U eri kad vojske zapada i NATO-a te njihovih saveznika intenzivno razvijaju hipersonična oružja, čini se da sustavi slične namjene, doleta i udarne moći ali podzvučnih brzina padaju u drugi plan. Međutim, za zrakoplovstva koja ih imaju i dalje su dobar izbor za napade na ciljeve u dubini protivničkog teritorija

Zapadnim vojnim stratezima postalo je 1980-ih jasno da se taktičko zrakoplovstvo u počecima velikih sukoba ne može nadati nekim uspjesima pri napadu na ključne objekte unutar protivničkog teritorija. To je posebno vrijedilo za područje Europe. Tehnološki napredak i gusta koncentracija sustava protuzračne obrane (PZO) dovela je do toga da su napadi s malih visina postali previše pogibeljni. Kako bi napadi na ključne objekte bili mogući i prije uspostavljanja zračne premoći i neutralizacije PZO-a, tražila su se nova rješenja. Jedno od njih bila je zamjena udara djelovanja aviona autonomnim vođenim krstarećim projektilima. Imajući sličnu viziju takvog oružja, u zajednički projekt njegova razvoja udružilo se više članica NATO-a. Na projektilu naziva MSOW (Modular Stand-off Weapon System) kroz konzorcij Alliance Defence Corporation trebale su raditi tvrtke iz Ujedinjene Kraljevine (British Aerospace), Španjolske (CASA), Italije (Aeritalia i SNIA-BPD), Njemačke (Messerschmitt-Bölkow-Blohm – MBB) i SAD-a (Rockwell International). Planirano je da se u razvoju koriste iskustva stjecana na sličnim oružjima, kao što je AGM-130, Sea Eagle ili APACHE (Arme Planante À Charges Éjectables). Modularni pristup trebao je razviti oružje koje bi, s obzirom na namjenu, moglo koristiti više bojnih tereta s više vrsta senzora za samonavođenje. Ipak, projekt se pokazao preambicioznim. Najveće teškoće javljale su se pri usklađivanju potreba i želja svih uključenih zemalja. Program je prekinut 1989. i članice Saveza koje su u njemu sudjelovale razišle su se u potrazi za vlastitim sustavima. Takav rasplet dovest će do razvoja nekoliko tipova sličnih oružja koja su danas bitan dio arsenala zrakoplovstava NATO-a.

Razvoj projektila pod nazivom Storm Shadow ili SCALP-EG jedan je od programa nadovezanih na neuspješni MSOW. Britansko Kraljevsko ratno zrakoplovstvo (RAF) nije odustalo od svojih potreba za težim projektilom kojim bi bili naoružani njegovi avioni Tornado. Natječaj iz 1994. definirao je tražene zahtjeve: oružje namijenjeno udarima na ciljeve ojačanih konstrukcija kao što su skloništa za zrakoplove i zapovjedna središta. Među više predloženih i razmatranih sustava našla se i inačica projektila APACHE koji je inače bio projekt francuske tvrtke Matra i njemačke tvrtke MBB. APACHE je bio napredni i prvi europski tip takvog projektila, isprva namijenjen samo onesposobljavanju aerodromskih uzletno-sletnih staza i to kasetnim punjenjem. Njemačka tvrtka prekinula je suradnju još 1988., ali Matra je nastavila razvoj. Rezultat je bila inačica APACHE-a iz koje će kasnije nastati poznati krstareći konvencionalni autonomni sustav velikog dometa (Système de croisière conventionnel autonome à longue portée – SCALP). Matra i BAe Dynamics bili su u isto vrijeme zaokupljeni pregovorima o spajanju svojih odjela namijenjenih razvoju vođenih oružja. To je i učinjeno – 1996. osnovana je tvrtka Matra BAe Dynamics i tako postala najveći europski proizvođač projektila. To je nedvojbeno pridonijelo tomu da se za novi projektil odluče oružane snage Francuske i Ujedinjene Kraljevine. Dakle, 1997. pobijedio je na natječaju Ministarstva obrane UK (ukupno 900 primjeraka), a iduće je s Francuskom dogovorena nabava njih 500.

