Tek nekoliko dana nakon što smo na Plesu dočekali nove višenamjenske borbene avione Rafale, na vojnom poligonu “Eugen Kvaternik” kod Slunja ekipa Hrvatskog vojnika pratila je novu aktivnost Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Pripadnici 393. eskadrile 93. krila i njihovi helikopteri OH-58D Kiowa Warrior na bojnom su gađanju pokazali da su itekako precizni…

“Idemo prema ATS-u, Automatskom tenkovskom strelištu. Ondje smo uspostavili FARP“, govori nam pilot, natporučnik iz 393. eskadrile helikoptera 93. krila HRZ-a. U terenskom smo vozilu i idemo po makadamu na vojnom poligonu “Eugen Kvaternik“ kod Slunja. Nad glavom imamo upitnik. Vojnici vole akronime, a zrakoplovci posebno one na engleskom jeziku. Nakon nekoliko sekundi usuđujemo se upitati o čemu je riječ, i saznajemo da to znači Forward Arming and Refuelling Point, tj. Prednja točka za naoružavanje i nadopunu gorivom. U Englesko-hrvatskom zrakoplovnom rječniku pobliže se objašnjava i da to mjesto služi za potporu zrakoplovnoj postrojbi te je zapravo privremeno uzletište za opskrbu helikoptera u zoni blizu bojišnice. Mi, srećom, nismo blizu bojišnice, nego želimo pratiti vježbu na vojnom poligonu. Međutim, kako su stigli na Slunj zbog bojnog gađanja, 393. eskadrila, njezine posade, tehničari i zapovjednici djeluju i ponašaju se kao da su blizu prave zone sukoba. Dakle, osim izvidničko-borbenih helikoptera OH-58D Kiowa Warrior i njihovih posada, na Slunju su i svi drugi potporni elementi. Iz Zemunika je prema sjeveru krenuo veći dio pripadnika Eskadrile.

Koncentrirani na zadaću

Kad smo stigli na ATS, to jest FARP, naravno da su nam u oči odmah upale crne ptice, helikopteri Kiowa Warrior. No, istodobno smo vidjeli i kako iza njih slijeće još jedna letjelica 393. eskadrile: helikopter Bell 206B Jet Ranger III. Iz nje je izišao zapovjednik Eskadrile pukovnik Hrvoje Andrija Puškarić. Jednostavno, bojno gađanje jedan je od ključnih obučno-vježbovnih događaja u postrojbi, pa je logično da se i osobno želio uvjeriti u to kako sve funkcionira. Uskoro nam dolazi informacija koja sve čini još značajnijim: uz starije kolege koji su na tzv. obuci osvježenja, nekoliko mladih pilota Kiowa gađat će prvi put. Ruku na srce, Kiowe su helikopteri atraktivnijeg izgleda, no mi na improviziranoj stajanci prvo prilazimo njihovu starijem bratu, Bellu 206 i uvjeravamo se koliko je dobro održavan. Te su letjelice stare koliko i 393. eskadrila, dakle 27 godina. U 1996. godini bile su prvo veće sredstvo koje je za OSRH naručeno iz Sjedinjenih Država (drugo zapadno nakon švicarskih aviona Pilatus PC-9) po završetku UN-ova embarga na uvoz oružja iz prve polovine 1990-ih. Osim što sad imaju već povijesno značenje, i dalje su izvanredne, te ispunjavaju jednu od dvije temeljne zadaće postrojbe: obuku. Ekipa koju vidimo na Kiowa Warriorima, i pilotska i tehničarska, prošla je školovanje na Bellu 206. Ipak, na Slunju smo zbog Kiowa i nastavljamo prema njima. Tehničari i piloti koncentrirani su na helikoptere te papire vezane uz zadaću. Baš i nemaju vremena za naša pitanja, jer pripremaju i sebe i letjelice za skoro polijetanje. U oči nam odmah upadaju bočne strojnice FN M3P, već opremljene redenicima punim metaka kalibra 12,7 mm. Oružje može ispaljivati 1100 metaka u minuti, pa je jasno da posade očekuje prava akcija.

Strogo s naoružanjem

No, vrijeme je da se sklonimo: prva Kiowa polijeće. Nakon što se dovoljno udaljila, u natporučnikovoj pratnji krećemo na kratku hodnju od nekoliko stotina metara prema drugoj lokaciji na FARP-u. Dočekuje nas tim tehničara za naoružanje – stoje uz kontejnere u kojima su raketni projektili Hydra 70 kalibra 70 mm. Dakle, odmah po polijetanju sa stajanke, posade rade kraći let, a zatim slijeću za naoružavanje Hydrama. Tehničari nas odrješito upozoravaju na to da nam je kretanje ograničeno u trenucima dok se izvršava prijenos raketa i punjenje sedmocijevnih lansera M260. Ništa drugo nismo niti očekivali, ta je strogost HRZ-ovih stručnjaka za naoružanje poslovična u bazama na Plesu, Lučkom, Zemuniku i Divuljama, pa su je ponijeli sa sobom i na Slunj. Uostalom, tako i mora biti. Tehničarska ekipa prilično je mlada, ali uz savjete starijih dočasnika bez problema uspijevaju puniti lansere. Uskoro opet ulazimo u vozilo i krećemo prema lokaciji koju jako dobro poznajemo – promatračnici na brdu Debela glava gdje ćemo imati dobar pogled na helikoptere dok će vršiti bojna gađanja. “Gađanja se provode u dnevnim i noćnim uvjetima. Isto tako, velika se pozornost posvećuje operativnom usklađivanju i interakciji zapovjednika, pilota, zrakoplovnih tehničara te potpornih elemenata iz drugih grana, tj. Hrvatske kopnene vojske i Zapovjedništva za potporu“, govori nam jedan od časnika iz 393. eskadrile. On je pukovnik specijaliziran za taktiku i borbenu uporabu helikoptera te odgovoran za provedbu bojnog gađanja.

