Nakon osporavanog i neuspješnog pokušaja izravne nabave F-35 Lightninga II, ratno zrakoplovstvo druge najveće zemlje svijeta ostalo je na starim lovcima CF-18 i rabljenim Hornetima koji polako pristižu iz Australije. Prije tri godine pokrenut je novi natječaj, no čak i ako sve bude po planu, novi avioni neće poletjeti prije 2025. godine

Krajem prošlog mjeseca istekao je rok koji je kanadska vlada postavila za dostavu ponuda unutar natječaja i programa FFCS (Future Fighter Capability Project) čiji je glavni cilj nabava novih lovačkih aviona za potrebe Kraljevskog kanadskog ratnog zrakoplovstva (Royal Canadian Air Force- RCAF). Natječaj privlači veliku pozornost ne samo stručnjaka i onih izravno zainteresiranih, nego i šire javnosti. Više je razloga za to, a prvo se treba osvrnuti na posebnosti Kanade kao zemlje i povijesni tijek razvoja RCAF-a. Dakle, Kanada je površinom druga najveća zemlja na svijetu, no nije velika sila poput SAD-a, Rusije ili Kine. Desetljećima je bila tijesno povezana s Velikom Britanijom, od koje se osamostalila u trima fazama (1867., 1931. i 1982. godine), a nakon Drugog svjetskog rata sa SAD-om. Te dvije zemlje imale su veliku ulogu u razvoju RCAF-a, ali i vojne zrakoplovne industrije u velikoj mjeri bazirane na avionima koji su bili izvedenice britanskih i američkih tipova. S druge strane, zbog velikih udaljenosti, golemih prostora i klimatskih posebnosti geografija Kanade je velik izazov. Dosadašnja uspješna kontrola i obrana vlastitog zračnog prostora, ali i znatna prisutnost i utjecaj u međunarodnim odnosima postignuti su sudjelovanjem i obvezama unutar dviju međunarodnih organizacija u kojima ratno zrakoplovstvo ima golemu ulogu. Prva od njih jest NATO čiji je Kanada član od 1949. godine, dakle, od samog početka. Posljedica članstva bilo je trajno stacioniranje nekih vojnih, pa  i zračnih snaga u Europi, kamo je Kanada u slučaju rata bila spremna prebaciti dodatne snage. Iako je potreba za nazočnošću velikih zračnih snaga u Europi sad smanjena, periodična i privremena premještanja snaga u sklopu NATO-ovih operacija izvode se i danas, poput nadzora zračnog prostora Islanda i baltičkih država. Također, poslije hladnog rata RCAF je sudjelovao u raznim operacijama iznad jugoistočne Europe, Bliskog istoka i sjeverne Afrike.

Druga organizacija važna za RCAF je Sjevernoameričko zapovjedništvo za protuzračnu obranu (North American Air Defense Command-NORAD) osnovano 1958. godine s ciljem zaštite od mogućeg, a ponajprije zračnog napada sovjetskih bombardera na kontinent. Iako je opasnost od takvog napada s nuklearnim oružjem gotovo potpuno nestala, NORAD i dandanas ima važnu ulogu u obrambeno-sigurnosnoj strategiji Kanade. Sastoji se od triju regionalnih zapovjedništava od koje je jedno CANR (Canadian NORAD Region) čije se granice nadležnosti poklapaju s kanadskim državnim granicama, a zadaće uključuju promatranje zračnog prostora, identifikaciju letećih objekata, kontrolu i rano upozoravanje. Zapovjedništvo kanadskog NORAD-a smješteno kod grada Winnipega u središnjem dijelu zemlje raspolaže s brojnim sredstvima i sustavima za ispunjavanje zadaće. Među njima su lovački avioni CF-188 (CF-18), izvedenice američkog F-18 Horneta, koji u svakom trenutku moraju biti spremni za presretanje potencijalnih zračnih ciljeva koji bi mogli biti prijetnja za sigurnost Kanade. Novi lovački ili višenamjenski borbeni avioni, koji budu izabrani kao zamjena, moraju biti kompatibilni s NORAD-om. Dugogodišnja nabava aviona iz SAD-a omogućavala je lakše uklapanje zrakoplova u taj sustav obrane.