Proboj i eksplozija

Prvi let projektila bio je krajem 2000. i slijedilo je razdoblje brojnih testiranja. U Ujedinjenoj Kraljevini projektil je dobio naziv Storm Shadow (olujna sjena) a u francuskoj SCALP-EG (Emploi Général). U oba slučaja radi se o projektilima s manjim razlikama pri sučeljima, koje ovise o platformi na koju su integrirani. Naziv Storm Shadow koristi se kod aviona Eurofighter Typhoon, a SCALP-EG kod aviona Mirage 2000 i Rafale. Projektil je nešto dulji od pet metara te mase oko 1300 kilograma. Leti s pomoću malog turbomlaznog motora te sklopivih krila, koja nakon lansiranja i otvaranja imaju raspon oko tri metra. Učinkoviti turbomlazni motor Microturbo TRI 60-30 omogućava službeno objavljeni domet veći od 250 ili 300 kilometara. Vjerojatniji domet koji se spominje u različitim izvorima veći je od 400, negdje se spominje i do 550 km. Pretpostavlja se da je kod projektila koji su izvezeni u treće zemlje domet smanjen na nešto manje od 300 kilometara kako bi se udovoljilo ograničenjima unutar sporazuma o kontroli izvoza raketne tehnologije.

Projektil nakon lansiranja pronalazi put prema zadanom cilju preko više naprednih navigacijskih sustava. U prvoj fazi navigacija se provodi s pomoću inercijskog navigacijskog sustava (INS), sustava GPS navigacije te referentnih točaka na terenu. U završnoj fazi leta s vrha tijela projektila odbacuje se zaštitna kapa u kojoj se nalazi tražilo. S pomoću slikovnog infracrvenog tražila i zajedno s automatskim sustavom prepoznavanja i usporedbe postiže se velika preciznost pogađanja cilja. Projektil je tijekom većeg dijela leta na malim visinama od nekoliko desetaka metara i to onemogućava ili otežava njegovo otkrivanje. Neposredno prije cilja može izvesti manevar propinjanja i obrušavanja kako bi cilj bio pogođen pod većim i prikladnijim kutom.

Udarnu snagu projektila čini posebno dizajnirana bojna glava (Bomb Royal Ordnance Augmented CHarge – BROACH), koja se sastoji od dvije eksplozivne naprave koje djeluju u tandemu kako bi postigle maksimalan učinak na pogođenom utvrđenom cilju. Primarna i manja eksplozivna naprava (Precursor Charge – PC) kumulativnog je tipa i pri eksploziji stvara prostor za prodor glavne eksplozivne naprave. Namjena je druge i strukturno ojačane bojne glave (Follow Through Bomb – FTB) eksplozija unutar ciljanog objekta, iza vanjske zaštite ojačanih struktura.

Kraljevsko ratno zrakoplovstvo prvi je put borbeno uporabilo Storm Shadow 2003. godine u Iraku u operaciji Telic iako još nije službeno bio u operativnoj uporabi. Tijekom operacije lansirano je 27 projektila i to s borbenih aviona Tornado GR.4. Korišteni su i tijekom intervencije NATO-a u Libiji 2011. godine. Na samom početku potonje operacije četiri Tornada GR.4 koja su poletjela izravno iz Ujedinjene Kraljevine lansirala su osam Storm Shadowa. Osim RAF-a, ondje ih je rabilo i talijansko (Tornado IDS) te francusko zrakoplovstvo (Mirage 2000D i Rafale). Zadnja veća operacija u kojoj su uspješno uporabljeni bili su udari na ciljeve u Siriji 2018. godine. Prema službenim izvorima, Britanci su tad lansirali osam projektila Storm Shadow, a Francuzi devet SCALP-EG.

