Gradnja, opremanje, održavanje i operativna uporaba kapitalnih brodova Američke ratne mornarice sve su skuplji, a protubrodski projektili koji su im glavna prijetnja sve opasniji. To su samo neki od razloga zbog kojih se postavlja pitanje smanjenja njihova broja, pa čak i to jesu li uopće potrebni

 

Vojnostručni portal Defense News objavio je krajem travnja studiju izrađenu u Uredu ministra obrane SAD-a, kojom se, među ostalim, traži smanjenje broja aktivnih nosača zrakoplova za dva, s 11 na devet. Iako se to na prvi pogled ne čini puno, znači da bi mornarica u svakom trenutku imala operativno dostupna dva, najviše tri nosača za hitno razmještanje u područja krize u ulogama odvraćanja i uvođenja mira.

Međutim, taj je prijedlog došao iz Ureda za procjenu troškova i evaluaciju programa (Office of Cost Assessment and Program Evaluation – CAPE), čija je primarna zadaća pronalaženje načina za smanjenje troškova američkih oružanih snaga. CAPE je izravno podređen ministru obrane i otprije je poznat po radikalnim prijedlozima koje Bijela kuća, ili u krajnjem slučaju Kongres, u pravilu odbijaju.

Američke oružane snage u arsenalu nemaju ništa veće i dojmljivije od velikih nosača zrakoplova na nuklearni pogon. Ni jedna druga država nema ništa slično. Najbliže je francuski nosač “Charles de Gaulle” koji ima nuklearni pogon, ali znatno je manji od američkih nosača. Rusija svako malo najavljuje gradnju prvog nosača na nuklearni pogon uz obvezno pokazivanje maketa, ali ništa više. Najozbiljnija je Kina, koja ima razrađen dugoročni plan gradnje nosača, uključujući i one na nuklearni pogon. Međutim, zbog teške ekonomske situacije u toj zemlji, prouzročene pandemijom koronavirusa, neka izvješća tvrde da je politički vrh odlučio prolongirati gradnju nuklearnih nosača. Razlog je vrlo visoka cijena.

Birokratska logika

Kako su američki nosači zrakoplova još uvijek najveći pokazatelj američke globalne moći, šanse da će Bijela kuća i Kongres prihvatiti prijedlog CAPE-a vrlo su male, da ne kažemo nikakve. No kad bi to nekim čudom i napravili, to bi značilo dramatičan zaokret ne samo u razvoju američkih oružanih snaga nego i u provođenju američke vanjske politike. CAPE je poznat po odličnim sposobnostima izračunavanja troškova, ali i vrlo slabim da shvati zašto su neki borbeni sustavi važni. Jedan od nedavnih takvih prijedloga bio je da Marinski korpus prestane kupovati višenamjenske borbene avione F-35B Lightning II te ih zamijeni znatno jeftinijim borbenim avionima koji ne bi imali mali radarski odraz, ali imali bi nižu cijenu. No mali radarski odraz, prema CAPE-u, ionako nije bitan. S obzirom na specifične značajke marinskih F-35B pitanje je čim bi ih mogli zamijeniti jer na tržištu nema sličnog borbenog aviona s mogućnošću vertikalnog polijetanja i slijetanja. Naravno, sva bi ta “ušteda” bila izgubljena već u prvim satima sukoba kad bi marinske zrakoplovne snage doživjele velike gubitke zbog uporabe zastarjelih ili neadekvatnih borbenih aviona. No, logika CAPE-a je birokratsko-računovodstvena.

Kad se malo bolje prouči CAPE-ov dokument, može se vidjeti da razlozi za prijedlog otpisa dvaju nosača nisu samo u visokim troškovima gradnje i održavanja nego i u bojazni da bi se njihovim uništenjem prouzročili veliki materijalni gubici u zrakoplovima i naoružanju koje je na njima smješteno. CAPE ispravno zaključuje da bi nosači zrakoplova bili protivnikov primarni cilj, no to vrijedi još od Drugog svjetskog rata. Jedno je pokušati ih uništiti, a sasvim drugo to i uspjeti. S birokratsko-računovodstvenog gledišta CAPE predlaže da se novac troši na male brodove čiji bi gubitak bio znatno manje “bolan”. Tako je CAPE ostao sasvim u skladu s vlastitom filozofijom da predlaže uvijek najjeftiniju opciju, a ne onu koja dobiva rat.

