Zbog pogrešne procjene, pritiska svojeg kraljevskog seniora Ferdinanda I. ili spleta okolnosti, austrijski plemić koji je dotad bio poznat kao uspješan ratnik vrlo malo se posvetio obrani Slavonije od Osmanlija

Kranjski plemić i habsburški vojskovođa Ivan Kacijaner (Hans Freiherr von Katzianer) rođen je 1491. u Kamenu kraj Begunja u Gorenjskoj. Vojničku karijeru započeo je već sa 19 godina u službi njemačkog kralja Maksimilijana I. Habsburškog (1459. – 1519.), koji je ratovao s Mlečanima. Njegov uspon datira na početak 1520-ih, kad ulazi u službu nadvojvode Ferdinanda i postaje vrhovni zemaljski kapetan unutarnjih austrijskih pokrajina. Kao zamjenik vrhovnog kapetana protuosmanlijskih postrojbi u Hrvatskoj, od 1524. do 1526. sudjelovao je u organiziranju obrane od Osmanlija. Tijekom 1525. nekoliko je puta gušio ustanke štajerskih, koruških i kranjskih seljaka.

Nakon što je Ludovik II. Jagelović (r. 1506.) poginuo 29. kolovoza 1526. na Mohaču i propalo je Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, za prevlast u Hrvatskoj i Ugarskoj izbili su dinastički sukobi. U njima je Kacijaner odigrao važnu ulogu na strani nadvojvode Ferdinanda Habsburškog (1503. – 1564.). Bio je njegov izaslanik na Cetinskom saboru, tijekom kojeg je 1. siječnja 1527. hrvatsko plemstvo izabralo tog Habsburgovca za kralja, a nedugo zatim postao je i gradonačelnik Požuna. Dvaput je porazio postrojbe drugog pretendenta na krunu, erdeljskog nadvojvode Ivana Zapolje (1487. – 1540.): najprije kod Tokaja 25. rujna 1527., a zatim i kod Košica godinu kasnije. Istaknuo se i u obrani Beča 1529., kad su Osmanlije stavili grad pod opsadu. Kao nagradu za uspjeh imenovan je zemaljskim glavarom Kranjske i vrhovnim kapetanom u Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj. Kacijaner se našao i na čelu krajiške vojske u Hrvatskoj i Slavoniji. Na njegovu žalost, tu počinje propast njegove vojničke karijere.

Sveopći sabor i ustanak

Zbog pogrešne procjene, Ferdinandova pritiska ili spleta okolnosti, vrlo se malo posvetio obrani Slavonije od Osmanlija, a više borbi protiv pristaša Ivana Zapolje. Rezultat toga bio je pad Požege 1536. i velikog dijela Slavonije, zbog čega je kralj odlučio pokrenuti vojnu operaciju oslobađanja tih krajeva. Kako bi sukobljene strane postigle primirje i posvetile se obrani Slavonije od vanjskog neprijatelja, po kraljevu nalogu u travnju 1537. sazvan je i sveopći sabor u Križevcima. Ondje je Ferdinandov izaslanik bio upravo Ivan Kacijaner, a s hrvatskim staležima proglašen je sveopći ustanak protiv Osmanlija u Slavoniji. Krajem kolovoza te godine kod Koprivnice se okupila vojska Ivana Kacijanera. Borci su došli iz unutarnjih austrijskih zemalja, ali i hrvatskih staleža iz Hrvatske i Slavonije. Vojska je imala 24 000 pripadnika, od kojih 16 000 pješaka i 8000 konjanika. Osim toga, pripremljeno je sedam ili osam velikih topova (jedan nazvan i kacijanerica) i četrdesetak manjih. Smatralo se da će ti ljudi i oružje biti dovoljni ne samo za zaustavljanje osmanlijskog prodora nego i za oslobađanje dijelova Slavonije. Za vrhovnog zapovjednika udruženih snaga proglašen je upravo iskusni vojskovođa Ivan Kacijaner, a podređeno mu je bilo još sedam zapovjednika manjih postrojbi.

