Dana 28. siječnja 1993. u 10:48 neprijateljska vojska minirala je branu Peruća i teško je oštetila. Da su se njezine namjere ostvarile u cijelosti, vodeni val od više stotina milijuna kubnih metara potopio bi sve nizvodno uz Cetinu, od brane do ušća kod Omiša. No kameni div je izdržao, a akcijom Hrvatske vojske i zauzimanjem područja oko brane te brzom sanacijom oštećenja izbjegnuta je katastrofa nesagledivih razmjera…

Točno u 10:48 odjeknula je Sinjskom krajinom zaglušujuća eksplozija, nadjačavši one na koje se uho u ratnom vihoru već naviklo, zemlja se zatresla dok su seizmičke stanice bilježile podrhtavanje tla magnitude gotovo tri stupnja po Richteru, a stup gustog crnog dima i prašine dizao se stotine metara u visinu…

Tako se umirovljeni brigadir Vlatko Bandalo, naš sugovornik u ovoj priči, prisjeća tog prijepodneva 28. siječnja 1993., kad je neprijatelj aktivirao tridesetak tona eksploziva na brani Peruća u namjeri da je uništi i izazove nesagledive posljedice koje bi se dogodile njezinim popuštanjem. Bio je tad u svojem uredu u Sinju, gdje je kao časnik za vezu 126. brigade bio zadužen za komunikaciju s predstavnicima EZ-a i UN-a na sinjskom području. Kad je eksplozija odjeknula, prva mu je pomisao bila: “Svoju kuću možda više nikad neću vidjeti…”

Dizanje brane u zrak i akcija njezina oslobađanja događa se samo nekoliko dana nakon poduzimanja vojno-redarstvene operacije Maslenica, kojom je Hrvatska vojska odbacila neprijatelja iz zadarskog zaleđa i ponovno povezala sjever i jug Hrvatske. Suočen s gubicima u operaciji Maslenica i uspjesima Hrvatske vojske, neprijatelj provodi u naum svoje višemjesečne prijetnje i aktivira eksploziv na ključnim točkama brane…

Vodena bomba

Punih 16 mjeseci, od trenutka kad je 17. rujna 1991. okupiraju neprijateljske snage JNA i pobunjenih Srba, hidroelektrana Peruća visjela je nad Sinjskom krajinom kao Damoklov mač. Prijetili su njom kao vodenom bombom, ucjenjivali od samog početka njezinim miniranjem i visokim vodostajem, koji je cijelo vrijeme održavan na kritičnoj točki. Prvu prijetnju kako će branu dignuti u zrak mediji su zabilježili u izjavi zapovjednika zločinačke vojske Ratka Mladića u Hrvacama odmah nakon što su je okupirali.

Nakon zauzimanja brane neprijateljske su snage odmah zatvorile sve odvode iz akumulacijskog jezera, regulacijske zatvarače (ustave) na preljevu i glavnom ispustu te uništile sve što su mogle u njezinim prostorijama. Brana je nakon toga iz dana u dan akumulirala sve veći i veći vodostaj u jezeru. Stručnjaci su stalno upozoravali na ono što bi se moglo dogoditi ako brana popusti pod stalnim pritiskom vode, ali i nebrige i neodgovornosti, te isticali nužnost da se barem povremeno ispusti određena količina vode. No neprijatelj je upravo želio da Perućko jezero bude što veće kako bi efekt koji bi rušenje brane izazvalo bio što pogubniji.

“Bila bi to katastrofa od koje se ovaj kraj vjerojatno nikad ne bi potpuno oporavio. Vodeni val koji bi nastao urušavanjem brane pomeo bi sve što bi mu stajalo na putu. Namjera im je bila uništiti sve nizvodne elektrane na Cetini i ugroziti živote i imovinu desecima tisuća stanovnika nizvodno od Sinja i Trilja do njezina ušća u Omišu. Nestali bi mostovi, putovi, naselja, gradovi… Voda koja bi krenula kroz kanjon doslovno bi nosila sve pred sobom, nestalo bi sve što je dotad na ovom području postojalo… Bilo bi to ravno kataklizmi. Postojale su simulacije dokud će doći voda ako se nešto s branom dogodi i mi smo se zapravo pripremali na najgore. Svaka je kuća imala točno zabilježeno dokud će biti potopljena ako krene najcrnji scenarij,” prisjeća se Bandalo.

