Početkom XII. st. većina priobalnih gradova na Jadranu nije se željela odreći autonomije i prava na račun vladara novoutemeljenog Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Zbog toga im je on morao dati određene privilegije, a jedini je sačuvani prijepis o njima onaj trogirski

Da bi se razumjelo zašto u Hrvatskoj 1102. godine na vlast dolazi strana dinastija Arpadovića, s kojom će Hrvatska biti vezana samo osobom vladara, potrebno je vratiti se u zadnje godine XI. stoljeća, koje su u mnogočemu znakovite za kasniji tijek hrvatske povijesti. Kralj Dmitar Zvonimir umro je 1089. bez izravnog nasljednika, a njegov sin Radovan još ranije. Na prijestolju je kratko, do 1091., bio Stjepan II., sin Gojslava II. i nećak Petra Krešimira IV. Neko vrijeme bio je Krešimirov suvladar, da bi se oko 1070. povukao u samostan. Međutim, nove okolnosti vratile su ga na prijestolje, a kako je ubrzo umro, postao je posljednji vladar iz dinastije Trpimirovića. U Hrvatskoj dolazi do sveopće anarhije u kojoj su velikaši nemilice međusobno ratovali. Jelena, supruga pokojnog kralja Zvonimira, sklopila je savez s velikašima Petrom Kakauntom i Petrom Gusićem te počela ostvarivati namjeru da na hrvatsko prijestolje dovede svojeg brata ugarskog kralja Ladislava (oko 1040. – 1095.). Dva velikaša stigla su u Ugarsku i Ladislavu ponudila vladanje nad hrvatsko-dalmatinskim kraljevstvom, uvjeravajući ga da je nesložno, bez vladara i svake vanjske pomoći.

Prodor sa sjevera i Petrov poraz

Kralj je prihvatio poziv, okupio vojsku i 1091. krenuo na Hrvatsku prešavši Dravu kod Virovitice. Postigao je velik uspjeh u Slavoniji, gdje je bez jakog otpora osvojio područje od Drave prema jugu. Kad je stigao do lokacije koja se u povijesnim zapisima spominje kao Gvozd, tj. širokog gorsko-planinskog područja u Gorskom kotaru i Lici, otpor se povećao. No, ni to nije obeshrabrilo Ladislava, nego vijest da je Bizant, koji je još imao formalnu vlast nad dalmatinskim gradovima, htio zaustaviti njegov pohod. Vješta carska diplomacija poslala je u Ugarsku nomadske Kumane koji su provalili sa sjevera pa je kralj bio prisiljen na brz povratak u matičnu zemlju. Ipak je prije toga uspio osigurati nove stečevine na jugu kako bi stvorio temelje za konačno pokoravanje Hrvatske. Za svojeg je zamjenika imenovao nećaka Almoša (oko 1070. – oko 1129.). Spominjan u povijesnim dokumentima kao vojvoda i/ili herceg, Almoš je vladao područjem Slavonije. Još jedna Ladislavova mjera uvelike će utjecati na hrvatsku povijest: osnovao je 1094. godine Zagrebačku biskupiju, kojoj je podredio cijelo područje Slavonije i za prvog biskupa imenovao Čeha po imenu Duh.

Nedugo nakon otklanjanja opasnosti od Kumana, Ladislav umire 1095., a iako je za nasljednika bio predviđen Almoš, nasljeđuje ga vojvodin brat Koloman (prije 1074. – 1116.). Novi je kralj prvo želio riješiti bilo kakve nesuglasice oko zauzeća Hrvatske pa je sklopio savez s papom Urbanom II. (oko 1035. – 1099.). Oženio se normanskom princezom Buzilom, kćeri papina saveznika vojvode Rogera I. Nakon toga Koloman sklapa savez s Mletačkom Republikom, točnije s duždom Vitaleom I. Micheleom, u kojem međusobno priznaju vlast nad stečenim područjem. Dužd je mogao zadržati naslov vojvode Dalmacije pod uvjetom da Kolomanu bude priznato pravo na titulu hrvatskog kralja. Svim tim vještim diplomatsko-rodbinskim potezima Koloman je otvorio put prema pokoravanju Hrvatske. Nakon što je okupio vojsku, u proljeće 1097. prelazi Slavoniju i stiže do sjevernog podnožja Gvozda. Ondje dolazi do glasovite bitke u kojoj pogiba posljednji vladar hrvatskog imena, Petar Snačić (Svačić), a time nestaje i mogućnost ujedinjenja Hrvata oko jednog domaćeg političkog imena. Na povratku Koloman uspješno rješava krizu koju je izazvalo Almaševo nezadovoljstvo činjenicom što nije naslijedio Ladislava.

