Europski konstruktori podmornica čvrsto vjeruju kako će vrlo skoro na svjetskom tržištu biti ponuđene vrlo sofisticirane nenuklearne, kompaktne podmornice koje će cijenom biti dostupne i financijski manje moćnim mornaricama

Moderne nenuklearne podmornice potvrdile su se u posljednjih tridesetak godina kao visoko opasan borbeni sustav, ali i vrlo sposobna platforma za prikupljanje informacija. U rukama sposobne posade, ovakav borbeni stroj postaje vrlo izazovan i žilav protivnik čak i kada protiv sebe ima najbolje opremljene i odlično uvježbavanje snage za protupodmorničko ratovanje.

Iskustvo britanske mornarice od prije 26 godina iz ratnog sukoba za Falklande (Malvine) služi kao korisno podsjećanje koliko teško može biti pronalaženje podmornice u morskim dubinama. Premda je britanska eskadra raspolagala velikim pomorskim snagama opremljenim tada zasigurno najboljim sredstvima za protupodmorničko ratovanje, nije uspjela detektirati podmornicu San Luis, jedinu argentinsku podmornicu tipa 209 koja se uspjela naći u zoni ratnog sukoba. Vjeruje se da je samo tehnički kvar na sustavu za lansiranje torpeda spriječio argentinske podmorničare da naprave barem nekoliko uspješnih napada na britanske fregate i razarače koji su djelovali blizu falklandskim obalama.

Vrlo bolno iskustvo doživjeli su i Amerikanci 2002. godine, kada su na združenim pomorskim vježbama australske podmornice odnijele višekratne pobjede u simuliranim sukobima s američkim nuklearnim lovcima podmornica. Rezultat je bilo unajmljivanje švedske AIP podmornice Gotland (zajedno s posadama) na dvije godine i temeljito uvježbavanje vlastite površinske i podvodne flote u lovu na suvremenu nenuklearnu podmornicu zadnje generacije. Spoznaja da prikrivenim borbenim djelovanjem na značajnim i frekventnim pomorskim rutama podmornica može lako prekinuti komercijalni promet, dovodi neke nacije koje raspolažu čak i nesoftificiranim podmorničkim snagama u poziciju da provode pomorske operacije i ostvare čak i nesrazmjerno veliki regionalni utjecaj. Opremljene novim, superosjetljivim senzorima, oružjem i novim propulzijskim sustavima koji su danas dostupni na svjetskom tržištu, stara dizel-električna podmornica se lako može pretvoriti u “opasnog igrača” koji može prikriveno djelovati u blizini protivničke obale, vezati na sebe značajne protivničke efektive, prikupljati informacije, ali i produbljavati vlastitu zonu udara na neprijateljske kopnene ciljeve kako u litoralnom pojasu tako i u dubini protivničkog teritorija. Prikrivenost djelovanja povlači za sobom i neke druge atribute i prednosti kao što je izbjegavanje političko-diplomatskih neprilika i vojnih intervencija ukoliko takva operacija prođe neopaženo. Podmornica takvih mogućnosti idealna je platforma za lansiranje, suport i izvlačenje specijalnih snaga u tajnim operacijama. Za mnoge male mornarice moderna dizelsko-električna podmornica ostaje i nadalje najvrjednije borbeno sredstvo ponajprije zbog ogromnog nesrazmjera između njezine cijene (bez obzira kolika ona bila) i njezinog utjecaja na pomorske operacije protivnika (površinske i podvodne). Njezina najveća vrijednost je u jedinstvenom značenju na polju odvraćanja i svojevrsnog “straha” koji prema njoj osjeća svaki potencijalni (pametni) protivnik.

