Dragan Pinjuh, dragovoljac Domovinskog rata i HRVI dobitnik priznanja HOO-a i Ministarstva branitelja za doprinos u obrani Republike Hrvatske

Hrvatski olimpijski odbor (HOO) u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja, po drugi je put dodijelio zajednički utemeljenu nagradu “Godišnje priznanje sportskim klubovima, sportašima i sportskim djelatnicima za doprinos u obrani Republike Hrvatske,” kojom se valoriziraju zasluge dionika sportskog sustava u Domovinskom ratu

Dragan Pinjuh, vrhunski taekwondo trener i dragovoljac Domovinskog rata dobitnik je ovogodišnjeg priznanja za doprinos u obrani Republike Hrvatske koju Hrvatski olimpijski odbor zajedno s Ministarstvom hrvatskih branitelja Republike Hrvatske dodjeljuje sportašima i sportskim djelatnicima čije su zasluge bile velike u obrani naše domovine. Rođen je 1974. godine, a u obranu Hrvatske otišao je 1992. godine u vrijeme kad je započeo rat u Bosni i Hercegovini. Pinjuh tada još praktički maloljetnik odlučno je stao u obranu domovine. Četiri je godine proveo u Domovinskom ratu u kojem je tri puta ranjen. Po završetku rata, nije stao već je postao inspiracija i uzor mnogima, radeći ono što istinski voli. Kroz svoj rad u sportu dao je velik doprinos, a to čini i danas. Pinjuh je HRVI, u mirovini, ali u sportu je itekako aktivan i danas. Ljubav prema taekwondou prenosi na druge. Dobivena nagrada bila je povod našeg razgovora.

Dragovoljac ste Domovinskog rata. Možete li se prisjetiti prijelomnog trenutka ili emocije koja vas je natjerala da ostavite svakodnevicu i krenete u neizvjesnost obrane domovine?

Kad je započeo rat i kad je sve to krenulo, sjećam se da zapravo nisam puno razmišljao. Odluka je došla instinktivno, gotovo bez premišljanja. Nisam imao odslužen vojni rok u JNA, ali unatoč tome priključio sam se specijalnim postrojbama. Doslovno sam na prvoj crti učio osnove – kako se rastavlja puška, kako se koristi tromblon, zolja i ostalo. Bio sam mlad i tada nisam razmišljao o posljedicama onako kako bih danas; više me nosio osjećaj pripadnosti, sama uniforma, oružje i ideja da sam dio nečeg većeg i važnog, nego strah od neizvjesnosti koja je bila pred nama.

Kako se mladi čovjek, koji kasnije postaje disciplinirani sportaš, nosi s nepredvidivošću situacija poput snajperske vatre ili minobacačkih napada? Što vam je u tim trenucima prolazilo kroz glavu?

U prvom trenutku uvijek je prisutan šok. Padne granata, čuju se fijuci, a potom detonacija. Dok pretrčavaš, imaš osjećaj kao da te udarni val iza leđa na trenutak podigne s tla. To su ulične borbe, iznimno nepredvidive i nimalo lake. U takvim trenucima zapravo ne razmišljaš ni o čemu – reagiraš instinktivno, vođen isključivo potrebom i nagonom da preživiš i izvršiš ono što moraš.

Ranjeni ste više puta na vrlo različite načine – od gelera do mina. Kako ste pronalazili snagu za svaki novi povratak na bojište? Je li svaki idući povratak bio teži ili ste postajali odlučniji? Što je u tim najtežim trenucima oporavka bilo presudno za vaš mentalni sklop – kako se čovjek iznova “sastavi“ nakon takvih iskušenja?

Ranjavanja ostavljaju trag. Fizički i psihički. Prvi put shvatiš koliko je granica između života i smrti tanka, a drugi put, kad sam jedva ostao živ, postaneš svjestan da povratak više nema veze s tijelom, nego s glavom. Iako se nisam u potpunosti oporavio, bio sam odlučan nastaviti. Svaki sljedeći povratak nije bio lakši, ali bio je svjesniji. Snagu sam pronalazio u odgovornosti prema ljudima s kojima sam bio na terenu i u osjećaju da još nisam završio ono zbog čega sam krenuo. U najtežim trenucima oporavka čovjek se “sastavlja“ postupno – fokusirajući se na sljedeći dan, sljedeći korak i povratak među svoje. Upravo ta unutarnja odluka bila je presudna za moj mentalni sklop.

