Iako nije bio toliko tehnološki napredan kao Navaho, krstareći projektil Snark u operativnoj je uporabi “uspio” ostati samo nekoliko mjeseci

Američki krstareći projektil Snark bio je prvi program razvoja interkontinentalnog krstarećeg projektila i drugi interkontinentalni projektil uopće (prvi je nacistički Peenemunde A-10). Unatoč tome, Snark je bio vrlo napredan projektil, pogotovo ako se u obzir uzme to da je njegov razvoj započeo sredinom 1945. Osnovna namjena bila mu je uništavanje sovjetskih radarskih postaja i položaja protuzračne obrane kako bi se otvorio siguran prolaz za strateške bombardere.

U kolovozu 1945. američko ratno zrakoplovstvo objavilo je službeni zahtjev za vođenim projektilom koji bi letio brzinama većim od 960 km/h, imao dolet od 8000 km, te na tu udaljenost mogao prenijeti teret (nuklearnu bombu) mase 900 kilograma. Na zahtjev je u siječnju 1946. odgovorila tvrtka Northrop, predstavivši visoko podzvučni krstareći projektil dometa 4800 kilometara. U ožujku iste godine Northrop je dobio jednogodišnji ugovor za istraživanje i razvoj potrebnih tehnologija, koje bi se rabile na podzvučnim i nadzvučnim vođenim projektilima dometa od 2400 do 8000 kilometara. Nosivost je povećana na 2250 kilograma. Podzvučni projektil dobio je ime Snark (MX-775A), a nadzvučni Boojum (MX-775B). U državnom proračunu donesenom na Božić 1946. nisu odobrena sredstva za daljnji razvoj Snarka, već samo za razvoj Boojuma. Ipak, nakon osobnog zalaganja predsjednika tvrtke Jacka Northropa, koji je obećao da će u dvije i pol godine dovršiti razvoj Snarka, te da pojedinačna cijena projektila neće prelaziti 80 000 dolara na razini produkcije od 5000 projektila, američko ratno zrakoplovstvo je potkraj 1947. obnovilo program. Kako se ne bi povrijedila taština političara, formalno je bila riječ o (nebitno) promijenjenom programu razvoja novog krstarećeg projektila. Nastavljen je i rad na razvoju Boojuma. Dodijeljene su i nove oznake. Tako je Snark postao XSSM-A-3, a Boojum XSSM-A-3.

Razvoj je tekao u skladu s Northropovim obećanjem pa je Air Materiel Command američkog ratnog zrakoplovstva odredila prvo od deset planiranih probnih lansiranja već za ožujak 1949. U međuvremenu su i američka kopnena vojska i ratna mornarica započele kampanju protiv Snarka i Navahoa, tvrdeći da su preskupi i da se temelje na nedovoljno razvijenim tehnologijama. Djelomično zbog njihovog pritiska, a djelomično kako bi osiguralo sredstva za razvoj strateških bombardera, američko ratno zrakoplovstvo je u ožujku 1950. odlučilo da će razvoj Snarka do daljnjeg reducirati samo na program razvoja sustava za navigaciju i navođenje.

Testna letjelica N-25
Iako je službeno N-25 trebao biti testna letjelica namijenjena isključivo razvoju sustava za navigaciju i navođenje (kontrolu leta), zapravo je poslužio za razvoj cijelog programa. N-25 je bio najveći krstareći projektil svojeg vremena opremljen turbomlaznim motorom J33, koji mu je osiguravao maksimalnu brzinu od 0,85 Machova i dolet od 2400 km. Polijetao je tako da bi ga sa zemlje podigao bombarder B-45, koji bi ga lansirao s određene visine. Radiokontrola leta odvijala se iz aviona-nosača. B-45 je opremljen stajnim trapom sa skijama i kočećim padobranom, kako bi se svaka letjelica mogla višestruko rabiti radi uštede vremena i novca. Ubrzo se pokazalo da su sve prednosti N-25 bile ujedno i najveće mane jer je letjelica “patila” od mnogobrojnih nedostataka. Unatoč planovima o početku letnih testiranja do kraja 1949., prvo lansiranje iz B-45 obavljeno je tek u prosincu 1950. Osim jedne godine kašnjenja, prvo lansiranje je bilo i neuspješno. I drugi je pokušaj bio neuspješan, tako da je prvo uspješno testiranje u letu obavljeno tek u travnju 1951., kad je N-25 uspio letjeti 38 minuta. Na kraju je napravljeno 16 N-25, koji su obavili 21 uspješan let i ostvarili maksimalnu brzinu od 0,9 Macha. Unatoč neobećavajućem početku, letna testiranja N-25 uspješno su okončana u ožujku 1952.

