U Središtu za obuku i doktrinu logistike Zapovjedništva za potporu provedena je od 28. studenog…
Flota za tisuće otoka

Najzapaženiji projekti modernizacije Grčke ratne mornarice u proteklih petnaestak godina odnosili su se na podmornice. Sudeći po planovima, uskoro na red dolaze i veća površinska plovila: fregate i korvete
Nekoliko je ovogodišnjih odluka o velikim nabavama vojne opreme dovelo Grčku na naslovnice ne samo vojnostručnih nego i svjetskih medija. Nakon odluke o nabavi 12 rabljenih i šest novih višenamjenskih borbenih aviona Rafale iz Francuske, pa dodatnoj odluci o još šest novih, objavljena je financijski najveća obrambena investicija zadnjih godina – kupnja francuskih fregata.
Memorandum o razumijevanju između Ministarstva obrane Grčke te tvrtki Naval Group i MBDA kojim počinju pregovori o kupnji triju brodova iz programa Frégates de défense et d’intervention (FDI), tj. fregate za obranu i intervenciju, potpisan je 28. rujna 2021. Sastavni dio ugovora bit će i mogućnost kupnje četvrte fregate. Procijenjena vrijednost ugovora za prva tri plovila iznosi oko tri milijarde eura. Detalji ugovora bit će dogovoreni idućih mjeseci, nakon čega će biti poznata točnija konfiguracija brodova.
Fregate FDI koje su namijenjene stranim kupcima inače nose oznaku Belh@rra. Međutim, prema sadašnjim informacijama Ministarstvo obrane Grčke želi fregate kakve će dobiti Francuska ratna mornarica. To ne čudi s obzirom na kupnju Rafalea s kojom dolazi i potreba da se novi borbeni sustavi (brodovi i avioni) uvežu u jedinstveni nadzorno-zapovjedni sustav koji će onda također biti francuskog podrijetla. Jedan od uvjeta za potpisivanje ugovora bit će što raniji početak gradnje prvih dviju fregata, s rokom primopredaje prve početkom, a druge krajem 2025. godine. To znači da će Ministarstvo obrane Francuske morati “ugurati” grčke brodove u određene termine gradnje FDI-ja za vlastitu ratnu mornaricu. Gradnja prve fregate, Amiral Ronarc’h, službeno je počela svečanim rezanjem limova 24. listopada 2019., a polaganje kobilice očekuje se oko termina objave ovog teksta (više o francuskim fregatama FDI u tekstu Francuske digitalne fregate, HV br. 625).
Grčka namjerava svoje nove fregate naoružati protuzračnim projektilima Aster 30 Block 1 i protubrodskim projektilima Exocet MM40 Block 3C. Aster 30 Block 1 ima domet, kako navodi MBDA, veći od 100 km i može obarati balističke projektile dometa do 600 km. Poboljšani Aster 30 Block 1NT Extended Capability moći će, kad bude dovršen razvoj, obarati balističke projektile dometa do 1500 km. Taj je projektil odabrala i francuska i talijanska mornarica pa je vjerojatno da će se naći i na novim grčkim fregatama.
Protubrodski radarski samonavođeni projektil Exocet MM40 Block 3C ima, prema tvrdnjama proizvođača, domet od 200 km.
Što će biti ugrađeno?
U sigurnosno-stručnim krugovima odluka o kupnji triju francuskih fregata nije bila neočekivana. Grčka je flota brojna, ali brodovi su uglavnom stariji. Prije svega, to je posljedica odluke da se proračunska sredstva usmjere u kupnju podmornica. Kako su suvremene podmornice vrlo skupe, sredstva za ostatak flote bila su usmjerena na održavanje, a ne nabavu novih površinskih plovila.
