U prethodnom broju Hrvatskog vojnika najavljeno je objavljivanje dokumenata koji govore o djelovanju neprijateljskih, agresorskih snaga – JNA i srpskih postrojbi – u Lici 1991. i 1992. godine, uz pregled neprijateljskih postrojbi i njihove snage na tom području. I uz napomenu, odnosno upozorenje, da prilikom čitanja takvih dokumenata treba uzeti u obzir da ih je pisala neprijateljska strana, među ostalim, i radi plasiranja dezinformacija u javnost, kako bi se navođenjem neprovjerenih podataka i netočnih događaja ili postupaka hrvatskih vojnika stvorila negativna percepcija o hrvatskim snagama. Iz tih će se dokumenata izdvojiti dijelovi koji govore o pripremama i tijeku te posljedicama velikosrpske agresije na ličkom području kao dijelu teritorija Republike Hrvatske.

Izvori svjedoče da su srpski ekstremisti već u siječnju 1991. provodili aktivnosti koje se mogu karakterizirati kao pripreme za rat (organiziranje i naoružavanje). Primjerice, u izvješću od 23. siječnja 1991., upućenom Komandi 5. korpusa RV-a i PVO-a na temelju podataka koje je iznio izvor pod kodnim imenom Ban, govori se o aktivnostima pripadnika Srpske demokratske stranke u Ličkom Petrovu Selu i namjeri da se oružjem dopremljenim u Knin iz Beograda naoružaju Srbi na području Korenice, Donjeg Lapca i Srba. 

Među ostalim, u tom je izvješću navedeno da su 24. prosinca 1990. godine u Ličkom Petrovu Selu (LPS) ekstremisti SDS-a u selu osnovali SPO, u koji se učlanilo pet mještana. S namjerom praćenja aktivnosti HDZ-a iz sela Vaganca, oni su u svoju organizaciju uvukli i jednog Hrvata, no on je s tim upoznao HDZ iz Vaganca pa su članovi SPO-a “napravili plan njegove likvidacije u slučaju intervencije redara prema selu”. Za svoje sjedište i “štab” SPO je odabrao mjesni ured u Ličkom Petrovu Selu, u koji je iz osnovne škole premještena i sirena za uzbunjivanje mjesta.

Također, navedeno je da su se “svi članovi SPO opremili malim radio-stanicama za međusobnu komunikaciju”, da je suradnja između članova SPO-a i SDS-a “vrlo dobra i nema među njima svađa i razmimoilaženja”, da je “Štab SDS-a podeljen na dva dela i jedan deo se nalazi u mesnoj crkvi, a drugi deo u prostorijama RO Likagraf”, te da se u selu organiziraju dvije vrste straža – jedna za osiguranje “štabova SDS-a i SPO”, a druga za osiguranje komunikacije prema Vagancu. Jačina straža je “po tri čoveka iz mesta i po pet milicionera iz Titove Korenice”. Mještani dežuraju na temelju popisa koje sastavljaju “vođe” i o tim ih obvezama obavještavaju dan prije, a “milicioneri dolaze po naređenju komandira stanice milicije iz Titove Korenice, Rapajić Boška, i predstavljaju stručne organe u koordinaciji rada straža”. Za njega je navedeno da “noću šalje milicionere i na druge straže u opštini T. Korenica” te da se “učlanio u SDS posle potpisivanja obaveze i zakletve na vernost SUP-u Knin”, a navedeno je i da kao “stručni organi iz sastava milicije T. Korenica svako veče dolaze isti ljudi”, te da su “milicioneri koji dolaze naoružani pištoljima i automatskim puškama”.

U izvješću je istaknuto i da “meštani govore kako neće vratiti oružje sve dok vojska ne razoruža redare” (naziv za hrvatsku policiju – redarstvenike, op. a.), te da su “skoro svi meštani preko T. Korenice podneli zahteve za nabavku naoružanja, koji se u veoma kratkom roku povoljno rešavaju”.

Posebno je zanimljiv dio izvješća u kojem se navodi da se “za večeras planira miniranje ceste” te da se “iz Beograda očekuje ovih dana dolazak šlepera sa oko 37.000 komada oružja i biti će dostavljeno u Knin, a odatle će se vršiti raspored u Donji Lapac, Srb i Titovu Korenicu, gde će se narodu isto izdavati na revers”. U tom dijelu izvješća navedeno je i da su dva dana prije po selu, od kuće do kuće, išli članovi SDS-a i SPO-a i “pravili spiskove ko hoće kupiti naoružanje, a radi se o tom istom oružju koje treba stići iz Beograda preko Knina. Cene su 5,5 starih milijardi za karabin M-48 i 3,5 starih milijardi za pištolj 7,62 mm sa određenim brojem metaka. Dosta meštana se javilo za kupovinu tog naoružanja”. Osim toga, i pojedinci iz sela imali su “razrađen kanal za nabavku naoružanja iz Knina”, tako da su trenutačno na prodaju bila “dva karabina 9 mm po ceni od 2000 DM za svaki, a uz njih se daje i po 16 metaka”.

