Sedmi Javni poziv za dodjelu nagrada za kratku priču o Domovinskom ratu Ministarstva hrvatskih branitelja za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj i treći za učenike iz Bosne i Hercegovine koji se školuju po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku bio je otvoren od 13. veljače do 14. ožujka 2025. godine. Pristiglo je bilo 150 priča: 125 iz Hrvatske i 25 iz BiH. U ovom broju donosimo drugu od priča učenika iz Hrvatske koje su osvojile jednu od pet ravnopravnih trećih nagrada

– Sretan ti rođendan, sine! Izvoli, ovo mi je dala tvoja prabaka kad sam bio tvojih godina. – Otac gotovo briznu u plač dok mu je pružao malen, ali težak lančić. Na njemu je bio križ, s jedne strane svjetlucao je lik Isusa, a s druge sveti Bono. – Molim te, čuvaj ga i nosi s ponosom.

– Hvala, tata, čuvat ću ga, obećajem. Stvarno mi se sviđa. No nikad mi nisi pričao o prabaki… Kakva je bila?

Otac je na trenutak zašutio. Pogled mu je pobjegao negdje daleko, kroz prozor, kao da gleda nešto što više ne postoji. Prstima je nesvjesno prešao preko lančića.

– Moja baka… Ma, bila je ono što svaki unuk može poželjeti. Uvijek vedra i nasmijana. Kad bih god došao kod nje na ručak, stol bi bio pun svega. Nikada nije dopuštala da ostanem gladan. Kud ja, tu i ona, trčala je za mnom po kući… Eh, što bih dao da je mogu vidjeti barem još jednom. Pokazati što je njezin unuk postigao u životu. Jedina je oduvijek vjerovala u mene. Nažalost, naša priča prebrzo se završila…

Otac duboko uzdahne, a glas mu postane težak.

– Bilo je to ’91, ovdje, u našoj obiteljskoj kući u Borovu Selu. Sirene su zavijale svakodnevno. Granate su odzvanjale i parale uši, a tenkovi su gulili ceste. Jedne večeri ostali smo sami, baka i ja. Otac je bio na bojištu, a majka nam je otišla po kruh na tržnicu.

Začulo se kucanje. Samo smo se pogledali i pretrnuli. Znali smo da majka nije mogla biti – tek je otišla. Baka je brzo skinula lančić sa svoga vrata i stisnula ga meni u šaku, pa rekla:

– Mili, idi u svoju sobu, sakrij se u ormar i ne izlazi dok ne bude sigurno.

Zagrlio sam je i poslušao. Sakrio sam se među kapute i zatvorio oči. Srce mi je tuklo kao bubanj, a dlanovi su se oznojili dok sam stezao križić.

Vrata kuće su se otvorila i začuo se dubok glas.
Krv mi se sledila.

– Gdje su svi?!

Baka je nešto odgovorila, ali ubrzo je vrisnula. Naglo sam otvorio oči, ali nisam vidio ništa osim tame ormara. Srce mi se steglo. Čuo sam kako je netko povlači i tada dvije riječi: Beli Manastir.

Kao dijete, nisam znao što to znači. Ali znao sam da nešto nije u redu.

Ubrzo su se teški koraci počeli uspinjati stubama. Nisu bili mamini, a bome ni bakini…
Izbezumljen, znao sam da moram brzo djelovati, inače me čeka sigurna smrt. Vrata ormara su se lagano pomakla – netko je već bio tu – viknuo je jedan vojnik drugome. U tom trenu primijetio sam otvoren prozor. Nisam razmišljao. Skočio sam.

Dočekao sam se u polje kukuruza. Stabljike su me izgrebale, ali bol nije bila važna. Znao sam samo da moram trčati. Čuo sam pucnjeve. Srce mi je udaralo u grlu, vjerojatno su me opazili.

Kako sam prolazio kroz ulice sela, sve je mirisalo na dim i spaljeno drvo. U daljini se začuo prodoran prasak – granata iz aviona je pogodila neku kuću, potom i most. Plamen se vrlo brzo širio po krovovima, a vriskovi su odjeknuli kroz noć. Stegnuo sam križić i požurio dalje, ne okrećući se.