Na dometu projektila

Ipak, prijedlozi CAPE-a, a i mnogih koji su se poveli u tom smjeru, nemaju baš nikakvu šansu u Bijeloj kući. Što manje nosača zrakoplova Amerika ima, to će biti manje sposobna djelovati u svjetskim žarištima. Najnovija iskustva iz Iraka, Sirije i posebice Afganistana pokazala su da američke kopnene snage u svakom trenutku moraju na raspolaganju imati snažnu zračnu potporu. U nebrojenim je slučajevima upravo ona činila razliku između pobjede i poraza (te velikih gubitaka). Pritom su upravo nosači bili jedina potpuno pouzdana osnova za pružanje zračne potpore u svakom trenutku. Iskustva su pokazala da su pokušaji oslanjanja na zrakoplovne baze u drugim zemljama često iznimno rizični, a nemali broj “domaćina” odlučio bi prekinuti suradnju iz političkih, ekonomskih i vojnih razloga. Uostalom, i danas se većina američkih zračnih djelovanja po ciljevima u Afganistanu izvodi s nosača.

Čak i kad su velike zrakoplovne baze u prijateljskim zemljama sigurno na raspolaganju, mogućnost njihove zaštite od uništenja manja je nego zaštita nosača zrakoplova. Primjerice, sve američke vojne baze u Južnoj Koreji u dometu su sjevernokorejskih balističkih projektila, a neke i u dometu sjevernokorejskog dalekometnog topništva. Slično je i s bazama u Japanu, i onim najudaljenijim na Okinawi, pa čak i s bazama na Guamu.

CAPE, ali ne samo on, desetljećima promovira gledište da su veliki i skupi ratni brodovi prevelik cilj da bi djelovali u rizičnim zonama kao što je Južnokinesko more. Ta se tvrdnja prvi put pojavila još sedamdesetih godina, kad je Donald Rumsfeld prvi put postao ministar obrane. Ulaskom u XXI. stoljeće tvrdnje i gledišta ostali su više-manje jednaki. Nekad su glavne potencijalne prijetnje nosačima bili nadzvučni protubrodski projektili smješteni na nuklearnim podmornicama, danas su to balistički projektili razvijeni za pogađanje nosača zrakoplova. Realnost je, naravno, ponešto drukčija nego vrlo jednostrana slika koja insinuira da su nosači nemoćni ciljevi bez ikakve mogućnosti obrane. Jesu li?

Sovjetski zaostatak

Otkad su nosači zrakoplova postali kapitalni brodovi razmatraju se i opcije njihova potapanja. Tijekom Drugog svjetskog rata najveća opasnost za američke nosače bili su japanski palubni torpedni bombarderi i bombarderi za obrušavanje, a potkraj rata i kamikaze. Četiri nosača izgubljena su torpediranjem iz podmornica (tri japanske i jedna njemačka). Od 57 američkih nosača potopljeno je samo 12 iako su cijelog rata bili primarni ciljevi.

Podjela svijeta nakon Drugog svjetskog rata dovela je do stvaranja dvaju velikih blokova. Izravna posljedica podjele bila je takozvana utrka u naoružanju, koju su predvodili SAD i SSSR. U njoj je potonji uglavnom zaostajao iako je s vremena na vrijeme imao bljeskove nadmoći, posebice u razvoju raketne tehnologije (vidi Program Apollo, I. i II. dio, HV 583 i 584).