Često se kaže da se u ratu stvaraju neraskidiva prijateljstva. Postoji li neka priča o solidarnosti vaših suboraca, možda baš u trenucima ranjavanja, koju nikad nećete zaboraviti?

To je istina. Ta prijateljstva ostaju za cijeli život. I danas se družimo. Redovito se čujemo, imamo zajedničke Viber grupe i, kad god možemo, odazivamo se na obljetnice i susrete. Postoji mnogo priča o solidarnosti, posebno u najtežim trenucima, uključujući i ona ranjavanja kad su suborci riskirali vlastite živote kako bi izvukli druge. No, uz te priče vežu se i one najteže. Mnogi moji prijatelji, ljudi mojeg godišta ili tek nekoliko godina stariji, poginuli su i njih nikad neću zaboraviti. Ima i onih koji su preživjeli, ali s trajnim posljedicama – bez ruku, nogu ili vida. To su sudbine koje ostaju s tobom zauvijek i podsjećaju koliko je cijena rata bila visoka.

Ljubav prema taekwondou

Osnovali ste klub u Kninu, kako ste doživjeli oslobađanje tog grada? Je li povratak u Knin za vas bio onaj konačan “krug“ koji je zatvorio vašu ratnu priču?

Iskreno, bio sam uzbuđen i sretan dok smo napredovali. U to vrijeme djelovali smo s bosanske strane – kroz Grahovo, Glamoč, Mrkonjić i Jajce – i svaki oslobođeni prostor imao je posebnu težinu. Tijekom operacije Ljeto bio sam i ranjen, kad smo prilikom izviđanja ušli u minsko polje. Tad sam bio vodnik i instruktor iz topografije, a ranjeno je još sedam ili osam pripadnika, srećom bez poginulih. Za sudjelovanje u oslobađanju Grahova, Glamoča, Mrkonjića i Jajca bio sam pohvaljivan, a dobio sam i medalje za operacije Ljeto i Oluja. Oslobađanje Knina za mene je imalo posebno značenje – bio je to snažan emotivni trenutak i osjećaj da se jedan težak, ali važan životni krug napokon zatvorio. U Knin sam došao nakon Daytonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini 1996. godine, u vrijeme kad se grad ponovno naseljavao i obnavljao, a ljudima se nastojalo osigurati osnovni uvjeti za život, uključujući smještaj.

Mnogi ljudi nakon takvih iskustava povuku se u sebe. Kako ste vi uspjeli tu golemu količinu proživljenog adrenalina i stresa pretvoriti u pedagoški rad i stvaranje vrhunskih sportaša?

Taekwondo sam oduvijek volio. Počeo sam trenirati još u Sarajevu. Vrlo rano znao sam čime se želim baviti u životu. Kad bi me pitali, govorio sam da ću biti policajac, ali i trener taekwondoa. Tada sam zamišljao da ću biti plavac, a život me na kraju odveo u specijalnu policiju. Sve što sam prošao – adrenalin, stres i ekstremne situacije – kasnije sam uspio pretočiti u pedagoški rad. To mi je pomoglo da djecu i sportaše učim mentalnoj snazi, hrabrosti i odlučnosti, ali i samokontroli i disciplini. U sportu, kao i u životu, nije presudna samo fizička snaga, nego karakter, a upravo to sam nastojao razvijati kod svojih sportaša.

Odgovornost je najvažnija vrijednost

Kao dragovoljac Domovinskog rata, koju biste vrijednost iz tog vremena izdvojili kao najvažniju, a koju i danas pokušavate prenijeti na svoje sportaše u dvorani? Postoji li trenutak iz rata koji vam je, unatoč težini, poslužio kao životna lekcija koju koristite u trenerskom radu?

Najvažnija vrijednost koju sam iz tog vremena ponio je odgovornost. Odgovornost prema sebi i prema drugima. U ratu vrlo brzo shvatiš da tvoje odluke ne utječu samo na tebe, nego i na ljude oko tebe. Ta se lekcija danas izravno prenosi u dvoranu. Sportaše učim da disciplina i karakter nisu stvar talenta, nego svakodnevnog izbora. Postojao je trenutak kad sam, unatoč strahu i teškim okolnostima, morao ostati pribran zbog drugih – i upravo to danas pokušavam prenijeti mladima: da prava snaga nije u agresiji, nego u samokontroli i odgovornosti.

Dobili ste priznanje Hrvatskog Olimpijskog odbora i Ministarstva hrvatskih branitelja za doprinos u obrani Repulike Hrvatske u Domovinskom ratu. Koliko vam to priznanje znači?