Zanimljivo je da sam sustav za navigaciju, zbog kojega je N-25 napravljen, nikada nije testiran na njemu. Northrop je za Snark predložio inercijalni sustav navigacije potpomognut astronavigacijom. Prvo testiranje sustava za astronavigaciju obavljeno je u siječnju 1948. po danu na zemlji. Nakon toga sustav je ugrađen na bombarder B-29 te je intenzivno testiran tijekom 1951. i 1952. Unaprijeđena inačica (mase tek nešto manje od 1000 kg) ugrađena je potom na B-45, koji je od 1953. do 1958. obavio 196 letova i nakupio 450 sati leta. Letna su testiranja pokazala da bi projektil opremljen ovim sustavom imao CEP od čak 2,25 kilometra, što bi bilo dovoljno da se pogodi cilj veličine Moskve ili Lenjingrada, ali ne i manji ciljevi kao što su PZO položaji i vojne baze.

N-69
U lipnju 1950. američko ratno zrakoplovstvo zatražilo je daljnja poboljšanja, između ostalih i mogućnost da Snark u završnoj fazi leta može probiti “zvučni zid”. Northrop je trebao povećati i domet na gotovo 10 000 km, te nosivost na 3150 kilograma (ovaj je zahtjev naknadno smanjen na 281,5 kg). Najteže ostvariv zahtjev bio je smanjenje CEP-a na samo 500 metara. Novi su zahtjevi značili da je N-25 prošlost i da Northropovi stručnjaci moraju, na njegovoj osnovi, razviti novi, znatno veći i napredniji krstareći projektil. Tako je nastao Super Snark, koji je naknadno dobio oznaku N-69. Iako se na prvi pogled činilo da je N-69 samo “napuhani” N-25, dva su se projektila toliko razlikovala da je ponovno došlo do zastoja u razvoju. Zbog toga je N-69 svoj prvi let obavio čak 38 mjeseci nakon prvog leta N-25. Najviše problema bilo je s novim sustavom za navođenje, što je bilo očekivano. Ono što Northropovi stručnjaci nisu očekivali bili su problemi s konstrukcijom N-69 jer se pokazalo da puko povećavanje N-25 nije najbolje rješenje. Na letjelicama inačice N-69A, B i C, rabljen je motor J71, da bi letjelice inačice N-69D (u prosincu 1953.) dobile motor J57.

Prvi problem koji su projektanti trebali riješiti bilo je polijetanje. Naime, N-69 i operativni Snark projektil trebali su polijetati s vrlo kratkog lansera (tzv. nulta startna dužina). Da bi se to postiglo, trebalo je razviti snažne raketne motore koji će osigurati dovoljno ubrzanje neposredno nakon paljenja. Za testiranje motora, Northropovi su inženjeri prvo iskoristili tri tzv. dummy rakete bez turbomlaznih motora i ostale opreme, ali koje su imale istu masu kao i N-69. Lansiranja su obavljena 29. kolovoza te 1. i 30. listopada 1952. Kako su rezultati bili zadovoljavajući, odlučeno je da se kao idući korak četiri N-25 opremi s dva raketna motora, svaki potiska 21 150 kg, i prilagodi ih lansiranju s lansera na zemlji. Prvi N-25 lansiran je sa zemlje 26. studenog 1952., a drugi 12. prosinca iste godine. Treće lansiranje obavljeno je 6. veljače 1953. Zadnje (četvrto) lansiranje obavljeno je 10. ožujka iste godine. Zadnji je korak bio opremanje letjelice N-69A s dva raketna motora potiska 47 250 kg i s vremenom rada četiri sekunde. Prvo lansiranje tako opremljenog N-69A obavljeno je 6. kolovoza 1953. Lansiranje je bilo neuspješno i zbog toga su na N-69C ugrađena dva raketna motora potiska 58 500 kg. Dužina rada ostala je ista. Vrijeme će pokazati da je samo lansiranje bilo najmanji problem.
Znatno veći problem bila je kronična nestabilnost N-69 tijekom leta, i tijekom pravocrtnog leta i skretanja. Problemi su postali još veći kad je vrh Northropa odlučio dio stručnjaka prebaciti s programa Snark na važniji program razvoja lovačkog aviona F-89. Dodatni problem je bio što su troškovi, unatoč smanjenju broja razvojnih letjelica na 13, narasli na 18,3 milijuna dolara. Svemu nije pomogla ni odluka iz 1952. da se testiranja premjeste iz Hollomana u Atlantic Missile Ranege. Zbog sporosti gradnje odgovarajućih instalacija od 1953. pa sve do 1957. znatno je smanjen broj testnih lansiranja. Ono malo uspješnih lansiranja pokazalo je i da turbomlazni motor J71 troši više goriva nego što su to pokazivale specifikacije proizvođača, pa je motor morao na ozbiljnu doradu. Ni kvaliteta prvih N-69 nije bila na visokoj razini.