U posljednja dva desetljeća na tržištu klasičnih podmornica dominirala su podvodna plovila s deplasmanima od 1400 do 1800 tona, kakve je tipizirao njemački podmorničarski brodograđevni koncern HDW sa svojim projektima Type 209 i Type 214. Vrlo sličnim projektima dokazao se i francuski koncern DCNS koji u suradnji s španjolskom firmom Navantia proizvodi podmornicu tipa Scorpene i njezine izvedenice. Visoko manevarski sposobne, sada s vrlo dobro prilagođenim AIP sustavima radi povećanja podvodnog doplova te smanjenim akustično-fizičkim “potpisom” uz pomno odabrani borbeni sustav, ove podmornice su znatno smanjile jaz prema nuklearnim podmornicama. To je dovelo do toga da su takve podmornice postale odveć skupe.

Premda su mnoge manje mornarice bile zainteresirane za kupovinu takvih podmornica, ograničeni vojni proračuni ne dopuštaju im da se upuste u takve nabavke. Gola kupovina predstavlja tek vrh ledenog brijega troškova, koji obuhvaća još i troškove pričuvnih dijelova, obuke i kontinuirani trening posada, uspostavljanje i održavanje tehničkih kapaciteta i još mnogo toga. Takva situacija dovela je do zanimljivog stanja. Broj naručenih podmornica poput njemačkih Type 212A i Type 214 iznimno je mali i ograničen je tek na nekoliko zemalja (Italija, Grčka, Republika Koreja), ali je očigledno da su i njima skupe. S druge strane, veliki broj mornarica – naročito onih u Latinskoj Americi – suočen je s velikim troškovima koje zahtijeva zamjena podmorničarske flote, pa zato rabe svoje
postojeće efektive do gotovo samog kraja tehničke iskoristivosti. Mnogim podmornicama pod južnoameričkim pomorskim zastavama i koje su gotovo u 100% iznosu kupljene kao rabljene na europskom tržištu, uskoro se približava kraj radnog ciklusa i trebat će ih zamijeniti.

U takvoj situaciji vodeći europski konstruktori podmornica nisu gubili vrijeme. Poznavajući sve zahtjeve, ali i zakonitosti tako specifičnog vojnog tržišta, njihovi su konstruktorski uredi ponudili potencijalnim kupcima nešto novo. Vodeći francuski i njemački uredi ponudili su koncepte tzv. kompaktnih nenuklearnih podmornica. U trci za što većim dijelom kolača na tom tržištu uključila se i talijansko-ruska kooprodukcija koja je u tom poslu pronašla zajednički interes. Pojednostavljeno rečeno, ti proizvođači su tržištu ponudili tehnološki recept koji su uspješno prije desetak godina na svjetskom tržištu proveli azijski proizvođači automobila. Ponudili su kupcu dobar automobil s puno dodatne opreme po znatno nižoj cijeni od konkurencije. Kao što je općepoznato uspjeh azijskih automobilskih tvrtki nije izostao.
Iako se za sada ne može govoriti o nekoj posebnoj podklasi klasičnih podmornica, pod nazivom kompaktna litoralna nenuklearna podmornica podrazumijeva se ipak nekoliko posebnih karakteristika kojima one moraju udovoljavati. Riječ je ponajprije o sljedećem:
• malim duljinama, uglavnom ispod 60 m
• podvodnim deplasmanima koji se kreću oko 1000 t
• velikim stupnjem automatizacije
• najsuvremenijim borbeno-nadzorno-komunikacijskim sustavima
• relativno malim, ali multifunkcionalnim sustavom naoružanja
• velikim manevarskim sposobnostima prilagođenim posebice uporabi u plitkom litoralnom pojasu, operativnom zaronu od minimalno 200 m
• širokim dijapazonom borbenih zadaća, uključujući specijalne operacije i mogućnost nanošenja udara u dubinu teritorija
• minimalni broj članova posade, pojednostavljenoj uporabi i održavanju.
DCNS i HDW ponudili su tržištu tzv. kompaktne nenuklearne podmornice deplasmana ispod 1000 tona, opremljene visokosoftificiranim borbenim sustavima već ugrađenim i provjerenim na svojim većim “sestrama”, podmornicama tipa 212, 214 i Scorpene. Veliki stupanj automatizacije na njima zahtijeva manji broj posade, modularnu izgradnju, lakše održavanje i niže troškove. Za puno manju cijenu nude se vrlo moćne podmornice koje su interesantne ne samo onim mornaricama koje moraju zamijeniti svoje dotrajale podmorničarske flote nego i onima koji žele nadograđivati postojeće efektive novim plovilima posebno dizajniranim za djelovanje u litoralnim vodama.

