Tehnološki iznimno napredan, novi bi ponos japanskog oklopništva mogao postati ozbiljan konkurent tenkovima drugih svjetskih renomiranih proizvođača. Ipak, problem je visoka cijena, kao i japansko neiskustvo u izvozu vojne opreme i naoružanja…

Japanski tenkovi kao što su Type 97 Chinhoto Chi-Ha i Type 3 Chi-Nu nisu se posebno istaknuli u Drugom svjetskom ratu. U godinama nakon rata, savezničke okupacijske snage planski su nastojale kadrovski oslabiti i fizički razgraditi ostatke japanske vojne industrije koji nisu bili uništeni u teškim bombardiranjima 1945. godine. Međutim, zahlađenje odnosa sa Sovjetskim Savezom i posebno Korejski rat naveli su SAD da dopusti ponovno formiranje japanskih oružanih snaga i vojne industrije. Kad je SAD odobrio Japanu proizvodnju tenkova bez prava na izvoz, Japanske kopnene samoobrambene snage (Japan Ground Self Defence Forces – JGSDF), započele su 1955. razvoj tenka Type 61, mase 35 t, naoružanog topom 90 mm. Slijedio je Type 74, mase 38 t, s topom 105 mm, a zatim Type 90 od 50 t, s licencijskom kopijom njemačkog topa Rheinmetall L/44 120 mm.
U Japanu se prilikom razvoja i proizvodnje tenkova nakon Drugog svjetskog rata može uočiti duga procedura do usvajanja u naoružanje i početka serijske proizvodnje, koja traje od 12 do 14 godina. Druga je značajka početak rada na projektiranju i razvoju novog tipa tenka dok je prethodni još na početku proizvodnje. Nadalje, nove su tenkove konstantno nadograđivali naprednijim domaćim rješenjima, ali su i prihvaćali kvalitetnije podsustave stranog podrijetla, posebno ako su provjeravani u nekim oružanim operacijama.

Primjereniji za XXI. stoljeće
Jedan je od problema Type 90 masa od 50,2 tone. Zbog ograničenja na mnogim cestama i mostovima u nekim ruralnim područjima Japana, taj je tenk raspoređen samo na Hokkaidu. Japanske oružane snage zaključile su stoga da je za njihov prostor pogodnije imati tenkove manje mase i gabarita, ne narušavajući osnovne kapacitete paljbene moći, zaštite i posebno pokretljivosti. U obzir se uzela i potreba da oružane snage budu opremljene tenkom koji više odgovara i pripremljen je za rat u XXI. stoljeću, tj. za operacije niskog intenziteta protiv pobunjeničkih i terorističkih snaga. Pristupilo se zato novom projektu, tenku koji bi zamijenio Type 74 i nadopunio sposobnosti Type 90.
Projekt razvoja tenka TK-X (MBT-X) povjeren je Institutu za istraživanja i razvoj kopnenih tehnologija (Ground Technology Research Development Institute – GTRDI). Razvoj je započeo 1996., a početak serijske proizvodnje očekivao se 2010. ili 2011. godine. Prototipni TK-X prvi je put javno predstavljen 13. veljače 2008. Naglasak je stavljen na C4I (Command, Control, Communications, Computers, and Intelligence) sposobnosti, kao i na borbenu izvedbu, paljbenu moć, zaštitu i pokretljivost. Ministarstvo obrane bilo je zadovoljno viđenim te je 2010. naručilo prvih 13 tenkova od proizvođača, tvrtke Mitsubishi Heavy Industries. Klasifikaciju standardnog tenka pod službenom oznakom Type 10 MBT (Hitomaru-shiki sensha) dobio je u prosincu 2010., kad je i ušao u proizvodnju, po čemu je i dobio naziv, a prve isporuke postrojbama počele su 2012. godine.

