Najbolji dokaz kvalitete krstarica klase Kresta I je činjenica da su poslužile kao osnova za krstarice klase Kresta II kojih je izgrađeno čak deset

Iako su izgrađene ukupno četiri krstarice klase Kynda pokazale su se neuspješnim (vidi Hrvatski vojnik br. 36) te je sovjetska ratna mornarica već početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća odlučila potražiti njihovog nasljednika. Kako se koncepcija krstarice prenatrpane protubrodskim vođenim projektilima nije pokazala uspješnom, a u isto su se vrijeme razarači klase Kashin pokazali vrlo dobrim (vidi Hrvatski vojnik br. 32), vrh sovjetske ratne mornarice odlučio je da na tim osnovama napravi suvremenu višenamjensku krstaricu. Do tog su se vremena i helikopteri potvrdili kao borbene letjelice te je nova krstarica morala dobiti i osiguran prostor za prihvat i smještaj barem jednog mornaričkog borbenog helikoptera.
Na ove ne baš jednostavne zahtjeve pokušali su odgovoriti projektanti brodogradilišta Ždanov (sada Sjeverno brodogradilište) u tadašnjem Lenjingradu. Ponudili su Projekt 1134 Berkut koji je predlagao veći brod nego što su bile krstarice klase Kynda. Kako bi se osigurao potrebni stabilitet na otvorenim morima projektanti su predvidjeli da su u naoružanju zadrže protubrodski projektili P-5/35 Reduit, ali da se umjesto dva četverostruka lansera ugrade samo dva dvostruka. Uz to nije bilo predviđeno nošenje pričuvnih projektila. Projektanti su na krmi ostavili veliki slobodni prostor za helikoptersku platformu i hangar. Sovjetski politički i vojni vrh prihvatio je Projekt 1134 Berkut, a NATO je novim krstaricama dao oznaku Kresta I.

Kobilica za prvu krstaricu Admiral Zozulja postavljena je u brodogradilištu Ždanov 26. srpnja 1964., a brod je porinut tek 17. listopada 1965. Admiral Zozulja u operativnu je uporabu ušao 8. listopada 1967. u sastavu Sjeverne flote koja djeluje na Atlantiku. U njoj je ostao sve do rujna 1994. kad je ispisan s flotne liste. Razrezan je godinu dana kasnije. Polaganje kobilice krstarice Viceadmiral Drozd položena je 26. listopada 1965. Porinuta je 18. studenog 1966. i u operativnu je uporabu ušla 27. prosinca 1968. u sastavu Sjeverne flote i u njoj ostala sve do 1. listopada 1990. Potonula je tijekom teglja prema rezalištu u ožujku 1992. Kobilica krstarice Sevastopol položena je 8. lipnja 1966., a porinuće je obavljeno 28. travnja 1967. U operativnu je uporabu uvedena 25. rujna 1969., prvo u sastav Sjeverne flote, da bi tijekom 1980. bila prebačena u sastav Pacifičke flote. U operativnoj je uporabi ostala sve do 28. svibnja 1990. Razrezana je godinu dana kasnije. Gradnja četvrte i posljednje krstarice klase Kresta I – Vladivostok započela je 24. prosinca 1964. Porinuta je 1. kolovoza 1967. i jedina je koja je namjenski građena za Pacifičku flotu. U operativnu je uporabu uvedena 11. rujna 1969. u kojoj je ostala sve do 1. siječnja 1991. kad je ispisana iz flotne liste. Zbog ove krstarice druga krstarica klase Kynda morala je biti preimenovana u Admiral Fokin. Interesantno je da su sve krstarice klase Kresta I izašle iz operativne uporabe do 1994. godine, dok je krstarica Admiral Golovko iz klase Kynda i dalje u operativnoj uporabi, iako samo na papiru.