Francuski koncept SMX-23
DCNS je svjetskoj javnosti svoj koncept kompaktne podmornice SMX-23 predstavio na izložbi Euronaval 2006. Bio je to prvi pokušaj da se tržištu ponudi dovoljno robusna, prihvatljiva i lako održiva (u tehničkom smislu) podmornica za sve one mornarice koje su tradicionalni konzumenti francuske podvodne tehnike, a koje ne raspolažu financijskim sredstvima da kupe npr. modernu Scorpenu s Mesma AIP propulzijom i deplasmanom od 1800 tona i punim paketom modernog naoružanja. Francuski pristup ovom problemu bio je jednostavan. Konstruktori DCNS-a potvrdili su da se podesnom tehnikom proizvodnje podmornica može producirati za polovicu cijene današnje klasične dizel-električne podmornice. Koristeći se iskustvima stečenim pri razvoju i izgradnji podmornice Scorpene, posebno je vrednovan svaki dio opreme koji će biti ugrađen na SMX-23. Posebno je vrednovan i odnos između cijene i traženih performansi odnosno želje svakog naručitelja. Krajnji rezultat takvog procesa jest da će otprilike 70% tehnologije i sustava s podmornice Scorpene biti ugrađeno na SMX-23. To znači da su svi mogući tehnički rizici bitno umanjeni, a vrijeme izgradnje znatno skraćeno, uključujući i ono za prvu podmornicu iz serije.

Francuski konstruktori ponudili su tržištu kompaktnu podmornicu čiji dizajn zadovoljava najviše vojne standarde kada su u pitanju tehničke značajke kao što su zamjetljivost, žilavost, manevarbilnost, brzina, operativnost, sigurnost, održavanje te lakoća uporabe. Ostvarujući takve standarde DCNS je u projekt SMX-23 ugradio (ili predvidio) najbolje dostupne senzorske i oružne sustave. Razlog je jednostavan, konkurenti također nude puno. Nastojanje francuskog koncerna je da SMX-23 postane posebno opasan protivnik u plitkim litoralnim vodama. Francuzi posebno ističu da kombinacija provjerenih sustava “posuđenih” s moderne podmornice Scorpene te lakoća uporabe i održavanja osigurava potencijalnim kupcima izrazito veliki stupanj operativne raspoloživosti.

Prema predstavljenim francuskim podacima podmornica projekta SMX-23 odlikovat će se duljinom preko svega od 48,8 m i površinskim deplasmanom od 855 tona. Predviđene su za operativni zaron na dubine do 200 m na kojoj će biti sposobne ploviti dulje od 60 sati brzinom od 4 čvora. Proračunski doplov uz pretpostavljenu brzinu od 8 čvorova iznosi 1850 NM, koji naravno, može porasti na 3000 NM uz smanjivanje brzine na samo 4 čv. SMX-23 je konstruirana za posadu od 19 članova uz predviđeni rad posade u tri smjene. Na podmornici je osiguran prostor za smještaj još dva dodatna člana posade (ronioca, pripadnika specijalnih snaga, praktikanta itd.) a brodske zalihe hrane osiguravaju boravak na moru više od 15 dana.