Zlatne godine

Velik poticaj rastu i širenju RCAF-a donio je Drugi svjetski rat, na čijem su početku u rujnu 1939. imali tek oko 4000 pripadnika i 270 zrakoplova od kojih su većina bili zastarjeli. Tijekom rata uslijedio je strelovit rast, a vrhunac je dostignut početkom 1944. godine s 215 000 pripadnika, što je RCAF činilo četvrtim najvećim ratnim zrakoplovstvom na svijetu. Sličnu ekspanziju doživjela je i kanadska zrakoplovna industrija koja se zbog svoje udaljenosti od ratnih zbivanja mogla u miru posvetiti proizvodnji i isporuci. Krajem 1944. godine država je osnovala tvrtku Canadair koja će se u idućim desetljećima iskazati u proizvodnji raznih civilnih i vojnih zrakoplova. Samo godinu dana poslije osnovana je i tvrtka Avro Canada koja će u nešto više od desetljeća postati jedna od najvećih u svijetu koje se bave zrakoplovnom tehnologijom.

Nakon kraće poslijeratne stagnacije i demobilizacije zrakoplovstva, kriza oko blokade Berlina i zaoštravanje odnosa s istočnim blokom 1948. godine doveli su do odluke o jačanju i modernizaciji RCAF-a. Tako je od 1950. godine počelo opremanje s kanadskom inačicom američkog dnevnog lovca Sabre, koji je zajedno s većinom komponenata lokalno proizvodio Canadair. Avioni su na tvorničkim trakama bili osam godina te ih je RCAF-u isporučeno više od tisuću, a još stotine su izvezene. U Canadair Sabre bio je ugrađivan lokalno razvijeni mlazni motor Orenda tvrtke Avro Canada. Ukratko, Kanada se mogla svrstati uz bok samo nekoliko zemalja u svijetu koje su bile na toj razini dostignuća u zrakoplovnoj industriji. Novi korak naprijed ostvaren je razvojem potpuno domaćeg lovca i presretača CF-100 Canuck tvrtke Avro Canada, kojim je RCAF ispunio potrebe za noćnim lovcem velikog doleta za sve vremenske uvjete i dobio dopunu već postojećeg dnevnog lovca Sabre. Zrakoplov se pokazao uspješnim u uporabi i proizveden je u gotovo 700 primjeraka, a iako je razvijen za potrebe kanadskog ratnog zrakoplovstva i njihovih obveza u Americi i Europi doživio je i ograničen izvozni uspjeh.

Gubitak samodostatnosti

Sredinom pedesetih godina tvrtka Avro Canada već je počela rad na novom dizajnu teškog presretača, koji je trebao zamijeniti postojeće lovce i biti glavni nositelj RCAF-a u šezdesetim godinama. Avion se zvao CF-105 Arrow (Strijela) i bio je, a i dandanas simbolizira vrh dostignuća kanadske zrakoplovne industrije. Bio je sposoban za brzine do gotovo dva Macha kako bi mogao presretati sovjetske bombardere. Iako je kroz prototipove puno obećavao, više okolnosti dovelo je do toga da serijska proizvodnja ne zaživi. Prva je prepreka bio napredak u raketnoj tehnologiji: najveća opasnost u potencijalnom nuklearnom ratu postale su balističke rakete, a ne bombarderi s nuklearnim bojnim glavama. Nadalje, troškovi projekta i eventualne proizvodnje aviona pokazali su se iznimno visokim jer je bilo jasno da ga osim kanadskog ne bi koristilo niti jedno drugo zrakoplovstvo svijeta. Čak i za tadašnju jako razvijenu zrakoplovnu industriju i bogat vojni proračun Kanade, to je postalo neodrživo i neisplativo, treba imati na umu da je u drugoj polovici pedesetih godina Kanada imala populaciju od samo 16-17 milijuna stanovnika. Iako je opasnost od sovjetskih bombardera bila smanjena, ona je i dalje bila prisutna, pa je potreba za lovcima presretačima ostala aktualna. Stoga su iz SAD-a početkom šezdesetih godina nabavljeni McDonnellovi F-101 Voodoo koji su u kanadskom ratnom zrakoplovstvu dobili oznaku CF-101 i popularni nadimak ”One-O-One” ili ”Un-Zéro-Un”. Tako je započelo i gotovo potpuno oslanjanje Kanade na južnog susjeda kad je u pitanju nabava zrakoplovnih sredstava, a pogotovo borbenih aviona. Suradnja je olakšana i bilateralnim sporazumima kojima se regulirala i nastojala izbjeći neuravnoteženost trgovinske zamjene u poslovima koji uključuju vojne sustave. Sve to rezultiralo je povezivanjem zrakoplovnih industrija dviju zemalja. S vremenom, kako bi se RCAF opremio s lovcem bombarderom i bio osposobljen za obveze u Europi odlučeno je i da se nabavi Lockheedov F-104 Starfighter. Pod oznakom CF-104 proizvodnju je usvojio Canadair čime su iskorišteni kapaciteti domaće zrakoplovne industrije, koja više nije mogla ili joj nije bilo isplativo razvijati vlastite tipove borbenih aviona. Ukupno je proizvedeno 200 primjeraka CF-104, zadržali su se u uporabi do 1987. godine. Nakon Starfightera, Canadair je usvojio proizvodnju Northropova lakog lovca F-5 Freedom Fighter i isporučio ga u više od 200 primjeraka za potrebe RCAF-a i Kraljevskog nizozemskog ratnog zrakoplovstva.