UN-ov časnik koji je shvatio opasnost

Neprijateljska je vojska bila na brani do uspostave ružičastih zona i dolaska mirovnih snaga UNPROFOR-a u kasno ljeto 1992., kad se morala povući desetak kilometara prema sporazumu o razgraničenju snaga. Brana je bila na području ružičaste zone i zadaću njezine zaštite dobiva kenijski bataljun UNPROFOR-a. Umirovljeni brigadir Bandalo prisjeća se kako situacija i opasnost koju je predstavljala brana nije pretjerano zabrinjavala spomenuti bataljun, koji se nije ni ozbiljno posvetio ispitivanju stanja u kojem se nalazila iako su njegovi pripadnici svakodnevno na njoj boravili: “Mi smo stalno pisali dopise, tražili da se brana pregleda, no oni za to nisu imali mandat, njih brana uopće nije toliko zanimala. Da situacija bude još gora, unatoč neutralnoj ulozi koju su trebale imati, snage UNPROFOR-a koje su usto i zapovjedništvo imale na neprijateljskoj strani, često su viđane s neprijateljskim vojnicima i puštale ih na branu iako je područje bilo demilitarizirano, a to strogo zabranjeno.”

Hrvatska vojska mogla se pouzdati jedino u UN-ove vojne promatrače koji su se nalazili u Sinju. “U moj je ured u vojarni 126. brigade svaki dan dolazio predstavnik UN-ovih vojnih promatrača da podnese izvješće ili da se informira o situaciji na terenu. I svaki je dan u mojim izvješćima i zahtjevima Peruća bila na prvom mjestu, kao i stalna upozorenja o tome kako je riječ o potencijalno velikoj opasnosti,” prisjeća se Bandalo. Među časnicima koji su svakodnevno kontaktirali s Bandalom bio je i mladi, 26-godišnji Britanac bojnik Mark Nicholas Gray, inače pripadnik Kraljevskih marinaca, koji vrlo brzo shvaća što se na brani Peruća zapravo događa.
“On je iz razgovora s nama sve jasnije uviđao da s jedne strane postoje oni koji su spremni svjesno napraviti golemu štetu, a da su s druge strane oni koji su zbog toga uistinu zabrinuti. Vidio je da smo postali vojnici ne zato što smo to htjeli, nego zato što nas je situacija na to natjerala, da smo napadnuti u vlastitoj zemlji i da samo branimo svoje.

U jednom trenutku shvatio je tu veliku razliku i vjerujem da je tad donio odluku o tome što će učiniti,” govori Bandalo. Ako je i sumnjao, da realna opasnost postoji naposljetku se uvjerio iz razgovora s direktorom brane Josipom Macanom, kojem je donio i važnu tehničku dokumentaciju koja je ostala u brani te je obilazeći je svakodnevno počeo mjeriti vodostaj u jezeru. Shvativši da je vodostaj dostigao kritičnu točku, časnik Gray čini ključni korak i otvara zapornicu preljeva na brani i pušta vodu. Neprijateljski je vojnici zbog oštećene hidraulike ručno vraćaju idućih nekoliko sati, no drugog dana on opet čini isto… U tom je stanju potom i ostala, a voda je nastavila otjecati te se njezina razina u akumulacijskom jezeru snizila za pet metara u trenutku kad dolazi do miniranja brane. “Bio je svjestan da je možda ugrozio kodeks neutralnosti kojeg se kao pripadnik UN-ovih snaga morao držati, no istodobno i da postupa humano, odgovorno i po savjesti unatoč tomu da možda neće biti shvaćeno tako te da tim i svoju buduću vojnu karijeru dovodi u pitanje,” prisjeća se Bandalo.

Gray je iskoristio obilaske brane i kako bi zajedno s brazilskim kolegom Carlosom Maasom ušao u njezinu galeriju i provjerio je li zaista minirana, što se naposljetku pokazalo točnim. Naime, u dnu galerije našli su desetke kutija s eksplozivom… Unatoč poslanim izvješćima u kojima je navedeno da postoji realna bojazan o miniranju brane i mogućim posljedicama njezina rušenja, nitko nije reagirao. Kad je brana dignuta u zrak, bojnik Gray već je bio napustio Hrvatsku i nalazio se na drugoj UN-ovoj zadaći, a o događaju saznaje iz medija.