Projekt podmornice SMX-23 odlikuje jednotrupna izvedba, što, prema tvrdnjama samih konstruktora, osigurava vrlo dobre manevarske osobine i nadzor nad podmornicom kako u površinskoj tako i podvodnoj plovidbi, ali isto tako ostavlja dovoljno slobodnog volumena u međuprostoru za smještaj goriva i balasta te ostalih potrebnih fluida. Na krmi podmornice posebno se ističe kormilo koje je postavljeno u X konfiguraciji, što je posebno pridonijelo povećanju manevarbilnosti i sposobnosti da podmornica u svim kompjuterskim simulacijama ima izrazito mali radijus kruga punog okreta. Svaki krak X kormila može djelovati neovisno od ostalih što je jako značajano u slučaju kvara. Prema DCNS-u, podmornica SMX-23 konstruirana je za vrlo preciznu navigaciju u plitkim litoralnim vodama, ali isto tako sposobnu za preživljavanje na morskom dnu. Opremljena je također sustavima za podršku specijalnim operacijama, prikupljanju obavještajnih podataka te polaganju minskih polja. U pramčanom dijelu podmornice ugrađeno je šest torpednih cijevi (3×2) predviđenih za ispaljivanje teških torpeda ili lansiranje raketnih projektila. Veliki nedostatak takvog koncepta jest taj da nije predviđen pričuvni komplet ubojnih sredstava (torpeda, raketa ili mina). Pričuvni komplet naoružanja znatno bi povećao dimenzije i volumen podmornice što su u DCNS-u željeli svakako izbjeći. Borbeni sustav razvijen je također u DCNS-u i predstavlja zapravo modifikaciju sustava SUBTICS razvijenog i instaliranog na podmornici Scorpene. Sustav je dodatno modificiran integracijom Aquarius borbeno-nadzornog sustava otvorene ahitekture. Integrirani navigacijski sustav uključuje sustave inercijalne navigacije, GPS, žirokompase, precizno mjerenje vremena, frekvencije i brzine vrlo preciznu elektroničku kartu te tzv. DIS ? Display Information System koji posadi pruža sve potrebne informacije preko nekoliko multifunkcionalnih konzola ili priključenih standardnih osobnih računala. Temeljna inačica borbenog sustava uključuje: senzore, oružja i zapovjedno-nadzorni sustav koji distribuira informacije na četiri multifunkcionalne konzole.

Sonarna oprema uključuje nekoliko senzora: opremu za izbjegavanje mina, presretački sonar te pasivno-prislušni sonar. Nadvodni komplet opreme sadržava: elektrooptroničke senzore, protuelektroničku opremu i navigacijski radar. Toranj podmornice je posebno pažljivo konstruiran a sva senzorna oprema za površinski nadzor montirana je na četiri nepenetrirajuća teleskopski izvlačiva jarbola tako da međusobno ne izazivaju pojavu interferencije. U tornju podmornice nalazi se posebna komora u kojoj pripadnici specijalnih snaga mogu pohraniti svoju opremu. Preko te komore omogućen je izlazak iz podmornice i povratak u nju diverzantskog tima od šest borbenih ronilaca. Veliki stupanj automatizacije i smanjeno brojno stanje posade omogućava joj da se fokusira na najvažnije zadaće. Visoka operativna raspoloživost sljedeće je obilježlje kojim se ponose u DCSN-u. Prema konstruktorima, podmornica je dizajnirana tako da bude operativna najmanje 280 dana godišnje uz vijek trajanja od 35 godina. Intervali između glavnih remonta predviđeni su na svakih 96 mjeseci uz prosječno zadržavanje u remontnom brodogradilištu od 10 mjeseci.

Njemačka podmornica Type 210 MOD
Sličnom logikom i razmišljanjima vodili su se i konstruktori u njemačkom HDW-u i TKMS-a (ThyssenKrupp Marine Systems). Suočeni s vrlo malim brojem novonaručenih podmornica tipa 212 isključivo za domaću Bundesmarinu, talijanskim jasnim iskazom o skupoći inačica s AIP propulzijom, ali i problemima s grčkom podmornicom tipa 214 odlučeno je u vrhu tog vojno-industrijskog kompleksa da se krene u oštru tržišnu utrku za zadržavanjem što većeg dijela tržišta koje je tradicionalno bilo naklonjeno vojnom asortimanu koje nosi etiketu “made in Germany”. Tržištu je ponuđen koncept kompaktne podmornice temeljen na poznatom projektu podmornice Type 210 Ula, kakve se nalaze (6 podmornica) u sastavu norveške ratne mornarice. U osnovni projekt podmornice Ula integrirane su tehničke karakteristike, tehnologija, pojedini sustavi i podsustavi iz podmornica Type 209, Type 212A i Type 214. Nova kompaktna podmornica službeno je označena kao Type 210 Mod (modificirana).

