Ministarstvo hrvatskih branitelja četvrtu godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 135 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike. U ovom broju objavljujemo petu od sedam priča koje su pisano pohvaljene sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje. Naslovljena je Kad suze ponosom odišu…, a napisao ju je Fabijan Vođinac

Uvijek je lijepo vratiti se djetinjstvu. Ono te poput najnježnije majke čvrsto prigrli i svojom toplinom ogrije ti život u trenu. Svojim ti zvukovima otpjeva najljepšu ariju životnih vrijednosti, a svojim vedrim bojama oboji u šareno svaku tamnu mrlju na platnu života. Tako je bilo i te večeri… Slavonsko se selo proteglo uz rijeku Savu, blatnjavi šorovi dozivali su prve pahulje snijega, a kućice i štagljevi polako sklapali umorne uči pred san. Sto puta prošao sam svojom ulicom, mojom lijepom kolijevčicom u kojoj sam osjetio prve životne sokove, i svaki puta privuklo bi me jedno malo prozorsko okno iz kojega je tako sramežljivo sipila blaga svjetlost na pločnik zatrpan lišćem koje je odisalo zaboravom i prolaznosti.

Morao sam jednom utažiti žeđ za zanimanjem i pogledati što to malo okno krije, a tako je neodoljivo privlačilo moju malu glavicu. Konačno, popeh se na klupčicu pokraj kuće i vidjeh petrolejsku lampu u staroj sobi. Uz lampu koja je tako božanstveno, a opet tako mistično svijetlila, uočih staricu odjevenu u šokačku nošnju. Nošnja bijaše crne boje. Uvijek sam se divio našim slavonskim snašama koje su nalik najljepšim uresima naše hrvatske tisućljetne tradicije kad odijevaju svoje svagdanje nošnje. One su dragulji sa stotinu različitih odsjaja koje ni Europa nema. No, zašto ova baka nosi nošnju crnu kao noć… kao smrt? Sutradan su njezini unuci stigli iz obližnjega grada. Provest će vikend s bakom. Bakom koja druguje sa samoćom. Zbližih se s njima. Igrali smo se na ulici pa u dvorištu mistične mi starice. Tako smo polako u igri skrivača ušli i u kuću. Trčeći i skrivajući se od druge djece, uđoh u sobicu s lampom i sakrih se iza ormara. Kako sam nestašno utrčao, začuh kako nešto spade sa starog staklenjaka. Bojažljivo se približih – preda mnom stajaše fotografija lijepog mladića, duge grivaste kose, oko vrata mu krunica. Mladić bijaše odjeven u vojničkom odijelu. Dugo promatrah taj dokument vremena i sa silnom željom odgonetavanja nepoznatog lika, okrenuh fotografiju na čijoj je poleđini pisalo velikim slovima NAŠ ŠVICO, VUKOVAR studeni, 1991. Dok su djeca jedni druge lovili po dvorištu, ja sam zagledan u ovu fotografiju pokušavao povezati motiv onog tužnog svjetla, bake i krunice što stajaše na malenom stoliću nasred sobe. U tom trenu moje meditacije, uđe tajanstvena baka. “Sinko, vidim da držiš ovu sliku?” tiho je izustila rečenicu. Tako je tiho uzela istu u svoju hrapavu, staračku ruku, držeći je kao najveći biser ovoga svijeta. Bijaše to njezino cijelo bogatstvo. Sama je zapodjenula razgovor vidjevši moje znatiželjne oči. “Ovo je moj sin, moj Željko, moj ponos, moja slava, moj život. Svoj je život položio u Vukovaru, poginuo je nekoliko dana prije pada Grada Heroja”, gutajući suze koje su kvasile njezino lice i padale poput iskrica na već požutjelu fotografiju. Grčevito je stiskala krunicu koja je visjela oko vrata njezina heroja u trenutku pogibije. Soba je zamirisala nekim čudnim mirisom poput tamjana na oltaru. Unatoč suzama, bila je ponosna i zahvalna. Njezina je zahvala letjela prema nebu, prema Stvoritelju koji joj je podario ovako hrabro dijete, dijete kojemu je sloboda Lijepe Naše bila najveći ideal i životna zadaća, životno poslanje. Ponos je njezin utkan u našu slobodu i opstojnost. Kao i budućnost koja nam je, okupana krvlju tolikih mučenika, ipak zasvijetlila Sunčevim zrakama nudeći radost i mir.

U tren sam zaboravio na djecu koja su nastavila s igrom, na svoje igračke kojih sam imao napretek, na svoje velike i male prohtjeve koje svakodnevno stavljam pred svoje roditelje. Zapravo zastidio sam se pred ovom gromadom od žene, ovom nježnom notom ljubavi koja je tako iskreno, jednostavno i skromno gledala na život. Njezine mi suze uz ovu fotografiju ispričaše najljepšu priču o meni, tebi, svima nama, o našem životu koji se odvija na cvjetnom polju kojeg miluju vjetrovi slobode i mira, a kojeg Hrvatskom zovemo. I danas, redovito i uvijek, odlazim na kraj našega sela, palim crveni lampion na grobu moje bake Ane, a onda uz crveni, upalim na drugom kraju istog groba i onaj sa crvenom, bijelom i plavom niti na mjestu gdje sniva vitez našeg sela i domovine – Švico. 

Fabijan Vođinac, učenik drugog razreda Klasične gimnazije fra Marijana Lanosovića s pravom javnosti, Slavonski Brod