Zadnja dva stoljeća Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva slavno su doba bogate i veleposjedničke velikaške obitelji koja je odigrala ulogu u gotovo svim tadašnjim previranjima oko borbi za prijestolje

Najstariji poznati predak obitelji Iločki bio je Gug, koji se spominje u XIII. stoljeću. Njegovo podrijetlo ne može se sa sigurnošću utvrditi, ali prema većini genealoga potječe iz niže plemićke obitelji u tadašnjoj Dubičkoj županiji. Smatra se da su se njegovi potomci iz nižeg plemstva uskoro uzdigli na više položaje u političkom životu Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Točnije, riječ je o Gugovu najstarijem sinu Ivanu, koji je, prema podacima iz 1281. godine, kao kraljevski povjerenik uveo slavonskog bana Petra od Dobre Kuće i njegova brata na neimenovani posjed kraj Ilove. Ivanovi sinovi Lovro (umro 1349.) i Ugrin nastavili su uspon obitelji. Lovro se 1312. spominje kao zastavnik kralja Karla I. Roberta (1288. – 1342.), a za vrijeme kralja Ludovika I. Anžuvinca (1326. –1382.) bio je i na položajima kraljevskog rizničara te župana četiriju županija. Njegov brat Ugrin također se spominje u ulozi kraljevskog zastavnika i varaždinskog župana. Nekadašnji hrvatski i slavonski ban Ivan Babonić (umro nakon 1334.) braći je 1328. u zalog dao utvrdu Zrin, koja je uskoro u potpunosti prešla u njihovo vlasništvo. No, u posjedu su je imali tek do 1347., kad je prepuštaju kralju Ludoviku I. koji je dodjeljuje Zrinskima. U zamjenu su dobili utvrdu Orahovica te još neke posjede u tadašnjoj Križevačkoj i Virovitičkoj županiji.

Moć i društveni ugled

Daljnji uspon obitelji Iločki nastavio se s Lovrinim sinom Nikolom (umro 1367.). Bio je jedan od važnih oslonaca kralja Ludovika i dobio je kraljevske darovnice s brojnim posjedima u Ugarskoj. Nosio je titule erdeljskog vojvode, kraljevskog peharnika te ugarskog palatina. Kao najviši kraljev državni dužnosnik predvodio je vojne pohode u Bosni i Bugarskoj. Zajedno s nećakom Ladislavom od kralja je za nagradu 1364. dobio grad i utvrdu Ilok po kojem su njegovi potomci nosili naziv knezovi Iločki. Nikolinu je braću Bartola (umro 1352.) i Lenkuša kralj također visoko rangirao dužnostima glavnog peharnika i trpeznika. Nakon Nikoline smrti njegovi sinovi nisu uspjeli zadržati političku moć i očev veliki društveni ugled. U dinastičkim sukobima za hrvatsko-ugarsko prijestolje krajem XIV. stoljeća gotovo su izgubili vlast nad Ilokom i okolnim posjedima. U tom se razdoblju više istaknula orahovička loza obitelji Iločki, koju su predvodili Ugrin i Petar Orahovički. Budući da su bili vrlo pobožni, darovali su 1375. vinograd Lipovec pavlinskom samostanu sv. Benedikta od Herma.

Za ponovno uzdizanje obitelji Iločki zaslužni su Nikolini unuci Ladislav i Mirko. Kralj Žigmund Luksemburški (1368. – 1437.) dodijelio je 1398. godine Ladislavu titulu mačvanskog bana i župana nekoliko županija. Mirko je nakon bratove smrti također kratko nosio titulu mačvanskog bana te župana jedne županije. Tijekom 1403. obojica su izgubila titule i dijelove posjeda jer su se zajedno sa svojom orahovičkom lozom stavila na stranu protukralja Ladislava Napuljskog (1377. – 1414.). Usprkos tomu, Žigmund – pobjednik u borbi za prijestolje – pomilovao je do 1408. većinu članova obitelji te su im vraćene titule i neki od oduzetih posjeda. Orahovički dio obitelji ipak se nije oporavio od Žigmundove odmazde pa su Iločki polako preuzeli i posjed Orahovicu. Konačan kraj i izumiranje orahovičke grane zbio se 1430. zbog pomanjkanja muških nasljednika i poklopio se s početkom osmanlijske ekspanzije u Europi.

Od kralja do kralja

Smrt Ladislava 1418. i Mirka Iločkog 1419. ugrozila je opstanak obitelji Iločki, a najzaslužnija za sprečavanje tog scenarija bila je Ladislavova sposobna udovica Ana Šćiborić. Preuzela je vodstvo obitelji i odgajala sina Nikolu, koji je tad imao oko osam godina. Nikola V. Iločki tek krajem 1430-ih stupa na političku i društvenu scenu kraljevstva te postaje jedan od najutjecajnijih velikaša tog doba. Od 1438. do 1458. nosio je kao i njegovi prethodnici titulu mačvanskog bana i župana triju županija. Zaslužan je za utvrđivanje obrambenog sustava utvrde Ilok i nadogradnju kula. Nakon smrti kralja Alberta Habsburgovca (1397. –1439.), koji je Nikoli omogućio sve titule, ponovno dolazi do dinastičkih sukoba u kraljevstvu. Kako bi zadržao prosperitet i moć obitelji, Nikola je često mijenjao strane u sukobu pa je tako od velikog pobornika Ladislava V. Postuma (1440. – 1457.) postao njegov žestoki protivnik, stavivši se na stranu njegova protukralja Vladislava I. Jagelovića (1424. – 1444.). Zauzvrat je od potonjeg dobio titulu erdeljskog vojvode te župana još nekoliko županija. Vladislav I. pogiba 1444. kod Varne i dječak Ladislav V. ipak uspijeva postati kralj, no zbog maloljetnosti u njegovo je ime zapravo vladao njegov habsburški rođak i budući car Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti Fridrik III. (1415. –1493.) Nikola se uspješnom diplomacijom ponovno stavio na vladajuću stranu. No, pogriješio je podržavši Fridrika III. i u sukobu s novim pretendentom na hrvatsko-ugarsku krunu Matijom Korvinom (1443. –1490.). Nakon što je novi kralj učvrstio vlast, oduzeo je Nikoli titule i časti poput one slavonskog bana. Nakon stanovitog vremena ipak dolazi do pomirbe i Korvin vraća Nikoli neke časti, a osim toga, imenuje ga 1471. godine bosanskim kraljem i vranskim priorom. Njegova vlast u Bosni bila je više titularna, a pravu kontrolu imao je tek nad sjeveroistočnim dijelom. Umro je 1477. kao jedan od najutjecajnijih velikaša XV. stoljeća. U svojem sjedištu Iloku kovao je vlastiti novac na kojem su bili prvi elementi hrvatskog grba sa “šahovnicom”.

Nikolu je naslijedio sin Lovro, posljednji izdanak te velikaške obitelji. Ostao je zapamćen po sukobu s kraljem Vladislavom II. (1456. –1516.), zbog čega je kralj pokrenuo vojnu akciju zauzevši 1494. njegovo sjedište Ilok. Pomilovanje je ipak stiglo dvije godine kasnije, kad su Lovri vraćeni neki obiteljski posjedi. Za vrijeme kralja Ludovika II. Jagelovića (1506. –1526.) obnašao je dužnost kraljevskog dvorskog suca. Umro je 1524. bez nasljednika zbog čega dolazi do izumiranja te moćne velikaške obitelji, a sva njezina imanja dolaze u kraljevske ruke.

Tekst: Josip BULJAN

Foto: Muzej grada Iloka / Župa sv. Ivana Kapistrana – Ilok