Slično kao i njihova francuska konkurencija, njemački konstruktori nadogradili su osnovnu platformu provjerenom tehnologijom. Projekt Type 210 Mod odlikuje se jednotrupnim, jednovolumnim trupom duljine 56 m i podvodnim deplasmanom od 1000 tona. Njezin 5,3 m široki trup rabiti će specijalni čelik povišene čvrstoće oznake HY80 koji će joj omogućiti operativni zaron na dubinu od 250 m. Oprema “posuđena” s većih i sofisticiranijih podmornica koje gradi ovaj koncern uključuje sustave propulzije, automatizacije i energetike, navigacije, hidrodinamike i senzora.

Jedan od ključnih aspekata ovog projekta je ugradnja Siemensovih Permasin električnih motora (preuzetih s Type 214), koji su karakteristični po ekstremno niskom broju okretaja i maloj akustičnoj signaturi ali i daleko manjim gabaritima i težini u odnosu na klasične električne motore. Istodobno su smanjene i glavne razvodne ploče s temeljnog Typa 210 kao povećanje stupnja automatizacije. Od podmornice Type 212 preuzeto je krmeno kormilo dubine i pravca u obliku slova X radi boljih manevarskih osobina. Radi istih zahtjeva ugrađen je i sedmerokraki, zakrivljeni niskobučni propeler. Zadržana je tradicionalna njemačka koncepcija ugradnje MTU glavnih dizelskih motora i Piller Power generatora, ali su zbog smanjenja potrošnje goriva za Type 210 Mod specificirani glavni dizelski motori s turbo punjačima. Također nije nevažno napomenuti da sadašnju bateriju od 432 olovno-kiselinske baterije (podijeljene na dva baterijska prostora po 216 ćelija) u TKMS-u u skoroj budućnosti namjeravaju zamijeniti novom tehnologijom litijum-ionskih baterija koja će, prema njemačkim predviđanjima biti dostupna na zadovoljavajućoj razini efikasnosti od 3 do 5 godina. Ova nova baterijska tehnologija prema dostupnim podacima osigurava gotovo 4,5 puta više energije u ekstremnim uvjetima velikih (vršnih) brzina i gotovo 1,5 puta više energije pri plovidbi ekonomskim brzinama.

Prema tvrdnjama iz njemačkog koncerna, Type 210 Mod će u ovisnosti o profilu plovidbe imati podvodni doplov oko 4000 NM uz minimalnu brzinu od 4 čvora. Zvučna izolacija unutrašnjosti izvedena je primjenom akustički upijajućih pregrada i elastičnim (ponegdje i dvostrukim) temeljenjem opreme i uređaja. Kompletan nadzor nad platformom omogućen je s dvije radne stanice a pod normalnim okolnostima za nadzor je dovoljna i samo jedna radna stanica (multifunkcionalna konzola).
Atlas Elektronik je u suradnji s TKMS-om razvila i modificirala posebnu inačicu borbeno-nadzornog sustava ISUS 90 koja je specijalno prilagođena tehničkim specifikacijama podmornice Type 210 Mod. Temeljna sonarna oprema uključuje presretački, promatrački i pasivni mjerni sonar, ali je zato potencijalnim kupcima ostavljena mogućnost narudžbe tegljenog sonara i inačice za izbjegavanje mina. Posebna pozornost posvećena je hidrodinamičkoj konstrukciji tornja u kojem je smješten komplet senzorske opreme (radari, komunikacijske antene HF, VHF, UHF i INMARSAT-C) te periskop. Svi elektronički senzori montirani su na teleskopskim nepenetrirajućim jarbolima osim periskopa. Proizvođač je također ostavio pričuvni prostor za ugradnju još dvaju nepenetrirajućih jarbola koji su predviđeni za montažu elektrooptičke opreme te UHF SATCOM komunikacija.