 Reorganizacija i natječaj

Sredinom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina došlo je do smanjenja financijskih sredstava za potrebe također sve manjih kanadskih oružanih snaga. Pojavio se i problem zastarjelih tehničkih sredstava. Taj trend zaustavljen je 1975. godine kad su usvojene nove smjernice koje su trebale rezultirati većim sredstvima, modernizacijom i reorganizacijom. RCAF-ovi zrakoplovi tad su bili podijeljeni između nekoliko različitih ustrojstvenih cjelina, npr. Zapovjedništva protuzračne obrane (Air Defence Command), Zapovjedništva zračnog transporta (Air Transport Command) ili Zapovjedništva zračne obuke (Air Training Command). Novom organizacijom od rujna 1975. godine ta su zapovjedništva ukinuta, tj. objedinjena unutar jedinstvena zapovjedništva AIRCOM (Air Command). Glavni borbeni zrakoplovi bili su presretači CF-101 Voodoo i dnevni lovac bombarder CF-104 Starfighter. Prvi je prije svega bio namijenjen ulozi presretača u sklopu sustava NORAD, a drugi djelovanju u Europi kao taktički avion za napade na zemaljske ciljeve. U sastavu zrakoplovstva bili su i moderniji zrakoplovi CF-116 (F-5 Freedom Fighter) koji su se također proizvodili kod Canadaira te su nabavljeni pod vrlo povoljnim uvjetima. Njihova uloga u slučaju rata s istočnim blokom bila je ojačavanje sjevernog boka NATO-a, što je značilo da su trebali što prije biti prebačeni u baze u Norveškoj. Iako kvalitetan, CF-116 bio je lakši avion, namijenjen ponajprije za napade na ciljeve na zemlji te nije mogao biti zamjena za Voodoo i Starfighter. Zbog toga je krajem sedamdesetih godina pokrenut program NFA (New Fighter Aircraft) s ciljem izbora jednog tipa višenamjenskog borbenog aviona koji bi mogao ispuniti uloge svih ostalih (CF-a 116 u manjoj mjeri). Kako bi se izbjegli problemi tipični za takve projekte osnovan je poseban ured (New Fighter Aircraft Project Office) u kojem su bili predstavnici triju ministarstava: obrane, opskrbe i usluga te industrije i trgovine. Time se htjelo doći do najboljeg izbora, koji će podjednako uvažiti tražene tehničke sposobnosti aviona, troškove za nabavu i održavanje te zahtjeve za uključivanje domaće industrije.