Prvo donekle uspješno lansiranje obavljeno je tek 3. lipnja 1954. Donekle uspješno jer je projektil nakon tri i pol sata leta eksplodirao pri slijetanju. U prvi mah reklo bi se da to nije bio problem za krstareći projektil. Međutim, N-69 je, kao i N-25, bio testna letjelica koja se trebala višestruko rabiti. Prvo uspješno slijetanje N-69 ostvareno je tek na 31. letu 2. listopada 1956. Stalni gubici ili teška oštećenja N-69 znatno su usporili razvoj. Usprkos tome, Northrop je u svibnju 1955. objavio da je uspješno dovršio testiranje testne letjelice N-69. Bila je to, blago rečeno, sumnjiva tvrdnja, ali čelništvo Northropa nije imalo izlaza jer je kašnjenje programa već tada bilo preveliko. Naime, prvotni su planovi predviđali okončanje razvoja u travnju 1953., te ulazak u operativnu uporabu već u listopadu iste godine.

Istodobno kad je Northrop objavio dovršetak testiranja N-69, testiranja u zračnom tunelu su pokazala probleme sa završnim obrušavanjem projektila na cilj. Problem je opet bio u nestabilnosti projektila. I naknadna testiranja na posebno pripremljenom radioupravljanom projektilu pokazala su da su proračuni iz zračnog tunela bili točni. U srpnju 1955. američko ratno zrakoplovstvo je predložilo izmijenjen način napada, u kojem bi se na cilj obrušavao samo prednji dio projektila s nuklearnom bojnom glavom. Taj je princip ispitan na N-69C, koji je, tako modificiran, prvi put lansiran 26. rujna 1955.

Svi su ovi problemi, kašnjenja i povećanje cijene razvoja na kraju doveli do negativne reakcije javnosti. Kako je većina projektila završila u vodama ispred Canaverala, pojavila se uzrečica da je najveći uspjeh programa taj što je “Snark zamutio vode”. Nakon svih padova i promašaja dogodio se i jedan komičan slučaj. Naime, Snark lansiran u prosincu 1956. samovoljno je nastavio letjeti nakon što je preletio “cilj”. Zadnji je put viđen kako “se uputio” prema brazilskim prašumama. Misterij “samovoljnog” Snarka razriješen je tek 1982., kad ga je pronašao jedan brazilski seljak.

Još veće teškoće
Svim teškoćama dodano je i sve veće nepovjerenje unutar zapovjedništva strateških zrakoplovnih snaga (SAC) koje su trebale rabiti Snark. Naime, dio pilota strateških bombardera zabrinuo se što će biti s njihovim radnim mjestima ako bespilotni projektili zamijene bombardere. Studije su također pokazale da će Snark, Unatoč visokoj podzvučnoj brzini leta, biti itekako ranjiv na djelovanje sovjetskih lovačkih aviona i protuzračnih raketnih sustava. Snark se ubrzo našao pod udarom i s drugih strana. Tako je početkom 1954. Strategic Missile Evaluation Committee zaključio da nijeda od tri američka programa razvoja interkontinentalnih projektila (Snark, Navaho i Atlas) ne zadovoljava osnovne zahtjeve. Najveći je problem bio slabi CEP, ali odbor je imao prigovore i na složenost projektila, čija je priprema za lansiranje predugo trajala pa bi njihove baze bile preosjetljive na napade sovjetskih interkontinentalnih projektila. Najveća zamjerka Snarku bila je prespori razvoj presloženog projektila, zbog čega se konstantno odgađa njegovo uvođenje u operativnu uporabu. Zbog toga su donesene tri preporuke. Prva je bila da američko ratno zrakoplovstvo pokrene razvoj različitih sustava koji bi se rabili za veći broj zadaća, s naglaskom na razvoj mamaca malog i srednjeg radijusa djelovanja te sustava za elektronsko ometanje. Druga preporuka bila je znatno jednostavnija i predlagala je da se zahtijevani CEP za interkontinentalne balističke i krstareće projektile poveća s pola nautičke milje na tri do pet. Osim što je to bilo znatno realnije, istodobno je značilo i znatno ubrzanje razvojnih programa Snarka i Navahoa. Osim toga, u razvoju su bile i znatno jače hidrogenske bojne glave. Zbog toga je sredinom 1954. američko ratno zrakoplovstvo smanjilo zahtjeve za Snarkov CEP sa 675 na 810 metara. Treći se prijedlog odnosio isključivo na Snark, i to da se projektil bitno pojednostavi, ponajviše njegov astronavigacijski sustav. Razvoj novog, pojednostavljenog Snarka trebalo je dovršiti do kraja 1957. kako bi 1958. ili najkasnije 1959. započela njegova serijska proizvodnja.

