Fallskarmsjagare: švedski rendžeri-padobranci

Unatoč činjenici da na površini od 449 964 km2 Kraljevina Švedska ima tek nešto više od 9 milijuna stanovnika, uz prosječnu naseljenost od tek 22 stanovnika na km2, švedske oružane snage razvile su veliki broj postrojbi za specijalne namjene. U široj švedskoj javnosti uobičajen naziv za takve postrojbe je “Jagare” (lovci)

U sklopu švedskih OS i policije postoje specijalne postrojbe u svim trima granama i ponekad ih je međusobno teško razlikovati, pa ih je potrebno i eksplicitno navesti:

Kopnena vojska
• Armens Fallskarmsjagarskola (FJS) – Padobranska rendžerska škola
• Lapplands Jagarregimente (I 22) – Regimenta rendžera Laponije
• Livgardet (I1 / k1) – Vojna policija (garda)
• Livregimentets Husarer (K3) – Regimente gardijskih husara (K3)
• Norrlands Dragonregimente (K4) – Regimente zmajeva sa sjevera (K4)
• Militärpolisjagarna – Rendžeri vojne policije
• Stadsskyttebataljonerna – Bataljuni urbanog pješaštva
Ratna mornarica
• Amfibieregementen – Specijalne amfibijske regimente
• Kustjägarna (KJ) – Obalni rendžeri
• Attackdykarna (A-dyk) – Pomorski diverzanti
• Bassäk – Pomorska antiteroristička satnija
Ratno zrakoplovstvo
• Flygbasjägarna (FBJ) – Zrakoplovni rendžeri
• Närskydd (NSKY) – Zrakoplovna antiteroristička satnija
Združene specijalne postrojbe
• Försvarsmaktens Särskilda Skyddsgrupp (SSG) – Specijalna zaštitna grupa
Policija
• Ordningspolisens Nationella Insatsstyrka (ONI) – Policijska protuteroristička grupa

Švedski Glavni stožer pridaje tim postrojbama vrlo veliku važnost, pa se stoga i njihovoj obuci pristupa izuzetno ozbiljno. Sama obuka je intezivna, vrlo često zahtjevna, gotovo na granici ljudske izdržljivosti. Švedski rendžeri organizirani su u četiri regimente koje razvijaju svoje borbene sposobnosti na sebi svojsten način.
Budući rendžeri-padobranaci uvježbavaju se u posebno organiziranoj školi za padobrance u Karlsborgu. Iz nje se popunjavaju rendžeri padobranci za potrebe
• Regimente zmajeva sa sjevera (K4) – sektor Sjever
• Regimente gardijskih husara (K3) – “obični” rendžeri
• Regimente rendžera Laponije (I 22) – sektor Laponija
Odmah je potrebno istaknuti da osim snaga rendžera u sastavu švedskog KoV-a postoje i postrojbe obalnih rendžera, tzv. Kustjägare i izvidnika (Attack dykare) koje su pod ovlašću švedske mornarice. Prema švedskom ustroju sve specijalne snage u sklopu KoV-a potpadaju pod mehanizirano pješaštvo. Za razliku od većine drugih vojski švedsko mehanizirano pješaštvo ne rabi teška i oklopljena vozila, nego laka i ultralaka vozila namijenjena prije svega za djelovanje iza protivničkih crta. Zbog toga se u službenom nazivu tih regimenti nalazi oznaka K (Kavalerie).

Smještena u Viborgu, regimenta gardijskih husara (K3) u svom sastavu ima sljedeće postrojbe:
• Bataljon rendžera-padobranaca (Fallskarmsjägare)
• Padobranska škola
• Škola za preživljavanje
• Zapovjedništvo
Mobilizacijska jezgra 43. mehanizirane (rezervne) brigade
Potrebno je odmah napomenuti da su zadaće i ustroj postrojbi iz sastava regimente K3 potpuno drugačije i nisu kompaktibilne sa zadaćama i ustrojem drugih regimenti.

