Na najvećem slavonskom vojnom poligonu u pravim zimskim uvjetima pratili smo specijalističku obuku mladih vojnikinja i vojnika

Noć prije snijeg je prekrio poligon “Gašinci“. Nema ga puno, možda petnaestak centimetara, pa minimalno otežava hodanje. Dakle, dugo najavljivani hladni val stigao je u Slavoniju. Doduše, i nije tako apokaliptičan kako su najavljivali neki mediji. Aplikacija na mobitelu pokazuje nam temperaturu zraka od -2, ali sjeverni vjetar daje osjet kao da je -8. No, ako ste dobro pripremljeni, tj. odjeveni i obuveni, i nemate velikih problema s hladnoćom. S mladim vojnikinjama i vojnicima koje smo posjetili druga je situacija. Zimski uvjeti dodatno otežavaju specijalističku vojnu obuku koju prolaze. Snijeg i hladnoća ne smiju im biti prepreka, i dalje moraju precizno gađati, prolaziti dugačke hodnje, trčati, zalijegati, zauzimati zaklone, provoditi taktička kretanja, provlačiti se kroz guste šume… I to nije sve, jer podrazumijeva se i stega te odgovarajući odnos prema nadređenima – zapovjednicima i instruktorima Središta za obuku pješaštva i oklopništva (SOPO) Zapovjedništva za obuku i doktrinu (ZOD) “Fran Krsto Frankopan“ Hrvatske kopnene vojske (HKoV). “Onaj kojem smetaju ovakvi uvjeti jednostavno – nije za vojnika“, komentar je jednog od instruktora, dočasnika Bojne za specijalističku vojnu obuku. S iskustvom iz Domovinskog rata, itekako je uvjeren u to što govori.

Svi u taborišnom prostoru

Ekipa Hrvatskog vojnika stigla je na Gašince 8. siječnja. Na kratkom brifingu kod zapovjednika SOPO-a brigadira Milana Čorka saznajemo da su na obuci trenutačno dva uputa iz 2023. godine, tj. dvije skupine novih pripadnica i pripadnika OSRH. Jedna skupina već je prekaljena, došli su prije više od dva mjeseca i potpisali ugovore u vojničkoj službi. Drugi su u odori tek nekoliko dana, od samog kraja prosinca. Svi su podijeljeni i obučavaju se za nekoliko specijalnosti kopnene vojske: klasično pješaštvo, minobacači, protuoklop, te vozači i ciljači na tenkovima i borbenim vozilima pješaštva. Uskoro će im se priključiti i skupina određena za NBK specijalnost (nuklearno-kemijsko-biološko). Sve skupa, šezdesetak ljudi. Velika većina njih nedavno je završila dragovoljno vojno osposobljavanje, također u SOPO-u, ali u Bojni za temeljnu vojnu obuku u vojarni “123. brigade HV“ u Požegi. Unatoč tome što su neki od polaznika iskusniji, svi zajedno brzo sklapaju prijateljstva i razmjenjuju dojmove i savjete. Naime, svi su smješteni u taborišnom prostoru, tj. u kućicama na poligonu. Po cijele dane putovi im se križaju na brojnim vježbalištima, objedu, teretani, igralištu, kantini… No uvjeti su, zapravo, taborišni.

Hrvatski vojnik redovito prati specijalističku vojnu obuku. Gledajući bijelo pješačko strelište na Gašincima i slušajući zavijanje sirene za početak bojnog gađanja, prisjetili smo se istog mjesta i praćenja prvog uputa na kraju kolovoza prošle godine. Situacija je bila potpuno obrnuta, vladale su velike vrućine i praktički nije bilo vjetra. Pogled strijelaca prema meti te ciljanje puškama VHS i puškostrojnicama M72 ometale su krupne graške znoja.

Pet mjeseci poslije, vojnicima je najneugodniji vjetar, a  sigurno i ležeći stav gađanja. Unatoč kvalitetnoj i vodonepropusnoj vojničkoj odjeći, kontakt tijela s ledenim tlom i snijegom nikako nije ugodan. A dok koračate po strelištu, instruktori vas pažljivo slijede i viču jednako kao i ljeti. “KREĆI SE BRŽE! KRATAK, A NE DUGI KORAK! PRSTI – PETA – PRSTI!“ A onda, nakon gađanja, dodaju i riječi kao što su “IZVADI SPREMNIK! ili ZATVARAČ U DONJI POLOŽAJ!“ Nakon gađanja, razgovaramo s vojnikom Tvrtkom Salamunovićem koji je tek stigao s četvrtim uputom. Čini se da mu se vrijeme i dopada: “Odlučio sam postati vojnik jer sam uvijek volio provoditi vrijeme u prirodi i kretati se. Želja postoji odmalena, i sada, kad sam odrastao, ona se i ostvarila. Naravno, obuka stvara određene zahtjeve, ali kad si spreman, ona se lako odradi“. Već gleda daleko u budućnost u kojoj se vidi u vojsci i želi se u njoj usavršavati. Kako je završio fakultet, razmišlja o časničkom činu.