Miniranje brane

“Večer prije miniranja brane, 27. siječnja, zapovjednik kenijskog bataljuna izvještava nas da su četnici opet zauzeli branu te da su se pripadnici UN-ovih snaga povukli i da više ne kontroliraju situaciju,” sjeća se Bandalo.

I pripadnici Hrvatske vojske uočili su grupiranje i aktivnosti neprijatelja u blizini brane i okolnog područja gdje se prema sporazumu o razgraničenju ne bi smio nalaziti. U selo Laktac neprijatelj je dovukao tenkove i na potezu Maljkovo − Alebića kula rasporedio više stotina vojnika s teškim naoružanjem. U poslijepodnevnim satima 27. siječnja ušli su na branu. Njihove aktivnosti idućeg dana, 28. siječnja, prenosimo iz bilješki tadašnjeg zapovjednika 126. brigade bojnika Zdravka Škarpe koje je naš časopis objavio samo koji tjedan nakon akcije: “Neprijatelj je tijekom jutra nastavio s dovlačenjem pojačanja u ljudstvu i tehnici na položaje oko brane. U 6.55 sati zaposjeli su položaje kenijske bojne UNPROFOR-a na Alebića kuli i brani Peruća, gdje su povezali unaprijed postavljeni eksploziv, pripremili ga za aktiviranje i oko 9 sati napustili branu, s tim što su u 7.35 i u 9.39 sati otvorili jaku vatru iz topničkog i pješačkog naoružanja, u 10,48 sati čule su se snažne detonacije na Perući, nakon čega je utvrđeno da su četnici minirali most preko preljevnog ispusta i desni bok brane…”

Strahujući što bi se moglo dogoditi i želeći spriječiti suludi neprijateljski naum, manja skupina pripadnika 126. brigade krenula je tog jutra prema brani, no zaustavlja je na njezinu prilazu nailazak na poginulog suborca Antu Buljana, koji je prilikom izviđanja upao u neprijateljsku zasjedu. Možda ih je baš to spasilo da se na brani ne zateknu u samom trenutku detonacije.

A kad je eksplozija odjeknula… “Više nije bilo kalkuliranja i čekanja. Svi krećemo prema brani samoinicijativno, ne čekamo zapovijed, nego samo idemo naprijed kako bismo što prije stigli. Nitko ne zna razmjere oštećenosti brane. Prilazimo brani s obje strane…,” prisjeća se umirovljeni brigadir Bandalo i dodaje kako su u akciji sudjelovali pripadnici 126. brigade,16. domobranske pukovnije, 141. brigade, Vojne policije te Centra za obuku i odgoj vojnika.

Iako tog prijepodneva 28. siječnja izravno iz Ureda predsjednika države stižu nalozi da se obustave sve akcije HV-a oko brane, odgovor s druge strane žice glasio je: “Gotovo je… Ovi luđaci su je digli u zrak,” evociraju sjećanja Branko Jukić, tadašnji načelnik prometne službe 126. brigade i Boško Vladović, danas predsjednik Udruge veterana 126. brigade.

Trideset tona eksploziva bilo je pomno raspoređeno na nekoliko ključnih točaka brane. “Brana je minirana stručno i eksploziv je stavljen točno tamo gdje je trebalo da učini što više štete. U sredini brane bilo ga je najviše, s ciljem da je destabilizira duboko u njezinu središtu, potom na bokovima i preljevnoj klapni,” detaljno opisuje Bandalo i dodaje: “Jedina sreća u ovoj nesreći bila je nekoliko metara niža razina vode u akumulacijskom jezeru zahvaljujući bojniku Grayu. To što je on učinio bilo je presudno da brana ne popusti.”