U rujnu 1977. godine ured je objavio zahtjev za ponudama. Nabava je trebala uključivati 130 do 150 zrakoplova za koje su odvojena sredstva od 2,34 milijardi kanadskih dolara. Zahtjev je bio upućen prema pet tvrtki, a tri su tipa aviona vrlo brzo eliminirana zbog previsoke cijene:  F-15 (McDonnell Douglas), F-14 (Grumman) i Tornado (Panavia). Do veljače 1978. godine u konkurenciji su ostali F-16 (General Dynamics), F-18L (Northrop) i F/A-18 (McDonnell Douglas). Uslijedila je eliminacija aviona F-18L koji je zapravo bio kopnena inačica mornaričkog višenamjenskog F/A-18 Horneta. Iako je F-18L imao neke prednosti nad F/A-18, postojao je velik rizik da Kanada bude jedini korisnik tog tipa aviona što bi znatno povećalo troškove nabave i održavanja. Između dvaju preostalih natjecatelja kao pobjednik je 10. travnja 1980. proglašen F/A-18. Samo nekoliko dana poslije potpisan je ugovor za nabavu novih aviona vrijedan 2,369 milijardi dolara, a McDonnell Douglas istodobno se obvezao za velike investicije unutar kanadske industrije. Glavne prednosti F/A-18 nad F-16 u kanadskom su slučaju bila dva motora, bolji radarski sustav i sposobnost korištenja poluaktivno vođenih raketa zrak-zrak srednjeg dometa AIM-7 Sparrow. Od 1980. do 1988. godine RCAF-u je ukupno isporučeno 138 primjeraka F/A-18 uključujući 40 dvosjeda. Službena oznaka aviona u kanadskoj uporabi postala je CF-188, ali češće se rabi jednostavnija oznaka CF-18. Nadimak Hornet (stršljen) isprva nije preuzet jer riječ nije identična na engleskom i francuskom jeziku, ali s godinama se ipak ustalio.

Nova generacija

Nakon pada Berlinskog zida NATO više nije trebao tako velike vojne snage bazirane u Njemačkoj. To se odrazilo i na kanadske Hornete koji su vraćeni doma. Međutim, otvorena su nova krizna područja na Bliskom istoku i u jugozapadnoj Europi. U Zaljevskom ratu Kanada je angažirala nekoliko desetaka Horneta koji su iz baze u Kataru vršili misije nadzora zračnog prostora i napada na zemaljske ciljeve. Prilikom potonjih korištene su samo konvencionalne bombe, dok će “pametno” streljivo postati raspoloživo nekoliko godina poslije u jugoistočnoj Europi. Prvi takav angažman bio je krajem ljeta 1995. u sklopu operacije Deliberate Force iznad Bosne i Hercegovine. Tada i u kasnijim operacijama kanadski Horneti su iz zrakoplovne baze ”Aviano“ mogli pružati potporu i kanadskim trupama angažiranim na kopnu. Djelujući odande sudjelovali su 1999. i u zračnoj kampanji NATO-a iznad SR Jugoslavije te odradili znatan broj borbenih misija u odnosu na broj angažiranih zrakoplova. Više od desetljeća poslije, avioni CF-18 bit će angažirani u borbenim djelovanjima iznad Libije 2011. godine i sporadično protiv ciljeva ISIL-a unutar Iraka i Sirije u sklopu operacije Impact započete 2014. godine. Sve su te zadaće s vremenom vršene sa sve manjim brojem aviona. Bila je to posljedica znatnog smanjivanja flote Horneta, gotovo prepolovljene od originalno isporučenog broja. Početkom 2000-ih godina broj Horneta u četirima operativnim borbenim eskadrilama, dvjema u bazi“Cold Lake“ na zapadu, a dvjema u bazi ”Bagotville” na istoku zemlje, pao je na oko 60, a ostalih dvadesetak primjeraka nalazilo se u sastavu trenažne eskadrile ili na održavanju kod tvrtke Canadair. Eskadrile su svakih šest, a poslije svakih dvanaest mjeseci mijenjale težište obuke, ovisno o aktualnim zadaćama. Dok je jedna eskadrila bila na raspolaganju NORAD-u (težište na zračne misije) druge bi bila namijenjene NATO-u (težište na napade na zemaljske ciljeve). Usto, avioni su trebali biti spremni i za poneka prekomorska raspoređivanja ili neke druge dodatne zadaće. Sve je to opterećivalo i trošilo njihov životni vijek i vodilo k razmišljanjima o adekvatnoj zamjeni postojećih CF-a 18.