Ceremonija u Biogradu

Usprkos pobjedi na Gvozdu, Kolomanu je trebalo još nekoliko godina kako bi pokorio cijelu Hrvatsku. U konačnu kampanju kreće 1102., no nailazi na žestok otpor saveza koji su činili pripadnici hrvatskog plemstva ujedinjeni nakon Petrove smrti. Kako bi se izbjeglo daljnje krvoproliće, savez pristaje na potpisivanje tzv. Pacta conventa. Riječ je bila o sporazumu kojim Hrvatska stupa u personalnu uniju s Ugarskom. Najvažnija od svih točaka sporazuma bila je ona o zasebnom krunjenju Kolomana hrvatsko-dalmatinskom krunom. Ta ceremonija održana je u Biogradu na Moru. Čim je okrunjen, Koloman je odlučio ne poštivati dogovor sklopljen s Venecijom te 1105. počinje pohod na Dalmaciju. Najprije je krenuo na Zadar, gdje je naišao na žestok otpor. Zahvaljujući posredništvu biskupa Ivana Trogirskog (Orsinija) uspio se nagoditi sa Zadrom te je na saboru prisegnuo da će čuvati povlastice tog grada. Koloman zatim ulazi u Zadar te na molbu benediktinske opatice Vekenege potvrđuje kraljevske slobode samostanu sv. Marije, o čemu svjedoči i povelja. U Zadru postoji još jedan povijesni podsjetnik na Kolomana: ranoromanički spomenik sv. Marije, koji je Vekenega podignula sredstvima dobivenim od njega.

Od grada do grada

Koloman nakon Zadra kreće na Trogir, no i tamo nailazi na otpor. Kao i u slučaju Zadra, situacija se smiruje uz pomoć biskupa Ivana Orsinija. Koloman tako sklapa mir s Trogiranima i ulazi u grad bez krvoprolića. Trogiru daje privilegij, tj. ugovor kojim jamči njegova prastara prava. Takav obrazac ugovora ostat će poznat kao Trogirski privilegij. Tekst privilegija nije sačuvan u originalu, nego u prijepisu koji donosi Ivan Lučić. Nakon potpisivanja privilegija kralj kreće na Split. Građani Splita nisu ga dočekali sa simpatijama, no sukob je spriječen zahvaljujući intervenciji nadbiskupa Krescencija Rimljanina. Nije jasno je li Split dobio slične privilegije kao Trogir. Koloman se, naime, već 1112. umiješao u izbor nadbiskupa te nameće Splićanima danak od kojeg su bili izuzeti ostali potpisnici privilegija. Primjerice, za Zadar je sigurno da je imao privilegije tipa trogirskog jer je već 1117. vidljivo da od mletačkog dužda traži potvrdu privilegija kakve mu je dao hrvatsko-ugarski kralj. Može se spomenuti i Rab, koji je 1118. od mletačkog dužda slično kao i Zadar zatražio stare privilegije koje mu je dao Koloman.

Koloman je oko 1105. za hrvatsko-dalmatinskog kralja okrunio svojeg sina Stjepana, koji je tad bio star oko pet godina. To je značilo i da ga određuje za nasljednika ugarske krune pod imenom Stjepan II. Taj čin je, naravno, opet izazvao Almaševo nezadovoljstvo i vojvoda se opet urotio protiv brata. Međutim, Koloman je 1108. Almošu oduzeo vojvodstvo. Nakon nekoliko godina uhvatio je njega i njegova malog sina Belu, oslijepio ih i zatvorio. Oba su poslana u samostan Dömös na sjeveru današnje Mađarske. Almoš ondje ostaje do Kolomanove smrti 1116., kad uspijeva pobjeći u Bizant, odakle će prkositi Stjepanovoj vladavini koja je trajala do njegove smrti 1131. godine. Kako Stjepan nije imao izravne nasljednike, za kralja je odredio svojeg oslijepljenog bratića Belu II., koji će sjediti na prijestolju do 1141. godine.

---

Odredbe Trogirskog privilegija

1. Zakletvom na križ kralj daje svim Trogiranima VJEČNI MIR
2. Kolomanu i njegovim nasljednicima Trogirani NISU DUŽNI PLAĆATI DANAK
3. Obvezuje se da će poštovati drevno pravo da Trogirani SAMI SEBI BIRAJU KNEZA I BISKUPA
4. Dopušta im da se SLUŽE VLASTITIM ZAKONIMA od davnine utvrđenim
5. Kralj sebi ZADRŽAVA PRAVO CARINE na uvezenu robu, kralj uzima 2/3, gradski knez 1/3, i, naravno, biskup desetinu
6. Kralj NEĆE DOPUSTITI NASELJENJE UGRA ILI BILO KOJEG DRUGOG STRANCA, osim ako to građani ne budu htjeli
7. Kralj OSLOBAĐA DALMATINSKE GRADOVE KRALJEVSKOG KONAČENJA. Samo to dopušta ako ga gradovi budu samovoljno pozvali
8. Građanima kralj DAJE PRAVO SLOBODNOG IZLASKA IZ GRADA ako nisu zadovoljni vlašću

Tekst: Josip BULJAN

Foto: Muzej grada Trogira