Opis broda

Krstarice klase Kresta I građene su kao višenamjenski ratni brodovi iako su prvotno označene kao veliki protupodmornički brodovi. Tijekom 1978. ta je oznaka promijenjena u raketne krstarice. U osnovi i jedna i druga oznaka je bila ispravna jer su krstarice klase Kresta I bile osposobljene za uspješno uništavanje ciljeva u zraku, na površini mora i ispod nje. Zapravo je cijela konstrukcija broda optimizirana za što veću stabilnost broda na oceanskim valovima. To je postignuto tako da su na brod dužine 155,6 metara i širine 16,8 m (gaz im je bio 6,8 m) postavljena samo dva dvostruka lansera za projektile Reduit. Za protuzračnu obranu na srednjim udaljenostima postavljena su dva lansera PZO raketnog sustava Volna koji se već dokazao na prijašnjim ratnim brodovima sovjetske ratne mornarice. Jedan dvostruki lansera postavili su na pramcu a jedan na krmi broda. Veća novost bila je ugradnja dva višenamjenska dvostruka topa AK-725 koji su postavljeni prilično visoko na drugu palubu. Glavnu palubu su na krmi “odrezali” kako bi helikoptersku platformu spustili za jednu razinu. Na taj je način dobivena dovoljna visina za ugradnju helikopterskog hangara čiji je krov bio tek nešto viši od razine druge palube.
Središnji dio broda ostavljen je za masovni jarbol piramidalnog oblika za smještaj antena radara za motrenje zračnog prostora, navođenje protubrodskih projektila i sustava za elektronsku borbu. Krstarice klase Kresta I, za razliku od krstarica klase Kynda, nisu imale problema sa stabilitetom ni po najgorim valovima jer su uz viti trup imale i standardnu istisninu 6140 tona (1875 tona veću od krstarica klase Kynda). Puna istisnina bila im je 7600 tona.

Iako postizanje velikih brzina plovidbe nije bio prioritet za krstarice klase Kresta I pogonski im je sustav osiguravao vršnu brzinu od 32 čvorova. Usprkos činjenici da su se plinske turbine pokazale kao vrlo dobar izbor na razaračima klase Kashin krstarice klase Kresta I dobile su parni pogon identičan kao na krstaricama klase Kynda. Paru pod visokim pritiskom osiguravala su četiri kotla. Para je pokretala dvije turbine TV-12 ukupne snage 91 000 KS (66,16 MW). Usprkos znatnom povećanju istisnine bolje oblikovanjem trupa postignuto je da je uz istu snagu pogonskog postrojenja vršna brzina smanjena za samo 2 čvora. Dapače, godišnjak Jane’s Fighting Ships 1995-96 navodi da je vršna brzina krstarica klase Kresta I čak 35 čvorova. Pri konstantnoj brzini od 32 čvora doplov je bio 2400 nautičkih milja (4320 kilometara) što je bilo dovoljno za djelovanje na prostranstvima Atlanskog i Tihog oceana. Tako veliki doplov postignut je ugradnjom spremnika za naftu zapremine 2065 tona. Kad se održavala konstantna brzina od 18 čvorova doplov se povećavao na 5000 nautičkih milja (9000 kilometara). Pri brzini krstarenja od 14 čvorova doplov je bio čak 10 500 nautičkih milja (18 900 kilometara).

Protubrodsko naoružanje

Kao što je već spomenuto krstarice klase Kresta I dobila su dva dvostruka lansera FKR-2 za protubrodske projektile P-35 Reduit (NATO oznaka SS-N-3B Sepal). Lanseri su smješteni na pramčani dio broda u visini zapovjednog mosta. Kako su se, za razliku od lansera na krstaricama klase Kynda, lanseri mogli pokretati samo po visini ciljanje po smjeru moralo se je obaviti pomoću zaokretanja cijelog broda. U praksi to uopće nije teško izvesti i isti fiksni pristup ugradnje protubrodskih i protupodmorničkih projektila u fiksne lansera sovjetski će projektanti primijeniti na sve kasnije sovjetske ratne brodove, tim prije jer su fiksni lanseri jednostavniji i znatno lakši od pokretnih.