Na oceanima su najveći simbol američke dominacije bili nosači zrakoplova. SSSR je do kraja svojeg postojanja uspio izgraditi samo jedan klasični nosač – “Admiral Kuznjecov“ (Projekt 1143.5), koji je i danas aktivan u ruskoj mornarici. Projekt 1143.5 trebao je biti tek prijelazni korak za stjecanje znanja, vještina i iskustava za gradnju nosača na nuklearni pogon Projekt 1143.7, ali taj brod nikad nije dovršen.

 

S druge strane, američka su brodogradilišta u redovitim razmacima dovršavala sve veće i bolje nosače, na koje su ukrcavani sve napredniji borbeni avioni i helikopteri. Zrakoplovne skupine na američkim nosačima tad su (a i danas su), bile jače od 80 posto ratnih zrakoplovstava u svijetu. Američki su nosači svoje ubojite moći dokazali tijekom ratova u Koreji i Vijetnamu.

Bez sposobnosti za izgradnju nosača koji bi veličinom i snagom zrakoplovne skupine parirali američkim, SSSR se odlučio za drugu opciju – razvoj oružja kojima će ih moći potopiti. Primarni cilj bio je udaljiti nosače što više od sovjetskih obala kako ne bi mogli biti iskorišteni za nuklearne udare. Iako su s vremenom takvu zadaću na sebe preuzele podmornice na nuklearni pogon, SSSR nije odustao od razvoja protunosačkog naoružanja.

Neprimjetno približavanje

Sovjetska ratna mornarica najviše je očekivala od kombinacije podmornica na nuklearni pogon i vrlo velikih protubrodskih projektila koji su letjeli nadzvučnim brzinama. Prvi i ne baš uspješan pokušaj opremanja podmornica protubrodskim vođenim projektilima bio je Projekt 659 (NATO-ova oznaka Echo I), a potom i poboljšani Projekt 675 (Echo II). Prva od ukupno pet podmornica Projekta 659 – K-45 porinuta je u prosincu 1958., a u operativnu uporabu uvedena je 1961. godine. Iako je u skladu s boljim Projektom 675 izgrađeno čak 29 podmornica, sovjetska mornarica njima nije bila zadovoljna jer su se protubrodski projektili mogli lansirati samo s površine. I 16 podmornica izgrađenih prema Projektu 651 (Julliett) moralo je izroniti da bi lansiralo projektile, a taj je problem riješen tek kod podmornica Projekta 670A (Charlie I). Podmornica K-162 Projekta 661 Ančar (Papa) prva je dobila trup od titanijeve slitine i mogućnost radnog zarona od 400 metara. Vršna brzina podmornice prelazila je 44 čvora. No, pokazala se preskupom za gradnju i presloženom za održavanje, a umjesto nje razvijen je Projekt 949 Granit (Oscar I), a potom i Projekt 949A Antej (Oscar II).

Bez obzira na klasu, princip djelovanja bio je isti – neprimjetno se približiti nosaču zrakoplova te iz što veće blizine lansirati velike protubrodske vođene projektile koji lete nadzvučnim brzinama. U slučaju podmornica Oscar II to su projektili 3M45 Granit (SS-N-19 Shipwreck), čija je najveća brzina leta 2,6 Macha na velikim visinama i 1,6 Macha na malim, a neki izvori navode podatak o najvećoj brzini od čak 4000 km/h. Najveći je domet 800 km s termonuklearnom bojnom glavom. S klasičnom bojnom glavom mase 750 kg domet je bio 700 km. Za sigurno uništavanje nosača zrakoplova i njegove udarne skupine razvijena je termonuklearna bojna glava snage 618 kilotona. Od 1991. godine na brodovima i podmornicama ruske mornarice više se ne nalaze krstareći i protubrodski projektili s nuklearnim bojnim glavama.