I onda – prizor koji nikad neću zaboraviti.

Na cesti su ležala tijela. Neka nepomična, neka u grčevima. Krv se slijevala niz asfalt i nestajala u blatnim baricama. Među njima – žena s djetetom u naručju. Oči su joj bile otvorene, ali prazne. Dijete… kao da je još pokušavalo nešto reći. Odmah su mi kroz glavu prošle misli o mojoj majci…

Počeo sam drhtati, ali suze nisu dolazile. Samo ledeni osjećaj u grudima, osjećaj bespomoćnosti i straha.

Nekako sam stigao do napuštene kuće. Prozori su bili razbijeni, vrata odškrinuta. Unutra je smrdjelo po vlazi i starini.

Tiho sam se ušuljao, stežući križić. Popeo sam se na tavan, gdje je bilo nešto svjetla od ulične rasvjete koje je prolazilo kroz rupe među ciglama. Pronašao sam staru deku i ogrnuo se njome.

I tada sam ga ugledao. Gledao je i on mene, sjajnim, okruglim očima.

U kutu sobe ležao je mršavi njemački ovčar. Gledao me oprezno, uši su mu bile spuštene.

– Hej… – prošaptao sam, pružajući ruku.

Pas se nije pomaknuo. Samo me promatrao. Vidio sam da je mršav i iscrpljen – kao i ja.

Iz špajze sam donio komadić kruha i ponudio mu. Neko vrijeme nije ništa napravio, a onda je lagano prišao i uzeo ga iz moje ruke. Ime mu je bilo Rex, jedva sam uspio iščitati sa već izgrebane i prašnjave ogrlice.

Te noći, po prvi put otkako sam pobjegao, nisam bio sam.

Ulica ispred kuće bila je pusta. Sve dok se u daljini nije začulo marširanje.

Srpska četa.

Pognuo sam se, držeći dah. Pucnjevi. Krikovi u daljini. Vidio sam kako su otimali žene, jednu po jednu… Bog zna kakve su grozote jadne proživjele.

Suze su mi se slijevale niz lice. Gdje su mi roditelji? Gdje je baka? Hoće li me itko pronaći?

Sljedećeg jutra, uz psa koji mi više nije silazio s boka, krenuo sam dalje, vrlo oprezno. Ulica je bila tiha, ali napetost se osjećala u zraku. Iza sebe sam začuo nekakav zvuk motora, a kad sam se okrenuo, imao sam što i vidjeti. Srpski džip ulazio je u nečije dvorište. Klali su stoku, svinje i kokoši… Strašno samo za čuti, kamoli vidjeti. Rex i ja bili smo skriveni u grmlju, pa nastavili bježati čim su ušli u kuću. Lutali smo neko vrijeme…

I odjednom, kao grom iz vedra neba – spas.

Džip sa šahovnicom.

– Mali, što radiš ovdje sam?! – povikao je vojnik.

Suze su mi ponovno krenule. Riječi nisu dolazile.

– Smiri se, sada si siguran.

Dali su mi vode i hrane. Jeo sam kao da nisam jeo danima.

Nekoliko dana kasnije, pronašli su moju majku. Ostala je u šoku kad je vidjela da sam živ, i oboje smo briznuli u plač.

Baku nismo nikad pronašli.

Otac uzdahne.

– Svaki trenutak proveden u strahu činio se kao vječnost. Kao da toj boli i patnji nije bilo kraja.

Pogleda sina u oči.

– Zato ti simbolično dajem ovaj lančić. Puniš jednako godina koliko sam ja imao tada. Da znaš kroz što smo prošli. Da nikad ne zaboraviš.

Sin stisne križ u šaci, osjećajući njegovu hladnoću i težinu… Zagrli oca.

Dugo su tako stajali.

I taj trenutak – trenutak sjećanja na dom – činio se kao vječnost.

Danijel Šimičić, učenik 4. razreda Gimnazije Sisak