Protubrodski vođeni projektil P-35 Reduit nastao je na osnovi krstarećeg projektila P-5 kojem je namjena bila napad na ciljeve na kopnu. Na bazi tog nadzvučnog projektila razvijen je P-35 tako da su mu ugradili aktivni radarski sustav za samonavođenje i opremili bojnom glavom mase 800 kg. Projektile su mogli opremiti i nuklearnom bojnom glavom snage 350 kT. Nešto kasnije razvijen je i sustav s infracrvenim samonavođenjem. Projektil je dugačak 10,2 metra i promjera tijela 98 centimetra. U trenutku lansiranja masa mu je 5300 kg. Maksimalna brzina mu je 1,4 Macha uz maksimalni domet između 300 i 350 km, ovisno o visini leta (prije lansiranja operater može odabrati visinu leta od 100, 4000 i 7000 metara).
U prvoj fazi leta nakon lansiranja let projektila se pratio uz pomoć radara Binom P35 Progres (Scoop Pair) čije su dvije antene (jedna iznad druge) projektanti smjestili na prednju stranu jarbola. Kako ovaj radar, bez obzira kako visoko antene postavili na jarbol, nema domet motrenja 300 kilometara zadaću otkrivanja ciljeva na velikim udaljenostima na sebe su preuzeli mornarički izvidnički avioni Tupoljev Tu-16RM i Tu-95RC. Otkrivanje ciljeva na srednjim udaljenostima na sebe je mogao preuzeti i brodski helikopter Ka-25, čime se bitno povećavala autonomnost pri djelovanju krstarica klase Kresta I.
Na osnovi projektila P-35 razvijen je i projektil P-6 (SS-N-3C Shaddock) iste namjene koji se rabio na klasičnim podmornicama klase Juliet (6 projektila) i nuklearnim podmornicama klase Echo II (8 projektila). Razvijena je i podinačica projektila P-35 – 4K95 (SPU-35V) namijenjena lansiranju s kamiona kao obalni protubrodski sustav kojoj je NATO dao oznaku SSC-1B Sepal. Na osnovi kamiona BAZ-135 postavljen je jedan cjevasti lanser s projektilom. Sepal je navodno izvezen u Angolu, Bugarsku i Siriju. Navodno je razvijena i inačica projektila namijenjena izviđanju.
Interesantno je da su krstarice klase Kresta I, kao i krstarice klase Kynda, do kraja operativne uporabe ostale naoružane projektilima P-35 iako ih se lako moglo prenaoružati s protubrodskim projektilima 4K80 Bazalt (SS-N-12 Snadbox) dometa 550 km. Protubrodski vođeni projektili Bazalt tek su nešto duži od Reduita, te nešto manjeg promjera i kraći, te su se njihovi lanseri mogli lako ugraditi namjesto lansera FKR-2.

PZO raketni sustav

Kao pravi višenamjenski ratni brodovi i krstarice klase Kresta I morale su dobiti snažno protuzračno naoružanje, tim prije jer se šezdesetih godina prošlog stoljeća sovjetski ratni brodovi nisu mogli osloniti na zaštitu lovačkih aviona s nosača zrakoplova. Zbog toga su sve krstarice klase Kresta I opremili s dva dvostruka lansera ZIF-102. S njih su se mogli lansirati vođeni projektili 5V24 (SA-3a) i 5V27 (SA-3b). Lanser su opremili automatskim punjačem sa 16 projektila, tako da je svaki brod raspolagao s ukupno 32 projektila.
Projektil 5V24 bio je dugačak 6,1 m i promjera tijela 37 cm (startni je motor imao promjer 55 cm), te razmaha krila 1,22 m. Masa u trenutku lansiranja bila je 639 kg, od čega je na bojnu glavu otpadalo 60 kg. Maksimalna brzina projektila 5V24 bila je 3,5 Macha. Mogao je dosegnuti ciljeve udaljene 22 000 m koji su letjeli do visine od 12 000 m. Minimalna visina djelovanja bila je 300 m.
Tijekom 1964. u operativnu je uporabu ušao projektil Neva-M 5V27 (SA-3b). Novi je projektil imao dužinu 6,7 m, a promjeri tijela nisu mijenjani. Masa u trenutku lansiranja povećana je na 641 kg. To je dovelo do povećanja dometa na 25 000 m. Neva-M je mogao obarati ciljeve na visini od 18 000 m, a minimalna visina djelovanja smanjena je na samo 50 m, što znači da je mogao obarati i tadašnje protubrodske vođene projektile jer je bojna glava imala polumjer djelovanja oko 12 m.

Svaki je lanser dobio i svoje radare za navođenje projektila na ciljeve Jatagan (Peel Group). Jedan su Jatagan postavili na mali jarbol odmah iza zapovjednog mosta, dok su drugi postavili na mali masivni jarbol na stražnjem dijelu broda, iznad topničkih kupola. Jatagan je imao dvije grupe antena postavljene u vodoravni i okomit položaj kako bi se što preciznije odredilo smjer, udaljenost i visina cilja, te položaj projektila u odnosu na cilj. Projektili su se na cilj navodili zapovjednim sustavom preko radioveze u B frekventnom području. Veza se održavala preko antena smještenih na velikim delta krilima na stražnjem dijelu projektila.
Za otkrivanje ciljeva u zraku bili su zadužena dva radara. Jedan je bio MR-302 Rubka (Head Net C), a drugi MR-500 Kliver (Big Net). Radar MR-302 Rubka bio je 3D radar dometa motrenja od oko 70 nautičkih milja (127 km). Njegove dvije antene smjestili su na vrh središnjeg jarbola kako bi im se povećala zona otkrivanja ciljeva na površini mora. Antenu radara MR-500 Kliver postavili su na mali jarbol koji je izlazio iz središnjih brodskih dimnjaka. Ovaj radar isključivo namijenjen otkrivanju ciljeva u zraku imao je doseg motrenja 183 kilometra.