U tornju podmornice ugrađena je “mokra komora” namijenjena smještaju opreme za specijalne snage. Komora je opremljena audiovizualnom komunikacijskom linijom s operatorima u borbenom središtu podmornice. Oružni sustavi podmornice Type 210 Mod izabrani su tako da se kroz osam pramčanih torpednih cijevi mogu lansirati teška torpeda kalibra 533 mm, ispaljivati krstareći projektili ili polagati mine. Na samoj podmornici predviđen je prostor za šest pričuvnih torpeda, odnosno odgovarajući broj raketa ili mina. U krmenom dijelu podmornice predviđen je odgovarajući prostor za smještaj lansera i određenog broja akustičnih mamaca. Za razliku od ostalih konkurenata njemački konstruktori i pomorski analitičari analizirali su još jednu činjenicu koja je odlika mnogih ratnih mornarica srednje i male veličine. Budući da većina njih ima problema s uvijek nedostatnim proračunima za željeni razvoj,jedna od stavki jest i nedostatan broj adekvatnih podmorničarskih specijalista, čija obuka nije ni kratka, a ni jeftina. Upravo zbog toga u TKMS-u su potencijalnim kupcima ponudili dva koncepta dizajniranja unutrašnjosti podmornice: inačicu A, predviđenu za dvosmjenski režim rada, koja zahtijeva posadu od 15 članova, odnosno inačicu B, predviđenu za trosmjenski režim rada za koji je potrebna posada od 21 člana.

Talijansko-ruska koprodukcija – S 1000
Treći projekt kompaktne podmornice koji je predstavljen u posljednjih godinu-dvije rezultat je koprodukcijske suradnje talijanskog Fincantitieria i ruskog Rubina. Početak međusobne suradnje dviju tvrtki i njihovih konstruktorska ureda započeo je još 2003. godine. Zapravo, još 1996. potpisan je na razini vlada Italije i Rusije ugovor o vojno-industrijskoj suradnji. Jedna od specijaliziranih radnih grupa bila je i tzv. Grupa 4 koja je imala zadaću raditi na zajedničkim mornaričkim projektima.

Jedan od takvih prvih završenih projekata, u kojemu su obje strane našle zajednički interes, jest izrada projekta kompaktne podmornice S 1000. Talijanski interes sadržan je ponajprije u mogućnosti da sudjeluje u razvoju i usvajanju tehnologije AIP propulzije, u kojoj su ruski partneri već daleko odmakli, ali i ovladavanju drugih tehnologija u kojima Rusi imaju više iskustva ili komparativnih prednosti (npr. oružni sustavi). Ruski interes bio je usmjeren prema mogućnosti da od talijanskih partnera dobiju najmodernije elektroničke sustave i opremu.