Pogled na pogotke

Na udaljenu tutnjavu helikoptera nismo morali dugo čekati. Vrlo brzo vidimo ih na nebu, približavaju se Taktičkom polju centar koje je smješteno niže od naše kote, a zahvaljujući vedrom vremenu mete, tj. ciljevi na zemlji jasno se razaznaju – stari tenkovi. Piloti rabe različite taktike letenja te djelovanja po ciljevima, iz obrušavanja ili iz brišućeg leta. Na Debeloj glavi, od ciljeva smo udaljeni nekoliko kilometara. Kad posade pucaju iz strojnica, jasno čujete zvuk štektanja, uz vidljivo djelovanje pogodaka po metama na taktičkom polju. Kad raketiraju Hydrama, uopće ne čujete ili tek jedva čujete zvuk lansiranja, ali jako dobro vidite dim koji označava pogotke. Naime, vježbovne inačice projektila po svim su gabaritima jednake onim bojnim, no opremljene su dimnom, a ne eksplozivnom bojnom glavom.

Kiowe su kontinuirano dolijetale, gađale i odlijetale, tako da smo dobili rijetku priliku da prilično dugo vremena gledamo koliko su učinkoviti njihovi piloti. “I sami vidite da dečki pogađaju! Jednostavno, pokazuju da imaju i znaju sve što je potrebno da bi bili dobri strijelci. Ali to je i u okviru naših očekivanja. Isto vrijedi i za sve koji rade na FARP-u. Dokazali smo da funkcioniramo bez greške“, kaže nam pukovnik. Po završetku svojih gađanja, dvojica od mladih pilota koji su gađali prvi put pridružuju nam se na promatračnici, pa ih pitamo kako im je bilo. “Trema je bila pozitivna, imao sam je samo zato jer to još nisam iskusio. Nisam se bojao da ću promašiti“, govori nam prvi. Kažemo da nas je impresioniralo njihovo manevriranje i obrušavanje u zraku, no drugi pilot samo se nasmijao i rekao da su to “na suho napravili mali milijun puta i postalo je stvar rutine“. Pogodci su im ipak donijeli veliko zadovoljstvo, posebno oni projektilima Hydra. Njih i nije lako izvesti s obzirom na to da je riječ o nevođenim projektilima i gađanju u pokretu, “da bi se precizno pogodilo, potrebno je iznimno pažljivo upravljati helikopterom te ciljati na udaljenosti od mete koja je na gornjoj granici efektivne uporabe streljiva“. Ono u čemu su dvojica pilota, zapravo cijela 393. eskadrila, bili jednoglasni jest da žele što više bojnih gađanja: “To je naš cilj, to je poanta cijele priče o Kiowi, bez koje uporaba tog helikoptera nema smisla“.

“To bi bio osjećaj“

Na kraju razgovora, nismo odoljeli a da se ne dotaknemo najmoćnijeg oružja koje u Eskadrili imaju, protuoklopnog (višenamjenskog) projektila  AGM-114R Hellfire (Hellfire Romeo). Iako dosad s njima nije bilo vježbovnog bojnog gađanja, piloti napominju da su potpuno uvježbani za njihovo korištenje. “Vježbovna raketa s kojom letimo i s kojom se često uvježbavamo čini sve osim lansiranja.  Ukratko, na sustavima našeg helikoptera simuliramo lansiranje i dobivamo baš sve podatke o letu prema cilju, mjestu i vremenu udara… Ali ispaliti je? To bi bio osjećaj!“ govore piloti. 

Sati koje smo proveli na poligonu pokazali su da je 393. eskadrila jedna uigrana cjelina koja vrlo ozbiljno djeluje i izvan matične baze. Kiowa Warrior letjelica je koja je sa svojim paketom naoružanja, senzorima i letnim performansama jedan upečatljiv stroj, a uz moguće nadogradnje može biti još i sposobniji. “Tko god dobije i prihvati priliku biti pilot helikoptera OH-58D, neće pogriješiti. U svojoj kategoriji, ta je letjelica top-klasa!“ napominje pukovnik odgovoran za provedbu gađanja. Aktivnosti na Slunju to su i potvrdile, barem one kojima smo nazočili, u dnevnim uvjetima. Za one noću koje su tek slijedile, s naočalama za noćno gledanje (NVG), piloti tvrde da je još i uzbudljivije. Ali ni tada nisu ništa manje precizni.

Tekst:  Domagoj Vlahović; Foto: Filip Klen