Top-tema u zemlji

Potreba zamjene Horneta navedena je u obrambenoj strategiji Kanade objavljenoj 2008. godine. Kako je zemlja još od 1998. počela sudjelovati u međunarodnom programu Joint Strike Fighter, događaji su se počeli velikom brzinom usmjeravati prema nabavi višenamjenskog borbenog aviona pete generacije F-35 Lightning II, koji je proizvod tog programa. Već u srpnju 2010. godine javno je objavljeno da Kanada namjerava nabaviti 65 primjeraka F-35. No, odluka je već od samog početka bila izložena kritikama jer je donesena bez natječaja. Iznenadila je i količina naručenih zrakoplova jer je njih 65 bio apsolutni minimum za potrebe zemlje poput Kanade. Naravno, broj je dijelom i razumljiv.  Borbeni avioni sa sve većim sposobnostima postaju sve skuplji i kompleksniji, pa je teško očekivati da zamjenjuju avione prijašnjih generacija u ritmu jedan za jedan. Međutim, dok je to donekle podnošljivo kod ratnih zrakoplovstva manjih država poput Belgije ili Nizozemske, čije će F-16 zamijeniti znatno manji broj F-35, u slučaju Kanade to je puno problematičnije. Primjerice, udaljenost između dviju RCAF-ovih glavnih baza za lovce je gotovo 2800 kilometara, a neke su privremene baze od sjedišta eskadrila udaljene i do 2000 kilometara. Na kraju treba uzeti u obzir i gubitke zrakoplova zbog raznih nesreća: procijenjeno je da bi tijekom životnog vijeka bilo izgubljeno ili otpisano više od deset aviona s velikim šansama da dva budu izgubljena prije isporuke zadnjeg. Kao glavni problem ipak su označeni troškovi cijelog programa. Prvo se isticala cijena od otprilike devet milijardi kanadskih dolara u koju su, osim aviona, bili uračunati i troškovi obuke, simulatora, oružja i potrebne infrastrukture. No ubrzo su postali poznati i procijenjeni troškovi za razdoblje od 20 godina u koje su uračunati troškovi održavanja i operativne uporabe. Oni su premašivali 25 milijardi kanadskih dolara. Ukupni troškovi tijekom životnog vijeka svih zrakoplova (do 2052. godine) postali su bolje poznati tek angažmanom ugledne revizorske kuće koja ih je krajem 2012. godine procijenila na gotovo 46 milijardi kanadskih dolara. No već sljedeće godine u izvješću ministarstva obrane koje je uzelo u obzir scenarij “najgoreg slučaja” iznesena je ukupna cijena od 71 milijarde kanadskih dolara. Program je zbog toga postao prilično nepopularan pa je bio jedna od glavnih tema prije parlamentarnih izbora 2011., a zatim 2015. godine. Proces nabave nije ni pokrenut.

 

