Povodom 450. obljetnice prisjećamo se opsade Sigeta koja nije ušla u povijest samo Hrvatske, nego i cijele Europe…

Upravo je 1556., zadnje godine banovanja Nikole Šubića Zrinskog, došlo do jedne povijesno manje poznate opsade Sigeta. Bila je to epizoda Austrijsko-turskog rata (1551. – 1562.), a zapovjednik grada bio je još jedan hrabri hrvatski vojnik Marko Horvat Stančić (oko 1520. –1561.). Turci su napali 12. lipnja 1556., a s vremenom je broj napadača narastao na 25 000. Unatoč žilavom otporu, malobrojni su branitelji, njih oko tisuću, sredinom srpnja bili na rubu propasti. Međutim, 19. srpnja Zrinski je konjicom napao obližnje tursko uporište u Bobovišću i tako ih odvukao od Sigeta. Iako su se nakon desetak dana vratili, ojačane fortifikacije grada i napadi obnovljene Stančićeve vojske nakraju su ih prisilili na povlačenje. Slomivši zube na Sigetu, Turci su pretrpjeli i velike gubitke od oko 10 000 mrtvih.

Vlastiti zahtjev
Stančić je umro u kolovozu 1561. godine u Sigetu prirodnom smrću. Za novog kapetana odmah potom imenovan je Nikola Šubić Zrinski i to na vlastiti zahtjev. Grof je rođen 1508. u Zrinu, dakle, u vrijeme kad je postao kapetan Sigeta imao je gotovo navršene 53 godine, što je tad bila sasvim pristojna dob. I ne samo to, bogati grof iz tvrdog grada Zrina za svojeg je života bio slavan i poštovan čovjek. Ugled hrabrog, ali i inteligentnog i vještog ratnika počeo je stjecati kao dvadesetogodišnjak, kad se isticao u borbama protiv Turaka tijekom njihove kampanje prema Beču 1529. godine. Nastavivši tim smjerom, imenovan je 1542. banom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i s te je dužnosti do 1556. uspio sačuvati “ostatke ostataka” Hrvatske, pa i dijelove Mađarske, od neprestanih turskih nasrtaja. S dužnosti bana na kapetaniju područja koje je obuhvaćalo zapadni dio južne Mađarske, a graničilo je s turskim teritorijem? Dragovoljnim javljanjem Nikola Šubić pokazao je da želi biti ondje gdje je najpotrebniji. Naime, važnost Sigeta bila je golema, ne samo simbolično. Strateški gledano, Siget je štitio tri mađarske županije, preostali dio Hrvatske, ali posredno i današnju Sloveniju te Austriju. Štoviše, bio je i pogodan kao baza iz koje su se mogli poduzimati napadi na turske položaje u već osvojenim krajevima. Zrinski je to najbolje pokazao 1562. prelaskom Drave i napadom na Turke koji su pod vodstvom Arslan-bega gradili utvrde kako bi učvrstili svoje položaje s južne strane rijeke. Sljedeće godine Zrinski postaje zapovjednik Prekodunavske granice koja je obuhvaćala područje od Drave do Dunava.

Posljednji pohod
Primirje nakon 1562. trajalo je kratko jer je 72-godišnji sultan Sulejman Veličanstveni u svojih 46 godina na tronu, unatoč svim pobjedama koje su mu i priuštile nadimak, iznad svega želio osvojiti Beč, a tim i cijelu srednju Europu, pa 1566. pokreće sveobuhvatnu kampanju. U ožujku je prva, manja skupina turske vojske od oko 27 000 pripadnika krenula zauzeti Gyulu u istočnoj Mađarskoj, a u travnju je iz Carigrada pošla glavnina kojoj je na čelu bio sam sultan s 90 000 vojnika i 300 topova. Trebali su ovladati utvrdom Eger u gornjoj Mađarskoj, a dio njih bio je određen da krene prema zapadu i blokira Siget. Povezane operacije trebale su spriječiti postrojbe habsburškog vladara Maksimilijana II. da udare na vazalnu Transilvaniju i stvoriti preduvjete za konačan prodor prema Beču. Međutim, Nikola Šubić pomrsio je turske račune. Saznavši 17. lipnja 1566. da je protivnička prethodnica prešla Dravu, napao ih je noću kod Siklosa (južno od Pečuha). Ubivši mnogo Turaka, uključujući sandžak-bega Mehmed-bega Taroliju i ugrabivši velik plijen, kršćanske su se snage uspješno vratile u Siget.