Velika brzina leta protubrodskog projektila trebala je smanjiti raspoloživo vrijeme reakcije proturaketnih obrambenih sustava na brodovima američke mornarice. Američki odgovor bio je razvoj sustava za rano otkrivanje projektila bez obzira na to na kojoj visini lete. Glavna komponenta tog sustava bio je (i još je uvijek) palubni leteći radar E-2 Hawkeye. E-2A uvedeni su u operativnu uporabu u siječnju 1964. godine. Trenutačno je u proizvodnji inačica E-2D s ultramodernim AESA radarom AN/APY-9. Službeni izvori navode podatak o zoni motrenja od samo 300 nautičkih milja (555 km), što je nerealno. Vjerojatniji je podatak da je zona motrenja najmanje 30 posto veća nego kod radara AN/APS-145 koji su na E-2C, što znači više od 1000 km. S obzirom na to da AESA radari imaju mogućnost motrenja zračnog prostora faznim pomakom elektromagnetskog zračenja te tako mogu neprekidno pratiti i najbrže ciljeve, tu mogućnost ima i AN/APY-9. To u praksi znači da se rotacija antene može zaustaviti te sve njezino zračenje usmjeriti prema točno zadanom sektoru motrenja. Faznim pomicanjem radarskih zraka taj se prostor neprestano i višestruko pregledava. Tako se mogu otkriti i vrlo brzi ciljevi na vrlo velikim udaljenostima i vrlo malim visinama leta. Negativna je strana što se pregledava samo jedan sektor.

Nedostatak Tomcata

Druga je važna komponenta sustava bio palubni lovački avion F-14 Tomcat, projektiran kako bi mogao uništavati protubrodske nadzvučne projektile na svim udaljenostima, pa čak i vrlo velikim. Zbog toga je dobio do danas jedinstvenu kombinaciju radara AN/AWG-9 i projektila AIM-54 Phoenix. S najvećom izlaznom snagom od 10 kW taj je radar dvočlanoj posadi F-14 (pilot i radarist/ciljač) davao mogućnosti sasvim solidnog AWACS-a. Ciljeve veličine bombardera mogao je otkrivati na udaljenosti od 370 km, a one veličine lovačkog aviona (površine radarskog presjeka od oko 5 m²) na udaljenosti od 213 km. Američkoj ratnoj mornarici bilo je ipak najvažnije da je mogao niskoleteće ciljeve kao što su protubrodski vođeni projektili otkrivati na udaljenosti od najmanje 120 km. Ništa manje bitna nije bila ni sposobnost istodobnog praćenja 24 cilja.

Kako bi avion mogao otkrivene ciljeve uništavati na velikoj udaljenosti, razvijen je veliki projektil zrak-zrak s radarskim samonavođenjem AIM-54 Phoenix brzine leta 5 Macha i procijenjenog najvećeg dometa protiv ciljeva u zraku od čak 200 km. Imao je usto aktivno radarsko samonavođenje koje mu je omogućavalo gađanje i drugih ciljeva, kao što su ratni brodovi (ta značajka nikad nije službeno potvrđena te se smatra da je tad domet bio i višestruko veći). Projektil Phoenix nikad nije ugrađen na neki drugi borbeni avion.

Na žalost mornarice, F-14 Tomcat povučen je 2006. iz operativne uporabe a da nije razvijena adekvatna zamjena. Nakon raspada SSSR-a 1991. pa sve do prije desetak godina Pentagon je vjerovao da je dominacija američkih nosača neupitna te da se u skoroj budućnosti neće pojaviti nove prijetnje. Oružani sukob s SSSR-om u kojem bi sudjelovali nosači zrakoplova bio je malo vjerojatan još od šezdesetih godina zbog vrlo velike mogućnosti prerastanja u nuklearni. Druge zemlje nisu imale ni sredstva ni tehnologije za samostalan razvoj nadzvučnih protubrodskih projektila koji bi mogli ugroziti brodove veličine nuklearnih nosača. U skladu s tim, Pentagonovi analitičari i planeri zaključili su da na nosačima zrakoplova više ne trebaju skupe lovačke avione, nego samo kombinaciju višenamjenskih borbenih aviona F/A-18C/D i F/A-18E/F. Skupi razvoj nasljednika F-14 Tomcata nije razmatran.