Privremena rješenja

U listopadu 2015. godine na vlast u Kanadi došla je nova liberalna vlada premijera Justina Trudeaua koji se žestoko protivio pokušaju nabave F-35. Međutim, ostao je problem zastarjele lovačke flote, nedovoljne za izvršenje domaćih i međunarodnih zadaća. Krajem 2016. godine objavljena je ”vatrogasna“ mjera tzv. privremene nabave 18 novih aviona F/A-18 Super Hornet od tvrtke Boeing. Posao je 2017. godine odobrila američka vlada, a osim 10 Super Horneta inačice “E” i 8 dvosjednih Super Horneta “F” uključivao je potrebnu obuku, opremu za održavanje, kao i naoružanje. No, tu transakciju pokvario je jedan drugi dogovor vezan uz civilnu zrakoplovnu industriju Kanade. Naime, kanadska tvrtka Bombardier dobila je narudžbu od američke tvrtke Delta Airlines za 75 putničkih aviona CSeries što se nije svidjelo Boeingu koji računao da će dobiti posao. Boeing je uložio i službenu žalbu navodeći kako su, zbog subvencija kanadske vlade, konkurentski avioni znatno jeftiniji te da je s tim narušena pravedna tržišna utakmica unutar SAD-a. Očekivano, na to je uslijedila i reakcija kanadskog premijera s izjavom da ne misle surađivati s tvrtkom koja je s njima u sporu. Tako je i ”privremeno rješenje“ završilo bez nabave novih zrakoplova za RCAF, a vrijeme je curilo. Na kraju, spas je pronađen ne u nabavi novih nego rabljenih lovačkih aviona F/A-18A/B Hornet i to od Kraljevskog australskog ratnog zrakoplovstva (RAAF). Australija je od 1985. do 1990. nabavila 75 primjeraka tih aviona od kojih su većina proizvedeni lokalno, a njih će s vremenom zamijeniti 72 aviona F-35 od kojih su 24 već u sastavu RAAF-a. Kanađanima bi trebali isporučiti 25 aviona F/A-18 od čega 18 letno sposobnih, a sedam za pričuvne dijelove ili za testove. Prvi od australskih Horneta modificiranih na kanadski standard isporučeni su početkom 2019. godine dok bi ostali trebali biti isporučeni do kraja 2021. godine. Time se neće povećati nego samo neko vrijeme održati flota od nešto od šezdesetak-sedamdesetak operativnih kanadskih Horneta. Inače, CF-18 su tijekom svog životnog vijeka prošli nekoliko značajnih modernizacija. Prva od njih provedena je od 2003. i 2006. godine kad su zrakoplovi dovedeni na C i D standard. Novougrađeni sustavi uključivali su novi i sposobniji radar APG-73 umjesto dosadašnjeg APG-65, napredni sustav za identifikaciju ”svoj-tuđ”, nove radiouređaje i novo elektroničko sučelje koje je omogućilo korištenje raketa AIM-120 AMRAAM i vođenih bombi serije JDAM. Druga faza modernizacije izvedena je između 2007. i 2010. godine kad su avioni dobili podatkovni sustav Link 16, kvalitetniji sustav za elektroničko ratovanje, a kokpit je postao kompatibilan s novonabavljenim kacigama sustava JHMCS (Joint Helmet Mounted Cueing System). U planu su i nova potencijalna poboljšanja koja je u lipnju ove godine odobrila američka vlada, a bila bi dovoljna za barem dvije eskadrile Horneta. Uključivala bi moderni AESA radar APG-79(V)4, IC vođene rakete zrak-zrak AIM-9X Block II i sustav za izbjegavanje sudara AGCAS (Automated Ground Collision Avoidance System). Usprkos svim poduzetim modernizacijama i poboljšanjima letni sati i životni vijek Horneta bliže se kraju te se očekuje da bi trebali biti umirovljeni 2032. godine.

 

Američki konkurenti

Novi proces kanadske vlade za nabavu novog lovačkog zrakoplova pokrenut je 2017., a iduće godine održavani su kontakti s brojnim dobavljačima iz sedam zemalja koji su upoznati sa zahtjevima infrastrukture i postojećim operacijama lovačkog dijela RCAF-a. Prije službenog zahtjeva za dostavu ponuda odustali su francuski Dassault koji je nudio Rafale (studeni 2018.) i paneuropski/britanski Airbus (kolovoz 2019.) s Eurofighter Typhoonom. Do krajnjeg roka za odgovor 31. srpnja 2020. godine javila su se tri ponuditelja: Lockheed Martin (F-35 Lighting II) , Boeing (F/A-18E/F Super Hornet) i Saab (Gripen E). Naravno, Lockheed Martin u svojoj ponudi koju je podnio s tvrtkom Pratt & Whitney Canada ističe činjenicu da se radi o istinskom predstavniku pete generacije koji je dostupan po jediničnoj cijeni od oko 80 milijuna dolara, usporedivoj s cijenama zrakoplovima prethodne generacije. U službenom priopćenju tvrdi se da bi izbor F-35 omogućio otvaranje 50 000 novih radnih mjesta, a kroz kanadsko partnerstvo u programu Joint Strike Fighter već je ionako do sada otvoreno 10 000 novih radnih mjesta. Inačica ponuđena RCAF-u je ”klasični“ F-35A ali bi trebala imati sustav nadopune u zraku sličan kao i kod mornaričkih inačica “B” i “C”, a već je u uporabi i unutar RCAF-a. Avion bi trebao biti opremljen i s kočionim padobranom originalno razvijenim za norveške F-35, a koji povećava učinkovitost i sigurnost slijetanja na zaleđenim površinama.