Na temelju zajedničkih interesa određeni su tehnički zahtjevi kojima bi takva podmornica morala udovoljavati. Za razliku od francuskog i njemačkog konkurenta podmornica S1000 namijenjena je za borbena djelovanja kako u plitkim litoralnim vodama tako i u dubokom oceanu. Primarne zadaće ove male, ali vrlo kompaktne podmornice su protupodmornička borba, prikrivene operacije specijalnih snaga, prikupljanje informacija i nadzor akvatorija. Sekundarne zadaće obuhvaćaju protupovršinsko ratovanje, operacije protiv kopnenih ciljeva duboko u protivničkom teritoriju, polaganje minskih polja te podrška zračno-desantnim operacijama. U pripremi i razvoju projekta kompaktne podmornice S1000 ruski projektni ured Rubin koristio se u najvećoj mjeri iskustvima stečenim na svojim podmornicama tipa Amur 1650 i Amur 950. Ono što daje bitnu razliku između ove i konkurentskih ponuda jest to da je talijansko-ruski projekt S 1000 jedini koji se tržištu nudi s ugrađenom AIP propulzijom. S obzirom na to, u Fincantinieriu i Rubinu su konstruirali podmornicu optimiziranu za produljeni podvodni doplov i maksimalni operativni zaron od 250 m. Visoki stupanj automatizacije i centralizirani sustav upravljanja i nadzora omogućio je da posada bude reducirana na samo 16 članova. Projekt podmornice S 1000 odlikuje se jednotrupnim sustavom gradnje i jednovolumnim unutrašnjim dizajnom. Duljina podmornice iznosi 56,2 m uz promjer trupa od 5,5 m. Podvodni deplasman podmornice definiran je na 1170 tona. Podaci prezentirani od strane Fincantierea pokazuju da tranzitna razdoblja (krstarenja) u podvodnoj plovidbi ove podmornice mogu trajati i duje od 15 dana. Životni i radni prostor prilagođen je za smještaj 16 članova posade i 6 dodatno ukrcanih pripadnika specijalnih postrojbi.

Propulzijski kompleks temeljen je na uporabi klasičnog dizel-električnog postrojenja s talijanskim motorima Isotta Fraschini V1708T2ME snage 715 kW i ruskim AIP kompleksom koji je u stanju razviti 200 kW snage i koji je utemeljen na elektrolitičko-membranskoj tehnologiji gorivih ćelija. Dva diesel-generatora od po 650 Kw napajaju bateriju sastavljenu od 224 olovno-acidnih ćelija podijeljenih u dva baterijska nezavisna kompleksa po 112 ćelija. Tekući kisik za AIP pogon pospremljen je u tlačnom spremniku unutar čvrstog trupa dok je vodik pospremljen u posebnim bocama izvan čvrstog trupa podmornice. Prema deklariranim podacima iz oba projektna ureda S 1000 može u podvodnoj plovidbi provesti više od 60 sati ploveći brzinama većim od 4 čv. Doplov uz tranzitnu brzinu od 8 čv iznosi oko 1900 NM, a smanjenjem brzine na samo 4 čv doplov premašuje 3000 NM. Maksimalni doplov isključivo uz uporaba AIP propulzije deklariran je na 1000 NM uz brzinu od 4 čv. Maksimalna brzina AIP propulzijom deklarirana je na 6 čv a ona na baterijski pogon na više od 14 čv.

Oružni sustav je posebni dio priče o ovom projektu. U pramčanom dijelu podmornice, u donjem dijelu pramčane kalote (vrlo nisko) ugrađeno je šest torpednih cijevi namijenjenih za ispaljivanje teških torpeda, krstarećih projektila za napad na površinske i kopnene ciljeve te polaganje morskih mina. Odmah iza torpednog odjeljka nalazi se prostor za smještaj pričuvnog kompleta od osam komada navedenog oružja u željenoj konfiguraciji (rakete-mine-torpeda). Zanimljivo je da su kooperanti ponudili potencijalnim kupcima popunu borbenog kompleta oružjima zapadnog podrijetla kao što su teški torpedo tipa WASS Blackshark i protubrodski krstareći projektil tipa SM-39 Exocet, ali i potpunim asortimanom iz ruske obitelji podmorničarskih raketnih projektila CLUB-S.