Rendžeri padobranci – Fallskarmsjagare
Šveđani su u ustroj svojih oružanih snaga uveli padobranske snage prilično kasno, u odnosu na ostale zemlje. Škola za rendžere-padobrance bila je osnovana u Karlsborgu, prema britanskom modelu takve škole. Šveđani su se odlučili za takav model, nakon što su njihovi časnici dobro upoznali sustav obuke u britanskom Brizie Nortonu i američkom Fort Benningu, dvama najpoznatijim Zapadnim središtima za obuku padobranaca tog doba. Strogo ograničena svojim statusom neutralnosti, Švedska nije imala potrebe za ustrojavanjem velikih i ofanzivno orijentiranih padobranskih snaga. Prema doktrini uporabe oružanih snaga, švedski padobranci se uglavnom koriste za dubinska izviđanja, diverzantska djelovanja i sabotaže, koje će izvoditi malene skupine, izolirane u dugim razdobljima iza protivničkih crta.

Svake godine u prosjeku 600 kandidata iz cjelokupnih švedskih oružanih snaga javlja se na natječaj za prijam u rendžere. Nakon trotjedne selekcije, temeljene na fizičkim vježbama i mentalnom ispitivanju, samo otprilike 150 kandidata dobija poziv da nastavi daljnju obuku nakon koje mogu postati rendžeri-padobranci.
Služba u rendžersko-padobranskoj regimenti započinje intenzivnom padobranskom obukom. Obuka započinje svake godine u mjesecu lipnju. Tijekom te početne faze kandidati uče teoriju i osnovne elemente padobranstva. Programom te obuke predviđeno je da kandidat dobije padobransku licencu i pravo na nošenje padobranskog znaka nakon što je uspješno izveo 9 skokova, među kojima je obavezan jedan noćni skok i jedan izveden s kompletnom opremom i naoružanjem u sklopu takozvane “Orlovske hodnje”.
Ta, u švedskim vojnim okvirima već legendarna vježba služi kao “finalni test” za konačni pristup u redove Fallskarmsjägarea. Započinje skokom iz transportnog zrakoplova C-130 Hercules nad područjima najgušćih švedskih šuma. Kandidat mora uspješno prizemljiti sebe i svu svoju opremu. S osobnim naoružanjem i opremom te naprtnjačom teškom 25 kg, kandidati moraju doći do cilja udaljenog 17 km od zone doskoka. Da bi se situacija “malo” začinila, na cilj treba stići za manje od 24 sata. U uvjetima švedskog planinskog reljefa, brojnih prirodnih prepreka i bujne vegetacije to nalikuje na gotovo nemoguću misiju. Tijekom te hodnje kandidati moraju svladati različite ispite kao što su zasjede, bliska borba, orijentacija u prirodi. Moraju se odlično služiti kartom, pokazati sposobnosti preživljavanja te odlično poznavati osobno oružje i njegovu primjenu. Naravno, sve te aktivnosti kandidati moraju svladavati s jednim okom stalno usmjerenim prema kronometru, jer vrijeme koje neumitno protiče, njihov je najveći protivnik. Spori kandidati koji prekorače vremensku granicu od 24 sata bivaju isključeni s obuke.

Koliko je to težak i zahtjevan zadatak upozorava činjenica da se gotovo svaki put bar po nekoliko kandidata izgubi na tom ekstremno teškom i šumovitom terenu, koje se poslije potrage za njima izvlače iz šuma i gudura helikopterima.
Oni koji uspiju uspješno doći do cilja i apsolvirati “Orlovsku hodnju”, a takvih je otprilike tek četrdesetak dobivaju pravo da nose oznaku rendžera-padobranca.
Integracija u postrojbu sada je blizu, ali prije toga slijedi vrlo intezivna obuka koja se sastoji od navigacije, taktike i najmanje četrdeset padobranskih skokova. U sklopu programa obuke u ovoj fazi su i HALO/HAHO (high alitude-low open/high alitude-high open) padobranski skokovi.