Četvrta generacija
Type 10 japanski je tenk četvrte generacije, prvi koji je u cijelosti proizveden u Japanu. Udovoljeno je zahtjevu da bude lakši od prethodnika. Prazan, kako se i transportira, ima masu od samo 40 tona, što znači da je 84 % od japanskih 17 920 mostova sad prohodno za Type 10, u usporedbi sa samo 65 % za Type 90 i niskih 40 % za prosječni zapadni tenk čija masa prelazi 60 tona. Masa čini Type 10 pogodnijim i za strateški zračni ili pomorski prijevoz. Duljina s topom iznosi 9,4 m (7,5 bez topa), širina 3,24 m, a visina 2,3 m. Borbena masa tenka je 44 t, a kad je opremljen dodatnim oklopom 48 t. Po masi je bliži značajkama tenkova sovjetsko-ruskog podrijetla nego zapadnog, čija je masa sve bliža gornjoj granici prihvatljivosti standarda od 70 tona. Općom konfiguracijom i siluetom kupole podsjeća na njemački Leopard 2A5/A6, a oklopnim tijelom na francuski Leclerc. Ima tročlanu posadu i automat za punjenje topa. U opremi su suvremeni optoelektronički uređaji i digitalizirani sustavi za upravljanje paljbom (SUP), zapovijedanje, prikupljanje i distribuciju podataka o situaciji na bojištu. Sve te značajke čine ga svojevrsnim osvježenjem među suvremenim svjetskim tenkovima.

Kupola i detalji
Tenk Type 10 naoružan je topom 120 mm glatke cijevi L/44 tvrtke Japan Steel Works, koja je po njemačkoj licenciji (Rheinmetall) izrađivala top za Type 90. Predviđena je mogućnost ugradnje dulje cijevi (L/50 ili L/55) tijekom serijske proizvodnje. S topom je spregnuta strojnica 7,62 mm Type 74. Na kupoli je daljinski upravljana oružna stanica sa strojnicom 12,7 mm M2HB. Borbeni komplet topa od 40 metaka raspoređen je u poboljšanom automatu (u odnosu na Type 90) za punjenje (16 metaka), a 24 su u upravljačkom odjeljku. Iznad automata topa na krovu kupole nalaze se zaštitne ploče koje u slučaju eksplozije streljiva detonacija odbacuje uvis. Između automata i posade u kupoli smještena je čelična pregrada koja također štiti posadu od eksplozije streljiva u punjaču. Osim vlastitog streljiva JM33, top može koristiti suvremeno potkalibarsko i višenamjensko streljivo 120 mm koje se proizvodi u zemljama NATO-a.
Na kupoli su na objema stranama po četiri lansera bacača dimnih kutija (BDK), zaštićena u modulima dodatne oklopne zaštite. Raspolažu višenamjenskim punjenjima: za zadimljavanje, za samoobranu tenka od neposrednog napada pješaštva te s infracrvenim mamcima za ometanje navođenja protuoklopnih sustava. Detektori laserskog i infracrvenog zračenja raspoređeni su na četirima kutovima kupole. Nakon detekcije ozračenosti tenka automatski aktiviraju BDK, odnosno elektroničke senzore za ometanje navođenja protuoklopa (sustav soft-kill).

Bogato opremljen SUP
Sustav za upravljanje paljbom (SUP) sastoji se od digitaliziranih elektroničkih sustava. Integrirani su u jedinstven sustav za brzo otkrivanje ciljeva, izbor i praćenje cilja, automatizirani proračun svih balističkih parametara za preciznu paljbu danju i noću, s mjesta i iz pokreta na nepokretne i pokretne ciljeve. SUP ima elektrostabilizator osnovnog naoružanja za obje ravnine i optoelektroničke ciljničke naprave s dnevnim i termalnim kanalom. Tu su i TV kamere za snimanje u optičkom spektru i termalne za infracrveni spektar u ograničenim uvjetima vidljivosti. Uključeni su i laserski daljinomjer, digitalno balističko računalo, tragač cilja, devijator topovske cijevi za proračun krivljenja cijevi zbog temperaturnih razlika u atmosferi i pregrijavanja, programator izbora i praćenja stanja popunjenosti streljivom te meteorološki senzor.
Računalo automatski proračunava relevantne podatke za svaku vrstu projektila, unosi ih u SUP i prikazuje u vidu brojeva ili digitaliziranih oznaka na ciljačevu (zapovjednikovu) zaslonu. Uređaj za praćenje označenog cilja nastavlja praćenje i kad cilj zađe iza optičke maske ili promjeni brzinu i smjer kretanja, sve do trenutka kad ciljač promijeni izbor cilja. Za navođenje topa i spregnute strojnice ciljač ima dvoručni zapovjedni blok, a zapovjednik jednoručni (joystick).
Obje ciljničke naprave, zapovjednikova panoramska i ciljačeva periskopska, mogu raditi u dvama modovima – optičkom i termovizijskom. Imaju integriran laserski daljinomjer, a neovisno o oružju stabilizirane su po pravcu i elevaciji. Zapovjednik može sa svojeg mjesta ciljati i gađati iz topa, spregnute strojnice i strojnice na krovu. Panoramska naprava omogućuje kružni sektor promatranja po elevaciji do 70 stupnjeva, što je pogodno za borbe na raznolikom zemljištu i u naseljima.

