Zbog iznimno velike površine onečišćenog teritorija te sigurnosno iznimno zahtjevnih aktivnosti razminiranja, predstavnici tijela nadležnih za protuminsko djelovanje u Republici Hrvatsko početkom lipnja pred Odborom za provedbu članka 5. Ottawske konvencije prvi su put predstavili 2. zahtjev za produljenje roka razminiranja

Nakon završetka Domovinskog rata Republika Hrvatska suočila se s jednom od najtežih ratnih posljedica, a to su minska polja u kojima su od 1998. do 2018., živote izgubile 123 osobe, a još 206 ih je ranjeno. Nakon rata procijenjeno je da je ukupno 13 000 kvadratnih kilometara minski sumnjivo područje što čini oko 23 posto ukupnog hrvatskog teritorija. Kako bi se riješio taj inimno ozbiljan sigurnosni, a posljedično i gospodarski problem, 1996. osnovan je Hrvatski centar za razminiranje, a dvije godine poslije Hrvatska je ratificirala Konvenciju o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina i o njihovu uništenju, tzv. Ottawsku konvenciju kojom se, među ostalim, obvezala u roku u roku od deset godina, odnosno do ožujka 2009. očistiti sva sumnjiva minska područja. Međutim, zbog zahtjevnosti poslova čišćenja terena od mina i stalnog pojavljivanja novih minski sumnjivih područja, taj rok Hrvatska nije uspjela ispoštovati te je 2008. prvi put od zemalja potpisnica Konvencije zatraženo produljenje roka za još deset godina.

Iako je od tada postignut značajan napredak, Republika Hrvatska još uvijek nije očišćena od mina. Stoga su predstavnici tijela nadležnih za protuminsko djelovanje u RH početkom lipnja Odboru za provedbu članka 5. Ottawske konvencije prvi put predstavili 2. zahtjev za produljenje roka za razminiranje. Taj je zahtjev, prema riječima Hrvoja Debača, ovlaštenog za obavljanje poslova ravnatelja Ureda za razminiranje Vlade Republike Hrvatske, prema inicijalnim mišljenjima relevantnih međunarodnih institucija i organizacija ocijenjen kao konkretan i realan. Razloga, zbog kojih u zadanom roku hrvatski teritorij nije očišćen od mina, ima više, pojašnjava Debač, a jedan od glavnih jest nedostatak financijskih sredstava čemu je uvelike pogodovala globalna financijska kriza. Upravo je zbog toga realizacija humanitarnog razminiranja od 2008. do 2018. u odnosu na planiranu bila 37 posto manja.

”Vjerujemo da će države prepoznati sveukupne napore koje Vlada RH i hrvatski protuminski sustav poduzimaju kako bi Hrvatsku učinili sigurnom od mina te će slijedom toga naš zahtjev biti odobren na 17. sastanku država stranaka Ottawske konvencije u studenom 2018. u Ženevi,” smatra Debač. Pojasnio je kako je Hrvatska ovaj put zatražila produljenje roka u trajanju od sedam godina (od 1. ožujka 2019. – 1. ožujka 2026.) što je prema stručnoj procjeni svih relevantnih dionika u sustavu protuminskog djelovanja, realan i ostvariv cilj.

Trenutačno je u Hrvatskoj ukupno 389,2 kvadratnih kilometara minski sumnjivog područja i proteže se kroz osam županija (Karlovačku, Ličko-senjsku, Osječko-baranjsku, Požeško-slavonsku, Splitsko-dalmatinsku, Sisačko-moslavačku, Šibensko-kninsku i Zadarsku) te 56 gradova i općina.

”Najveću površinu minski sumnjivog područja ima Ličko-senjska županija (129,7 km²), a najmanju Splitsko-dalmatinska (20,0 km²) i Šibensko-kninska (20,0 km2). Cjelokupni takav prostor obilježen je s više od 13 tisuća ploča s upozorenjima na minsku opasnost, a prema strukturi čine ga 95,3 % šumske površine, 4,3 % poljoprivredne površine dok je 0,4 % ostalo zemljište,” navodi Debač. Ravnatelj Hrvatskog centra za razminiranje (HCR) Zdravko Modrušan pojašnjava kako je prema prvim procjenama UN-a minski sumnjivo bilo ukupno 14 županija, a prva je minske opasnosti bila riješena Zagrebačka županija pa potom Bjelovarsko-bilogorska, Dubrovačko-neretvanska, Virovitičko-podravska, Vukovarsko-srijemska, a na popis županija koje su u potpunosti očišćene od mina početkom lipnja dodana je i Brodsko-posavska županija. Uz Ličko-senjsku županiju kao minski najopasniju, Modrušan dodaje i Sisačko-moslavačku županiju sa 65 kilometara kvadratnih zagađenih minama te Osječko-baranjsku s 55 kilometara kvadratnih minski sumnjivog područja.