Obuka u ledenoj pustoši
Od prosinca pa do ožujka novoprimljeni rendžeri-padobranci zajedno sa svojim instruktorima sele se u ledenu samoću Kirune, na nekih 200 km od polarnog kruga. Tamo provode tri (za sve) dugačka mjeseca uvježbavajući se u borbenim aktivnostima i preživljavanju u arktičkom ambijentu. Temperature vrlo često znaju pasti i do – 50°C. Radi svojevrsnog “zagrijavanja” i razbijanja bijele monotonije u tom se razdoblju planira i izvodi nekoliko vježbi u arhipelagu oko Stockholma gdje se uvježbava zračni desant, padobranski skokovi u more, borba na obalnoj crti, helikoptersko desantiranje. Ovaj “topliji” dio uvježbavanja odvija se prema vrlo brzoj dinamici svakodnevnih i viševrsnih vježbi. Na kraju finalnog uvježbavanja novih rendžera-padobranaca koje se odvija na cjelokupnom teritoriju Švedske, obično bude 30-35 onih koji uspijevaju proći sve prepreke više nego zahtjevne obuke (od ukupno 600 ljudi koji su ušli u proces selekcije i obuke).

Takvi brojčani efektivi dozvoljavaju ustrojavanje 6 – 8 udarnih grupa. U vrijeme mira Fallskarmsjägare (bataljun rendžera-padobranaca) čini samo jedna satnija koja je podijeljena na tri voda. U svom sastavu ima 28 časnika i šezdesetak rendžera. Po potrebi ili u slučaju rata bataljun do punog sastava (još dvije satnije) popunjava se pričuvnim rendžerima – bivšim pripadnicima postrojbe. Fallskarmsjägare je pod izravnim zapovjedništvom Glavnog stožera OS Švedske.
Borbene grupe sastavljene su od pet članova:
• jedan časnik- zapovjednik grupe
• dočasnik- zamjenik zapovjednika grupe
• rendžer – specijalist za vezu
• rendžer – specijalist za eksplozive i rušenja
• rendžer – snajperist
Zadaće tih borbenih grupa mogle bi se jednostavno definirati sa samo tri riječi: inflitracija, preživljavanje, povratak. Sve borbene grupe opremljene su prenosnim radiouređajima s agilnom frekvencijom, kojima komuniciraju sa Stožerom specijalnih snaga. Svi pripadnici postrojbe osposobljeni su za inflitraciju iza neprijateljskih linija helikopterskim desantom, padobranskim HAHO-HALO skokovima, izronom iz zaronjene podmornice, pješice i na skijama. Padobrani koji se rabe za klasične padobranske skokove su američki tipa T-10, dok se za skokove s kontroliranim slobodnim padom (HAHO-HALO) rabe padobrani CO-360 i MM-5. U sastavu postrojbe nalazi se i jedno posebno odjeljenje rendžera čija je zadaća uvježbavati vještinama padobranstva polaznike Kraljevske vojne akademije. To odjeljenje se brine za pripremu svih materijala i opreme predviđenih za padobransku isporuku postrojbama na terenu. U takvu opremu spadaju posebni kontejneri s hranom, vodom i modularnim šatorima namijenjenim grupama koje djeluju na sjevernim područjima koja su stalno pod snijegom i ledom.
Vrlo velika svojom površinom, prekrivena šumama i tundrom, Švedska predstavlja teritorij koji je vrlo teško nadzirati. Za pokrivanje klasične linije fronte bile su potrebne tisuće vojnika, za nadziranje švedskih bijelih pustoši i šumskih divljina to predstavlja “nemoguću misiju”. Šveđani su to vrlo dobro shvatili i u kontekstu njihove totalne obrane razvili su veliki broj postrojbi ovakvog tipa, namijenjenih djelovanju iza protivničkih crta.