S krajem SSSR-a vjerojatnija je postala prodaja njegovih tehnologija. Indija je s Rusijom razvila nadzvučni projektil BrahMos koji postoji i u protubrodskoj inačici. Što se tiče Kine, njezina mornarica konstantno u operativnu uporabu uvodi nove klase klasičnih i nuklearnih podmornica te borbene avione, a gradi i treći, ujedno svoj dosad najveći nosač zrakoplova. Sve te platforme opremaju se novim oružnim sustavima.

Zadnjih mjeseci u medijima specijaliziranim za sigurnosna i vojna pitanja puno se piše o početku opremanja kineskih razarača nadzvučnim protubrodskim vođenim projektilima YJ-12. Prema dostupnim podacima, sposobni su za brzine do 3 Macha (manji broj izvora navodi 4 Macha) i domet do 400 km. Kina je odlučila potencijalnim kupcima ponuditi izvoznu inačicu CM-302 dometa oko 270 km. Međutim, YJ-12 nije nešto što bi Amerikancima bilo nepoznato jer je taj projektil po značajkama sličan onima koji su bili u naoružanju sovjetske mornarice. Jedini problem sa sličnim oružjima mogao bi proizlaziti iz toga što na palubama nosača više nema F-14. Doduše, novi palubni višenamjenski borbeni avion F-35C s AESA radarom AN/APG-81 dostojna je zamjena za F-14 i radar AN/AWG-9. No veliko je pitanje može li projektil zrak-zrak AIM-120D AMRAAM biti adekvatna zamjena za AIM-54. Iako ima aktivno radarsko samonavođenje, njegove su borbene značajke ipak slabije u odnosu na Phoenixove.

Slojevita obrana

Američka ratna mornarica razvila je slojevitu obranu za zaustavljanje protubrodskih vođenih projektila koji napadaju nosače zrakoplova. Prvi krug u najmodernijoj kombinaciji čini leteći radar E-2C/D i F-35C naoružan projektilima zrak-zrak AIM-120D. Uz njih djeluju i palubni višenamjenski borbeni avioni F/A-18E/F Super Hornet s AESA radarima AN/APG-79. Hawkeye otkriva prijetnje na velikoj udaljenosti bez obzira na visinu leta, a potom usmjerava prema njima F-35C i F/A-18E/F kako bi ih oborili projektilima AMRAAM. Ta bi kombinacija teoretski trebala uništiti većinu projektila.

Oni koji se probiju kroz prvi krug obrane suočit će se s obrambenim sustavima razmještenim na krstaricama i razaračima koji su u borbenoj skupini nosača zrakoplova. Krstarice klase Ticonderoga opremljene su radarskim sustavom AEGIS i projektilima površina-zrak Standard (SM) sposobnim za uništavanje i najbržih ciljeva. Uz njih u vertikalnim su lanserima i projektili površina-zrak RIM-162 Evolved Seasparrow Missile (ESSM), optimizirani za zadaće uništavanja vrlo brzih protubrodskih projektila koji lete na vrlo malim visinama. Tim su radarskim sustavom i naoružanjem opremljeni i razarači klase Arleigh Burke. U tijeku je program modernizacije dijela razarača klase Arleigh Burke (serija Flight IIA) ugradnjom novog AESA radara AN/SPY-6(V)4 umjesto starog PESA AN/SPY-1, čime će se borbene značajke razarača bitno poboljšati. Svi novoizgrađeni razarači te klase isporučit će se s radarima AN/SPY-6(V)1.

Ako se kojim slučajem neki projektil probije kroz prva dva kruga obrane naići će na treći, koji čini topnički proturaketni sustav Phalanx CIWS i/ili proturaketni sustav RIM-116 RAM (Rolling Airframe Missile). Krstarice i razarači opremljeni su usto snažnim sustavima za elektroničko djelovanje kojima se može ometati rad aktivnog radarskog sustava za navođenje na protubrodskim vođenim projektilima. Uskoro bi na američkim razaračima trebali biti instalirani i laserski sustavi namijenjeni prije svega proturaketnoj obrani.