U krmenom dijelu podmornice smješten je dispenzer torpednih akustičnih mamaca (16 jedinica) i elektroničkih ometača. Temeljni paket senzorske opreme obuhvaća presretački sonar, sonar za detekciju mina, širokopojasni sonar te visokoosjetljivi bočni pasivni sonarni sustav. Svi senzori namijenjeni za površinski nadzor (radari, TV i IC kamere, laserski daljinomjeri i detektor radarski detektori) te komunikacijska oprema (VHF, UHF, HF, GPS, INMARSAT-C, te UHF SATCOM antene) bit će instalirane na teleskopski izvlačivim nepenetrirajućim jarbolima. Unutrašnjost podmornice podijeljena je na nekoliko segmenata akustičnim pregradama. Glavno operativno središte na podmornici S 1000 je u potpunosti digitalizirano i zahtijeva samo šest radnih mjesta: zapovjedni časnik, navigator, nadzornik površinske i podvodne situacije, nadzornik borbenih sustava, kormilar i nadzornik propulzijskog postrojenja. U uvjetima običnih podvodnih tranzita i niskorizičnih patrola automatizacija i umreženi informatički sustavi omogućavaju da se potpuni nadzor nad podmornicom može ostvariti sa samo tri radna mjesta u smjeni: zapovjednim časnikom, kormilarom i nadzornikom površinske i podvodne situacije.

Umjesto zaključka
Nesumnjivo je da nove svjetske globalno-političke okolnosti diktiraju i nove odnose na tržištu naoružanja i vojne opreme. U situaciji kad moderni oružni sustavi, poglavito oni najkompleksniji poput podmornica dostižu vrtoglavu cijenu koja doslovce ostavlja pustoš u vojnim proračunima manjih i siromašnijih mornarica, na tržište je ponuđena nova koncepcija podmornice koja nudi puno više taktičkih mogućnosti primjene od dosadašnjih klasičnih podmornica građenih na “konvencionalnom” pristupu doktrine uporabe ovih borbenih podvodnih platformi. Boreći se međusobno za svaku potencijalnu narudžbu na tržištu, svjedoci smo suradnje i kooperacije ne samo među srodnim tvrtkama i grupacijama nego čak i među državama koje je do prije petnaestak godina razdvajao veliki ideološko-politički ponor. Tržište i vojne potrebe mornarica u jugoistočnoj Aziji, Srednjem istoku, Mediteranu te poglavito u Južnoj Americi dovoljno su jamstvo da će francuska, njemačka, ruska i talijanska brodograđevna industrija u sljedećim godinama sigurno imati dovoljno narudžbi.

Kao što je već bilo rečeno, iskustvo azijskih automobilskih divova samo je potvrdilo jednostavnu činjenicu: svatko pametan želi za što manje novaca kupiti što bolji i opremljeniji auto. Zašto takva logika ne bi vrijedila i kad su u pitanju podmornice?

Tablični prikaz tehničkih karakteristika projekata novih kompaktnih nenuklearnih podmornica
Projekt	SMX-23	Type 210 Mod	S 1000
Zemlja	Francuska	Njemačka	Italija – Rusija
Deplasman	855 /	/ 1000 t	1065 / 1170 t
Duljina	48,8 m	56 m	56,2 m
Širina		5,3 m	5,5 m
Propulzija	klasični	klasični	klasični + AIP
Doplov	1850 NM / 8 čv	4000 NM / 4 čv	3000+ NM / 4 čv
	3000 NM / 4 čv		(šnorkel + baterija)
			1000 NM / 4 čv (AIP)
Maksimalna brzina	?	?	14 / 7 čv
			AIP – 7 čv
Operativni zaron	200 m	250 m	250 m
Posada	19 + 2	A – dvije smjene: 15	16 + 6
		B – tri smjene: 21
Autonomija	15+ dana	20 dana
Naoružanje	6 x TC 533 mm	8 x TC 533 mm	6 x TC 533 mm
Borbeni komplet	6 (torpeda, krstareći projektili ili mine) u željenoj konfiguraciji	8 (torpeda, krstareći projektili ili mine) u željenoj konfiguraciji	6 (torpeda, krstareći projektili ili mine) u željenoj konfiguraciji
Pričuvni komplet	nema	6 torpeda / raketa / mina	8 torpeda / raketa / mina

 

Igor SPICIJARIĆ