Promjena plana
Ne može se sa sigurnošću tvrditi je li to bila hladnokrvna strateška odluka ili posljedica bijesa koji je izazvao još jedan pothvat Hrvata i Mađara koje je predvodio Zrinski, no Sulejman je odlučio preusmjeriti glavninu vojske na Siget. Tako su on i njegovi savjetnici, među kojima se isticao veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, morali isplanirati ono što su željeli izbjeći prije Beča: dugotrajnu opsadu. Sigurno je da su znali kakvi ih ratnici čekaju iza zidina, a i da je Siget utvrda idealna za obranu. Grad je sa sjevera prema jugu bio podijeljen na Stari grad, Veliku (Staru) varoš i Novu varoš. Opkoljavala ga je teško prohodna močvara i iskopi s vodom te obrambeni zid. Sva tri dijela grada bila su povezana mostovima, a zadnje je uporište bio Stari grad odijeljen najduljim mostom.
Procjene broja vojno sposobnih ljudi koje je Zrinski imao na raspolaganju različite su i kreću se od 2300 do 3000, a većinu su činili Hrvati. Topova je moglo biti pedesetak, a uoči opsade Beč je opskrbio utvrdu dodatnim količinama hrane, naoružanja i opreme. Vjeruje se da iskusni Zrinski nije bio pesimist, očekivao je da može izdržati dok ne dođe vojska koju će poslati kralj Maksimilijan. Učinkovita obrana podrazumijevala je i željeznu stegu po kojoj je Zrinski bio poznat.

Privremena obrana
S početkom kolovoza 1566. turske su prethodnice počele stizati pred Siget i izazivati prve čarke, a do 7. kolovoza cijela je golema vojska od oko 100 000 pripadnika opkolila grad i počela operativne napade. Najveći je udar, odmah uz potporu topništva, bio na izloženu Novu varoš. Zrinski, naravno, nije mislio gubiti živote i opremu na obranu najranjivije točke grada, tako da je već 9. kolovoza naložio povlačenje u Veliku varoš. Taj su dio grada Turci napali idućeg dana, a Zrinski već je u to vrijeme u pismu kralju naveo da je i ta obrana privremena i da će konačno uporište biti najbolje utvrđeni Stari grad. No, to nije značilo da obrana Velike varoši nije bila žilava, Turci su navodno poduzeli čak sedam općih juriša da bi je napokon zauzeli 19. kolovoza. Zadnji je juriš bio i najkrvaviji: postoje podaci o 3000 poginulih napadača, a u Starom gradu ostalo je tek 800 branitelja koji su uza se imali i žene, djecu, starce te bolesne i ranjene. Očekivana Maksimilijanova pomoć nije stizala. Njegova velika vojska od oko 90 000 pripadnika bila je utaborena kod Györa, a kralj i savjetnici nikako se nisu mogli odlučiti za bilo kakvu akciju.