Najsuvremenije su fregate grčke mornarice četiri broda klase Hydra, uvedena 1990-ih u operativnu uporabu. Radi se o plovilima njemačkog projekta MEKO 200 NH prilagođenim grčkim potrebama. Prvotno je planirana gradnja šest fregata, no dvije su otkazane. Prvi brod iz klase Hydra (F 452) izgrađen je u njemačkom brodogradilištu, a preostala tri u grčkom. Hydra je porinuta 25. lipnja 1991., a naručitelju je predana 12. studenog 1992. godine. Zadnji brod iz klase, Salamis (F 455), porinut je 15. svibnja 1997., a predan 16. prosinca 1998.
Fregate klase Hydra bile su u trenutku primopredaje među najmodernijim ratnim brodovima na Sredozemlju. Opremljene su vertikalnim lanserima Mk 48 Mod 2 u koje se može smjestiti 16 protuzračnih vođenih projektila. Jedina ozbiljnija modernizacija klase obavljena je 2007. i 2008., kad su dobile mogućnost uporabe PZO vođenih projektila RIM-162 Evolved SeaSparrow Missile (ESSM). Trenutačno su im najveći nedostaci stariji radarski i optoelektronički motrilački sustavi. Ministarstvo obrane Grčke odlučilo je stoga pokrenuti novi program modernizacije, vrijedan između 400 i 450 milijuna dolara. Prvotno je početak programa planiran za 2020., no sve je odgođeno zbog krize prouzročene pandemijom.

Kompatibilnost klasa
Poznato je da postoji više prijedloga modernizacije klase Hydra. Prvi je tzv. njemački, drugi je američko-španjolski, treći je nizozemsko-britanski, a četvrti francuski. Do potpisivanja ugovora o kupnji triju francuskih fregata grčki su mediji kao najizgledniji odabir spominjali njemački prijedlog. No, sad je to upitno, to prije što grčka mornarica sigurno želi da joj modernizirane fregate budu što kompatibilnije s novonaručenim brodovima.
U tom je kontekstu najzanimljivije opisati francuski prijedlog premda nije potvrđeno da je odabran. On prije svega predviđa ugradnju nadzorno-zapovjednog sustava SETIS koji će biti i na novim grčkim fregatama FDI. Ugradnja SETIS-a omogućila bi ne samo potpuno automatizirano združeno djelovanje svih fregata već i djelovanje s novim višenamjenskim borbenim avionima Rafale, ali i s moderniziranim avionima Mirage 2000-5F Mark 2. Uz novi nadzorno-zapovjedni sustav išli bi i novi komunikacijski sustavi te sustavi za elektroničko djelovanje. U francuskom prijedlogu modernizacije sadašnji radar MW08 tvrtke Signaal (danas Thales Nederland) bio bi zamijenjen modernijim Thalesovim radarima NS100 ili NS200. Radi se o suvremenim AESA radarima s jednom rotirajućom antenom. Modernizacija bi obuhvatila i ugradnju novog aktivno-pasivnog sonara serije CAPTAS VDS (Low Frequency Variable Depth Sonar).
Donedavno se spominjala samo mogućnost da naoružanje ostane jednako. I dalje je izvjesno da će se zadržati PZO vođeni projektili RIM-162 ESSM. Međutim, kupnja francuskih fregata koje će biti naoružane protubrodskim vođenim projektilima Exocet MM40 Block 3C otvara mogućnost zamjene starih Harpoon Block 1C koji imaju znatno manji domet u odnosu na MM40. Harpooni bi se i dalje rabili na starim fregatama klase Elli. Topničko naoružanje ostalo bi jednako – top kalibra 127 mm Mk 45 koji bi bio moderniziran, kao i proturaketni topnički sustav Vulcan Phalanx Mk 15 kalibra 20 mm. Uz njih, ugradile bi se i dvije daljinski upravljive paljbene stanice Narwhal naoružane topom od 20 mm.