Do danas je proizvedeno oko 3000 primjeraka projektila Storm Shadow / SCALP-EG. Osim Ujedinjene Kraljevine, Francuske i Italije, unutar NATO-a rabi ih grčko zrakoplovstvo. Kupljeni su u paketu s avionima Mirage 2000 i Rafale. Prodaja izvan Europe ostvarena je narudžbama iz Indije, Saudijske Arabije, UAE-a, Katra i Egipta. Većinom su bili dio projekata nabave novih borbenih aviona kao što su Rafale i Typhoon. Uz Rafale i Mirage 2000 radilo se o projektilima SCALP-EG, a kod Typhoona te Tornada o projektilima Storm Shadow. Iznimka je inačica za UAE, nazvana Black Shaheen, a dostupni podaci govore da je ograničenog dometa manjeg od 300 kilometara.

Uspjeh i u Južnoj Koreji

Nakon što se Njemačka 1998. povukla iz zajedničkog razvoja projektila APACHE, napori u toj zemlji usmjereni su prema vlastitom programu. Umjesto Francuske, partner je pronađen u Skandinaviji i osnovan je konzorcij Taurus Systems njemačke tvrtke DASA i švedskog Boforsa (kasnije Saab). Danas je u vlasništvu tvrtke MBDA Deutschland (67 %) i Saab Dynamics AB (33 %). Pokrata Taurus (Target Adaptive Unitary and Dispenser Robotic Ubiquity System) odražavala je i želju za uspjehom na britanskom natječaju. Naziv konzorcija održao se do danas, a samo oružje nazvano je KEPD (Kinetic Energy Penetrator and Destroyer). S Ministarstvom obrane Njemačke sklopljen je višegodišnji ugovor o proizvodnji 28 testnih primjeraka. Kao osnova za dizajn poslužilo je provjereno oružje iz sredine 1980-ih, koje je također plod njemačko-švedske suradnje. Radilo se o vođenom projektilu, zapravo jedrećoj kasetnoj bombi DWS 24 (Dispenser Weapon System). Projektil je ušao u operativnu uporabu švedskih oružanih snaga pod oznakom DWS 39. Dakle, za KEPD je taj projektil pravokutnog oblika uvećan te mu je dodana pogonska jedinica – turbomlazni motor. Time je znatno skraćeno vrijeme razvoja i prvi su letovi obavljeni već 1999. godine. Kasnija i sve kompleksnija testiranja u Švedskoj i Južnoj Africi uključivala su i ostale sustave poput IC tražila, a postizani su sve veći dometi. U planu je bilo više inačica projektila različitih veličina, ali na kraju je korisnike pronašla samo inačica KEPD 350. Njemačko zrakoplovstvo objavilo je 2002. godine narudžbu za 600 primjeraka projektila zajedno sa 14 trenažnih primjeraka tog oružja. KEPD 350 sastoji se od četiri glavne komponente. To su senzori za navigaciju i ciljanje, pogonska jedinica s pripadajućim gorivom, tandem bojna glava te aerodinamičke površine. Dug je nešto više od pet metara, a masa prilikom lansiranja iznosi oko 1400 kilograma. Rasklopiva krila na gornjoj su strani tijela projektila, a uvodnici zraka obostrano na bokovima tijela projektila. Za pogon služi učinkoviti turbomlazni motor američke tvrtke Williams WJ38-15, koji omogućava postizanje krstareće brzine od gotovo 1000 km/h. S nošenim gorivom projektil postiže službeno potvrđeni domet veći od 500 kilometara. Za navigaciju projektila zadužen je tzv. tri-tec sustav koji se sastoji od više podsustava. Prvi je od njih inercijski navigacijski sustav (INS) koji se dijelom, ovisno o raspoloživosti, oslanja na GPS. Tu je i radiovisinomjer te IC senzori koji s pomoću usporedbe snimljenog terena ispravljaju pogreške pri zadanom letu. Kao i kod drugih spomenutih oružja, u završnoj fazi leta projektil se samonavodi slikovnim IC senzorom koji omogućava precizno pogađanje cilja. Način prilaza cilju i njegovo pogađanje mogu se izabrati iako je za utvrđene objekte obično uključen manevar uspinjanja i obrušavanja. Ubojiti teret čini specijalno razvijena i prilagodljiva tandem bojna glava MEPHISTO (Multi-Effect Penetrator Highly Sophisticated and Target Optimised). Sastoji se od kumulativne bojne glave koja prethodi glavnoj eksplozivnoj napravi namijenjenoj prodoru u gađani objekt. Posebnost je metalnog penetratora mase 400 kilograma upaljač koji ima senzor sa sposobnošću brojenja razina ili katova nakon udara i prodora u gađani objekt. Programiranjem upaljača i pravodobnim aktiviranjem eksploziva postiže se maksimalni razorni učinak na cilju koji se želi neutralizirati.