Svaki američki nosač zrakoplova ima i vlastite sustave aktivne obrane: PZO raketni sustav RIM-162 ESSM, raketni sustav RIM-116 RAM i topničke sustave Phalanx CIWS kalibra 20 mm. Sva su ta oružja uvezana u brodski automatski borbeni sustav. Iako ti sustavi mogu zaustaviti protubrodske vođene projektile, američka mornarica vjeruje da su prijašnja tri kruga obrane dostatna.

Amerikanci iz razumljivih razloga nikad ne govore o načinima na koje će obraniti svoje nosače. Naruku im ide i činjenica da od kraja Drugog svjetskog rata ni jedan nije napadnut. No vjerojatnost za to uvijek postoji. Iako službeni podaci nisu dostupni, procjenjuje se da zona obrane počinje na 400 nautičkih milja (oko 740 km) od nosača. To je prije svega moguće uporabom letećih radara E-2C opremljenih radarom AN/APS-145. Procjenjuje se da taj radar otkriva lovački avion na udaljenostima od najmanje 750 km. Kad se svi američki nosači opreme novom inačicom E-2D Advanced Hawkeye, zona obrane znatno će se povećati.

Nakon što E-2C otkrije cilj, u ovom slučaju protubrodski vođeni projektil, zadaća njegove neutralizacije prelazi na višenamjenske borbene avione smještene na nosaču. Nekad je to bilo znatno jednostavnije jer je F-14 u naoružanju imao AIM-54. Budući da mogu letjeti samo pravocrtno ili vrlo ograničeno mijenjati smjer, nadzvučni protubrodski projektili zapravo su laka meta otkriju li se na vrijeme. Danas presretanje mora obavljati F-35C ili F/A-18E/F u kombinaciji s vođenim projektilom zrak-zrak AIM-120D. Njegov najveći domet protiv dolazećih ciljeva prelazi 160 km, no ipak je manji od Phoenixovih 200 km. Tih četrdesetak kilometara ne čini se puno, no oni znače da će se američki avioni morati za toliko više približiti zoni djelovanja protivničkog PZO-a. Sasvim je drugo pitanje koliko je AIM-120D učinkovit protiv vrlo velikih nadzvučnih protubrodskih projektila s obzirom na to da mu je bojna glava mase 18,1 kg, dok je AIM-54 imao glavu mase 60 kg.

Osvjetljavanje prijetnje

U projekcijama potencijalnog napada vrijedi predvidjeti da će se dio protubrodskih projektila probiti kroz prvu crtu obrane ili da će biti lansirani s aviona ili podmornica unutar te zone. Iznenadni napad znatno bi smanjio vrijeme reakcije te bi se aktivirala druga crta obrane na krstaricama i razaračima. U pratnji svakog američkog nosača najmanje je jedna krstarica klase Ticonderoga te dva razarača klase Arleigh Burke. Naravno, taj se broj može po potrebi povećati. Njihovo primarno proturaketno naoružanje čine vođeni projektili površina-zrak RIM-66M u različitim inačicama, projektirani za uporabu unutar sustava AEGIS i za lansiranje iz vertikalnih lansera Mark 41 Vertical Launch System (VLS). Ovisno o inačici, njihov je najveći domet od 74 do 170 km, no imaju poluaktivni radarski sustav navođenja, što znači da se cilj mora osvijetliti radarskim iluminatorom kako bi se projektil navodio na njegov odraz. Za to su zadužena četiri radara AN/SPG-62.

