Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo drugu od priča učenika iz Hrvatske koje su osvojile jednu od šest ravnopravnih trećih nagrada

Jedno sam se poslijepodne u rujnu 1991. našao u vojnom kamionu vozeći se po staroj ličkoj cesti koja nas je vodila do sela Karlovčani. Vozili smo se prema vrhu brda s kojeg nam se pružao prekrasan pogled na Liku. Rujan je već obojao krošnje svojim toplim crvenim tragom. Trebao sam više promatrati taj pogled jer je on bio posljednje lijepo što ću vidjeti u dugo vremena.
 U kamionu su uz mene bili moji bivši školski kolege Mirko, Krešo, Luka, Fran i Jakov s kojima sam se odmah po završetku Klasične gimnazije prijavio u vojsku unatoč tome što nismo imali nikakvu vojnu obuku. Nosili smo mladenački bunt i gorljivo srce. Nakon što smo dva mjeseca stražarili ispred vojarni i nismo sudjelovali ni u kakvim borbama, poslali su nas uz naše glupo veselje na prvu liniju. S nama se vozio i naš narednik, šutljivi Toma. O njemu nitko nije puno znao jer su nam ga odredili za zapovjednika par dana prije nego smo upućeni u Karlovčane. Zapravo, jedino što smo o njemu znali je da se uspio jednom zadihati trčeći preko ceste i da mu svi jako idemo na živce.
Uz škripanje vojnog kotača koji je drobio cestu ispod sebe, prvi nam se put svojevoljno obrati narednik.
 – Idemo prema jednom malom selu imena Karlovčani. Prema informacijama iz zapovjedništva ne bi trebalo biti četnika oko tog sela i naš bi boravak tamo trebao biti miran. Ostajemo tamo pet dana nakon čega će dovesti nove vojnike, a nas vratiti u Gospić.
Nitko mu od nas ništa nije odgovorio jer smo svi bili u šoku da nam se upravo obratio. Neizvjesnost je tekla našim mislima. Nakon čuvanja vojarne konačno jedan pravi zadatak.
Oko pet smo sati stigli u Karlovčane. To je stvarno bilo tužno selo. Imalo je svega četiri čitave kuće bez tekuće vode i bez struje. Cesta se nastavljala nakon sela i naglo zavijala ulijevo, a svuda oko sela prostirala se šuma. Narednik nam je dao znak da se skupimo oko njega i izdao zapovijedi.
– Vas trojica – pokazao je na Mirka, Krešu i Luku – bit ćete u onoj ciglenoj kući preko ceste, a vi ostali ostajete u ovoj kući sa mnom. Jakove, budući da ti jedini od vas balavaca znaš koristit’ zolju, ako nas kojim slučajem napadnu tenkovi, ti ćeš protrčat’ kroz šumu, prišuljat’ se cesti i gađati tenka u bok.
Podijelili smo se kako je naredio i otišli prema kućama. Selo inače nije imalo ni žive duše, jedino ako računamo leglo miševa koje sam našao ispod kreveta na kojem sam trebao spavati. Svi su civili pobjegli iz sela shvativši da će biti rata. Neki utekoše “nama”, a neki “njima”.
Smjestivši se u uglove kuća, shvatili smo da smo zapravo zauzeli položaje. Izvana je dopirala tišina i cvrkut zalutalih vrabaca. Vjerojatno su pod strehama tražili preostalog zrnja. Fran i ja htjedosmo prikratiti vrijeme raznim pričama. Na suprotnom zidu kuće pored požutjela kalendara ugledam napola odlijepljen poster. Vidjela se njena svjetlucava minica i duge noge uz napis “Lepa Brena”. Taman sam namignuo Franu i zapitao koja mu je zgodnija – Lepa Brena ili Neda Ukraden kad me prekine narednik Toma.
– Ne mogu više slušat’ vaše debilne razgovore! Idem do druge kuće provjerit’ jesu l’ oni manje naporni od vas.
 Gledao sam ga kako prelazi cestu razmišljajući koja je od njih dvije meni zgodnija. Trčećim se korakom približavao vratima druge kuće. Tišinu prekine pucanj i metak koji je šutljivog narednika pogodio u glavu. Vrijeme kao da se usporilo. U mojem je vidokrugu stajala narednikova glava. Gledao sam kako eksplodira na tisuće komadića koji se razlijeću ostavljajući krvave otiske na ciglenom zidu. Gledao sam kako mu tijelo polagano pada na pod. Gledao sam kako mu iz ostataka razasute glave krv curi po trijemu kuće. Gledao sam. To više nije bilo crveno lišće u krošnjama rujanske šume.
Vrijeme se odjednom kao naglo ubrzalo. Očekivalo se da će sada prema nama krenuti kiša metaka. U panici sam se bacio na pod i zaplakao. Nakon pola minute tišine isprane suzama shvatio sam da metci ne lete prema nama i to me umirilo. Iz drugog se ugla oglasio Jakov:
– Mislim da je snajperist.
Skinuo je kacigu i nataknuo ju na svoj kalašnjikov laganim je pokretom dižući iznad prozorskog okvira. Nakon par sekundi jedan ju je precizan pogodak odbacio pred moje noge podigavši prašinu uz limeni zveket. Dečki iz druge kuće iskoristili su te sekunde provirivši van i uvukli narednikovo tijelo unutra.