U Njemačkoj, koja je najveći korisnik projektila KEPD 350, sustav je integriran s avionima Tornado IDS, a nešto kasnije s novijim avionima Typhoon. Projektili su ušli u operativnu uporabu 2005., a zadnji od 600 naručenih isporučen je u listopadu 2010. godine. Idući korisnik postalo je španjolsko zrakoplovstvo: od 2009. isporučeno mu je četrdesetak primjeraka, a zračna platforma na koju su integrirani je avion EF-18 Hornet. Od 2018. počeo je program modernizacije. Nadograđen je navigacijski sustav te izvršene preinake za povećavanje sposobnosti preživljavanja projektila. Važan je kupac južnokorejsko zrakoplovstvo (ROKAF), koje ih je počelo rabiti od 2016. godine. Isprva je naručeno 170 primjeraka, a krajem 2018. dodatnih 90. Južnokorejska inačica projektila KEPD 350K posjeduje dio sustava GPS navigacije koji su američkog podrijetla. Integrirani su na borbenim avionima F-15K i dio su veće strategije preventivnih udara ili odmazde u slučaju agresije na njihovu zemlju. S obzirom na proizvođača, tvrtku Saab, potpuno je očekivano da je sustav integriran i testiran na borbenom avionu Gripen. Usprkos tomu, nije ga naručilo ni švedsko ni neko drugo ratno zrakoplovstvo koje ima JAS39.

U USAF-ovu laboratoriju

U Sjedinjenim Američkim Državama počeo je 1986. godine razvoj krstarećeg projektila TSSAM (Tri-Service Standoff Attack Missile) i to na inicijativu svih triju grana oružanih snaga. Sustav je trebao biti sposoban za postizanje velikih dometa, imati autonomnu navigaciju i veliku preciznost pri pogađanju dobro branjenih ciljeva na kopnu ili morskoj površini. No njegov razvoj obilježen je poteškoćama, zastojima i premašivanjem troškova; kopnena vojska odustala je i program je otkazan 1994. godine. Ratno zrakoplovstvo i mornarica i dalje su inzistirali na sličnom oružju i željeli što prije pokrenuti novi program. S proračunom iz 1996. to im je uspjelo: pokrenut je program JASSM (Joint Air to Surface Standoff Missile). Tražio se projektil sposoban za uništavanje tvrđih i mekih ciljeva izvan moguće zone djelovanja PZO-a. Nakon inicijalnih testova, projektil je trebao biti integriran s većinom glavnih zračnih platformi zrakoplovstva (B-52, F-16, F-15, F-117, B-1, B-2) i mornarice (Super Hornet, Orion, Viking). Ipak, ni razvoj JASSM-a nije mogao proći bez većih problema pri letnim i operativnim testiranjima. Prva letna testiranja počela su 1999., ali na službeno uvođenje u potpunu uporabu trebalo je pričekati deset godina. AGM-158A prvotna je inačica JASSM-a te ima masu tek nešto veću od tone, a duljina mu je 4,25 m. Rasklopiva krila s donje su strane trupa, dok je vertikalni stabilizator prije lansiranja sklopljen sa strane. Osnovnu inačicu projektila pokreće turbomlazni motor J402 tvrtke Teledyne Technologies maksimalnog potiska oko 3 kN. Maksimalni domet prvih inačica bio je oko 370 kilometara. Projektil se navodi preko inercijskog navigacijskog sustava (INS) potpomognutog GPS-om. Za precizno samonavođenje ugrađen je pasivni slikovni srednjovalni IC senzor. Samostalni sustav prepoznavanja ciljeva omogućuje točno prepoznavanje, praćenje i udar u ciljanu točku. Nekoliko trenutaka prije udara sustav ima vremena preuzeti desetak slika koje uspoređuje s arhiviranima. Planovi su otpočetka uključivali ugradnju različitih tražila za samonavođenje. Među njima je bilo radarsko tražilo tipa SAR koje omogućava pronalaženje cilja pri nepovoljnim vremenskim uvjetima. Udar na cilj može biti programiran unutar raspona kutova od 40 stupnjeva za lakše do 70 stupnjeva za utvrđene ciljeve. Nošena bojna glava J-1000 u klasi je kalibra 450 kilograma (1000 funti), a sastoji se od masivnog metalnog penetratora koji sadrži oko 110 kilograma eksploziva. Riječ je o punjenju AFX-757 koje je razvio laboratorij zrakoplovstva SAD-a u bazi Eglin. Za aktivaciju bojne glave izabran je elektronički upaljač HTSF (Hard Target Smart Fuze) sa sposobnošću tzv. brojenja slojeva, prijeđenog puta ili vremenskog odmaka. To je postignuto mjerenjem brzine i G-opterećenja zbog usporavanja pri pogađanju cilja. Upaljač može usto razlikovati vrste materijala kao što su zemlja, beton, kamen ili zrak.