Katastrofične prve slike i sanacija

“Dolaskom na branu prve su slike užasne, katastrofične. Tamo gdje je bio zatvarač preljevnog ispusta brane bio je veliki krater, ispod centrale izlazilo je nešto poput gejzira, stvarali su se golemi virovi, cesta više nije postojala, spaljena zemlja, kamene gromade razbacane uokolo stotinu metara, bile su to strašne, gotovo nevjerojatne slike…,” govori Bandalo prisjećajući se tih neizvjesnih trenutaka koji su mu se duboko urezali u pamćenje. Nizvodni je rub kratera bio samo pedesetak centimetara viši od vodostaja jezera, a uzvodni je bio potopljen. Da je došlo do većeg prodora vode i prelijevanja nizvodnog ruba kratera brana jednostavno ne bi izdržala.
Već iste noći počinje sanacija i spašavanje brane, u pogon se stavlja cijela građevinska infrastruktura i mehanizacija koja je na raspolaganju i počinje nasipavanje oštećenja. Sve to odvija se dok s okolnih brda neprijatelj nastavlja topništvom gađati branu ne dopuštajući njezinu sanaciju. No unatoč nemogućim uvjetima i pod granatama, navezene su tisuće i tisuće kubika pijeska kako bi se spriječio prodor vode, nasipali svi otvori i pukotine te spriječila erozija brane. Bilo je potrebno otvoriti i temeljni ispust kako bi se ispraznilo akumulacijsko jezero, a brana potpuno rasteretila i omogućila njezina rekonstrukcija i obnova. Učinjeno je to dan kasnije… “Kad je voda počela teći na temeljni ispust znali smo da je bitka za branu dobivena,” napominje Bandalo.

U obilazak brane dolaze građevinski stručnjaci, inženjeri, veleposlanici, a obilazi je i njezin projektant prof. dr. Ervin Nonveiller. “Suznih očiju,” prisjeća se Bandalo, “promatrao je svoje vrhunsko djelo, ranjeno i rastrgano, zaprepašten količinom počinjenog barbarstva. Jer ovakav je teroristički čin bio nepoznat dotad u ratnoj povijesti. No kameni div je izdržao…”

Posredstvom tadašnjeg britanskog veleposlanika Bryana Sparrowa, na Perući je početkom veljače ponovno i bojnik Mark Nicholas Gray, časnik zahvaljujući kojem je brana izdržala. Mark Nicholas Gray je za ulogu i doprinos u očuvanju brane u prigodi 20. obljetnice akcije Peruća odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom.

Sanacija i obnova brane bile su velik izazov, ali u rujnu 1995. uspješno su privedene kraju. Akcija oslobađanja Peruće ostat će upisana u novijoj hrvatskoj povijesti kao akcija Hrvatske vojske u kojoj je zahvaljujući brzoj reakciji i sanaciji oštećene brane izbjegnuta katastrofa nesagledivih razmjera, a njezino je spašavanje i obnova ponos hrvatskih graditelja.

---

HE Peruća
Cetina je sa svojih stotinjak kilometara najdulja te vodom najbogatija dalmatinska rijeka, a njezin je sliv prema godišnjoj proizvodnji energije te raspoloživoj snazi i regulacijskim mogućnostima najvažniji energetski sliv u Hrvatskoj. Na Cetini je još 1912. izgrađena prva hidroelektrana – HE Kraljevac, jedna od najstarijih u Europi. Kasnije su na hidroenergetskom sustavu Cetine izgrađene još HE Peruća (1960.), HE Orlovac, HE Đale i HE Zakučac, ujedno i najveća hidroelektrana u Hrvatskoj.

Perućko akumulacijsko jezero u gornjem dijelu toka Cetine zapravo je prvo ikad izgrađeno u kršu, čime su postavljeni temelji hidroenergetskog sustava Cetine kakav danas poznajemo. Perućko jezero, s površinom od gotovo 20 kvadratnih kilometara, treće je po veličini akumulacijsko jezero u Hrvatskoj. Brana je visine u profilu Cetine 63 m, širine u dnu do 220 m, a duljine u kruni 450 m.
Najviši radni vodostaj projektiran je na koti 360 m n. v., najniži na koti 325 m n. v., a najviši preljevni za najveći vodeni val na koti 361,2 m n. v. Akumulacijsko jezero zajedno s hidroelektranom građeni su od 1956. do 1960., kad je puštena u pogon i uključena u hidroenergetski sustav Hrvatske.

Tekst: Vesna Pintarić
Foto: arhiva HVGI-ja