Grčka ratna mornarica još uvijek koristi devet fregata klase Elli. Osim FFG Elli (F 450) i FFG Limnos (F 451), izvorno građenih za Grčku, ostalih sedam nekadašnje su nizozemske fregate klase Kortenaer koje su poznate i kao klasa Standard ili S-klasa. Deset ih je izgrađeno za nizozemsku mornaricu kao protupodmorničke fregate. Nakon brisanja s flotne liste osam je prodano Grčkoj, a dvije Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Dva potonja broda naknadno su konvertirana u superjahte. Svi su brodovi klase Kortenaer, zajedno s dva izvorno Grčka, izgrađeni krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, što znači da im je održavanje sve teže i skuplje. Zbog toga je FFG Bouboulina (F 463) rashodovan 2013. te danas služi kao izvor pričuvnih dijelova. Donedavno se spominjala mogućnost modernizacije koja bi obuhvatila ugradnju novih radara i naoružanja. Međutim, objava o kupnji triju (uz opciju još jedne) francuske fregate te je planove definitivno dokinula.
Zasad nema najava koji su novi planovi Ministarstva obrane i RM-a Grčke s fregatama klase Elli iako realno postoje samo dvije opcije. Jedna je otpis, kako bi se ušteđena sredstva usmjerila u modernizaciju fregata klase Hydra. Druga je opcija još neko vrijeme rabiti ih kao vrlo velike ophodne brodove te ih postupno otpisivati.

Najbolji dio flote
Podmornice su, barem do dolaska triju naručenih francuskih fregata, najsuvremeniji dio flote grčke mornarice. Ponajprije četiri plovila klase Papanikolis, tj. suvremenog njemačkog dizajna Type 214 koji je isključivo namijenjen izvozu i razvijen na osnovama projekta Type 212. Iako su oba projekta vrlo slična, daleko su od toga da su identična jer je Type 214 veća podmornica s naprednijim zračno neovisnim propulzijskim (AIP) sustavom, veličinom prilagođena za djelovanje na otvorenom moru. Projekt je, kao i u slučaju Type 209 (grčka mornarica trenutačno ima sedam podmornica tog tipa), otpočetka napravljen tako da se podmornica lako može prilagoditi specifičnim zahtjevima kupca, prije svega ugradnjom sonarnih i nadzorno-zapovjednih sustava te naoružanja.
Grčka je postala prvi naručitelj Typea 214 kad je u veljači 2000. s tvrtkom HDW (Howaldtswerke-Deutsche Werft GmbH) potpisala ugovor o gradnji triju podmornica inačice Type 214HN. Ugovor je predviđao gradnju prve podmornice u Njemačkoj, a preostalih u Grčkoj. Grčka je u lipnju 2002. naručila još jednu. Kobilica za prvu, HS Papanikolis (S120), položena je 27. veljače 2001., a podmornica je porinuta u travnju 2004. No, onda su nastali problemi jer je Ministarstvo obrane Grčke ustvrdilo da je zbog velikog broja nedostataka ne može preuzeti. Zbog toga je Papanikolis stajao na vezu od 2006. do 2. studenog 2010., kad je napokon izvršena primopredaja, a u operativnu uporabu uveden je 22. studenog te godine. Prva “domaća” podmornica, HS Pipinos (S121), porinuta je u grčkom brodogradilištu Skaramangas u listopadu 2006., a primopredaja je obavljena sredinom 2015. Zadnje dvije podmornice, HS Matrozos (S122) i HS Katsonis (S123), preuzete su od brodogradilišta Skaramangas u lipnju 2016. godine.
Podmornice Type 214 izrađene su od čelika YH-100 čija je granica istezanja 876 N/mm2, a granica razvlačenja 786,8 N/mm2. U praksi to znači da podmornice napravljene od njega mogu izdržati opterećenje od 40,18 bara koje pritišće trup na dubini od 400 metara. Kako AIP pogon s gorivnim ćelijama nije osjetljiv na vanjske tlakove, podmornice Type 214 mogu ploviti u tihom režimu i na tim dubinama. Kako im AIP pogon omogućuje da ostanu u zaronu do 21 dan bez potrebe za dopunom akumulatora, vrlo su opasan protivnik. Najveća brzina u zaronu i uz uporabu električne energije isključivo iz gorivnih ćelija iznosi šest čvorova.