Sve više kilometara

Iz osnovne inačice projektila JASSM razvijena je i nova s povećanim dometom: AGM-158B JASSM-ER (Extended Range). Zadržan je dizajn tijela projektila, a s prijašnjom inačicom dijeli 70 % hardverskih komponenata i 95 % softverskih rješenja. Ugrađen je novi učinkoviti turboventilatorski motor F107-WR-105 tvrtke Williams International. Uz ugradnju novih sustava za gorivo, omogućio je povećanje maksimalnog dometa na 925 kilometara. Od proračunske 2016. svi novi projektili pripadaju novoj inačici, a puna serijska proizvodnja počinje 2018. godine. Planirano je da JASSM-ER bude integriran i na borbeni avion F-35 Lighting II. Novi projektili povećanog dometa omogućili su Američkom ratnom zrakoplovstvu (USAF) da krajem 2019. iz uporabe povuče prepravljene konvencionalne (ranije nuklearne) krstareće projektile AGM-86C/D CALCM. Daljnji razvoj projektila JASSM-ER doveo je do inačice AGM-158B-2 s novim dizajnom krila. Zadnja inačica pripada seriji AGM-158D, za koju su nepotvrđeni izvori tvrdili da je samo druga oznaka starije inačice. Kasnije se pokazalo da je AGM-158D zaseban JASSM-ER. Iako se oslanja na prethodnika, kod njega nisu implementirane promjene dizajna krila. Razlika je u novoj, bitnoj sposobnosti koja donosi veću fleksibilnost pri uporabi. Dakle, ugrađena oružna podatkovna veza (Weapon Datalink – WDL) omogućuje promjenu cilja nakon lansiranja i unutar vremena odvijanja misije. Poboljšane su i mogućnosti te dodani alternativni načini komunikacije projektila s ostalim elementima koji djeluju na višedomenskoj bojišnici. Još nije poznato u kojoj su mjeri zadnje inačice povezane s najavama razvoja projektila JASSM-XR. Očekuje se da bi kod njega mogli biti postignuti dvostruko veći dometi u odnosu na danas standardni JASSM-ER: čak 1850 kilometara. Krajem listopada 2022. službeno je i bez puno pojedinosti objavljeno da je pokrenut razvoj nove, najbolje inačice JASSM-a. U svakom slučaju, do danas je proizvedeno oko 4000 projektila JASSM u svim inačicama, od kojih je većina u posjedu USAF-a. Proizvodni kapaciteti tvornice u Alabami popunjeni su isporukama većim od 500 primjeraka godišnje samo za potrebe domaćeg zrakoplovstva. Australija, Finska i Poljska strani su korisnici. U budućnosti mogla bi im se pridružiti i Njemačka, koja bi projektile koristila na avionima F-35 Lightning II.