Topničko naoružanje

Krstarice klase Kresta I dobile su tada najsuvremeniji višenamjenski topnički sustav AK-725 koji je imao dvije topničke cijevi kalibra 57 mm. Topnički sustav AK-725 nastao je kao zamjena za zastarjele topničke sustave ZIF-31 i ZIF-71 istog kalibra. Razvoj je započeo 1956. da bi već 1959. bio dovršen prvi prototip. Vatrena ispitivanja izvršena su tijekom 1960. godine. Jedini veći problem uočen tijekom ispitivanja bio je prebrzo trošenje topničkih cijevi. Zbog toga je proizvedena nova cijev ZIF-74 koja se dodatno hladila vodom i koja je imala “životni vijek” od 750 ispaljenih granata. Top se puni redenicima koji zaprimaju 550 granata, s tim da se prva granata mora postaviti ručno u ležište. Brzina paljbe je do 100 granata u minuti. Maksimalni učinkovito domet je 6950 metara. Njegova mala masa od 14,27 tona omogućava da ga se ugradi i na manje ratne brodove. Kako bi mogla gađati i vrlo brze ciljeve opremili su je hidrauličkim sustavom pokretanja koji omogućava pokretljivost kupole od 30 stupnjeva u sekundi po visini i 35 stupnjeva u sekundi po smjeru. U slučaju otkaza hidraulike kupola se može pomicati i ručno. Elevacija cijevi kreće se između + 85 do – 10 stupnjeva. Kupola se može okretati do 200 stupnjeva po smjeru. Upravljanje sustavom AK-725 potpuno je automatizirano preko ESP-72 ciljničkog sustava. Podatke o cilju osigurava MP-103 Bars (Muff Cob) radar. Na krstaricama klase Kresta I ugrađena su dva Bars radara čije su antene postavljene na stražnji dio središnjeg jarbola.
AK-725 je službeno uveden u operativnu uporabu 1964. godine. Tijekom vježbe održane 1987. pokazala se je sva neučinkovitost ovog topa protiv malih ciljeva kao što su protubrodski projektili. Tijekom vježbe jedna je leteća meta greškom krenula prema raketnom čamcu Musson. Iako je posada čamca otvorila paljbu iz svog AK-725 prema meti nije ju uspjela uništiti. Meta je pogodila čamac pri čemu je poginulo 39 članova posade.
Vjerojatno je i ovaj incident potaknuto da se krstarice Admiral Zozulja i Viceadmiral Drozd naknadno naoružaju topničkim sutavima AK-630 čija je osnovna namjena obaranje protubrodskih vođenih projektila. Na svaki bok broda, otprilike na sredini postavljena su dvije kupole s jednim topom sa šest rotirajućih cijevi brzine paljbe do 5000 granata u minuti. Učinkovit domet mu je do udaljenosti od 4000 m. Za usmjeravanje njihove paljbe prema ciljevima na krstarice su postavili dva ciljnička sustava A-213 Vimpel-A (NATO oznaka Bass Tilt). Oni su opremljeni radarom, te televizijskim i termovizijskim sustavom otkrivanja i praćenja ciljeva. Sustav može otkriti i pratiti ciljeve u zraku do udaljenosti od 4000 m i ciljeve na površini mora do 5000 m. Optički sustav može otkriti veći ratni brod na udaljenosti od čak 75 km.

