RAZGOVOR Stožerni narednik Ivan Slukan – pripadnik Počasno-zaštitne bojne Stožerni narednik Ivan Slukan, pripadnik Počasno-zaštitne  bojne, ovog je rujna istrčao jednu od najprestižnijih ultra trail utrka: Ultra Trail du Mont Blanc (UTMB)

Stožerni narednik Ivan Slukan, koji je ujedno i član AK Medulin, prošle je godine za Hrvatski vojnik rekao kako mu je cilj nastupiti na UTMB utrci. Ovog je rujna to uspio ostvariti. Utrku duljine 171 kilometar i visinske razlike 10 000 metara istrčao je za 40 sati i 41 minutu, što ga je svrstalo na 927. mjesto od 1757 natjecatelja koji su je završili.

Jeste li očekivali da ćete ove godine uspjeti proći prijave za UTMB? Koji su bili uvjeti i kako funkcionira proces prijave?

S obzirom na to da nisam bio izvučen u prvom krugu, sve moje želje za nastupom na UTMB-u pale su u vodu. Potom sam odlučio ponovno sudjelovati na utrci 100 milja Istre kako bih skupio bodove za iduću godinu za UTMB, ali tjedan dana prije utrke u Istri dobio sam obavijest da sam sretni gubitnik. To je značilo da ipak idem na UTMB jer su ove godine povećali broj startnih mjesta sa 2500 na 2800 natjecatelja zbog 20. godišnjice održavanja utrke.

Da biste se mogli prijaviti na UTMB, morate skupiti dovoljan broj bodova (minimalno sedam) nastupajući na kvalifikacijskim utrkama, kojih je ukupno 37 i održavaju se po cijelom svijetu. Jedna od takvih utrka u Hrvatskoj je 100 milja Istre, koja se održava svakog prvog vikenda u travnju. Kada se ona istrči, dobiju se četiri boda. To znači da je potrebno dvije godine zaredom istrčati 100 milja Istre kako biste se uspješno prijavili na UTMB. Nakon toga svi prijavljeni natjecatelji ulaze u lutriju jer na UTMB-u može sudjelovati maksimalno 2500 natjecatelja.

Kako ste se pripremali za UTMB i koliko su trajale pripreme?

Za UTMB sam se počeo intenzivno pripremati tri mjeseca prije utrke. Treninge sam najčešće odrađivao na Učki i Medvednici, a zadnji mjesec prije utrke najviše sam odrađivao uspone i silaske od podnožja Učke prema najvišem vrhu Vojaku. Ipak je riječ o utrci duljine 171 km s ukupnim kumulativnim usponom i silaskom od 10 000 metara.

Jeste li imali nekih izazova tijekom utrke i što vam je bilo najteže?

Utrku sam planirao završiti za 35 do 37 sati, ali u početku je gužva na stazi i okrepnim stanicama bila jako velika i tu sam gubio puno vremena. Vrlo brzo sam shvatio kako me nikakvi treninzi po našim brdima nisu mogli pripremiti na duge uspone i silaske na stazi po zaista teškom terenu i odlučio sam da neću žuriti kako se ne bih ozlijedio. Nastojao sam završiti utrku u bilo kojem vremenu. Svake godine oko 40 posto natjecatelja ne završi utrku i nisam želio biti među njima jer sam jako puno vremena, a i novca, potrošio na pripreme, opremu i dolazak. Imali smo sreću da je vrijeme bilo gotovo idealno za trčanje i ono je bilo najmanji problem.

Koji je po vašem mišljenju najbitniji faktor za uspješan dolazak do kraja utrke?

Za ljude koji se bave ultra utrkama kažu da moraju biti jaki u glavi. Tijelo može podnijeti iznimno velike napore, ali ako vam se po glavi počnu vrzmati misli o odustajanju ili o tome kako je teško i kako sve boli, onda postoji jako velika šansa da ćete odustati. Bitno je da na start dođete maksimalno dobro pripremljeni, da ne vučete neku ozljedu i da ni u jednom trenutku ne pomišljate kako niste dovoljno spremni te kako nećete završiti utrku.