Turska serija

Inicijator razvoja turskih krstarećih projektila zrak-zemlja od 2005. bilo je tamošnje ratno zrakoplovstvo. Program je počeo iduće godine pod okriljem znanstveno-istraživačkog instituta Tubitak. Projektil je dobio oznaku Stand Off Muhimmat odnosno SOM. Prototipovi su bili spremni 2009., a javno su predstavljeni 2011., prilikom proslave stote obljetnice ustrojavanja turskog zrakoplovstva. Te su godine obavljena i prva lansiranja s pomoću moderniziranih aviona Phantom F-4 2020 Terminator. Za serijsku proizvodnju i prodaju u Turskoj i svijetu zadužena je tvrtka Roketsan. Projektil SOM bio je dvostruko manje mase od koncepcijski sličnih oružja kao što su SCALP-EG ili KEPD 350, s otprilike isto toliko manjom bojnom glavom. Masa mu je nešto veća od 600 kilograma, od čega 230 otpada na nošenu bojnu glavu. Za pogon služi identičan turbomlazni motor tvrtke Microturbo, koji se koristi i kod novijih projektila Exocet i NSM. Za navigaciju služi kombinacija sustava INS i GPS te navigacijskog sustava s pomoću mapiranog terena. Uz avione Phantom Terminator, glavna je platforma za integraciju borbeni avion F-16. Nakon prve inačice projektila oznake SOM-A slijedio je razvoj cijele serije. Svaka nova inačica podrazumijevala je poboljšanja koja su uključivala nove senzore, vrste bojnih glava, dizajn tijela projektila i prilagodbu novim zrakoplovnim platformama. Prva od njih bila je SOM-B, kod koje je novost od 2012. godine bio slikovni senzor za navigaciju te infracrveni slikovni senzor za ciljanje sa sustavom za automatsko prepoznavanje ciljeva. Osim tih sustava, pripremljene su i dvije vrste bojnih glava. Kod podinačice SOM-B1 zadržana je standardna visokoeksplozivna rasprskavajuća bojna glava za uporabu protiv lakše zaštićenih ciljeva. Kod inačice SOM-B2 ugrađuje se tandemska probojna bojna glava namijenjena gađanju zaštićenih ili ukopanih ciljeva. Stoga ima pedesetak kilograma veću masu. Najnapredniji projektili pripadaju inačicama SOM-C, čiji je razvoj počeo 2018. godine. Izbor bojnih glava ostao je isti: SOM-C1 ima visokoeksplozivnu rasprskavajuću, a SOM-C2 probojnu. Međutim, dobile su nove sustave, koji su znatno povećali mogućnosti primjene. Kod projektila je ugrađen domaći sustav dvosmjerne podatkovne veze KEMENT koji omogućava umrežavanje s drugim platformama. Osim što je povećan broj vrsta scenarija njihove uporabe, omogućeno je i gađanje pomorskih ciljeva te pokretnih zemaljskih ciljeva. Turska je, u skladu sa željom za postizanjem samodostatnosti na mnogim poljima unutar vojne industrije, težila potpunom ovladavanju proizvodnjom svih komponenata projektila SOM. Tako je tvrtka Kale Arge pokrenula 2012. razvoj domaćeg turbomlaznog motora koji bi zamijenio uvozne. Razvoj motora KTJ-3200 zbog poteškoća se oduljio, ali do kraja 2021. integriran je na nove projektile. Serijska proizvodnja i isporuka tvrtki Roketsan počela je krajem 2022. godine. Potpuna neovisnost u proizvodnji otvara nove mogućnosti izvoza sustava SOM i povećanja njegova dometa. Dosad je naručeno oko 500 primjeraka projektila SOM u više inačica, a osim Turskoj, u manjim je količinama isporučen i Azerbajdžanu.