Od osam torpednih cijevi četiri su osposobljene za ispaljivanje kapsula s protubrodskim vođenim projektilima UGM-84 SubHarpoon. Torpedno naoružanje ovisi o želji kupca, baš kao i sonarni te nadzorno-zapovjedni sustavi. Tvrtka Atlas Elektronik razvila je za Type 214 integrirani borbeni sustav ISUS (Integrated Sensor Underwater System 100) koji objedinjava sve podatke s brodskih senzora te operaterima pruža potpunu taktičku sliku. Sustavom se upravlja preko pet višenamjenskih konzola. Osim što konzole prikazuju položaj podmornice i otkrivene ciljeve, s njih se mogu navoditi i torpedi. Sustav je visokoautomatiziran tako da smanjuje opterećenje operatera. Atlas Elektronik uz ISUS 100 nudi svoje aktivne i pasivne sonare, no kako je borbeni sustav otvorene arhitekture, moguća je uporaba sonara drugih proizvođača.
Razrezivanje trupa

Podmornicama klase Papanikolis svojim se borbenim mogućnostima, nakon velike modernizacije, približila podmornica HS Okeanos (S-118). Priča je počela ovako: Grčka ratna mornarica odlučila je 2002. godine da neće samo remontirati svoje podmornice klase Poseidon (Type 209/1200) nego da će na njima obaviti veliku modernizaciju. Glavni dio tog programa bila je ugradnja AIP pogona. Program je nazvan Neptune II Mid-Life Modernization i trebao je biti obavljen na svim četirima podmornicama u klasi. No zbog proračunskih ograničenja, a potom zbog potrebe financiranja nabave znatno naprednijih podmornica Type 214, moderniziran je samo Okeanos.
Program Neptune II bio je osmišljen tako da se klasa Poseidon ugradnjom AIP pogona te suvremenijih sonara i nadzorno-zapovjednog sustava podigne na razinu borbene učinkovitosti kao Type 214. Uz intenzivnu pomoć HDW-a osmišljen je projekt ugradnje AIP pogona s gorivnim ćelijama snage 240 kW. S obzirom na to da u izvornom trupu podmornice nije bilo dostatno mjesta za njegovu ugradnju, napravljen je posebni modul duljine 6,5 metara. Tijekom modernizacije trup podmornice neposredno iza zapovjednog otoka razrezan je napola i zavaren je novi modul.
Iako su u početku i Ministarstvo obrane i RM Grčke zdušno zagovarali program tvrdeći da je to najekonomičniji način dobivanja najsuvremenije podmornice s AIP pogonom, naposljetku su zaključili da se baš i ne isplati ugrađivati tako skupu opremu u 25 godina staro plovilo. Okeanos je ponovno porinut 20. listopada 2014. kao jedina podmornica svoje klase, a vraćen je u operativnu uporabu 2016. godine.
Preostale tri podmornice klase Poseidon građene su prema projektu Type 209/1200. U trenutku isporuke spadale su u najsuvremenije podmornice na svijetu. No problem je što su u operativnoj uporabi od kraja 1970-ih. S obzirom na to da nisu prošle modernizaciju kao podmornica HS Okeanos, njihove su borbene mogućnosti dosta slabije.
Projekt Type 209/1200 nastao je kao poboljšani, ili bolje rečeno, povećani projekt Type 209/1100. Grčka mornarica u operativnoj uporabi još uvijek ima čak tri podmornice izgrađene prema starijem programu Type 209/1100 – HS Nirefs (S-111), HS Triton (S-112) i HS Protefs (S-113). Projekt Type 209 izvorno su razvili projektni zavod Ingenieur Kontor Lübeck (IKL) i HDW i to isključivo za izvoz jer tadašnja zapadnonjemačka mornarica nije imala interes za tako veliku podmornicu. No projekt je privukao pažnju Grčke, koja je 1967. naručila četiri podmornice čija će klasa biti nazvana Glavkos. Nastale na osnovama projekta Type 205/206/207, podmornice Type 209 imale su za sredinu 1960-ih nekoliko vrlo naprednih rješenja. Prvo je bilo smještaj čak osam torpednih cijevi promjera 533 mm u trup širine tek 6,2 metra. Uz osam teških vođenih torpeda smještenih u cijevi, podmornice Type 209/1100 mogu nositi i šest pričuvnih torpeda. Vrlo visok stupanj automatizacije omogućio je da se broj članova posade smanji na tad iznimno malo: osam časnika i 23 dočasnika i mornara. Manji broj posade nije značio samo produljenje autonomije na čak 50 dana nego i znatno komforniji smještaj.
