Pripadnici Satnije mornaričko-desantnog pješaštva Flote Hrvatske ratne mornarice pomagali su stanovnicima zaseoka Kokorići u vrgoračkoj općini u otklanjanju katastrofalnih posljedica od poplave

Pajdo, jesi vidija šta nas je snašlo? pita me suznih očiju jedan od mještana Kokorića, seoca u vrgoračkoj općini, dok zbunjeno oko sebe gledam pokušavajući razumjeti što se ovdje dogodilo. Mjesto smješteno u dolini i sa svih strana okruženo brdima danas izgleda apokaliptično. Gdje god pogledali vidite pustoš koju je neumoljiva prirodna sila iza sebe ostavila i ljude koji užurbano i šutke u kućama i oko njih čiste ono što im je ostalo. A većini od njih ostali su samo vlažni zidovi. Mnogi od njih u te su kuće uložili cijeli svoj život, a danas su ostali bez svega. Potvrđuje nam to i jedan od mještanina s kojim smo razgovarali onako usput dok je u suzama bacao stvari koje su neupotrebljive jer su prepune vode i vlage i koji kaže:”Trideset sam godina ulagao u ovu kuću i početkom godine kažem ženi kako ćemo si konačno ove godine moći priuštiti malo radosti, a ono ostadosmo bez svega i vraćeni smo na početak.” Riječi izgovorene s neizmjernom tugom u glasu ni vas ne ostavljaju ravnodušnim. Pomogli biste, ali ne znate kako. Možda najbolje šutjeti, jer razumjeti te ljude u potpunosti i tako ne možete. Ali zato riječi Mate Pervana jednog od mještanina Kokorića više su vapaj nego tek puste riječi: ”Nismo svoje domove napustili ni 1991. kad je počeo rat, bilo nas je više od trideset u Hrvatskoj vojsci, pa ne bi bilo dobro (ovdje zastaje dok guta suze i gubi dah), pa nastavlja – ne bi bilo dobro da nam država danas ne pomogne i da naša unučad umjesto da ostanu ovdje, moraju negdje otići.” I upravo je to bio jedan od razloga što su pripadnici Hrvatske vojske iz Satnije mornaričko-desantnog pješaštva došli u mjesto pomoći oko otklanjanja posljedica nastalih ovom elementarnom nepogodom. Odavno je poznato koliko su narod i vojska sudbinski povezani i nazočnost vojske, osim same fizičke pomoći, možda je još značajnija u psihološkom smislu jer ljudima daje osjećaj da nisu ostavljeni, da netko misli na njih i da im je stalo do njih, možda više znači od samih radova. Ponosan je to i vrijedan narod, uvijek bio i opet će biti. Obnovit će oni svoje kad malo stanu na noge, ali sad im je važno znati da u ovoj velikoj nevolji nisu sami.

Jedni drugima spašavali smo živote

Dolazimo do kuće jednog od mještanina, stariji je, nemoćan i pomalo boležljiv pa mu pripadnici Hrvatske vojske iznose uništene stvari iz kuće. On šutke obilazi oko kuće, gleda te uništene stvari, pa ono što mu je od kuće ostalo. Pokušavate mu na licu naći neki izraz ili osjećaj. Nema ničega. Otupilo od boli i nevolje. I to ne samo od ove zadnje. Nego cjeloživotne. Po glavi vam se mota bezbroj pitanja. Kako je moguće da uvijek isti nastradaju, dok nasuprot njima imate one druge…gdje je tu pravda?

Vodi nas Mate Pervan do svoje kuće i pokazuje ono što je ostalo. ”Evo vidite u kojem mi je stanju kuća. A trebali ste vidjeti dok je voda bila tu,“ i pokazuje rukom na kuću gdje se vidi trag od nekoliko metara koju je voda dosegnula. Gutajući suze kaže kako ovaj Božić neće biti nikakav i kako ne zna kako će dalje jer voda je u kući bila trinaest dana. ”Žena i ja smo se od prvog dana morali iseliti, a u kući na prvom katu ostao je sin i njegova žena s unučadi. Ovo je prvi put da je ovoliko poplavilo, do sada je bilo metar do dva i na to smo se naviknuli i nismo se previše brinuli. Mojoj supruzi i meni život je spasio Zvonimir Pervan koji vodi etnoselo i koji me je primio u svoju kuću.” Na njegove riječi nadovezuje se Tomislav Pervan Miće – predsjednik Mjesnog odbora i umirovljeni časnik Hrvatske vojske koji govori: ”Ljudi su se snašli na razne načine tako da sam i ja zbrinuo svoju dvojicu mještana u dijelu kuće koji nije poplavljen, neki su zbrinuti u etnoselu, a neki su nažalost morali u podstanare“.