Skupoća i planiranje

Od prve je operativne uporabe nekog od zapadnih ili NATO-ovih krstarećih projektila zrak-zemlja u stvarnim ratnim scenarijima prošlo 20 godina. Korisnicima su oni i dalje visokovrijedno strateško oružje. S druge strane, za razvoj njihovih sposobnosti nužna su velika izdvajanja. Za projektile spomenute u ovom tekstu ona se kreću između milijun i dva milijuna eura pa naviše. Zbog toga i planiranje te sam proces njihove nabave, održavanja i uporabe mora biti detaljno osmišljen potez, koji šalje poruku i namjeru odvraćanja ili potencijalne prijetnje. Napredak tehnologija sustava za protuzračnu obranu doveo je i do stanovitog smanjenja njihove učinkovitosti. Za donekle suvremen i pripravan PZO takvi projektili ipak nisu previše zahtjevni ciljevi, najviše zbog svoje podzvučne brzine. Kako bi se s tim nosili, učinkovitiji su kad se koriste simultano i sinkronizirano kao dio većeg jata ili salve s pomoću sustava za programiranje vremena prolaska. Više zemalja počelo je razvoj oružja slične namjene i veličine, koja u završnoj fazi leta pri dolasku do cilja postižu znatno veće nadzvučne brzine. Usprkos svemu, za zrakoplovstva koja ih imaju i dalje su dobar izbor za napade na ciljeve u dubini protivničkog teritorija, pogotovo one koji su dobro branjeni, te kad se želi potpuno ukloniti rizik od gubitka zrakoplovnih sustava s posadom.

---

Rapid Dragon

U prosincu 2019. pod okriljem Istraživačkog laboratorija Američkog ratnog zrakoplovstva (Air Force Research Laboratory – AFRL) pokrenut je program Rapid Dragon. Njegova namjena bilo je istraživanje izvedivosti i prednosti lansiranja zrakoplovnih projektila velikog dometa, poput JASSM-a, s nemodificiranih transportnih zrakoplova. Uvođenje takvog koncepta trebalo bi donijeti višestruke koristi. Lansiranjem velikih količina oružja može se lakše postići veliki udar na protivnički teritorij, otežati obranu napadnutih ciljeva i brže smanjiti protivničke zalihe PZO streljiva. Primjerice, samo jedan teški transportni avion C-17 Globemaster III bio bi u uobičajenoj misiji sposoban za lansiranje čak 36 projektila JASSM. Takvi avioni donijeli bi i operativne prednosti zato što bi nadopunjavali i oslobađali borbene avione za obavljanje drugih, složenijih misija. Za krstareći projektil JASSM razvijen je sustav ro-ro paleta izvedenih u inačicama sa šest ili devet komada tog oružja. Palete s padobranima izbacivale bi se iz aviona, a prilikom spuštanja s pomoću gravitacije izbacivale bi projektile JASSM. Projektili bi nakon izbacivanja palili te pokretali motore, izvodili manevar ispravljanja te nastavljali standardni profil leta. Zrakoplovna platforma za izbacivanje i korištenje takvih tereta bi, osim Globemastera, bio i C-130 Hercules. U takvom sustavu zamišljeno je da projektili budu programirani s informacijama o ciljevima, a potom spremljeni na paletama unutar transportnih aviona. Prilikom odabira ciljeva i pokretanja udarnih misija bilo bi moguće naknadno potvrđivanje ili izmjenjivanje ruta i krajnjih koordinata ciljeva. Program je prošao više faza, koje su uključivale testove izvedivosti i ponašanja tereta, razvijanje sustava upravljanja vatrom, planiranje misija, određivanje ciljeva te testove raspoređivanja.