Problem je u tome što je mogućnost navođenja na ciljeve koji lete na vrlo malim visinama ograničena zbog radarskog horizonta, odnosno zakrivljenosti Zemlje. Postavite li antenu radarskog iluminatora na visinu od 30 metara (toliko su otprilike na krstaricama klase Ticonderoga), cilj koji leti na visini od pet metara moći će osvijetliti na udaljenosti ne većoj od 31,8 km. Iako se to čini puno, baš i nije kad prema vama juri navođeni projektil brzinom od oko 3 Macha (1030 metara u sekundi). Pritom vam povećanje dometa protuzračnog/proturaketnog projektila uopće ne pomaže, nego je ključno skraćenje vremena reakcije vašeg sustava. Zahvaljujući podatkovnim vezama te automatskom prijenosu i obradi podataka unutar borbene skupine nosača, prije svega s letećih radara E-2, te mogućnosti otkrivanja i praćenja cilja već na udaljenosti od više stotina kilometara, moguće je lansirati projektil RIM-66M prema cilju i prije nego što ga zahvati radarski iluminator. Zahvati radarskog odraza cilja i navođenje prema njemu ionako se obavljaju tijekom leta projektila RIM-66M, a ne u trenutku lansiranja. Tako je omogućeno uništenje cilja na samom rubu dometa djelovanja od otprilike 25 km. Velika bojna glava mase 62 kg osigurava uništenje cilja bez potrebe za izravnim pogotkom. Projektilima RIM-66M i radarskim iluminatorima AN/SPG-62 naoružani su i razarači klase Arleigh Burke.

Krstarice i razarači

Probije li se nadzvučni protubrodski vođeni projektil i kroz drugu crtu obrane, morat će se suočiti s proturaketnim sustavima malog dometa. Prvi je RIM-116 Rolling Airframe Missile (RAM), posebno pogodan za uništavanje protubrodskih vođenih projektila koji lete visokim nadzvučnim brzinama, zato što koristi projektil koji se na cilj navodi infracrvenim sustavom navođenja.

Naime, protubrodski vođeni projektili koji lete vrlo velikim brzinama (oko 3 Macha) imaju samo dvije prednosti. Prva je da vrlo velika brzina leta jako smanjuje vrijeme reakcije cilja. Druga je da se u trenutku udara u cilj na njega prenosi golema kinetička energija projektila koja je, ovisno o veličini i brzini projektila, dostatna za onesposobljavanje cilja veličine fregate. Velika bojna glava takvih projektila osigurava potapanje ili potpuno onesposobljavanje čak i velikih brodova kao što su razarači i krstarice. No, takvi projektili imaju i vrlo velike nedostatke. Golem je problem što zbog velike brzine ne mogu oštro manevrirati i tako pokušati izbjeći djelovanje obrane. Kako bi ponijeli dostatno goriva za domete od 200 i više kilometara, moraju biti vrlo veliki (u pravilu dugi od šest do devet metara ili više). Budući da njihova konstrukcija zbog veličine i mase onemogućava nagle manevre (raspali bi se u letu), putanju im je relativno lako izračunati. Drugi je nedostatak to što se zbog velike brzine leta zagrijava oplata. To je zagrijavanje intenzivnije što projektil leti većom brzinom na manjoj visini. Oplata se pri brzinama od oko 3 Macha zbog trenja zagrije na više od 600 Celzijevih stupnjeva, što projektil čini odličnim ciljem za infracrvene navođene projektile. Kako najveći domet prelazi deset kilometara, RIM-116 nije zadnja crta obrane.

Krstarice i razarači brane sebe i nosač i trećom crtom, tj. proturaketnim topničkim sustavom Phalanx Close-In Weapons System (CIWS). Osnovu sustava čini top M168 (inačica topa M61) kalibra 20 mm. Za preciznost paljbe zadužen je motrilačko-ciljnički radar AN/UPS-2 i termalni motrilačko-ciljnički sustav spregnut s automatskim sustavom za videopraćenje cilja. M168 ima vrlo veliku brzinu paljbe od 3000 ili 4500 granata u minuti, što stvara vrlo gustu zavjesu granata oko gađanog cilja uz iznimno malo rasipanje. Nisu objavljeni službeni podaci o učinkovitom dometu, no procjenjuje se da su oko dva kilometra.