Iako su Type 209/1100 relativno male podmornice duljine niti 55 metara, njemački su projektanti našli prostor za smještaj 480 akumulatora. To je bilo dostatno da s jednim punjenjem akumulatora podmornica preplovi čak 380 NM (gotovo 704 km) pri sasvim solidnoj brzini od četiri čvora. Pri visokoj brzini krstarenja od osam čvorova doplov je bio, za standarde iz sredine 1960-ih, gotovo nevjerojatnih 230 NM (426 kilometara).
Podmornicama klase Glavkos operativni je vijek produljen modernizacijom unutar programa NEPTUNE I, koji je obavljen između 1993. i 2000. godine. Najstarija podmornica iz klase HS Glavkos (S-110) otpisana je 2011. godine.
Raketni čamci / topovnjače

Od svih ratnih mornarica članica NATO saveza, Grčka i Turska imaju najviše raketnih čamaca / topovnjača. To ne iznenađuje kad se vidi područje u kojem njihove ratne mornarice moraju djelovati. Grčka mora djelovati od otoka Krfa u Jonskom moru do Tračkog mora, tj. najsjevernijeg dijela Egejskog mora. Mnogi grčki otoci i hridi nalaze se na nepunu milju od turske obale. Južno od Krete i istočno od Rodosa otvoreno je more pogodno za djelovanje velikih ratnih brodova. Međutim, Egejsko more puno je otoka i otočića koji omogućavaju djelovanje malim i brzim raketnim čamcima.
Trenutačno je najsuvremenija klasa grčkih raketnih čamaca Roussen. Projektirala ih je britanska tvrtka BAE Systems Maritime – Naval Ships kao projekt Super Vita, a izgradilo grčko brodogradilište Elefsis. Radi se o prilično velikim raketnim čamcima (duljine 62 m i najveće istisnine 670 tona) posebno prilagođenim grčkim potrebama. Prema službenim podacima, četiri motora MTU 16V595 TE90 daju dovoljno snage za postizanje vršne brzine od 34,5 čvorova. Procjena je da je pri brzini krstarenja od 18 čvorova doplov sasvim solidnih (s obzirom na veličinu) 2250 nautičkih milja. Budući da na pramcu imaju top OTO Breda (danas Leonardo) Super Rapid od 76 mm, može ih se klasificirati i kao raketne topovnjače. Na nadgrađu prema krmi na svakom je boku po jedan top OTO Melara 30 mm. Na krmi se nalazi i lanser proturaketnih projektila RIM-116 Rolling Airframe Missile Block 1A. Glavno naoružanje čine protubrodski vođeni projektili MM40 Block 2/3. Brodovi su opremljeni dvama četverostrukim lanserima.