Zadnja faza, koja uključuje stvarne letove s lansiranjem / izbacivanjem tereta, provedena je u prosincu 2021. godine. Prva takva misija provedena je s pomoću aviona MC-130J Commando II USAF-ova Zapovjedništva za specijalne operacije. Zadnja testiranja provedena su u studenom 2022. u blizini poligona Andoya na sjeveru Norveške. Tom prilikom korištena su dva aviona MC-130J Commando II 352. puka za specijalne operacije, koja su izvršila izbacivanje / lansiranje tereta iznad Atlantskog oceana. Paletizirani teret tad je simulirao prostor u kojem su smještena četiri projektila JASSM. Program ima potencijal za omogućavanje novih strateških sposobnosti i američkim saveznicama i partnerima. Tko bi još mogao usvojiti takav sustav? U prvom redu Australija, koja raspolaže avionima C-17 i C-130, kao i projektilima JASSM. U Europi to bi eventualno mogla postati Poljska.

---

Skrojeno za Lightning

SOM-J posebna je inačica glasovite turske serije krstarećih projektila zrak-zemlja. Kod nje postoje izvana uočljive promjene koje uključuju uvodnike zraka s bočnih strana i novu konstrukciju korijena sklopivih krila. Promjene su bile diktirane uporabom na borbenom avionu F-35 Lightning II. Naime, vanjskim oblikom trebao je odgovarati podvjesnom nosaču unutar njegova unutarnjeg spremnika oružja. Novi oblik navodno je dodatno smanjio radarsku uočljivost. Projektil ima masu nešto manju od prethodnika (oko 60 kg), ali gotovo jednak maksimalni domet. Smanjivanje dimenzija dovelo je do uporabe 40 % lakše poluprotuoklopne bojne glave mase oko 140 kilograma. Zemaljska testiranja oružja počela su u srpnju 2018., a završila u listopadu 2020. godine. Međutim, Turska više nije sudionik programa razvoja i nabave tog aviona pete generacije, pa je vrlo vjerojatno da SOM-J neće doživjeti svoju prvobitnu namjenu. Međutim, Turska ne odustaje od projekta pa je u budućnosti moguća njegova integracija i korištenje na velikim besposadnim letjelicama Baykar Akıncı, ali i na projektu nacionalnog borbenog aviona T-FX. Veće šanse za usvajanje kod korisnika aviona F-35 svakako ima projektil JSM (Joint Strike Missile). I on je nastao kao rezultat namjere konstruiranja krstarećeg projektila koji će odgovarati unutarnjem spremniku A i C inačice aviona F-35 Lightning II. Za njegov razvoj zaslužna je suradnja američke tvrtke Raytheon Technologies i norveške Kongsberg Defence & Aerospace. Razvoj je počeo 2014., ali ne od nule. Uvelike se oslanja na veći i uhodan program protubrodskog projektila NSM (Naval Strike Missile). Osim ponešto promijenjenog vanjskog oblika, uvedene su i nove, naprednije značajke. Jedna je od njih dodatak dvosmjerne podatkovne veze koja će omogućiti zamjenu ciljeva tijekom leta ili odustajanje od misije u cijelosti. Prva letna testiranja u organizaciji Ministarstva obrane Norveške provedena su 2015. godine. Slijedilo je više sve kompleksnijih testiranja, a 2018. i glavno lansiranje. Integracija projektila u avion F-35 s testnim lansiranjima provodi se u zrakoplovnoj bazi Edwards u Kaliforniji. Prema objavama proizvođača, operativna sposobnost s prvim isporukama za norveško zrakoplovstvo trebala bi biti 2024. godine. Osim Norveške, za nabavu sustava JSM odlučile su se i oružane snage Japana te Finske, koja je nedavno naručila avione F-35. Vjerojatan korisnik mogla bi biti Australija, koja je dijelom i financirala projekt, te sudjeluje u proizvodnji ugrađenog pasivnog radiosenzora.

---

Tekst: Marin Marušić