O koordiniranom djelovanju srpskih političara u Hrvatskoj sa srbijanskim vodstvom svjedoči dio izvješća u kojem se spominje da je tadašnji predsjednik Skupštine Općine Titova Korenica Boško Božanić “juče otputovao u Beograd, verovatno na neki dogovor i vraća se prekosutra”. Iz navedenog sadržaja može se zaključiti da su, pod dojmom djelovanja i propagande srpskih ekstremista, mještani na tom području strahovali od moguće intervencije hrvatske policije, no da su bili uvjereni da će ih u tom slučaju zaštititi JNA: “Meštani su ubeđeni da će ih vojska braniti u slučaju upada snaga MUP-a u selo, a u tom cilju idu i delegacije ispred SDS-a iz Korenice i Ličkog Petrovog Sela kod Milana Meničanina, komandanta garnizona u Željavi.” (HR-HMDCDR, 116., kut. 13).

Zbog aktivnosti srpskih ekstremista, MUP RH razmjestio je na području Plitvičkih jezera dodatne snage, što je izazvalo žestoku reakciju vodstva pobunjenih Srba u Kninu i na tom području. Zbog toga je SUP u Kninu, koji se 4. siječnja 1991. izdvojio iz MUP-a RH, jugoslavenskim političkim i vojnim vlastima (Predsjedništvu SFRJ, Saveznom sekretarijatu za unutarnje poslove i Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu), te hrvatskom MUP-u i srbijanskom RSUP-u, 15. veljače 1991. poslao izvješće “o dolasku na Plitvička jezera oko 150 pripadnika specijalne postrojbe MUP-a RH”, a Milan Martić, kao potpisnik izvješća, zaprijetio je sukobom ako se oni odmah ne povuku s tog područja.

U izvješću je navedeno da je hrvatska policija paravojna formacija na tom području te da je “po dolasku redarstvenika na Plitvička jezera došlo do uznemirenja naroda šireg područja SAO Krajine”. Procijenjeno je da će “najvjerovatnije doći do oružanog sukoba sa nesagledivim posledicama u koliko se redarstvenici odmah ne povuku sa područja SAO Krajine”, a ministar unutarnjih poslova RH Josip Boljkovac upozoren je da poduzme “odgovarajuće mjere da ne bi došlo do nepoželjnih posljedica”, s prijetećom porukom: “U koliko ne postupite po navedenom nismo u stanju preuzeti odgovornost za posledice.” (HR-HMDCDR, 2., kut. 595)

Istog dana kad je poslano spomenuto izvješće, 15. veljače 1991., Izvršno vijeće SO Titova Korenica uputilo je saveznim i republičkim vlastima te medijima (Predsjedništvo SFRJ, SSNO Jugoslavije, Komanda 5. vojne oblasti, Sabor i Vlada RH, MUP Hrvatske i novinska agencija Tanjug), izvješće o prosvjednom mitingu stanovnika Korenice zbog dolaska pojačanja MUP-a RH na područje Općine, sa zahtjevom za njihovo povlačenje, uz prijetnju oružanog sukoba. Izvješće je potpisao predsjednik Skupštine Općine dr. Boško Božanić.

“Obavještavamo Vas da su pod zaštitom noći dana 14. na 15. februara 1991. godine upale oružane formacije u maskirnim odjelima na teritorij Općine Titova Korenica. Na osnovu situacije i zaključaka sa protestnog skupa građana održanog danas, Izvršno vijeće Skupštine općine Titova Korenica i Savjeta za narodnu obranu Titova Korenica konstatuje da je stanovništvo Općine uznemireno zbog višemjesečnog psihološkog i sada već izvjesnog fizičkog terora i smatra da ukoliko oružane formacije MUP-a Hrvatske ne napuste teritorij Općine 15. 2. 1991. do 17 sati, da će s obzirom na osjećaj ugroženosti ovog naroda doći do oružanog sukoba i prolijevanja krvi. Stanovništvo Općine uviđa da njihovi životi i životi njihove djece nisu zaštićeni pravnom državom ni JNA, te su dužni da svim sredstvima zaštite svoje živote i živote svoje djece.

U skladu sa zaključcima sa skupa građana i proširene sjednice Izvršnog vijeća Skupštine općine Titova Korenica i Savjeta za narodnu obranu Skupštine općine Titova Korenica, zahtijevamo da oružane formacije u gore datom roku napuste teritorij Općine. Danas do 17 sati. (dopisano rukom, op. a.).

Ukoliko se naši zahtjevi ne ispoštuju te dođe do oružanog sukoba i prolijevanja krvi, sve posljedice i odgovornost snosi Vlada Republike Hrvatske i MUP Hrvatske.” (HR-HMDCDR, 2., kut. 6003)

U idućim će danima i mjesecima vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj reagirati na svaki pokušaj hrvatske vlasti da osigura mir i sigurnost svih građana na cijelom području RH. Takvo ponašanje – prijeteća pisma, mitinzi, naoružane straže, kontrola prometnica i maltretiranje putnika – ima kontinuitet od kolovoza 1990. (“balvan revolucija”), kojom su srpski ekstremisti jasno pokazali da na dijelu teritorija RH ne žele nazočnost hrvatske vlasti i policije.

Ante NAZOR