Šumski husari
Središnji i južni predjeli Švedske predstavljaju operativno područje Regimente gardijskih husara (K3), koja u svom sastavu ima ukupno šest bataljuna tzv. lovaca (Jagare) koji su još poznati i kao “obični rendžeri” ili “rendžeri K3”. Temeljna zadaća šumskih husara je prilično jednostavna: preživjeti u srcu šume i izlaziti iz nje da bi se napalo i uništilo neprijatelja. Šveđani priznaju da načela taktičke primjene njihovih šumskih husara imaju korijene u djelovanju sovjetskih partizana tijekom Drugog svjetskog rata. Za razliku od tih vremena, rendžeri K3 pripadaju krugu elitnih postrojbi, opremljenih najboljom opremom za preživljavanje, suvremenim naoružanjem i iznimno osposobljenim za ratovanje u uvjetima tundre. Bataljun rendžera K3 sposoban je živjeti i preživjeti u šumi bez potrebe za redovitom logističkom potporom. Svaki bataljun sastoji se od jednog zapovjednog skvadrona, tri borbena skvadrona i jednog voda “letećih izvidnika” opremljenih motornim zmajevima. Treći, borbeni skvadron se formira od pričuvnih rendžera u slučaju ratne opasnosti ili neke druge potrebe. Svaki skvadron sastavljen je od jednog zapovjednog voda, tri borbena voda i jednog voda minobacača – ukupno 187 rendžera. Nemoguće je zamisliti kakvu štetu i opasnost može prouzročiti 187 iznimno dobro uvježbanih komandosa iza protivničkih crta.

Borbeni vodovi sastavljeni su od tri grupe koje imaju 10-15 rendžera. Svaka borbena grupa opremljena je s dva terenska automobila tipa Volvo 11-11. Jedan terenac opremljen je protuoklopnim raketnim sustavom RBS-56 BILL, a drugi terenac ima ugrađen automatski bacač granata Mk. 19 od 40 mm. Kao i kod ostalog dijela švedskih oružanih snaga, ni šumskim husarima ne nedostaje paljbene moći. Svaki borbeni vod osim svojih jurišnih pušaka AK-5 raspolaže također s jednim bacačem granata M-203, četiri strojnice tipa MAG i jednog lakog prijenosnog protuoklopnog sustava AT-4. Jedan određeni broj rendžera iz sastava husarske regimente prošao je posebnu obuku i sposoban je navoditi topničku paljbu na ciljeve, odnosno osposobljeni su također za navođenje švedskog borbenog zrakoplovstva (avioni Gripen) na ciljeve.

Bitna karakteristika svih švedskih rendžerskih postrojbi je važnost koja je data medicinskoj skrbi. S obzirom na vrlo vjerojatnu višednevnu ili čak višetjednu izoliranost u dubokim sjevernim šumama iza neprijateljskih linija, bolesni i ranjeni pripadnici moraju imati najbolju moguću medicinsku skrb. U svakoj borbenoj grupi od najmanje 9 rendžera postoji jedan bolničar (rendžer osposobljen za medicinsko zbrinjavanje) kojemu po dodatnoj dužnosti asistiraju još dva rendžera. Njima na raspolaganju stoji otprilike 30 kg medicinske opreme. Svaki skvadron ima na raspolaganju posebno medicinsko vozilo za transport četiri medicinska šatora (modularnog tipa), sa svom potrebnom opremom od koje se u terenskim uvjetima može formirati poljska bolnica s mogućnošću žurnih kirurških intervencija. U sastavu svakog skvadrona su dva kirurga, a na razini bataljuna ih je čak devet.

Postati pripadnik Regimente gardijskih husara (K3) nije nimalo jednostavno. Selekcija pripadnika kroz stalna testiranja i uvježbavanja traje ukupno tri mjeseca. Naglasak u obuci dat je fizičkom uvježbavanju i tehničkoj pripremi. Nakon već spomenute “Orlovske hodnje” koja se prakticira potkraj prvog mjeseca obuke, slijedi još jedna vrlo zahtjevna vježba. U “paketu” te vježbe (koja inače traje tjedan dana) je hodnja dugačka 80 km s nizom vježbi i kušnji koje rendžeri moraju uspješno apsolvirati. Hodnja se izvodi pod punom ratnom spremom i naoružanjem, a kao mali dodatak svaki rendžer nosi i postolje minobacača. U okviru Regimente gardijskih husara djeluje i jedna mala postrojba osposobljena za zračno izviđanje. Ta postrojba koja u svom sastavu ima 15 časnika i 43 vojnika raspolaže malim, ultralakim letjelicama francuskog podrijetla koe su u Švedskoj dobile naziv Uggian (sova) te su pogonjene malim motorom. Prema potrebi, po nekoliko takvih timova može biti stavljeno na raspolaganje svakom bataljunu ili borbenom skvadronu.

Pripremio Igor SPICIJARIĆ

Foto: Forsvarsmakten