Paljba dodirom na zaslon
Zapovjednik u odnosu na ciljača ima prednost u izboru cilja i otvaranju paljbe. Kad se TV kamerom zahvati cilj, slika se prenosi na oba zaslona, zapovjednikov i ciljačev. Zapovjednik, ako ima drugi prioritet, cilj prepušta ciljaču. Kod zapovjednika su dva zaslona, a kod ciljača jedan. Za točan izbor cilja ugrađen je sustav za identifikaciju vlastitih tenkova i drugih oklopnih borbenih vozila prikazivanjem na zaslonima u kupoli (Identification Friend or Foe – IFF).
Ciljnička naprava ciljača ima jednake sposobnosti kao zapovjednikova, osim što nije panoramske konstrukcije. Cijeli promatračko-ciljnički kompleks spojen je s komunikacijsko-informacijskim sustavom (KIS). On prikazuje položaje vlastitih i protivničkih snaga na digitalnom zemljovidu na zaslonu, kao i digitalne te numeričke podatke o stanju tenka i postrojbe. U KIS je integriran i GPS i može se umrežiti do razine pukovnije u novorazvijeni sustav zapovijedanja RCCS (Regiment Command & Control System). Dakle, zapovjednik i ciljač prate sliku bojnog polja preko zaslona, biraju određeni cilj te ga označe jednostavnim pritiskom prsta na ikone prikazane na videopanelu osjetljivom na dodir. Sve ostalo rješava računalo.

Ključni za preciznost
Type 10 jedinstven je u svijetu jer nepogrešivo pogađa mete iz pokreta, ali može i neutralizirati protivnika koji u kretanju pravi izrazito oštre zaokrete. Tom prilikom tijelo tenka mijenja smjer, a kupola ostaje nepokretna, s topom sve vrijeme usmjerenim u metu. Pogotke u centar mete pri naglim promjenama smjera kretanja omogućuju dva sustava. Jedan je aktivni hidraulično-pneumatski ovjes kakav se koristi kod bolida Formule 1. Japanski tenk fascinira i svojom sposobnosti spuštanja niže kad miruje, kako bi bio manje uočljiv i teži za pogađanje. Odlično apsorbira potrese i vibracije. Topovska cijev gotovo uopće ne podrhtava pa japanski tenkisti na demonstracijama stabilnosti na nju samouvjereno postavljaju čaše s vinom, znajući da ih ni rad motora ni rotiranje tijela tenka neće uzdrmati, a kamoli prevrnuti.
Drugi bitan sustav čine izvrsne ciljničke naprave. Videokamere visoke razlučivosti omogućuju precizno automatsko praćenje cilja tako da kupola i top, bez obzira na brojne oštre zaokrete i stalne promjene mjesta u prostoru, uvijek ostaju upereni na metu. Osim toga, zapovjednik tenka na raspolaganju ima posebnu kameru instaliranu na krovu kupole koja se rotira 360 stupnjeva, tako da u svakom trenutku bez provirivanja ima pregled cijelog bojišta. Za promatranje stražnjeg sektora u vožnji, vozač raspolaže TV kamerom smještenom na stražnjem kraju tenka, kao i dnevnim periskopima te termovizijskim sustavom za promatranje noću.