Priznanja mi znače, ali ne doživljavam ih kao osobnu nagradu već kao priznanje svim ljudima s kojima sam bio na terenu, osobito onima koji se nisu vratili. Lijepo je znati da se doprinos obrani Republike Hrvatske pamti i cijeni, ali najveća potvrda mi je to što sam nakon svega mogao nastaviti graditi nešto pozitivno – kroz sport, rad s mladima i zajednicu.

Osnivanje kluba DIV Knin u poslijeratnom razdoblju bio je velik pothvat. Što vas je motiviralo da se posvetite upravo radu s mladima i borilačkom sportu?

Motivacija je prije svega bila moja ljubav prema taekwondou i želja da znanje koje sam godinama stjecao prenesem dalje. Sport mi je dao strukturu, smisao i ravnotežu, a nakon rata osjećao sam potrebu to ponuditi mladima, posebno u sredini koja se tek oporavljala. Čak i tijekom rata, kad god je to bilo moguće, održavao sam treninge pripadnicima specijalnih postrojbi – pokazivao sam osnovne tehnike, razgibavanja i elemente samoobrane. To mi je dodatno potvrdilo koliko sport i kretanje mogu pomoći čovjeku, ne samo fizički, nego i mentalno. Osnivanje kluba bio je prirodan nastavak tog puta i način da mladima kroz borilački sport prenesem disciplinu, samopouzdanje i zdrave vrijednosti.

Radili ste s Mateom Jelić u njezinim formativnim, juniorskim godinama. Jeste li već tada u njoj prepoznali onaj specifični “šampionski gen“ koji ju je kasnije odveo do olimpijskog zlata?

Radio sam s Mateom u njezinim formativnim godinama – od kadetskog i juniorskog uzrasta, pa sve do prve dvije godine seniorske kategorije, uključujući i ulazak u seniorsku reprezentaciju. U tom razdoblju prolaziš s mladim sportašem temeljne elemente sporta, tehniku, radne navike i mentalni pristup. Naravno da sam u njoj vrlo rano prepoznao nešto posebno – ne samo talent, nego ozbiljnost, fokus i unutarnju glad za napretkom. Čak sam joj to jednom prilikom i rekao, na Olimpijskim igrama mladih u Nanjingu nakon poraza (bili smo žalosni), kad je osvojila 5. mjesto: da su Olimpijske igre u Riju za nju nedostižne, jer je još mlada i nema dovoljno bodova na svjetskoj rang-ljestvici, ali da vjerujem kako će njezin trenutak doći kasnije – u Tokiju na Olimpijskim igrama. Olimpijsko zlato rezultat je njezina rada, karaktera i cijelog sustava ljudi koji su je vodili kroz karijeru, ali ponosan sam što sam bio dio onih početnih godina u kojima se postavljaju temelji.

Knin je grad s posebnom simbolikom. Koliko je za mlade ljude u Kninu važno imati sportsku disciplinu poput taekwondoa kao ispušni ventil i put prema uspjehu?

Knin je grad s posebnom težinom i simbolikom, ali i grad u kojem mladi trebaju priliku, strukturu i pozitivan smjer. Taekwondo im nudi upravo to – sigurno okruženje u kojem mogu ispuhati energiju, naučiti disciplinu i postaviti ciljeve. Borilački sport nije samo udaranje i natjecanje; to je škola karaktera. Mladi kroz trening uče samokontrolu, poštovanje i upornost, vrijednosti koje su im potrebne i izvan dvorane. U sredini poput Knina sport može biti snažan put prema samopouzdanju i uspjehu, ali i način da se mlade zadrži na zdravom i pozitivnom putu.

Koju poruku imate za mlade vojnike odnosno mladiće koji se spremaju na služenje vojnog roka?

Mladim ljudima koji se spremaju na služenje vojnog roka poručio bih da to dožive kao školu karaktera. Vojni rok nije samo fizički napor, nego prilika da nauče disciplinu, odgovornost i poštovanje prema drugima. Upravo te vrijednosti kasnije pomažu u svim područjima života, bez obzira na to čime će se baviti. Iz vlastitog iskustva znam da teška iskustva mogu ojačati čovjeka ako im pristupiš s ispravnim stavom. Važno je ostati pribran, učiti slušati, raditi u timu i razvijati samokontrolu. To su temelji koji ostaju s tobom cijeli život – u sportu, poslu i obitelji.

Razgovarao: Ivan Šurbek; Foto: Privatna arhiva