Unatoč napadima sa svih strana, ali i stalnim tehničkim problemima, Snark je imao i svoje pobornike. Tako je u razdoblju od 1955. do 1958., u stručnim časopisima posvećenim zrakoplovstvu, izišla cijela serija članaka o Snarku, u kojima su hvalili njegove najbolje odlike, ponajviše to što se radilo o bespilotnoj letjelici namijenjenoj jednokratnoj uporabi. Njegova uporaba nije zahtijevala dodatna ulaganja u leteće cisterne, zrakoplovne baze, pilote i tehničko osoblje. Osim toga, proizvođač je tvrdio da je Snark brži od bilo kojeg tadašnjeg bombardera (što je bilo točno), te da se može programirati da u letu izbjegava očekivane zone najjačeg djelovanja protuzračne obrane (upitna tvrdnja). Ali na tome nisu stali. U člancima su se pojavile i tvrdnje da se Snark može prilagoditi za let na visini od samo 225 metara, te da bi jedan projektil istodobno mogao uništiti više ciljeva veličine grada. Najzanimljiviji je bio prijedlog da se Snarkovi rasporede na stare nosače aviona (kojih je na desetke ostalo nakon kraja II. svjetskog rata) te da ih se tako učini neuništivima i glavnim oružjem drugog udara. Najveći argument u prilog Snarku bila je njegova cijena. Naime, iako je bio osam puta manji od bombardera B-52, njegova je cijena bila dvadeset puta manja.

Razvoj unatoč svemu i svima
Unatoč konstantnim tehničkim problemima i sve žešćim napadima iz stručnih krugova, Northrop je nastavio razvijati N-69. Tako je razvio inačicu N-69D, koja je dobila novi astronavigacijski sustav, sposoban raditi i u dnevnim uvjetima. Najuočljivija promjena bila je dodavanje dva spremnika za gorivo pod krila, ukupne zapremine 2241,5 litara. Zbog tih izmjena, masa praznog N-69D povećana je na 9292,5 kg, a masa pri polijetanju na 19 848 kg. N-69D prvi je put lansiran u studenom 1955., a prva uspješna uporaba astronavigacijskog sustava ostvarena je tek u listopadu iduće godine.

Na osnovi N-69D razvijena je inačica N-69E, koja je rabljena kao predserijski model za SM-62. Unatoč tome što su Northropovi stručnjaci uspjeli na konstrukciji N-69E “uštedjeti” 900 kg u odnosu na N-69D, njegova masa pri lansiranju bila je 2250 kg veća od mase N-69D. Prvo lansiranje N-69E obavljeno je 20. lipnja 1957. i bilo je prava katastrofa (projektil je eksplodirao nekoliko sekundi nakon odvajanja od lansera). Drugo lansiranje obavljeno je 16. kolovoza iste godine i bilo je znatno uspješnije (jedan izvor navodi da je projektil radio veći dio vremena). Zatim je uslijedila serija lansiranja koja su uglavnom bila zadovoljavajuća. Pripadnici američkog ratnog zrakoplovstva prvi su N-69D lansirali 1. listopada 1957.