”Sukladno Zakonu o protuminskom djelovanju i Pravilniku o načinu obavljanja poslova razminiranja u RH, koristimo nekoliko metoda i to ručnu detekciju mina, strojnu pripremu površina te pse za detekciju mina. Osim toga koristi se i kombinacija metoda, odnosno strojna priprema površina kako bi se omogućila primjena metode ručne detekcije mina na tretiranom dijelu, zatim strojna priprema površine kako bi se omogućilo korištenja pasa za detekciju na tretiranom dijelu površine te ručna detekcija prethodno tretiranih površina u cilju priprema površina (hodnih staza) za uporabu pasa za detekciju mina,” kaže ravnatelj HCR-a te napominje kako je kadrovska podkapacitiranost u nekim ustrojstvenim jedinicama HCR-a bila problem, no krajem prošle i početkom ove godine i taj se problem, prije svega zahvaljujući prelasku djelatnika tvrtke MUNGOS RAZMINIRANJE d.o.o. u HCR, počeo rješavati. Modrušan ističe i još jedan problem s kojim se djelatnici HCR-a susreću, a koji utječe na dinamiku razminiranja.

”Struktura preostalog minski sumnjivog područja bila je i bit će problem zbog pristupačnosti terenu koji se razminira jer se radi o brdsko-planinskim šumskim područjima pa se ne mogu koristiti strojevi za pripremu, no HCR i ostali dionici sustava naći će rješenje i nastaviti ubrzani tempo razminiranja Republike Hrvatske i vratiti ga zajednici na uporabu,” kaže Modrušan.

Hrvatska je odabrala tržišni sustav humanitarnog razminiranja pa zadnjih nekoliko godina najveći udio u financiranju poslova razminiranja (oko 60 posto ukupnog proračuna) imaju sredstva iz EU-ovih fondova što ne bi bilo moguće da je tu zadaću preuzela neka državna institucija. Ipak, u skladu s odredbama Zakona o protuminskom djelovanju, poslovi razminiranja perspektivnih vojnih lokacija i građevina u nadležnosti su Ministarstva obrane i provodi ih Pionirska bojna Hrvatske kopnene vojske čiji su pripadnici za izvršavanje te zadaće obučeni prema najvišim UN-ovim standardima. Važno je napomenuti kako se razminiranje vojnih lokacija provodi isključivo financijskim sredstvima obrambenog proračuna a 2013. godine sklopljen je sporazum s HCR-om za potporu ljudstvom i opremom u razminiranju nekih zahtjevnijih područja.

”Glavni cilj protuminskog djelovanja u Hrvatskoj vojsci jest razminiranje perspektivnih vojnih lokacija i građevina i otklanjanje minskih opasnosti u urbanim cjelinama, objektima za smještaj vojnika, skladištima ubojnih sredstava i vojnim poligonima. Do sada su pripadnici Hrvatske vojske uništili 4460 mina, što uključuje protupješačke i protutenkovske mine i 160 372 komada različitih vrsta eksplozivnih ostataka rata na području oko vojnih objekata,” kaže pukovnica Nevenka Kovač, viša savjetnica za nekonvencionalno naoružanje u Ministarstvu obrane, te dodaje kako je čišćenje minski sumnjivog područja jedna od posljednjih bitaka Domovinskog rata koje Hrvatska vodi.

”Važan je zajednički napor civilnih vlasti, vojske, privatnih kompanija, nevladinih organizacija što se u praksi i postiže. Važno je napomenuti da Hrvatska posebnu pažnju poklanja zaštiti žrtava, a najviše smo ponosni na činjenicu da tijekom prošle godine nije bilo niti jedne žrtve minske eksplozije,” zaključuje pukovnica Kovač.

Republika je Hrvatska sukladno odredbama Konvencije o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina i o njihovu uništenju uništila sve zalihe protupješačkih mina i prije isteka roka propisanog Konvencijom (ukupno 199 000 komada)., a zadržala je određeni broj što je dopušteno Konvencijom za potrebe istraživanja i obuke, odnosno daljnjeg razvoja cjelokupnog hrvatskog sustava protuminskog djelovanja. Posljednja količina uništena je na poligonu ”Crvena zemlja” kod Knina još u prosincu 2002. u nazočnosti međunarodnih promatrača.

Od 1998. do 2018. razminirano je 566,4 kvadratna kilometara, a uništeno je ukupno 84 156 mina i 250 060 eksplozivnih ostataka rata. Između 2008. do 2018. očišćeno je još oko 339,7 kvadratnih kilometara

Od 1998. do 2018. u čišćenje Hrvatske od mina uloženo je čak 727,3 milijuna eura. Najviše novca potrošeno je iz državnog proračuna, a radi se o iznosu od 417 milijuna eura. Od 2008. do 2018. uloženo je 400 milijuna eura. Od toga je iz državnog proračuna 235 milijuna eura, dok je iz europskih fondova uloženo 74 milijuna eura.

Martina Butorac