Sultanova smrt
Osnovni je preduvjet da Sulejmanova vojska zauzme Stari grad bio da isuši močvaru koju je stvarao potok Almaš i to je učinjeno probijanjem nasipa te gradnjom staza na blatnjavu zemljištu. Vojska je zatim izgradila nasipe oko grada kako bi ga mogla tući topništvom. Prvi neuspješni juriš Turci su izveli 26. kolovoza, a drugi 29. kolovoza, na 40. obljetnicu velike pobjede kod Mohača. Taj se juriš produljio na tri dana, ali bez prevelikog uspjeha. Iako sve iscrpljenije i malobrojnije, europske su snage ubijale na tisuće protivničkih vojnika.
Polako shvaćajući da zadržavanje i gubici kod Sigeta dovode u pitanje cijelu ratnu kampanju, napadači su pokušali pregovorima i nagovorima te mitom natjerati Zrinskog i posadu na predaju. Naravno, neuspješno. Početkom rujna počeo je novi val napada, 5. rujna neki su janjičari čak prodrli u grad, ali sâm ih je Zrinski na čelu svoje vojske odbio i istjerao. Tih je dana (između 4. i 7. rujna), u šatoru život skončao, od kapi ili od posljedica bolesti, i ostarjeli Sulejman, možda i najveći sultan u povijesti Osmanskog Carstva. Sokolović je od svojih vojnika majstorski zatajio tu potencijalno demoralizirajuću vijest i oni su nastavili napade.

Poziv na predaju
Obrana je pod topničkom paljbom i turskim provalama curila na više mjesta te su se Zrinski i preostalih nekoliko stotina branitelja povlačili u unutrašnjost Starog grada dodatno zaštićenu bedemima i prokopima. Sokolović je tad u sultanovo ime posljednji put pozvao Zrinskog i preživjele na predaju obećavši im život i slobodu. Odgovor je bio negativan.
Uslijedio je stoga novi napad, s dodatnim količinama zapaljivih strijela i drugog sličnog oružja i grad je počeo gorjeti. U konačnoj klopci, Zrinski i njegovi ljudi donijeli su odluku koja će ih zauvijek upisati u junačku povijest ne samo Hrvatske i Mađarske, nego cijele Europe i postati inspiracija mnogim umjetničkim djelima: izginut će u borbi, u posljednjem jurišu njih tri stotine nasuprot desecima tisuća napadača. Ispalivši iz topa hitac koji je razvalio njihova vlastita vrata, prošli su kroz njih i navalili s nevjerojatnom hrabrošću, oboružani mačevima, a tek neki i vatrenim oružjem.

Prekid kampanje
Epilog je poznat: Siget je nakon jednomjesečne opsade pao. Zrinski i gotovo svi branitelji poginuli su, preživjela su tek sedmorica, a oko 2000 žena i djece odvedeno je u roblje. Osvajači su, međutim, skupo platili tu pobjedu. Izgubili su 18 000 konjanika i 7000 janjičara, ali i svojeg vladara, začetnika cijele kampanje koja ih je u konačnici trebala dovesti do Beča ili barem stvoriti uvjete da onamo stignu. Iako su uz Siget zauzeli i Gyulu te još neka područja, veliki gubici i sultanova smrt prisilili su Turke da prekinu kampanju i glavnina vojske vratila se u Aziju. Tako su već iscrpljene Mađarska i Hrvatska bile spašene od potpunog osvajanja, a posredno i Austrija, pa i cijela srednja Europa. U Carigradu je 17. veljače 1568. potpisan mir između Habsburške Monarhije i Turske, u čije je ime to učinio novi sultan Selim II.
I danas, nakon 450 godina, neopisiva hrabrost i žrtva Nikole Šubića Zrinskog i ljudi koji su se borili i umrli s njim ne blijede. Ne treba, međutim, zaboraviti ni njihovo vojničko i ratničko znanje, iskustvo i vještine, osobine koje i danas trebaju krasiti svakog pravog vojnika. Na razini kapetana Nikole Šubića Zrinskog, obrana Sigeta bila je brižljivo pripremana i provedena i to je još jedan razlog zašto je bila toliko dugotrajna i intenzivna. Da povijest u ovom dijelu Europe dobije drukčiji tijek možda je nedostajalo tek više hrabrosti i odlučnosti Maksimilijana II. i njegovih doglavnika jer Turci su ipak stekli znatne dobitke i prijetili srednjoj Europi još više od stotinu godina. Habsburgovcu je možda bio dovoljan samo mali dio svega što su imali njegovi hrvatski vojnici i drugi branitelji Sigeta.

Domagoj Vlahović