Grčka ratna mornarica ima i dvije starije klase raketnih čamaca – Laskos (četiri) i Kavaloudis (pet). Laskos je poznata i kao Combattante IIIA, a Kavaloudis kao Combattante IIIB, i svi su brodovi izgrađeni u Grčkoj. Najveća je razlika među njima bila u glavnom naoružanju. Klasa Laskos isporučena je s četiri lansera za protubrodske projektile Exocet MM38, dok je Kavaloudis isporučena sa šest lansera za protubrodske projektile KDA Penguin Mk2 Mod3. Međutim, kako su oba projektila starija (a mnogima su istekli resursi), grčka mornarica taj je problem riješila modernizacijom – na obje je klase u tijeku zamjena prijašnjih protubrodskih projektila znatno modernijim RGM-84 Harpoon Block 1C. Na svaki će brod biti ugrađena po dva dvostruka lansera. Ugradnjom suvremenijih protubrodskih vođenih projektila znatno je povećana ubojita moć obiju klasa. Brodovi obiju klasa na pramcu i krmi imaju po jedan top OTO Melara 76 mm Compatto. Na krmenom dijelu nadgrađa na svakom je boku po jedan dvocijevni top Emerson Electric 30 mm. Zanimljivo je da su na samoj krmi postavljena dva torpedna uređaja TORO S-5/3 promjera 533 mm za samonavođene lake torpede SST-4 Seal tvrtke Atlas Elektronik, koji imaju bojnu glavu mase 260 kg. Pri brzini od 35 čvorova najveći im je domet 11 000 metara. No ako se brzina smanji na 23 čvora, domet im se povećava na 37 000 metara, a ta brzina dostatna je za napad na podmornice s klasičnim pogonom i ograničenom zonom zarona. Izravan pogodak tako malog torpeda vjerojatno ne bi potopio suvremenu podmornicu, ali dostatno bi je oštetio tako da bi morala obustaviti borbenu misiju. Izravan pogodak dvaju torpeda mogao bi dovesti i do gubitka podmornice.
Grčka ratna mornarica navodi da u operativnoj uporabi ima i tri broda klase Votsis. Radi se o raketnim čamcima koji su početkom 1970-ih izgrađeni za francusku mornaricu, a Grčka ih je kupila sredinom 1990-ih. Sve najnovije fotografije i filmovi objavljeni na YouTubeu prikazuju ih bez postavljenih protubrodskih projektila pa je vjerojatno da ih grčka mornarica koristi kao ophodne brodove.
Korvete dolaze
Raketni čamci klase Roussen zadnja su takva plovila koja je nabavila grčka mornarica. Umjesto raketnih čamaca, ubuduće dolaze korvete, čije su suvremene klase moćni višenamjenski ratni brodovi. “Nakrca” li ih se naoružanjem i elektroničkim sustavima, mogu imati borbene sposobnosti na razini znatno većih brodova – dobar su primjer izraelske korvete Sa’ar 6 (više u tekstu Sa’ar 6 – korvete iznad kategorije, HV br. 623). Grčka stoga namjerava korvetama zamijeniti ne samo najstarije raketne čamce već i fregate klase Elli. Među korvetama kojima će to učiniti one su klase Themistocles iz projekta koji se provodi u suradnji s Izraelom. Grčka ratna mornarica donedavno je očekivala najmanje šest korveta te se nadala još kojoj više. Tvrtka Israel Shipyards pomoći će u fazi projektiranja i transfera tehnologije, dok će se gradnja obaviti u grčkoj tvrtki ONEX Neorion Shipyards. Klasa Themistocles imat će istisninu od oko 950 tona i biti duga 79 metara, a naoružanje će uključiti protubrodske vođene projektile i PZO proturaketni sustav. Na krmi će biti letna platforma bez hangara. Pogonski sustav činit će četiri dizelska motora MTU 16V 4000 M93L.
Grčka je i jedna od četiri zemlje koje sudjeluju u projektu European Patrol Corvette (EPC). Početak gradnje prvog broda planiran je za 2025., a isporuka prvoj ratnoj mornarici, tj. talijanskoj, trebala bi uslijediti 2027. godine. Grčka ratna mornarica namjeravala je tim korvetama zamijeniti starije raketne čamce, ali i fregate klase Elli, što i nije neko iznenađenje s obzirom na to da je planirana duljina EPC-a oko 110 metara, a istisnina do 3500 tona. Grčka namjerava graditi najmoćniju izvedenicu EPC-a osposobljenu za uništavanje ciljeva na morskoj površini (a možda i na kopnu), ispod morske površine i u zraku.