Kako je sve više Snarkova stizalo do cilja, na vidjelo je izbijala činjenica da je ugrađeni sustav za navigaciju i kontrolu leta toliko neprecizan da je sam projektil neuporabljiv. Tako je utvrđeno da nakon leta od 2100 milja (oko 3360 km) CEP pada na 20 milja (oko 32 km). To je značilo da na krajnjem dometu od 9650 km Stark ne bi pogodio ni cilj veličine Moskve. Nešto više optimizma donijela su testna lansiranja u razdoblju od lipnja 1958. do svibnja 1959., koja su pokazala da je prosječno odstupanje oko 7,6 km nalijevo i 5,4 km prekratko od cilja. Zapravo sve do veljače 1960. nije ostvareno uspješno navođenje, a proračuni su pokazali da sustav za navigaciju ima pouzdanost i preciznost manju od 50 posto. Zbog toga ne začuđuje podatak da je za čak 50 posto neuspješnih lansiranja kriv sustav navođenja, a da su svi ostali sustavi krivi za preostalih 50 posto. Od svaka tri lansiranja samo bi jedno uspjelo, a tek bi svaki deseti projektil doletio do cilja.

Operativna uporaba
Početkom 1955. američko ratno zrakoplovstvo je odredilo nove oznake za vođene projektile, tako da Snark više nije bio XB-62 nego XSM-62. Izvidnička inačica, koja nikada nije otišla dalje od razine ideje, dobila je oznaku XRSM-62.

Unatoč svim tehničkim problemima i otporima unutar ratnog zrakoplovstva i šire, Snark 10. prosinca 1956. SAC je ipak objavio operativni plan uvođenja Snarka u operativnu uporabu. Dvadeset i prvog ožujka 1957. odlučeno je da će se prva operativna postrojba opremljena interkontinentalnim krstarećim projektilima SM-62 Snark smjestiti u zrakoplovnu bazu Presque Isle (Maine). Dva mjeseca poslije (17. svibnja) zapovjedništvo zrakoplovnih snaga odredilo je da će se obuka i trening posada sustava Snark obavljati u zrakoplovnoj bazi Patrick na Floridi. Na osnovi tih odluka 15. prosinca 1957. formiran je 556 Strategic Missile Squadron, prva američka postrojba naoružana interkontinentalnim vođenim projektilom. Prvo uspješno lansiranje Snark 556 SMS obavio je 27. lipnja 1958., neposredno prije gašenja.

U studenom 1959. SAC je ponovno zatražio povlačenje Snarka iz operativne uporabe i prestanak njegove proizvodnje. Unatoč tom zahtjevu, zapovjedništvo američkog ratnog zrakoplovstva i ministarstvo obrane zaključili su da bi barem jedna postrojba opremljena Snarkom trebala ostati operativna do ulaska većeg broja balističkih projektila u operativnu uporabu. Zbog toga je 1. siječnja 1959. SAC formirao 702 Strategic Missile Wing (ICM-Snark) u zrakoplovnoj bazi Presque Isle. Istodobno je odlučeno da se od 1. travnja 1959. 556 SMS pripoji novoformiranoj 702 SMW te da se cjelokupno osoblje preseli u Presque Isle. Već 15. srpnja 1959. SAC je rasformirao 556 SMS i rasporedio osoblje na druge dužnosti, prije nego što je prebačeno u 702 SMW. Zbog toga je ova postrojba postala operativna tek 28. veljače 1961.

Uz takvu “potporu” SAC-a, operativni vijek Snarka nije mogao biti dugačak. Neposredno nakon što je preuzeo dužnost američkog predsjednika (20. siječnja 1961.), John F. Kennedy obustavio je projekt uvođenja Snarka u operativnu uporabu. Ta se odluka prije svega temeljila na negativnim ocjenama Strategic Air Commanda, koje su Kennedyju predočene 28. ožujka 1961. SAC je tvrdio da Snark u odnosu na balističke projektile ima mizernu uporabnu vrijednost. Tako je već 2. lipnja (neki izvori navode 25. lipnja) 1961. SAC raspustio 702 Strategic Missile Wing, samo nekoliko mjeseci nakon što je proglašen operativnim.

Zaključak
Ako bi se čitali dokumenti Strategic Air Command, onda je Snark bio totalni promašaj u koji su bačene stotine milijuna dolara. Snark je bio (pre)napredni projektil, koji je poslužio za razvoj mnogih rješenja i tehnologija s naprednom kombinacijom strelastih krila i malog okomitog stabilizratora, bez uporabe vodoravni stabilizatora. S druge strane, puno je novca i vremena utrošeno na razvoj astronavigacije, koja se pokazala kao “slijepa ulica”. Jednako kao i kod krstarećeg projektila Navaho (vidi Hrvatski vojnik brojeve 163 i 164), iskustva prikupljena na razvoju Snarka vrlo brzo će se primijeniti na razvoju borbenih aviona.