Što više akcije

Na svojoj uobičajenoj lokaciji, ukopani u rovove, bili su momci koji se obučavaju za protuoklopne sustave Fagot i Metis. Nažalost za nas, njihov najatraktivniji obučni dan tek je sutra, kad ih očekuje bojno gađanje, “nestrpljivi smo, jedva čekamo!“ Pripremaju se već tjednima, s gađanjima na suho, ali i stotinama projektila lansiranih iz simulatora. Vojnik Ivano Jergović (19) govori nam kako na svjetskim bojišnicama ima puno oklopa, “ali mi smo ipak malo jači od njih“. O vojničkom pozivu razmišlja cijeli život, preporučuje mladim ljudima da se barem okušaju na dragovoljnom vojnom osposobljavanju za koje se prijavio čim je završio školu. Odora Hrvatske vojske obiteljska je tradicija koju mu prenose oba djeda i otac: “Jako volim svoju zemlju i spreman sam za nju dati sve. Idem prema vrhu“. Na Gašincima ima napornih dana, kaže, ali tu su “naši dobri instruktori i s njima je lakše“.

Nakon dosta prijeđenih kilometara vani te u Land Rover Defenderu, kojem snježna cesta čak i paše, došlo je vrijeme i da posjetimo čvrsti objekt, učionicu. I teorijska predavanja dio su specijalističke obuke. Makar im oni koji vole akciju vjerojatno nisu skloni, kad vladaju hladnoće vjerojatno je ugodno biti u prostoriji koju lijepo grije željezna peć na drva. Jedan od instruktora predaje prvu pomoć, a pažljivo ga sluša skupina od petnaestak onih novopristiglih. Kratko ih prekidamo kako bismo porazgovarali s dvoje vojnika. Borna Pofuk (20) iz Varaždina kaže da je odluka za vojnu karijeru za njega poziv koji je osjetio još u djetinjstvu, a potaknula ga je i ljubav prema domovini. Dragovoljno osposobljavanje nije mu bilo teško zahvaljujući upravo motivaciji i dobroj volji. Njegova kolegica Nina Brčić (19) iz Buja dijeli sličnu priču s puno mladih vojnika: motivi su domoljublje i otac – hrvatski branitelj. “Osjećala sam da ću u vojsci naći jednu veliku obitelj i nove prijatelje“, rekla je dodajući da su je dani na obuci u Požegi osnažili i fizički i psihički. Želja joj je da bude što više u akciji te da brzo ode u neku međunarodnu vojnu misiju. Znam da sam tek na početku, ali trudit ću se,“ zaključuje.

Sve bliže beretkama

Na kraju, dobili smo priliku vidjeti i akciju, pravu malu vježbu koju bismo nazvali desetinom u napadu. Naime, instruktori su u jednom od hrastovih šumaraka provodili obuku ekipe iz trećeg uputa koja se nalazi na samoj završnici specijalističke obuke. Sa sigurnog i povišenog položaja na nasipu, gledali smo napredovanje plave desetine, ali i žestoku obranu crvenih (OPFOR) naoružanih puškostrojnicama. Većinom, to su budući gardisti, dečki koji čekaju raspoređivanje u nasljednice slavnih brigada Tigrova, Pauka, Gromova… Oni već jako dobro znaju svoj posao, no to ne znači da instruktori oklijevaju s primjedbama i ispravcima svake, i najmanje pogreške. Sve kroz što zajednički prolaze, sve što su naučili i vojnički i ljudski, uskoro će se vidjeti na integracijskim obukama u postrojbama. Zahvaljujući obuci i instruktorima u SOPO-u, bliže su ponosnom trenutku kad će zaslužiti beretke sa slavnim oznakama. Dužnost je SOPO-a da ih kroz dragovoljno vojno osposobljavanje i specijalističku obuku za to pripremi najbolje što može. No, najveći je teret ipak na njima samima. Sva znanja, vještine, spretnost i psihofizička spremnost tek su dio cijele priče.  

TEKST; Domagoj Vlahović

FOTO; Tomislav Brandt