Ima li nešto što biste izdvojili kod cijele utrke? Što vas se posebno dojmilo?

UTMB je najprestižnija trail utrka na svijetu i na njoj žele nastupiti gotovo svi koji trče utrke od 100 milja, tzv. stomajlerice. To je finalna utrka sezone i na startu se pojave svi najbolji svjetski trkači. Nekome tko se bavi ovakvim trčanjem velika je stvar trčati uz njih. Ove godine pobjednik je utrku istrčao za 19:37, a pobjednica za 23:29 sati. Posebno je zanimljivo to da utrku prate tisuće navijača i kada prolazite kroz neko selo ili gradić u bilo koje doba dana i noći oko vas se okupe ljudi – od starih, mladih, do djece i bodre vas, navijaju i zvone velikim kravljim zvonima…

Osim vas, nastupilo je još Hrvata. Jeste li se već poznavali ili ste se upoznali tek na utrci?

Nažalost, nikoga od drugih Hrvata ne poznajem. Ustvari, nisam ni znao koliko će nas nastupiti, a na startu i za vrijeme utrke nisam ni jednog od njih sreo. UTMB ima pravilo da ne objavljuje startne liste prije početka utrke. Tek na kraju, kada su izišli rezultati, saznao sam da nas je bilo sedam iz Hrvatske, četiri su završila utrku, a ja sam bio drugi među njima.

Koji je bio vaš glavni motiv da istrčite cijelu utrku?

Moja tri sina i supruga cijelo su me vrijeme bodrili i to mi je bio najveći motiv za završetak utrke. Djeca su cijelo vrijeme preko LiveTrail aplikacije pratila kako napredujem i slala mi poruke kojima su me motivirala. Srednji sin, koji ima 13 godina, u to je vrijeme bio na Marijanskom hodočašću od Pazina do Trsata i rekao mi je da će ga posvetiti tome da završim utrku. Svi prijatelji i kolege s posla također su cijelo vrijeme slali poruke podrške i zaista ni u jednom trenutku nisam sumnjao u završetak utrke.

Stignete li se posvetiti pripremama i utrkama s obzirom na posao i obitelj?

Dosta je teško uskladiti treninge i poslovne, a posebno obiteljske obveze. Kada se pripremam za utrku od 100 milja, treninzi znaju trajati i po nekoliko sati, a nekad i po cijeli dan. Mislim da većina natjecatelja kada stane na start stomajlerice misli da se nisu dovoljno pripremili i da su trebali više trenirati. Na Brijunima, gdje radim, imam izvrsne uvjete za trčanje i zapovjednik mi to redovito dopušta, a kada treniram onda uvijek nađem i neku žrtvu ili žrtve među kolegama koji me prate tako da time potičem i druge da se bave trčanjem.

Što obitelj i kolege kažu na vaše uspjehe? Imate li njihovu podršku?

Obitelj mi je definitivno najveća podrška u mojim trkačkim izazovima. Imam tri sina i svi se bave atletikom. Najstariji ostvaruje izvrsne rezultate na 100, 200 i 400 metara u kadetskoj konkurenciji. Kolege na poslu pratile su moje natjecanje na UTMB-u i njihove podrške mi zaista nije nedostajalo, a jedan od kolega zajedno sa svojom i mojom suprugom bio mi je pratnja i podrška u Chamonixju. Zamjenik zapovjednika Bojne, zapovjednik Satnije i prvi dočasnici Bojne i Satnije nikada me nisu sprečavali kad bih im rekao svoje želje i ciljeve u trčanju i treniranju.

Koji su vam planovi i imate li neke ciljeve i utrke koje biste još željeli ostvariti?

Sljedeće godine malo ću se odmoriti od utrka na 100 milja. Želja mi je nastupiti na Splitskom, Bečkom i Zagrebačkom maratonu i pokušati istrčati barem jedan od njih ispod tri sata. Budući da se ove godine nisam uspio pripremiti, sljedeće bih želio nastupiti i na Prvenstvu Hrvatske vojske u polumaratonu.

TEKST: Janja Marijanović Šaravanja; FOTO: privatna arhiva