Ministarstvo hrvatskih branitelja četvrtu godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 135 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je ovogodišnje pobjednike. U ovom broju objavljujemo prvu od pet priča koje dijele ravnopravne treće nagrade, naslovljenu Krik djeteta koje nije moglo plakati, koju je napisala Klara Jolić

U zagušljivoj prostoriji punoj bolesnika i ranjenika u kutu sjedi jedna žena. Oko nje se čuje žamor, prolazi tu i tamo poneki doktor, ali u prostoriji vlada, uostalom kao i u cijeloj bolnici, mučna atmosfera. Ne može se vidjeti ništa doli zabrinuta lica odraslih i uplakana lica djece. Strah se skoro može opipati i nitko se ne usuđuje izgovoriti ono čega se svi boje – smrti. Kako li je tek toj mladoj ženi koja iščekuje rođenje djeteta? Ona koja trenutno u sebi nosi život i nadu sada vidi samo smrt i očaj oko sebe. Primjećuje ju jedan ranjenik pa onako ljubazno i prijateljski s osmijehom na licu pita je:

“Gospođo, smijem li vas pitati, znate li kako će vam se zvati dijete?” Pitao ju je to iz samilosti da joj odvrati misli od ove situacije jer mu se srce slamalo dok je gledao uplakanu trudnicu koja se boji za život svog još nerođenog djeteta. Ona se iznenađeno okrenula prema njemu i pokušala prikriti zabrinutost nespretnim osmijehom:

“Antun, zvat će se Antun,” odgovorila je šaptom.

Ranjenik se na to ime trgnuo i bolje pogledao ženu koja je sjedila pred njim.

“Gospođo, da niste vi možda Ružica Markobašić?” upitao je.

Ona ga je uplašeno pogledala i pomalo oprezno odgovorila:

“Jesam, a tko ste vi?”

On se na te riječi uspravio u krevetu i rekao:

“Ja sam Ivan, jedan od suboraca vašeg supruga. Gotovo uvijek nam je, kad bi nastupilo zatišje, govorio o svom malom Antunu i kako je presretan što će se roditi i kako se nada da ćemo otjerati četnike prije nego što se maleni rodi.”

Ona se na te riječi osmjehnula i zamišljeno rekla:

“Da, ali tada nitko nije očekivao da će grad pasti…”

On se na te riječi snuždio i samo nadodao:

“Bit će sve u redu, no ovo će, vjerujte mi, biti duga, mračna noć.”

Tako je i bilo: ljudi su nervozno pušili i pričali samo šaptom, nitko nije spavao i svi su bili kao na iglama. Odjednom su se svi trgnuli, negdje u bolnici čuli su se pucnjevi, netko ih je napustio, a nitko nije smio ni pisnuti. Samo se čuo glas poneke starice:

“Pokoj vječni daruj mu, Gospodine…”

Toga kobnog jutra Ružicu je trgnula vika i strka. Neki ju je vojnik grubo budio i vikao:

“Diži se! Izlazi van!”

Ružica se uplašeno trgnula i jedva je imala vremena zgrabiti stvari prije nego što ju je vojnik grubo gurnuo u hodnik. Izišla je na stražnji izlaz bolnice i tamo su je vojnici grubo uz odvratne psovke i grub pretres ispitivali:

“Gdje su slike na kojima tvoj muž reže prstiće srpskoj deci?!”

Njoj su se noge odsjekle i nije uspijevala protisnuti ni riječi. Kad je prošla pretres, pogled joj se susreo s pogledom majora Šljivančanina, koji ju je hladno pogledao i samo okrenuo glavu, a njoj je od njegova pogleda srce stalo. Taman je mislila krenuti prema mjestu gdje je bila većina žena i djece kad je začula glas iza sebe:

“Stanite, nju ovamo, to je žena onog ustaše Markobašića!”

Nato je grubo povučena za rame i ugurana u autobus s ostalim ranjenicima i jadnicima.

“Glavu dole, ruke na leđa!” čuju se oštre naredbe njihovih mučitelja.

Ti autobusi vode ih na zadnju postaju, na postaju s koje se neće vratiti. Unatoč tomu vlada uvjerenje da ih vode u Vinkovce. Nakon nekog vremena kreću ti autobusi koji se neće vratiti, barem ne s tim ljudima. Put dobro napreduje kad odjednom – okretanje, autobusi ne idu u Vinkovce! Da su smjeli išta reći, čuli bi se jecaji i zabrinuti uzdasi, ali ništa se od toga ne čuje. Vlada tišina, tišina kakvu mogu stvoriti samo ljudi koji su u veliku strahu.

Sporo idu kroz grad koji izgleda strašno, sav razrušen, u njemu kao da nema više onog prkosa koji ga je održavao na životu, sada samo pada kiša i natapa ruševine, već natopljene nevinom krvlju. Za to vrijeme u autobusu se čuju krici i urlici, vojnici tuku koga god stignu. Ružica je začepila uši jer više nije mogla slušati krikove jadnih ljudi. Suze su joj tekle niz lice: ta kako čovjek može ovo činiti čovjeku? U kakvu će se to svijetu roditi maleni Antun? Zar nema nikog da nam pomogne?