Ometanje projektila

Ni sami nosači zrakoplova nisu potpuno bespomoćni. Svaki je američki nosač opremljen dvama osmerostrukim lanserima za PZO raketni sustav RIM-162 ESSM, dvama laserima Mk 29, svaki s po osam projektila sustava RIM-116 RAM i trima topničkim sustavima Phalanx CIWS kalibra 20 mm. RIM-162 Evolved Seasparrow Missile evolucija je protuzračnog raketnog sustava RIM-7 Seasparrow. Namjenski je razvijen kako bi obarao nadzvučne protubrodske projektile. Najveća brzina projektila ESSM prelazi 4 Macha, a domet je veći od 50 km. No i njegov je nedostatak poluaktivno radarsko navođenje i posljedično osvjetljivanje radarskim iluminatorima. Zbog toga su američki nuklearni nosači opremljeni trima radarskim iluminatorima Mk 91 NSSM. Kako bi se povećala efikasnost protiv ciljeva koji lete na vrlo malim visinama na većim udaljenostima, u razvoju je projektil ESSM Block II, koji će imati aktivni sustav radarskog samonavođenja. Prvo testiranje tog projektila protiv letećeg cilja uspješno je obavljeno u srpnju 2018. godine. Tvrtka Raytheon Missiles & Defense pokrenula je sredinom 2019. probnu maloserijsku proizvodnju projektila ESSM Block II.

Kako bi otkrili ciljeve na dostatnoj udaljenosti, nadzvučni protubrodski projektili imaju radarske sustave samonavođenja. Masovna uporaba radara počela je tijekom Drugog svjetskog rata, a istodobno s njima počeo je i razvoj sustava za njihovo ometanje. Masovna uporaba sustava za elektroničko djelovanje, uključujući i ometanje radara, počela je tijekom Vijetnamskog rata. Koristile su ih prije svega američke snage, koje su njima pokušavale umanjiti učinkovitost sjevernovijetnamskih raketnih protuzračnih sustava.

Radarski sustavi za samonavođenje na protubrodskim projektilima mogu se ometati pasivnim i aktivnim sustavima. Pasivni je sustav uporaba dipola. Pasivni dipoli osnovna su sredstva za pasivno ometanje radara. Riječ je o tankim pasivnim vibratorima proizvedenim od metaliziranog papira, metaliziranih staklenih vlakana, aluminijske folije i drugih materijala. Duljina i debljina dipola biraju se tako da se osigura učinkovita refleksija elektromagnetskih valova u što je moguće širem frekvencijskom pojasu. Duljina dipola najčešće je jednaka polovini valne duljine ometanog radara, ali koriste se i dipoli s duljinom znatno većom od valne duljine radarskog signala. Brodovi dipole izbacuju u zrak s pomoću bacača mamaca smještenih na palubama. Krstarice Ticonderoga i razarači Arleigh Burke koriste BAE Systemsove bacače mamaca Mark 36 Super Rapid Bloom Offboard Countermeasures Chaff and Decoy Launching System (SRBOC).

Aktivna metoda ometanja još je učinkovitija. Provodi se s pomoću posebnih sustava koji otkrivaju i ometaju radarsko zračenje. Aktivni radarski ometači dijele se na maskirne i imitacijske. Iako im je namjena jednaka, a to je sprečavanje radarskog sustava u dobivanju željenih informacija o ciljevima, ipak se razlikuju. Prvi onemogućuju radarskom sustavu prikupljanje podataka, a drugi ga opskrbljuju lažnim informacijama. U težnji za povećanjem učinkovitosti ometača, metode se često kombiniraju. Konstrukcija, dimenzije i masa ometača ovise o namjeni, frekvencijskom pojasu i mogućnostima nosača na koji se montiraju. Osnovni su elementi ometača antene, prijamnik, analizator signala, modulator, predajnik i komandni blok. Američki ratni brodovi koriste kombinirani sustav za otkrivanje radarskog zračenja i ometanje AN/SLQ-32. Odnedavno se na razarače klase Arleigh Burke ugrađuje poboljšani sustav AN/SLQ-32(V)6, koji je prvi put viđen 2018. godine na razaraču USS “Carney”. Ta je inačica posebno razvijena kako bi se suprotstavila nadzvučnim protubrodskim projektilima.

Mario GALIĆ

(nastavlja se)