM / 10 čv
Podvodna: 100 NM/ 5 čv
Baterija Tip: nepoznat
Broj članaka: ?
Maksimalna 13 / 9 čv
brzina
Naoružanje 8 x TC od 450 mm – vanjske na palubi
1 x top 75 mm palubni
Borbeni komplet 8 torpeda 450 mm
Dubina 40 m
zarona
Posada 29 / 4 časnika
Brodogradilište Arsenal Rockefort

TEHNIČKI PODACI PODMORNICA KLASE GUSTAVE ZEDE
Duljina 74,0 m
Širina 6,0 m
Gaz (sr) 3,7 m
Tip Podmornica s dvostrukim trupom
Deplasman (GZ) 849 / 1098 tona
(N) 820 / 1047 tona
Propulzija (GZ) 2 x PS / 2 x 2000 KS (N) 2 x DM / 2 x 840 KS
2 x EM / 2 x 820 KS 2 x EM / 2 x 820 KS
2 x propel. Osovine 2 x propel. osovine
Autonomija Površinska: 3120 NM / 10 čv
Podvodna: 90 NM/ 4 čv
Baterija Tip: nepoznat
Broj članaka: ?
Maksimalna brzina 17,4 / 10,5 čv
Naoružanje 4 x TC od 450 mm ? u pramcu
4 x TC od 450 mm ? vanjske na palubi
1 x top 75 mm palubni
1 x top 47 mm palubni
Borbeni komplet 8 torpeda 450 mm
Dubina zarona 50 m
Posada 47
Brodogradilište Arsenal Cherbourg

Igor SPICIJARIĆ