Hrvatski vojnik nazočio je zadnjem danu jednog od najzahtjevnijih dijelova Temeljne obuke za specijalna djelovanja koju organizira Zapovjedništvo specijalnih snaga. Međutim, iskušenja za preostale polaznike nastavljaju se još dugo u ljeto i neće biti ništa lakša

Još su samo oni ostali. Prije četiri i pol mjeseca bilo ih je šezdesetak, a selekciju je provela Središnjica za upravljanje osobljem. Rigorozne provjere te žrvanj selekcije i obuke u Zapovjedništvu specijalnih snaga ostavili su samo najbolje. Iako su zamaskirani, neka od lica i prepoznajemo. Dolaze iz raznih postrojbi, pa čak i grana. No, moraju djelovati kao jedan, a ujedinjuje ih zajednička želja: zaslužiti commando značku!
Posjećujemo ih u nedjelju u zoru jer za kandidate na Temeljnoj obuci za specijalna djelovanja koju organizira ZSS nema ni petka ni svetka. Zadnji je dan paklenog tjedna, koji označuje početak završnog, commando dijela Temeljne obuke. Na malo poznatoj lokaciji voditelj obuke i instruktor stožerni narednik R. glasom promuklim od vikanja objašnjava nam da se lokacije mijenjaju kako bi polaznici uoči obuke dobili što manje informacija o onom što ih čeka. Teren na kojem pratimo obuku vrlo je zanimljiv kutić Hrvatske. Pogledajte na jednu stranu i vidjet ćete industrijski prizor: nekoliko niskih vojnih objekata koje nadvisuju golemi dalekovodi. Pogledajte drugdje i vidjet ćete lijepu, travnatu ravnicu sa strmim bregovima koji su dijelom ogoljeni, a dijelom šumoviti. “Priroda je ovdje surova, ali to i tražimo,” nastavlja dočasnik.

Prepoznati i stvoriti najbolje
Bez obzira na to što su kandidati već prošli više od 130 dana najzahtjevnije i najkompleksnije obuke u OSRH, teško da postoje teži dani od onih u paklenom tjednu, koji ih stavlja na najveća fizička iskušenja, uz minimalnu količinu hrane i tek po nekoliko sati sna dnevno. Pitali smo se imaju li uopće pojma da je dan našeg posjeta bio i zadnji, sedmi dan pakla. Žive u potpunoj izolaciji i izgledaju kao da ih vrijeme i mjesto u kojem se nalaze ne zanimaju. Njihove oči bistro svijetle na obojenim licima, ali pokazuju da su koncentrirani samo na svoj cilj. Fotograf i novinar u svojoj civilnoj odjeći potpuno su strano tijelo, ali vojnici kao da nas ne primjećuju. Zapravo, teško da i mogu. Promatramo ih na tratini. Trčanje i sprintanje, trbušnjaci, sklekovi, čučnjevi, kolut naprijed i natrag…. sve s puškom, bez predaha, uz držanje koraka i pravilnog razmaka, glasnu vojničku pjesmu. Instruktori ih promatraju poput kobaca, unose im se u lice te viču i na najmanje odstupanje. A to je tek djelić svega, možda i najlakši. Repertoar psihofizičkih iskušenja kao da je neograničen, ali znamo da ga iskusni instruktori, koji su sve to i sami prošli, zapravo doziraju vrlo pažljivo, optimalno i paze da ne prijeđu granicu: “Uvijek moramo znati kad treba pritisnuti, a kad popustiti, no polaznici to ne smiju primijetiti.” Cilj je jasno određen i visoko postavljen: od vojnika prepoznati i stvoriti najbolje. Specijalce.

Pozitivan prkos
Uskoro nas R. šalje u smjeru šume. Na stazi među drvećem susrećemo još nekoliko njegovih kolega koji su pripremili novo iznenađenje, trupce duge dva metra. Polaznici se dijele u skupine i uzimaju ih. S trupcima moraju sinkronizirano hodati i trčkarati, podizati ih uvis, spuštati na zemlju bez bacanja, prebacivati s ramena na rame, iz ruke u ruku. Grimase i glasovi napora, pa i bola, prisutni su, ali ne i pretjerani. Uz uzvike, razinu buke podižu i pucnjevi. Jedan od instruktora ima kalašnjikov, a za remenom vreću punu spremnika s vježbovnim streljivom. Svako malo, u nepravilnim razmacima, u neposrednoj blizini formacije s deblima ispaljuje kraće ili dulje rafale i tako atmosferu čini još napetijom. Zanimljivo, nakon desetak minuta navikavamo se na pucnjeve, a čini se da ih vojnici uopće ne doživljavaju. I već spominjane vojničke pjesme ponekad izazivaju reakciju, stih “Instruktore, može li to jače?” dobiva odgovor: “MOŽE! MOŽE JAČE!” Iako se traži poslušnost prema instruktorima (među polaznicima ima i časnika koji, dakle, moraju slušati dočasnike), to ne znači da se stvaraju roboti: “Oni trebaju pokazati da u sebi imaju karakteristike prirodnog vođe, a i pozitivan prkos, želju da se usuđuju napraviti nešto čak i ako postoji mogućnost da neće uspjeti. I to su ljudske osobine specijalca.” Zato kandidati na sva provokativna pitanja odgovaraju s: “Neću odustati!”, “Za Hrvatsku, za domovinu!”, “Za commando!”