Staju ispred vojarne, vojarne koja je toliko smrti donijela Vukovarcima. Prolaze sati, a krikovi žrtava ne jenjavaju. Ružicu tuku, tuku je po cijelom tijelu, posebno gađaju trbuh; njen mali Antun miče se pokušavajući se skloniti od udaraca, no ne uspijeva. Tuku Ružicu i malog Antuna, udarci ne prestaju. Ružica plače, moli za svog sina, ali njih kao da to još više iritira. Ružičino je tijelo sad plavo, nema mjesta koje je izbjeglo udarcima, guta suze i vlastitu krv. Zlostavljanje se polako smiruje i autobusi kreću, ponovno kreću i tim ljudima to je zadnje putovanje. Izlaze iz Vukovara i kreću se nekim poljskim puteljkom.

Ljudi teško dišu, cijeli autobus šuti, Ružica nečujno plače, ne smije privući pozornost. Razmišlja o Antunu, svom mališanu, koliko on pati, zašto joj se ovo događa? Njihovi se čuvari tamo smiju i podruguju ljudima koje su upravo satrli batinama. Odjednom autobusi staju i ljudi polako izlaze iz njega. Opet tortura, ponovno psovke i krvoločni pogledi. Tu se oprašta i od stvari koje je nosila sa sobom. Treba proći kroz špalir vojnika, špalir u kojem te brutalno premlaćuju vojnici s obje strane. Drhtureći upućuje se prema špaliru, prilazi prvim vojnicima i počinju udarci. Jedva se drži na nogama. Udarci pljušte sa svih strana. Tuku je nogama, kundacima, metalnim šipkama i svim mogućim sredstvima. Krvari joj cijelo tijelo, jedva se dovlači do hangara i ulazi u mrak. Ne vidi ništa pred sobom, posrće i pada negdje blizu zida. Kad su ih sve natrpali u hangar, počelo je mlaćenje kakvo nije vidjela ni u najgorim filmovima. Tukli su ih satima, svaki put kad bi se oglasila zviždaljka, ponadala se da je kraj tim batinama, da je kraj njenim mukama. Onako omamljena samo su joj misli bile na Antunu i da njega nekako sačuva.

Nakon raznih tortura kakve je čovjeku teško i zamisliti, a kamoli povjerovati da netko može to napraviti drugom čovjeku, konačno se oglašava i posljednji zvižduk. Opet guranje, psovke i trpanje, ali ovoga puta ne u autobuse, nego u kamione. Kad su utrpani svi ranjenici, ili ono što je ostalo od njih nakon tolikih batina, kamioni kreću. Više nitko ne vjeruje da će se spasiti od smrti. Ljudi vrte filmove u glavama i drhtureći od hladnoće i straha razmišljaju o tome kako su još prije samo tjedan dana pucali po ovim kukavicama koje se sad iživljavaju na njima, a prije tjedan dana se nisu usuđivali proviriti glavom iz tenka, a neki čak ni iz svojih bunkera.

Odjednom se kamioni zaustavljaju. Ljude izbacuju van, izvana se čuju pucnjevi. Ružica se trese i plače i samo čeka da dođe red na nju. Nakon nekog vremena koje je istovremeno bilo dugo i kratko, u kojem je u mislima prošla cijeli svoj život, dolazi red i na nju. Ona je među zadnjima. Dolazi pred svoje ubojice i ne vidi ih kako treba zbog svjetala kamiona koja su uperena u nju. Posljednji put moli za svoj život i život svog djeteta:

“Molim vas, nemojte me ubiti, nosim dijete, radite sa mnom što hoćete, ali nemojte me ubiti, trudna sam!” Međutim, majčine suze ne izazivaju samilost kod njenih krvnika. Gledaju je i smiju se i likuju nad njenom patnjom:

“Ubij, ubij malog ustašu!” odjekuju njihovi ružni glasovi.

Na kraju je njen ubojica ponižava do kraja. Tjera je da svuče svu odjeću sa sebe i tako stoji Ružica, ponižena pred svojim mučiteljima, sva u suzama i krvi, ali s više dostojanstva nego što će ga ijedan od njih ikada imati. Odjeknuše rafali i ugasiše dva života jednim udarcem. Život Ružice i njena sina, “malog ustaše”, kako su ga prozvali.

Danas Ovčarom odjekuje tišina i ništa drugo. Pa kako i ne bi kad je krvnik ovdje htio satrti sam izvor života – trudnicu? I kad dođete na Ovčaru i pognete glavu pred veličinom te žrtve te se pomolite, osluhnite, možda negdje u daljini čujete prigušen krik, krik djeteta kojem nisu dopustili da se smije, da se rodi, pa čak ni da plače.

Klara Jolić, učenica 1. razreda Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti, Zagreb