Maloljetni kralj, feudalna anarhija, loše funkcioniranje države i osmanlijski napadi, koji su kulminirali 1526. na Mohaču, otvorili su put prema propasti kraljevstva starog više od četiri stoljeća…

Nakon 1516. i smrti hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava II. Jagelovića (rođen 1456.), na njegovo mjesto došao je maloljetni sin Ludovik II. (rođen 1506.). Zbog vladarove dječačke dobi od svega deset godina i kao posljedica toga nesposobnosti za preuzimanje kraljevstva, umjesto njega vladalo je državno vijeće sastavljeno od crkvenih i svjetovnih velikaša. Ludovik II. naslijedio je, osim hrvatsko-ugarske, i češku krunu. Njegov otac u ruke mu je predao kraljevstvo u teškom financijskom stanju. Naime, zbog kroničnog nedostatka novca za osnovne aktivnosti i funkcije dvora, založio je kraljevska imanja i gradove, a istodobno su se velikaši iz njegove blizine enormno bogatili. Uz stalnu opasnost od Osmanlija i potrebu za financiranjem obrambenog sustava i vojske, kraljevstvo se našlo u potpunom kaosu, što je ugrozilo i samo njegovo postojanje.

Sulejmanovi ciljevi

Zbog pogubne politike savjetnika mladog kralja i državnog vijeća koje je “de facto” vladalo, hrvatski se prostor našao u iznimno nepogodnoj situaciji za obranu od Osmanlija, pogotovo nakon pada Beograda 1521. godine. Od 1522. do 1525. Osmanlije su osvojili Knin, Skradin, Severin i Ostrovicu, no sultan Sulejman Veličanstveni (1494. – 1566.) nije se imao namjeru zaustaviti na zauzimanju hrvatskog prostora. Njegov je glavni cilj bilo osvajanje Budima. Ugarski velikaši vjerovali su da se to neće dogoditi pa su se često oglušivali na upozorenja stranih vladara i samog pape Lava X. (1475. – 1521.) o velikoj opasnosti. Diplomacija ugarskih velikaša uglavnom se svodila na traženje vanjske financijske pomoći, koja je, ako bi stigla, završavala u džepovima raskalašenih velikaša. Kako bi dobio vojnu i financijsku pomoć od Habsburgovaca, Ludovik II. oženio se čim je postao punoljetan pripadnicom njihove loze Marijom Austrijskom (1505. – 1558.). Međutim, ni to mu nije pomoglo jer je opći napad Sulejmana na Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo u proljeće 1525. pretekao pokušaj pomoći.

Hrvatskom plemstvu također je bilo jasno da se ne može pouzdati u pomoć ugarskih velikaša pa se okreće Ferdinandu Habsburgovcu (1503. – 1564.), koji mu je pomogao novom vojskom, naravno, i zbog sigurnosti Štajerske, Koruške i Kranjske kojima je vladao. Krsto Frankopan (rođen oko 1482.), uz veliku je vještinu i hrabrost dopremio hranu i ostale potrepštine zaposjednutom gradu Jajcu, ključnoj točki obrane. Početkom 1526. hrvatsko plemstvo sastalo se u Križevcima. Ondje su neki velikaši na čelu s Krstom Frankopanom odlučno zahtijevali da se Hrvatska odvoji od Ugarske i za novog kralja izabere nekog poput Ferdinanda tko će im pomoći u obrani. Sabor se na koncu razišao, a neka važnija odluka nije donesena jer je dio plemstva čak bio za mletačko pokroviteljstvo.