Upravo tu međuljudsku solidarnost vidjeli smo i tijekom našeg posjeta mjestu. Ljudi jedni drugima priskaču u pomoć, ostavljajući nakratko svoje poslove, pomaže se prvo onima koji sami ne mogu. A u svoj toj tuzi i tragediji u koju god smo kuću došli pitali su nas – jeste li gladni?  Jeste li možda za kavu? Skuhat ćemo je tu na cesti! Dirnuti smo ovom gestom ljudi koji su u velikoj nevolji. Kao da smo došli iz nekog paralelnog svijeta konzumerizma i egocentrizma u kojem se sve vrti oko mene, i gdje sam samo ja u glavnoj ulozi, pa se čudimo da su preživjele one temeljne ljudske vrijednosti, altruizam i briga za druge. Vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom. Da su na svu sreću preživjele svjedoči nam i vojnik Žarko Markota koji govori: ”Po dobivenoj zapovijedi za pomoć lokalnom stanovništvu bez razmišljanja sam se dobrovoljno javio želeći pomoći ljudima u nevolji. Naše su zadaće bile uklanjanje vreća s pijeskom i čišćenje prometnica. Bili smo svi na rubu suza kad smo došli i vidjeli da su ljudi izgubili doslovno sve. To što smo došli pomoći najmanje je što smo mogli napraviti, posebno u ovo predbožićno vrijeme.” Na njegove riječi nadovezuje se i skupnik Kristijan Pavlina, koji jednako tako ističe kako je ostao zatečen kad je na kućama vidio do koje je visine voda došla i kako je najmanje što su mogli učiniti pomoći ljudima u nevolji.

Teško je živjeti izvan svojeg doma

”Šteta je potpuna, doslovno u svemu i ljudi trenutačno nemaju gdje živjeti,“ ističe Tomislav Pervan Miće i dodaje: ”Gdje god bili pokušajte zamisliti kako vam je živjeti izvan svojeg doma, a dolazi Božić. Cijela je ova godina loša, posebno za naše mjesto, jer smo izgubili nekoliko dragih osoba, a povrh svega ovoga na kraju nam je došla i poplava.” Ipak, kako ističe, nazočnost Hrvatske vojske daje snagu i podiže optimizam. Natporučnik Petar Stanić pripadnik Satnije mornaričko-desantnog pješaštva ističe kako su u mjesto Kokorići došli na poziv Civilne zaštite jer im je trebala pomoć u otklanjaju posljedica od poplava te dodaje: “Došli smo ovdje s petnaest vojnika i dobrom organizacijom na terenu, danas već završavamo s predviđenim zadaćama. Po dolasku na teren bilo nam je teško vidjeti razmjere štete i ljude koji su ostali bez svega. Znam da im nije lako i baš zato mi smo pomogli koliko smo mogli.”

Možda nam u ovo božićno vrijeme ne treba nečija tuga, patnja i nevolja…daleko nam je prihvatljivije vidjeti blještavilo lampica, okićene borove i primamljive izloge. Naša najveća muka ovih dana pretvara se u brigu što ćemo kupiti i hoćemo li stići kupiti, kao da je to jedini smisao Božića. Ove ćemo godine biti ojađeni što ne možemo provesti vrijeme u kafićima ili restoranima zbog pandemije koronavirusa i zbog toga okrivljavati sve oko sebe. Naša briga oko pripreme bogatog stola možda nam neće dopustiti da vidimo one koji su prognani iz svojih domova, a zaboravljamo da se nešto slično sutra može i nama dogoditi. A ljudi u Kokorićima baš su kao i Sveta obitelj – Josip, Marija i novorođeni Sin Božji ostali su bez svojih domova i krov nad glavom morali tražiti kod drugih. Neka nam, upravo zbog toga, oni budu inspiracija i motivacija kako bismo shvatili i doživjeli temeljnu poruku Božića, a to je briga za drugog, baš kao što i oni u riječima predsjednika svog mjesnog odbora Tomislava Pervana Miće poručuju nama:”Ipak, i nama će Božić biti lijep jer smo vidjeli da iza sebe imamo cijelu Hrvatsku, a svjetlo na kraju tunela je Hrvatska vojska.”

---

Mate Pervan – mještanin – Ovakva agonija može se ponoviti za mjesec dana, a ne mora za sto godina. Ako nam država ne pomogne da probije tunel od 200 metara koji bi odvodio vodu, sve se opet može ponoviti. Protiv prirode se ne može. Pale su velike količine kiše, a odvod tolike vode nije dobro riješen

---

Tomislav Pervan Miće – predsjednik Mjesnog odbora

Ovdje se dogodilo nešto što ne pamte ni najstariji ljudi ovdje. Mi, slikovito rečeno živimo u jednoj laguni i nakon obilnih kiša dolazi do zatvaranja svih prirodnih odvodnih kanala, a voda je rasla tolikom brzinom da se ljudi nisu mogli snaći i nisu stigli spasiti ni ono najosnovnije. Voda je preko noći rasla do 120 cm. Mi smo kao i do sada mislili da će ona doći do određene razine, no ovaj put ona je dosegnula nezapamćenu razinu.

---

Željko Stipanović

Foto: Tomislav Brandt