– Pokušajte javiti zapovjedništvu da je narednik mrtav i da nas gađa snajperist! – viknuo sam im sjetivši se da je radio kod narednika.
 – Ništa od toga! Radio se slupao pri padu! Odsječeni smo! – čulo se iz druge kuće.
 Šutjeli smo dugo vremena. Bilo nas je strah provirit da ne završimo kao narednik. U toj smo nategnutoj tišini očekivali da će nas svake sekunde napasti, ali do napada nije došlo. Pala je noć i znajući da me snajperist ne vidi, protrčao sam do druge kuće zagazivši u lokvu hladetinaste krvi. Jezu što mi je nadraživala tijelo, osupnuo je narednikov leš pokriven šatorskim krilom. Moji prijatelji, dojučerašnji čuvari vojarne, lipanjski maturanti, nagurani dalje od prozora, osluškivali su napeti noćni mir kao i ja. Dogovorio sam se s dečkima da ćemo ostati ovdje još jedan dan tijekom kojeg će oni pokušati popraviti taj radio. U slučaju da ga ne poprave, sljedeću ćemo se noć povući iz sela jer ga ovakvi nismo sposobni braniti. Odlučili smo se podijeliti na noćne straže shvativši ubrzo da možda i nisu potrebne jer nakon današnjeg dana nitko od nas neće spavati.
Dugo sam bio budan tu noć. Pred jutro sam ipak iscrpljen zaspao. Vjerojatno bi tako spavao cijelo dopodne da me nije prodrmao Jakov i uzbuđeno šapnuo:
 – Tenkovi!
 – ‘Odi kroz šumu kao što ti je narednik naredio – govorio mu je Fran koji je bio budan – i sa zoljom gađaj po boku.
Zagrlivši zolju poput djevojke na stepenicama Klasične, Jakov je otrčao u šumu i nestao. Nagonski sam pogledao kroz prozor na te tenkove zaboravivši na jučerašnjeg snajperistu. Nisam ih vidio, ali sam čuo zvuk njihovih motora i drobljenje kamena pod gusjenicama koje nadolaze prema selu po onoj lošoj planinskoj cesti. Gledao sam prema zavoju otkud je dopirao teški zvuk i nakon nekog vremena ugledao kako nam sporo prilaze dva tenka M-84. Ugledavši ih, osjetio sam strah kao nikada u životu, ali taj strah nije dugo trajao. Iz šume je doletio projektil i pogodio vodeći tenk u bok, točno kao što je narednik naredio. Pogodak je izazvao toliku eksploziju unutar tenka da je kupola odletjela u zrak i pala negdje u šumu. Stražnji se tenk, vidjevši da je prvi uništen, krenuo povlačiti i pucati u smjeru iz kojeg je Jakov pucao iz zolje. Kliknuo sam od sreće. Obuzeo me snažan val veselja zbog uništenoga tenka i jedva sam čekao da izgrlim Jakova koji nas je sve spasio. Dugo smo se veselili i čekali ga dok nismo shvatili da su Srbi u šumi izgubili tenk, a mi Jakova.
Nismo stigli tugovati jer su ubrzo po selu krenule padati granate. To je granatiranje bila najveća strahota koju sam doživio u životu. Prasak, grmljavina, lomljenje zidova, prštanje zemljanih kratera, tutnjanje, urnebes zbog kojeg još uvijek ne čujem kako treba. Fran i ja sklupčani na podu kuće molimo dragog Boga da nas granate promaše. Više ih nismo brojali. Osjetili smo samo snažan miris rata u zraku koji se miješao s mirisom spaljenog mesa. Mesa?!!                 
Tišina je došla iznenada zajedno s mrakom. Ratna zvijer poželjela se odmoriti. Izlazimo iz svog zavežljaja skidajući komadiće cigle i zemlje s glave, lica, kose, odjeće. Preživjeli smo! Gdje su Mirko, Krešo i Luka?!! Njihova je kuća bila potpuno razrušena. Nagonski smo se bacili na hrpe cigle i razbacane zemlje kopajući rupe raspucanim rukama. Unatoč tome što smo satima kopali po ruševinama, nismo pronašli tijela ljudi s kojima smo odrastali, plesali na koncertima, ispijali prvo pivo, haklali nogač na kvartovskoj betonici, zaljubljivali se i sanjali neke sretne snove u zajedničkim satima našeg djetinjstva.

Ne našavši nikoga, povukli smo se uz preostale zidove svoje razrušene kuće i bezvoljno sjedili u nepomičnom vremenu možda minutu-dvije, a možda i satima. Pored nas su zašuštali metci. Ovaj put to nije bilo precizno snajpersko gađanje, nego vatra pješaštva. Naslonio sam se na preostali okvir prozora i zapucao. Nisam vidio jasno na koga pucam, samo bljeskove pušaka koje pucaju. Pucao sam dok nisam vidio kako Fran pada pogođen u prsa. Nisam toga bio svjestan, ali Fran je umro na mjestu. Bacio sam pušku i pokušao mu pomoć. Metak me pogodio u nogu. Dopuzao sam krvareći do njegova mrtva tijela i onesvijestio se.
Probudio sam se dva dana kasnije u kninskoj bolnici. Kad mi se zdravlje poboljšalo, završio sam u srpskom logoru u kojem sam vidio i doživio dovoljno strahota za neku drugu priču.
Izvukao sam se iz logora u razmjeni zarobljenika 22. studenog 1991. u Jelašcima.
Šuma je tada bila bez lista.

Đuro Hameršak, učenik 2. razreda Klasične gimnazije Zagreb