Pogrešne odluke

Kratak predah na bojištu Osmanlije su prekinuli u proljeće 1526. ponovnim kretanjem u napad. Kao povod poslužilo im je ubojstvo smederevskog sandžak-bega Ferhata, poturčenog Iločanina. Ubrzo su osvojili Petrovaradin i Osijek, a izgrađenim mostom preko Drave prešli u Ugarsku s ciljem napada na Budim. Kako bi spriječili osmanlijsko napredovanje, Ugri i saveznici odlučuju se za napad na otvorenom polju. Tako je 29. kolovoza 1526. došlo do Mohačke bitke. Uz neiskusnog kralja Ludovika na čelu ugarske vojske stajao je kaločki nadbiskup Pál (Pavao) Tomori (oko 1575. – 1526.), a pretpostavlja se da je brojila između dvadeset i trideset tisuća pripadnika. Osmanlije su s druge strane na čelu sa Sulejmanom Veličanstvenim bili nadmoćniji, no postoje različiti podaci o brojnosti, od pedeset pa čak do dvjesto tisuća ljudi pod oružjem. Premda su u početku Ugri zahvaljujući napadu teške konjice imali uspjeha, presudila je veća brojnost Osmanlija i loše odluke u ugarskom taboru koji nije htio pričekati pomoć hrvatske vojske na čelu s Krstom Frankopanom te erdeljske vojske s Ivanom Zapoljom (1487. – 1540.). Ugarska vojska pretrpjela je težak poraz jer su poginule čak dvije trećine snaga koje su sudjelovale u bitki. Među njima bili su Tomori te kralj Ludovik II., koji se prilikom bijega utopio u potoku. Ugri tako nisu izgubili samo bitku nego su ostali i bez vladara, što je za njih bio veći udarac od poraza. Ubrzo je došlo do međusobnih sukoba u njihovim redovima zbog nepostojanja središnje vlasti pa se obrana potpuno raspala i dopustila Osmanlijama da uđu u Budim i spale ga. Nakon što su se Osmanlije povukli na svoj teritorij južno od Dunava, u Ugarskoj i Hrvatskoj izbija građanski rat zbog praznog prijestolja.

Građanski rat

Nakon poraza na Mohačkom polju, u Hrvatskoj je zavladao strah od novog napada Osmanlija pa je glavna stvar nakon njihova povlačenja bila izabrati novog kralja koji će jamčiti učinkovitiju obranu. Na saboru slavonskih staleža u Koprivnici krajem rujna 1526. godine Krsto Frankopan proglašen je skrbnikom i braniteljem Kraljevstva, nakon čega je na njegov prijedlog poslano izaslanstvo Habsburgovcima u Beč. Ferdinand se pristao sastati s izaslanstvom i već na Novu godinu 1527. u Cetinu hrvatsko se plemstvo odlučilo uz određene uvjete izabrati ga za novog kralja. On se zauzvrat obvezao da će za obranu Hrvatske uzdržavati 1000 konjanika i 200 pješaka, na granici Kranjske i Hrvatske osiguravati dovoljan broj vojnika za obranu te također opskrbljivati hrvatske utvrde. Nasuprot većini hrvatskog plemstva, ugarsko se uglavnom stavilo na stranu Ivana Zapolje, koji je ujesen 1526. izabran za kralja Ugarske. Međutim, u Hrvatskoj brzo dolazi do velikog preokreta. Slavonski sabor u Dubravi kraj Čazme izabrao je 6. siječnja 1527. za kralja Zapolju. Svoju prevrtljivost pokazao je i Krsto Frankopan prelaskom na Zapoljinu stranu nakon što je od njega dobio titulu hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika između Drave i Dunava te gubernatorstvo u Usori. Osim toga, vraćen mu je Senj i povjerena obrana Bihaća. Nakon Krstina prelaska na Zapoljinu stranu mnogi su se velikaši poveli njegovim primjerom, premda je dio ostao uz Ferdinanda. Uskoro među suprotstavljenim stranama dolazi do otvorenog rata. Ferdinand je jakim prodorom uspio staviti pod nadzor važnije ugarske gradove i svladao Zapoljinu vojsku krajem rujna 1527. kod Tokaja, nakon čega se potonji dao u bijeg u Poljsku i počeo suradnju s Osmanlijama kako bi vratio vlast. Iste je godine zbog ozljeda dobivenih u borbama oko Varaždina preminuo Krsto Frankopan. Sukobi će uz prekide trajati sve do mira u Velikom Varadinu 1538. godine. Ivan Zapolja priznao je Ferdinandu pravo na Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju, dio Ugarske koju je tad kontrolirao, a nakon njegove smrti i na cijelu Ugarsku.

Nakon građanskog rata i stabiliziranja Habsburgovaca na vlasti obrana hrvatskog teritorija od Osmanlija pomalo će postajati sve učinkovitija. Ulazak u novu državnu zajednicu i dolazak nove dinastije na vlast odredit će gotovo četiri iduća stoljeća hrvatske povijesti.

Josip BULJAN