Nakon smrti kralja Stjepana I., na vlast u srednjovjekovnoj hrvatskoj državi dolazi njegov sin, koji će postati jedan od najmoćnijih hrvatskih narodnih vladara. Zna se da su razdoblje vlasti tog kralja obilježile promjene u Crkvi, sukob reformne i protureformne stranke te pokušaj širenja granica prema jugu…

U Crkvi dolazi 1054. do velikog raskola, a ideje iz Clunyja koje je propagirao opat Hildebrand (oko 1020. – 1085.), naišle su na odobravanje zapadnog svijeta pa ih je trebalo odobriti u pismenoj formi izdavanjem kanona. Hildebrand, koji će 1073. postati papa Grgur VII., tražio je duhovnu obnovu i slobodu Crkve od svjetovne vlasti te se borio protiv simonije, kršenja celibata i laičke investiture. Lateranski koncil 1059. pod papom Nikolom II. (oko 980. – 1061.), na kojeg je Hildebrand snažno utjecao, donio je trideset zaključaka koji se odnose na reformu Crkve. Iduće godine papin izaslanik Majnard dolazi hrvatskom kralju Petru Krešimiru IV. (prva pol. XI. st. – 1074.) u Biograd, u kojem je potonji stolovao i bio okrunjen. Odande su se zajednički uputili u Split, gdje je sazvana crkvena sinoda usko povezana s Lateranskim saborom. Na sinodi je biskup Dobraj skinut s biskupskog stolca jer je postavljen laičkom investiturom, a usto je bio oženjen te imao zakonitu i nezakonitu djecu. Jedna od odluka splitske sinode bila je da ubuduće niti jedan od biskupa ili svećenika ne smije imati ženu niti zadržati onu kojom se već bio oženio. Svećenicima je zabranjeno nošenje brade, a propovijedati se, pod prijetnjom izopćenja, moralo isključivo na latinskom.

Oslobođen optužbe

Sve odluke potvrdio je papa Nikola II. Zbog njih dolazi do nemira po cijelom kraljevstvu, a narod se dijeli na dvije struje. Oni koji su bili za promjene nazivali su se reformnom strankom, a protivnici protureformnom. Njihovi sukobi obilježili su dobar dio vladavine Petra Krešimira IV. Prvi spomen jednog od najpoznatijih hrvatskih narodnih vladara datira iz 1060., kad u Biogradu daje podignuti benediktinski samostan sv. Ivana evanđelista. U isto vrijeme postaje pravi gospodar dalmatinskog teritorija, zbog čega se u ispravi benediktinskog samostana sv. Petra na Rabu s pravom naziva Rex Chroatiae et Dalmatiae. Na samom početku vladavine Papin ga je poslanik optužio kao krivca za smrt brata Gojslava (umro prije 1060.), međutim, krivnju su odbacila dvanaestorica župana koja su jamčila njegovu nevinost. Širenje hrvatskog kraljevstva na kopnu i moru odlučio je ovjekovječiti darivanjem otoka Mauna samostanu sv. Krševana 1069. godine. Istodobno s učvršćivanjem vlasti u Dalmaciji, učvršćivala se vlast hrvatskog kralja i u unutrašnjosti. U pratnji Petra Krešimira IV. nalazila su se i dva bana, Gojčo i Zvonimir. Riječ je o prvom slučaju da se suvladarova banska vlast dijeli, odnosno da je posvjedočeno da ban ne vlada samo područjem Like. Gojčo je najvjerojatnije bio ban upravo tog područja, dok je Zvonimir upravljao područjem od Save do Drave.

Prema jugu

Istarsko-kranjski markgrof Ulrik I. (umro 1070.), vjerni vazal cara Svetog Rimskog Carstva Henrika IV. (1050. – 1106.), nedugo prije smrti napada kvarnerski dio Hrvatske. Petar Krešimir IV. zbog sukoba pristaša reformne i protureformne stranke nije mogao pružiti pomoć banu Zvonimiru (umro oko 1089.), pa su mu priskočili pripadnici mađarske dinastije Arpadovića s kojima je preko supruge bio u rodbinskim odnosima. Hrvatskoj je zajedničkim snagama Mađara i Zvonimira vraćen veći dio posjeda, a izgubljena je samo Meranija, istočni dio Istre. Tim je ratom Zvonimir ojačao svoj položaj u zemlji te se možda već tad, zbog toga što Krešimir nije imao nasljednika, nametnuo kao budući kralj. 

Na skopskom je području oko 1072. došlo do ustanka protiv bizantske vlasti koji je predvodio plemić Georgij Vojtjeh (umro te godine). Ustanici su bili svjesni da će bez vanjske pomoći teško pobijediti pa su se za pomoć obratili dukljanskom vladaru Mihajlu (umro 1082.) i hrvatskom kralju Petru Krešimiru IV. koji im je poslao pomoć, možda i zbog želje za širenjem granice svoje moći prema jugu. Nakon višemjesečnih borbi ustanak je propao, a s njim i ambicije hrvatskog vladara. Vojtjeh je umro dok su ga zarobljenog sprovodili u Konstantinopol.

Između Bizantinaca i Mlečana

Zbog pomaganja ustanicima Bizant je u znak odmazde poslao svojeg saveznika normanskog vojvodu Amika (umro nakon 1087.), u pohod na Hrvatsku. Normani su u proljeće 1074. godine opsjedali Rab, ali nisu ga uspjeli osvojiti. Međutim, te su godine navodno u Ninu zarobili Petra Krešimira IV., koji se otad više ne spominje na političkoj sceni Hrvatske. Smatra se da je ubrzo nakon toga umro ili je ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima. Normani su nagodbom dobili na upravu dalmatinske gradove Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin. Svoju vlast nisu dugo zadržali jer je već 1075. došlo do mletačke reakcije. Dužd Dominik Silvije (umro 1087.) došao je u Dalmaciju i istjerao Normane te prisilio predstavnike spomenutih gradova da priznaju vlast Mletačke Republike.

Petar Krešimir IV. ostat će upamćen kao jedan od najmoćnijih hrvatskih srednjovjekovnih vladara. Za njegova kraljevanja Hrvatska je učvrstila granice te obnovila snagu koja ju je krasila početkom X. stoljeća, ponovno se etabliravši kao bitan element na tadašnjoj međunarodnoj političkoj sceni.  

Josip BULJAN