Svestrani oklop
Tenk je opremljen modularnim oklopom sastavljenim od ploča, odnosno komponenata koje se mogu uklanjati i ponovno montirati, što omogućuje promjenu konfiguracije oružja i brzu zamjenu oštećenih dijelova. Uklanjanje dijela oklopa tenk čini lakšim, što pojednostavnjuje i ubrzava njegov transport. Nove slitine čelika s titanijem i keramički kompoziti (nanokristali), osiguravaju poboljšanu modularnu zaštitu dodatnim oklopom raspoređenim kružno oko osnovnog. Zaštita je prilagođena djelovanju u protupobunjeničkim operacijama, kad protivnici masovno rabe protuoklopna oružja tipa RPG-7 i improvizirane eksplozivne naprave. Krov kupole i tijelo tenka zaštićeni su specijalnim pločama za smanjenje djelovanja kasetnih projektila te istodobno prekriveni materijalom koji apsorbira širok spektar radarskih i infracrvenih zraka, smanjujući odraz tenka pri promatranju iz zrakoplova i senzora samonavođenih protuoklopnih projektila.
Ispod bočnih modula dodatnog oklopa zakvačene su višelamelaste zavjese od gumiranog platna koje se pri kretanju i okretanju tenka slobodno ljuljaju kako bi se smanjilo dizanje prašine i uočljivost kretanja. Poznato je da se iza tenkovskih kolona dižu oblaci prašine, koji ne samo da ih demaskiraju, nego i otežavaju funkcioniranje pročistača zraka motora.

Javna demonstracija
Japanske su snage ostale vjerne ugradnji domaćih turbopunjivih dizelskih motora kompanije Mitsubishi Motors. Za tenk Type 10 razvijen je novi, osmocilindrični, “V” rasporeda, vodom hlađeni motor od 1200 KS/2300 okretaja. Radijus kretanja iznosi 480 km. Motor osigurava tenku specifičnu snagu od 27 KS/t, dovoljnu za najveću brzinu od 70 km/h. Hidromehanička transmisija druga je važna značajka, koja tenku omogućuje kretanje jednakom brzinom unatrag. Mjenjačka kutija i sustav za upravljanje objedinjeni su u jedinstvenu konstrukcijsku i kinematičku cjelinu (transmisija u bloku). Umjesto glavne spojnice (kvačila) ugrađen je hidrodinamički prijenosnik sa spojnicama u ulju za osiguranje kontinuirane promjene stupnja prijenosa (4 + 1), bez prekida tijeka snage u obama smjerovima, naprijed i natrag. Za mijenjanje stupnjeva prijenosa koristi se elektro-hidraulički sustav. Na javnoj demonstraciji tenka TK-X prikazana je puna brzina kretanja naprijed i natrag. U hodu natrag zapovjednik je samo pratio kretanje, a vozač samostalno upravljao prateći smjer kretanja preko TV kamere na stražnjem kraju vozila i monitora u upravljačkom odjeljku.
Upravljanje tenkom preko hidromehaničkog prijenosnika omogućuje promjenu smjera kretanja i promjenjivi polumjer zaokreta u svim stupnjevima prijenosa, bez blokiranja jedne gusjenice. Hidrostatički prijenosnik s kočnim usporivačem vozila omogućuje postupno, ali ubrzano zaustavljanje tenka, što je učinkovito izvedeno pri brzini od oko 50 km/h, sa zaustavnom putanjom od samo četiri-pet metara, uz blago naginjanje vozila naprijed. Važno je istaknuti da su tomu pridonijeli i pripremljena podloga poligona i metalne gusjenice s grebenima. Hodni dio ima dva reda kotača, pet potpornih s povećanim razmakom i po tri kotača nosača gusjenica na objema stranama. Pogonski kotači smješteni su straga, a ljenjivci sprijeda.

Poseban naklon
Druga važna značajka prijenosnika snage i hodnog dijela, kojom se izdvaja od suvremenih tenkova (osim južnokorejskog K2 Black Panther), aktivni je sustav hidropneumatskog ovjesa hodnog dijela i mogućnost da vozač upravlja promjenom klirensa i nagiba u svim smjerovima. Tenk može izvoditi piruete i okretati se oko svoje osi kao balerina (radijus zaokreta 7 m).
Type 10 može izvesti naklon naprijed, podignutii se naprijed i spustiti stražnji kraj, nagnuti se na lijevu ili na desnu stranu, vodoravno se podignuti ili se spustiti i leći, mijenjajući visinu klirensa (od 0,2 m do 0,6 m). Navedeno mogu izvoditi i tenkovi Type 74 i Type 90. Mogućnost aktivne promjene klirensa i nagnutosti vozila skupo je rješenje, ali poželjno prilikom kretanja po neravnom terenu te na bočnim nagibima. Pomaže ciljaču dodatno povećati elevaciju topa ili depresiju, što puno znači pri gađanju udaljenih ili bliskih ciljeva na stražnjem nagibu ispred tenka. Taj sustav ublažava dinamičke udare u kretanju, smanjuje vibracije i pridonosi preciznijoj paljbi.
Type 10 može se opremiti dozerskim nožem, a ima sve specijalne uređaje kao i Type 90: za NKB i protupožarnu zaštitu s infracrvenim senzorima za detekciju nastanka i automatsko gašenje požara u tenku i druge pomoćne uređaje. Nije opremljen za podvodno kretanje, osim dubokog gaza (do dva metra, kao i Type 90). Tenk ima i vrlo sofisticiran sustav za brzu elektroničku razmjenu informacija (C4I), koji omogućuje umrežavanje četiriju tenkova u sinkroniziranu udarnu grupu. Cijeli tenkovski vod može u istom trenutku stati, promijeniti smjer kretanja ili ispaliti plotun. Drugi tenkovi također mogu automatski preuzeti metu koju je otkrio zapovjednik voda, kao što je to slučaj i kod borbenih aviona novijih generacija. Brza elektronička razmjena informacija znači i da se tenk može lako povezati s helikopterima, besposadnim letjelicama i pješaštvom u otkrivanju i uništavanju protivnika.