Popularno nazvana Kacijanerova vojna krenula je iz Virovitice na pohod prema Osijeku. Do nesuglasica između Kacijanera i zapovjednika postrojbi došlo je već tijekom puta. Oni su upozoravali da on nema sposobnost vođenja tako heterogeno sastavljene vojske. Još jedan problem bio je i taj što zagrebački biskup Šimun Bakač-Erdődy (oko 1492. – 1543.), koji je bio zadužen za opskrbu vojske hranom, nije uspio osigurati redovitu dostavu za tolike tisuće ljudi. Zbog toga u postrojbama dolazi do potpune nediscipline, vojnici se čak okreću pljačkanju slavonskih sela u potrazi za hranom i drugim potrepštinama. Ubrzo se vojska počinje osipati, a ostatak dolaskom pred Osijek zapinje u slavonskim močvarama i šumama. Kacijaner postaje svjestan da je vojska umorna od putovanja, nemotivirana i nespremna za osvajanje Osijeka, a da je protivnik dobro utvrđen te ojačan snagama iz Smederevskog i Bosanskog sandžaka. Zbog toga donosi odluku o povlačenju prema Valpovu.

Promjena strategije

Povijesni zapisi govore da je zbog gladi i različitih bolesti na pohodu umrlo nekoliko tisuća kršćanskih vojnika. Kacijaner donosi očajničku odluku: prilikom povlačenja daje uništiti velik dio topova i streljiva, dok je dio propao prilikom bezglavih prelazaka rijeka Drave i Vuke. Cijelo to vrijeme Osmanlije iz sigurnosti prate kretanje kršćanske vojske, koja se tako iscrpljena i demoralizirana utaborila kod Gorjana, sjeverno od Đakova. Da bi stvar bila još gora, prije odlučujućeg okršaja anarhija u kršćanskim snagama postaje sve dramatičnija. Zbog nezadovoljstva Kacijanerom, ali i međusobnih nesuglasica, vojsku napušta nekolicina zapovjednika postrojbi. Ujutro 9. listopada 1537., prije same bitke, tabor napušta i zapovjednik Ivan Kacijaner. Taj će potez zapečatiti njegovu sudbinu. Ostatak vojske bio je lak plijen za Osmanlije koji su ih predvođeni Husrev-begom i Mehmed-begom Jahjapašićem u snažnom jurišu u potpunosti razbili. Tom pobjedom Osmanlije su na više desetljeća učvrstili svoju vlast u velikom dijelu Slavonije. Habsburgovci su nakon teškog poraza promijenili strategiju obrane od osmanlijskih napada bazirajući se sve više na pogranične utvrde, logističke baze i utvrđene gradove. Iz toga će uskoro nastati Vojna krajina, najveći obrambeni pojas u Europi. Kralj Ferdinand I. proglasio je svojeg vojskovođu Ivana Kacijanera glavnim krivcem za poraz. Na vratima jedne od bečkih crkvi osvanuo je pogrdan epitaf u kojem ga se zbog kukavičkog ponašanja poziva na kaznu vješanjem. Plemić je uhićen i zatvoren pod optužbom za suradnju s neprijateljem. Međutim, već početkom 1538. uspijeva pobjeći iz bečke tamnice i skrivajući se po Hrvatskoj i Slavoniji pokušava doći pod zaštitu kraljeva suparnika Ivana Zapolje. Na njegovu nesreću, dvojica kraljevskih suparnika sklopila su dogovor i mir. Već očajan, Kacijaner se izgleda okrenuo Osmanlijama, premda za to ne postoje čvrsti dokazi. Nakon gotovo dvije godine bježanja, u Kostajnici ga je uhvatio Nikola Šubić Zrinski (1508. – 1566.) i dao pogubiti 27. listopada 1539. Njegova glava navodno je poslana u Beč kralju Ferdinandu I., čime je nekad ugledan vojskovođa doživio neslavan kraj.

Tekst Josip Buljan