Međutim, svi se ti planovi mijenjaju narudžbom triju francuskih fregata FDI (uz mogućnost još jedne). Sastavni je dio ponuđenog ugovora i ponuda za tri korvete tipa Gowind 2500 koje bi se gradile u Grčkoj. Ti su brodovi dugi 102 metra i imaju istisninu od 2400 tona. Zahvaljujući vertikalnim lanserima Sylver mogu biti naoružani i velikim PZO projektilima Aster 30 Block 1. Za proturaketnu obranu mogu se naoružati PZO projektilima Mica VL NG. Standardno protubrodsko naoružanje čine i dva četverostruka lansera za protubrodske vođene projektile MM40 Block 3C. Može ih se naoružati i krstarećim projektilima MdCN-NCM (Missile De Croisière Naval – Naval Cruise Missile). Proizvođač MBDA navodi tek da je projektil dug 6,5 m, mase pri lansiranju 1400 kg te da leti visokom podzvučnom brzinom. Procjene su da je najveći domet izvozne izvedenice MdCN-NCM veći od 250 km. Na pramcu je prostor za ugradnju topa do kalibra 76 mm. Korvete Gowind 2500 naoružane su i torpednim uređajima. Sve se to, kao i elektronički motrilački sustavi, može prilagoditi željama kupca.
Ostalo brodovlje

Grčka ima između 1200 i 6000 otoka. Toliko okvirni, procijenjeni broj, rezultat je razlika u definiciji otoka, tj. koliko hrid mora biti velika da bi se klasificirala kao otok. Osim toga, od 166 do 227 otoka stalno je ili privremeno naseljeno. Zahvaljujući tolikom broju otoka, od kojih su neki pred samom turskom obalom, Grčka ima najdulju obalu na Sredozemlju – 13 676 kilometara, te po duljini devetu na svijetu.
Logično je stoga da Grčka ratna mornarica ima osamnaest ophodnih brodova, no za tu namjenu rabi i mnoga plovila koja su drukčije klasificirana. Najmlađa su četiri iz klase Machitis, izgrađena početkom XXI. stoljeća. S obzirom na područje u kojem moraju djelovati, radi se o prilično malim brodovima duljine 56 metara i istisnine 575 tona.
S obzirom na broj otoka ne čudi da Grčka ratna mornarica ima snažne desantne snage – čak 105 brodova i desantnih čamaca. Od svih njih najzanimljivije su lebdjelice klase Kefalonia – ne samo zato što se radi o vrlo velikim lebdjelicama već i zato što su projektirane i izgrađene u SSSR-u. Prve dvije – HS Kefalonia (L 180) i HS Ithaki (L 181) – kupljene su kao rabljene, dok su HS Kerkira (L 182) i HS Zakinthos (L 183) kupljene nove. Grčka ratna mornarica ima zahvaljujući klasi Kefalonia najveće desantne lebdjelice unutar NATO saveza, dvostruko veće od američkih LACC 1.
Klasa Kefalonia zapravo je sovjetski Projekt 1232,2 Zubr. Duljina im je 57,3 m, najveća masa 555 t, širina 57,3, a visina 21,9 m. Korisna nosivost iznosi 150 tona. To je dovoljno za tri tenka T-90 s posadom te napunjena gorivom i streljivom. Desantni prostor ima površinu od 400 četvornih metara pa lebdjelice tipa Zubr mogu odjednom prevesti čak 500 vojnika. Za razliku od klasičnih desantnih brodova, lebdjelice imaju brojne prednosti. One tipa Zubr, pogonjene s tri zračna vijka (kanalizirane elise), mogu postići brzinu od čak 63 čvora i održavati brzinu krstarenja od 55 čvorova. Pri toj brzini doplov im je oko 550 kilometara. Za razliku od velikih desantnih brodova koji se moraju nasukati u pličinama te desant iskrcati u ponekad ne baš plitko more, lebdjelice iskrcavaju desant izravno na obalu. Teoretski se mogu kretati i po kopnu pa se desantiranje može izvršiti i dublje u kopnu ako obala nije pogodna za to. Osim toga, mogu se rabiti i za polaganje minskih polja – nosivost im je do 80 mina.
Tekst: Mario GALIĆ