Četvrta značajka
Type 10 po koncepciji, podsustavima, uređajima i drugom, uz tri osnovne značajke tenka (paljbena moć, zaštita i pokretljivost), ima i četvrtu. To su borbena djelovanja digitaliziranim elektroničkim i optoelektroničkim uređajima te automatiziranim sustavima za upravljanje. Posada tako može pratiti situaciju u okruženju te u svakom trenutku primati i prosljeđivati relevantne informacije o stanju, ciljevima i potrebama. Prema ocjenama stručnjaka i dostupnim komentarima, Type 10 mogao bi uz južnokorejski K2 biti ozbiljan konkurent tenkovima drugih svjetskih renomiranih proizvođača.
Ipak, taj nevjerojatno pokretljiv i precizan gusjeničar s vrhunskom elektronikom i optikom nije bez mana. Troškovi razvoja i proizvodnje uvelike su premašili planiranih šest i pol milijuna dolara po tenku pa Type 10 danas, nakon izlaska s proizvodnih linija, stoji više od 11 milijuna! Ta je cijena dvostruko viša od suvremenih tenkova sa zapada, a trostruko viša od ruskih. Unatoč tomu, japanskim je snagama primarna kvaliteta proizvoda i drukčiji je odnos prema kriteriju cijena-učinkovitost. Procjene su govorile da će ukupno biti proizvedeno oko 600 tenkova Type 10. Pogleda li se, međutim, japanski vojni proračun i plan nabave, vidljivo je da se svake godine planira povećanje flote tenkova za samo šest. Japanska vlada nada se da će veća potražnja iz inozemstva i suradnja sa zapadnim zemljama stimulirati tehnološke inovacije u zemlji i osigurati profit te nova radna mjesta.

Izvoz ili ne?
U vrijeme projektiranja tenka još su bila na snazi stroga ograničenja na izvoz oružja. Japan ih se svojevoljno pridržavao zbog ratne prošlosti pa je bilo nezamislivo da bi neka strana zemlja mogla kupiti Type 10. Vlada je ipak 2014. donijela odluku o skidanju najvećeg dijela tih zabrana. Ako ne za sam tenk, razvijene zapadne zemlje zainteresirane su za transfer japanske tehnologije u području promatranja, nadzora, upravljanja paljbom, telekomunikacija, proizvodnje slitina i kompozitnih materijala. Japanska vlada već je s Velikom Britanijom i Francuskom potpisala sporazume o zajedničkom razvoju naoružanja, a prvi su razgovori obavljeni i s nizom drugih zemalja, među kojima su Italija, Njemačka, Norveška i Izrael.
Međutim, u rujnu 2015. vladajuća koalicija izglasala je usvajanje novog paketa zakona koji će, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, omogućiti japanskim oružanim snagama sudjelovanje u kolektivnoj obrani sa Sjedinjenim Američkim Državama i drugim saveznicima i u slučaju kad njihova zemlja nije izravno napadnuta.
Nedovoljna zaštita i neprovjerenost u ratnim uvjetima jesu razlozi zašto analitičari sa zapada, usprkos fantastičnoj preciznosti i pokretljivosti Type 10, u ocjenama daju blagu prednost najnovijim inačicama Leoparda 2 i M1A2 Abramsa, pa i britanskom Challengeru 2 i izraelskoj Merkavi.

Ivan GALOVIĆ