F/A-18 E/F Super Hornet tvrtke Boeing u najnovijoj podinačici Block III drugi je kandidat američkog podrijetla. U svojem prijedlogu Boeing se osvrnuo na uspješno partnerstvo s kanadskom vladom koje traje više od stotinu godina. Također je istaknuto kako je Super Hornet Block III financijski dostupno rješenje za Kanadu. Izbor tog aviona značio bi siguran poslovni plan koji bi dugoročno jamčio dobro plaćena radna mjesta unutar kanadske zrakoplovne industrije. Uz ponudu je objavljeno i nekoliko računalno generiranih slika novog Super Horneta u kanadskim bojama. Na njima se ističu novi konformalni spremnici goriva koji bi povećali postojeći radijus djelovanja aviona za više od 200 kilometara, što je poželjna karakteristika s obzirom na veličinu Kanade. Također je predviđeno korištenje novog IRST sustava postavljenom na središnjem nosaču ispod trupa. Osim IRST sustava, ondje se nalazi i nešto manji spremnik s dodatnom količinom goriva. U konfiguraciji za misije zrak-zrak Super Hornet može nositi čak 14 vođenih raketa, od toga 12 vođenih raketa AIM-120 AMRAAM. Tim na čelu s tvrtkom Boeing čine tvrtke CAE, L3 Technologies, Peraton Canada, General Electric Canada i Raytheon Canada.

Nezgodan tajming

Treći kandidat na natječaju je tvrtka Saab s potporom švedske države i višenamjenskim borbenim avionom Gripen E. Kako bi ispunili zahtjeve koji se traže u natječaju, najviše one koji se tiču radnih mjesta i povećanja znanja unutar kanadske industrije, Šveđani su se udružili s više kooperanata. Unutar u ožujku 2020. godine oformljenog tima Gripen za Kanadu su tvrtke IMP Aerospace & Defence, CAE, Peraton Canada i General Electric Aviation. Gripen E je poboljšana i može se reći već treća generacija aviona i dizajna koji je već prisutan tri desetljeća. U odnosu na ranije inačice, najveće promjene odnose se na sposobniji AESA radar RAVEN ES-05, snažniji motor GE RM16 s više od petinu većim potiskom, novougrađeni IRST sustav Skyward G te sposobniji i opsežni sustav za elektroničko ratovanje. Ispod trupa dodane su i dvije dodatne podvjesne točke tako da je njihov broj povećan na deset. Novi Gripen E već su izabrala ratna zrakoplovstva Švedske i Brazila i avioni su u fazi isporuke.

Kanadska procjena pristiglih ponuda trebala bi potrajati oko dvije godine te bi uz dodatne pregovore odluka trebala biti donesena tijekom 2022. godine. Prve isporuke novih aviona očekuju 2025. godine. Bez obzira na probleme u prošlosti, najviše šansi za pobjedu daje se Lightningu jer je to želja vodstva RCAF-a koje bi po svemu najradije imala lovac koji pripada petoj generaciji. Takav izbor nameće se i pogledom na postavljene kriterije natječaja u kojima je određeno da su sposobnosti zrakoplova bitniji faktor od koristi za domaću industriju i cijene (sposobnosti 60 %, ekonomska korist 20 %, trošak 20 %). Neke adute ima i zrakoplov Super Hornet kao što su manji troškovi tijekom životnog vijeka i kompatibilnost s prethodnom flotom Horneta te već postojećom infrastrukturom za njihovo djelovanje i održavanje. Super Hornet je ujedno i jedini dvomotorni zrakoplov u konkurenciji, što je uvijek velik plus i dodatna sigurnost u kanadskim uvjetima gdje se zrakoplovi često nalaze iznad vodenih i ledenih površina. Iako bi bilo lako zamisliti Gripena u sličnom subarktičkom prirodnom okolišu kao i u Švedskoj, njegove se šanse ocjenjuju kao minimalne. Iako je dobar dio komponenata i oružja Gripena E američkog podrijetla, teško da će se prekinuti kanadski niz tipova borbenih aviona američkog podrijetla, koji traje već 60 godina.

Uz sve nabrojeno, treba spomenuti da dva zadnja postupka nabave borbenog aviona, neuspjeli iz 2010. godine i ovaj koji je u tijeku, imaju gotovo najgori mogući tajming što se tiče “zdravlja” kanadskog gospodarstva. Prvi je provođen neposredno nakon osjetnog pada tijekom svjetske recesije 2008. godine, a drugi tijekom globalne pandemije koronavirusa za koju će se tek vidjeti koliko negativno utječe na gospodarstvo.

Marin Marušić