Molitva i ponos
Vrijeme prolazi, balvani su i dalje neodvojiv teret, ali momci ne popuštaju. “Ova je generacija fizički spremna do bola. Općenito, razina pripremljenosti polaznika koji nam dolaze sa svakom je godinom sve viša,” kaže R., koji tu i tamo stigne navratiti do nas i objasniti nam što i zašto upravo vidimo. Instruktor P. napokon poziva polaznike da oko njega formiraju krug klečeći na jednoj nozi. Vadi registrator i upozorava da slijedi svečan trenutak. Pročitat će molitvu koja je nastala još 1994., tijekom prve obuke za specijalce koju je te godine, usred Domovinskog rata, proveo 1. hrvatski gardijski zdrug. Polaznici koji su je završavali slani su izravno na bojišnicu, kao i ispred nje, u najzahtjevnije specijalne operacije. “Neki su poginuli da biste vi danas mogli biti ovdje,” tiho, ali razgovijetno govori P. i potom naglas čita neobičnu molitvu, koja priziva iskušenja i muku, ali i ponos, odanost i domoljublje. Polaznici gromko ponavljaju, uskoro opet skaču na zvižduk još jednog instruktora, formiraju krug i slijede nova trčanja, prevrtanja, sklekovi i još mnogo toga. Ostali su vikanje i pucnjevi, a pridružuje im se i šarena, gusta para iz dimnih bombi. Osjećamo se kao da smo u kaosu, no zapravo smo daleko od toga, instruktori sve drže pod nadzorom.

Još veći motiv
Puno se pažnje posvećuje timskom radu, a jedna je od zapaženijih rečenica instruktora bila: “Tako se drži oružje, tako štitiš svojeg binoma?! Tim je sve!!!” Na obuci je bilo više brojčanih faza, kandidati su radili pojedinačno, zatim kao binomi, a sad čine organski tim specijalaca. Među zadnjim vježbama tog dana bilo je hrvanje, dvojica po dvojica. Nema tu pravog suparništva, no treba nastojati oboriti kolegu, a ne ozlijediti ga. Iako su svi smršavjeli, i dalje postoje razlike u kilaži, ali u borbi se ne primjećuju: manji se ne daju te se hrabro i uspješno hrvaju s većima. Sad, napokon, dolaze i pohvale instruktora: “Tako treba, bravo!” Bez obzira na nadljudske napore, želja i motivacija preostalih još je puno veća nego na početku, objašnjava R. O osposobljenosti ne treba niti govoriti, stekli su mnogo novih vještina. No, moraju i dalje paziti na pogreške, svaka je faza, pa i one nadolazeće, eliminirajuća.
Da, naš dolazak, dan kad je nastala reportaža, bio je i dan kad je napokon završio pakleni tjedan. No, iskušenja se nastavljaju još dugo u ljeto i neće biti ništa manje laka. “Sad rade samostalno, moraju primijeniti sve što su dosad naučili, od služenja naoružanjem do taktike. Slijedi alpinizam, urbana borba, operacije u vodi… na raznim lokacijama u Hrvatskoj,” nabraja stožerni narednik R. Primjenjuju se i iskustva američkog Q-Coursea, slične obuke koja također traje šest mjeseci. Ipak, glavno mjesto još uvijek imaju hrvatske specifičnosti koje se razvijaju još od Domovinskog rata.

Za commando značku
Kandidati su uz pjesmu otišli i na lokaciju se vratio mir. Kad su izišli iz vidokruga, njihovi su instruktori konačno skinuli stroge maske, pokazali da sve što čine, čine kao vrhunski profesionalci, zato da bi svojoj postrojbi, ali i cijelim Oružanim snagama Republike Hrvatske, dali najbolje od najboljih. Njihovo znanje i iskustvo polaznicima će pružiti najbolju moguću obučenost, pripremljenost, pa i uspravan, ponosan stav koji imaju oni koji su postigli nešto stvarno posebno. Dat će im najbolju ulaznicu za dobivanje zelene beretke i commando značke, nešto zbog čega su i došli u žrvanj ZSS-ove obuke. “Uh, ne možemo vam reći koliko nam je puno srce kad vidimo njihov napor i volju, posebno kad prođe neko vrijeme i shvatimo da se u njima kriju pravi specijalci, da žele i da mogu, samo ih treba brusiti i izgraditi,” govore nam pripremajući se već za daljnju obuku. Zadovoljan je i voditelj obuke: “Ostao sam jako ugodno iznenađen kad sam vidio kakav domoljubni duh vlada među ovim mladićima. Mnogi od njih djeca su naših branitelja. Uostalom, mislim da ni ne možeš postati pripadnik specijalnih snaga ako u sebi nemaš izraženo domoljublje.”

Domagoj VLAHOVIĆ, Snimio Tomislav BRANDT