Protupodmorničko naoružanje

Kakva bi to bila višenamjenska krstarica kad ne bi imala mogućnost protupodmorničke borbe? Zbog toga su krstarice klase Kresta I opremili sa snažnim protupodmorničkim naoružanjem, ali i sa čak dva aktivna sonara – MG-302 Rubka i MR-310 Angara, oba ugrađena u trup. Uz uobičajene torpedne uređaje i lansere raketa krstarice su dobile i mogućnost nošenja višenamjenskog mornaričkog borbenog helikoptera Kamov Ka-25, koji se mogao koristiti i u zadaćama protupodmorničke borbe.
Na svakom boku, malo iza sredine broda projektanti su postavili po jedan peterostruki torpedni aparat TTA-53-57 kalibra 533 mm. U početku operativne uporabe iz njih su najčešće ispaljivanja torpeda SET-65 Jenot-2, koja su u operativnu uporabu ušla 1965. godine. Ta torpeda namijenjena su uporabi s ratnih brodova i podmornica. Na cilj (podmornicu) navode se pomoću aktivnog sonara smještenog u nosu torpeda. Sustav je dovoljno osjetljiv da može otkriti cilj na udaljenosti od 800 m. Dužina mu je bila 7,8 m i masa 1740 kg. Bojna glava mase 205 kg bila je dovoljno snažna da onesposobi ili teško ošteti i najveće podmornice onog vremena. Električni pogon davao je vršnu brzinu od 40 čvorova i maksimalni domet 16 000 m. Torpedo SET-65 Jenot-2 bilo je opasno protupodmorničko oružje koje je i te kako uporabljivo još i danas.
S vremenom je Sovjetski Savez razvio još suvremenija torpeda koja su se mogla ispaljivati s krstarica klase Kynda. Jedno od njih je torpedo UGST s aktivno/pasivnim sustavom vođenja. Maksimalna brzina torpeda je 50 čvorova i domet od čak 40 000 m. Torpedo UGST može djelovati sve do dubine od 500 m. Dugačko je 7,2 m. Masa mu je 2200 kg, od čega na bojnu glavu otpada 200 kg. U operativnu je uporabu ušlo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i trenutačno je najmodernije protupodmorničko torpedo ruske mornarice namijenjeno uporabi s ratnih brodova.

Za blisku protupodmorničku borbu i protutorpednu obranu na pramcu su postavljena dva dvanaestocijevna lansera raketa RBU 6000 maksimalnog dometa 6000 metara. Za RBU-6000 razvijeni su projektili 90R s pasivnim samonavođenjem na cilj s dosegom otkrivanja 130 m. Kako je masa projektila 90R 112,5 kg razvijen je automatski punjač. Ti projektili mogu djelovati protiv podmornica sve do dubine od 1000 m. Još dva lansera raketa RBU 1000 sa šest cijevi postavljena su na krmu, na svaki bok po jedan. Njihov je maksimalni domet bio 1000 m, a projektili su imali bojnu glavu mase 55 kg.
Ka-25 tvrtke Kamov prvi je sovjetski helikopter razvijen za borbu protiv podmornica i brodova. U operativnu je uporabu ušao 1967., taman na vrijeme da se rasporedi na, između ostalih, krstarice klase Kresta I. Ka-25 je mali helikopter dužine 10 metara i mase 7,5 tona. Da bi mu dali što veću nosivost te istovremeno povećali sigurnost tijekom leta nad morem ugradili su mu dva turbovratilna motora Glušenkov GTD 3 BM svake snage 905 KS. Maksimalna brzina helikoptera je 220 km/h. Operativni radijus djelovanja je 175 km ili 1,5 do 2 sata leta. Kako su Ka-25 namijenili i za protupodmorničku borbu i za otkrivanje brodova i navođenje protubrodskih projektila na njih, opremili su ga i s radarom i s uranjajućim sonarom, te sonarne plutače. Za protupodmorničku borbu mogli su ga naoružati dubinskim bombama ili lakim vođenim torpedima kao što je APSET-95. Ovo je torpedo namijenjeno borbi protiv podmornica na dubinama između 2 i 400 m. Električni pogon omogućava mu maksimalnu brzinu od 40 čvorova, te domet do 20 km. Dugačko je 3,845 m i ima promjer tijela 400 mm. Masa mu je 720 kg, od čega na bojnu glavu otpada 60 kg. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća Ka-25 je zamijenjen naprednijim Ka-27.

Zaključak

Nakon relativnog neuspjeha s krstaricama klase Kynda, koje su usprkos nedostacima ostale u operativnoj uporabi sve do devedesetih godina prošlog stoljeća, krstarice napravljene po programu Projekt 1134 Berkut, i koje je NATO savez označio kao Kresta I, postigle su veliki uspjeh. Najbolji dokaz njihovoj kvaliteti je činjenica da su poslužile kao osnova za krstarice klase Kresta II kojih je izgrađeno čak deset.

Siniša RADAKOVIĆ